1.
I najveći su patili od želje za priznanjem, a u nedostatku adekvatnog, nalazili su spas u bilo kakvome priznanju.
U pismu Hansu von Bülowu od 10. avgusta 1888. godine, Nietzsche ovoj istaknutoj ličnosti njemačkog muzičkog života najtoplije preporučuje operu svog prijatelja Petera Gasta. Nietzsche, uz ostalo, veli da je Gast jedna od “najdubljih i najbogatijih priroda koje je slučaj bacio u to opustošeno doba”.
Dalje pisac Zaratustre veli da je sad potrebna ogromna smjelost da se rizikuje promovisanje ovako dobre muzike, kakva je Gastova, u vrijeme kada Wagner gospodari muzičkom scenom od Petrograda do Montevidea. [1]
Wagner! Najskuplja Nietzscheova riječ.
Nikola Milošević primjećuje da se iz “sasvim neodmerenih pohvala, može jedino razabrati da je Niče svog učenika i sledbenika stavljao čak i iznad samog Riharda Vagnera, u čemu je, razume se, bio i ostao potpuno usamljen i u svom i u potonjem vremenu sa dobrim razlozima uostalom”. [2]
Ovo čudno postupanje postaje suviše ljudsko kada imamo na umu da je Peter Gast bio jedan od rijetkih koji su još za Nietzschevog života prepoznali vrijednost njegove filozofije. Gast je išao dotle da ga je čak bezrezervno, nekritički slavio. U jednom pismu Nietzscheu, on veli da “kao opijen” čita njegove misli i da tek zahvaljujući njemu, Friedrichu Nietzscheu, ponovo ima nade u ovom bolesnom vremenu.
Mnogi će iznositi slične ocjene o Nietzscheovoj filozofiji nakon njegove smrti, ali niko izuzev Gasta nije napisao nešto ovako za života velikog usamljenika.
Uzdižući Gasta u nebesa, Nietzsche je zapravo neizravno uzdizao samog sebe, u nedostatku priznanja i čitalačke pažnje kakve je zaslužio.
”Glavno i psihološki presudno pitanje Ničeovo”, veli Nikola Milošević, “moralo je otuda da glasi: zar je moguće da se u čitavoj Nemačkoj samo neki anonimni i sasvim prosečni muzičar i da samo taj anonimni i prosečni čovek veruje bez ikakve rezerve u njegovu veliku budućnost.” (Psihologija znanja, str. 14-15)
Pitanje je, naravno, retorsko. Jer, u psihičkom stanju u kojem se nalazio Nietzsche, nije moglo biti dileme: ako Gast razumije autora “Zaratustre” onda taj prokleti mediokritet Gast nije bilo ko, već genije kakvom Wagner nije ni do koljena. Gast je oduševljeno primao pohvale od Nietzschea, prelazeći preko činjenice da je pisac Zaratustre u to vrijeme bio u teškom duševnom stanju.
Gast je radije prihvatao da živi u ugodnoj iluziji (da ga jedan Nietzsche hvali), nego da se suoči sa više nego neprijatnom stvarnošću (da ga hvali lud čovjek, koji mu priznanjem vraća dug).
Gast i Nietzsche se, kako primjećuje Milošević, međusobno obmanjuju, kao Jon Gabriel Borkman i njegov prijatelj Foldal u Ibzenovoj drami koja nosi ime po prvome. Kada se u jednom trenutku posvađaju, i počnu oduzimati vrijednost jedan drugome, Borkman veli: “Znači nas dvojica smo se uzaludno obmanjivali?”, a kada se Foldal složi, Borkman će zaključiti: “znati obmanjivati, u tome se i sastoji prijateljstvo”. Svi koji misle da su pesimisti, neka prvo pročitaju ovu rečenicu, pa neka ponovo razmisle o tome jesu li zaista pesimisti.
Još jedan od rijetkih, koji su već za vrijeme Nietzscheovog života prepoznali visoku vrijednost njegove filozofije, bio je August Strindberg, autor “Gospođice Julije”, jednog od najboljih djela u modernoj književnosti (po N. Miloševiću najboljeg, uz Zapise iz podzemlja).
Kada je Zola uputio prigovor Strindbergu da su mu junaci u drami “Otac” isuviše apstraktni, lišeni bilo kakvih individualnih osobina, svedeni na ilustracije tipova (što nije netačno), Nietzsche će, u pismu Strindbergu, napisati da je Zolino stajalište puno “neprocjenjivih naivnosti”; čak će autora Žerminala uporediti sa nekim njemačkim prevodiocem, također protivnikom apstrakcije u književnosti, koji je izbacivao čitave analitičke pasaže iz djela Dostojevskog.
Za “Oca” sam Nietzsche će reći da je “remek djelo nemilosrdne psihologije”, i hvalit će taj tekst, pred Strindbergom, ne nalazeći mu ni najmanju manu.
Strindberg će se – kao da je Nietzsche znao – odužiti, te će povodom knjige “S one strane dobra i zla”, napisati ovom švicarskom filologu u pismu od 7. decembra 1888: “Vi ste, bez sumnje, dali čovječanstvu najdublju knjigu koju ono ima.” Nije daleko od istine, ali je svejedno ulagivanje.
2.
Jedino gore od toga da se ne dobije bilo kakvo priznanje jeste da se, uz to, ne dobije ni bilo kakva pogrda. Čak neka pogrda može biti najveća dragocjenost za pisca, koji dobiva previše nepotkrijepljenih pohvala.
U Šta je književnost [2], Sartre veli da su mnogi francuski kolaboracionistički pisci, koji su bili produktivni prije njemačke okupacije, postali sterilni kada su ih, nakon maja 1940, nacisti počeli obasipati počastima.
Sartre izdvaja Drieua La Rochellea, koji se, kako veli, “prevario, ali bio je iskren i dokazao je to”.
Drieu La Rochelle je, po okupaciji, preuzeo jedan režimski, pronjemački list i prvih mjeseci je držao lekcije svojim zemljacima.
“Niko mu”, veli Sartre, “nije odgovorio, jer niko više nije bio slobodan da to učini. On se na to očigledno ljutio, jer nije više osećao svoje čitaoce. Postao je još nametljiviji, ali ni po jednom znaku nije mogao doći do uverenja da ga je neko razumeo. Nije bilo nikakvog znaka mržnje, pa ni srdžbe: nije bilo ničega.” (str. 51)
Drieu La Rochelle je, piše Sartre na istom mjestu, bio zbunjen, obuzet sve većim nemirom, žalio se Nijemacima da ne izaziva nikakve reakcije; njegovi članci koji su bili puni oholosti postali su jetki.
”Došao je”, kaže Sartre, “trenutak busanja u grudi: i opet bez ikakvog odjeka, sem od strane plaćenih novinara koje je prezirao. Ponudio je ostavku, povukao je, ponovo se oglasio, ali to je i dalje bio glas u pustinji. Najzad je zanemeo, ućutkan ćutanjem drugih.”
Sartre dalje kaže da je Drieu La Rochelle sanjao o potčinjavanju svojih suparnika, “ali ga je u svojoj ludoj glavi morao zamišljati kao svojevoljno, još uvijek slobodno”; a onda kad je došlo do potčinjavanja suparnika, te mu nisu smjeli odgovoriti, “čovjek se u njemu silno obradovao, ali pisac nije mogao da ga podnese”.
Umjesto među ljudima, koji mu mogu uzvratiti, La Rochelle se našao među nijemim stvarima. Ergo, najgore je autoru, o kojem se šuti i kojem ostaje samo nada da ne piše uprazno.
3.
Na jednom mjestu, u Veseloj nauci, Nietzsche veli da je “moći podnositi suprostavljanje visoki znak kulture”. [3] On, na istom mjestu, veli i da “uzvišeniji čovek želi da mu se protivreči”.
To je u skladu s njegovom poznatom mišlju da čovjek, u izvjesnom smislu, treba voljeti svoje neprijatelje.
Pokojni Marko Vešović, prema kojem sam uvijek osjećao poštovanje, ali kome sam se, kao autoritetu, više puta suprostavljao vođen poetičkim neslaganjima (npr. ovdje) nije samo podnosio to, već mi je čak odao priznanje, pokazavši time da je “uzvišeniji čovek” na kojeg cilja pisac Vesele nauke.
“U e-novinama sam pročitao odličan esej Poezija koja je pojela govno u kojem je Haris Imamović razmatrao, čitaj: natenane, po istilahu, bez hiće i srkleta, razvaljivao ‘zbirku pet zbirki poezije’ Milene Marković”, napisao je Vešović u tekstu Netko bješe Strahinjiću bane, prije nego što će dodati i nekoliko svojih kritičkih opaski na poeziju Markovićeve.
Ovo priznanje, dakle, nisam zaslužio hvaleći Vešovića; štaviše, provocirao sam ga (kao što to mladi čine) i umjesto priznanja mogao sam očekivati napad.
A Vešović je bio sposoban i za napad, što pokazao jednom drugom prilikom, primijetivši da se kružok oko časopisa Sic! osjeća pretplaćenim na istinu o književnosti, da časopis Sic! soli pamet svima sa Trebevića, da mi kao vitezi riječi volimo lemati druge zbog baljezganja a mislimo da mora biti istina sve što prne ovaj ili onaj iz tog kružoka, pa makar kamen pucao, itd. I to je bilo ljudski.
Uzevši u obzir da smo mogli jedan drugome kazati štagod smo htjeli, da smo imali tu slobodu i konzumirali je, vjerujem da poštovanje, koje osjećam prema Vešoviću, pa možda i priznanje koje mi je odao, nije poput onog međusobnog obmanjivanja Ibzenovih junaka, “prijatelja”.
4.
Nešto slično se desilo sa Sidranom. Često sam ga, kao živog klasika, kritikovao, nekad bez mjere i ukusa. A, kako prenosi Senad Avdić, Sidran je bio oduševljen romanom Vedran i vatrogasci. “Ni sam ne znam koliko sam kupio primjeraka te strahovito važne knjige i podijelio ljudima”, kazao je Avdiću.
Pa ipak prilazim ovome priznanju sa zrnom soli, jer se u romanu, na jednom mjestu, govori o tome kako je Sidran, koristeći se svojim utjecajem, u ratnom Sarajevu spasio neke Srbe koje je bio zatočio Caco. Nisam to ubacio kako bi me Sidran pohvalio, ali sada kada već jeste (možda zbog navedene scene) moram biti skeptičan prema toj pohvali: možda je Sidran dijelio knjigu da ljudi saznaju za tu epizodu, koju sam nikad nije isticao. Možda mu se i roman u cjelini svidio, ko zna. Davno je primijećeno da je moderna književnost postala kada je Flaubert za svoju junakinju kazao da je, u datom trenutku, možda mislila.
5.
Jedina prava priznanja su ona koja dolaze od neistomišljenika, naročito političkih, i to kada ne govore o politici.
”Nedavno je, uostalom, Haris Imamović, kojeg cijenim kao pisca i kritičara (ali bih mu zabranio da priđe politici bliže od dvjesto metara), objavio izvrstan esej Amerikanac u Evropi”, napisao je jedan mlađi ljevičar, prije nego što će iznijeti svoje opaske o predstavi Pariza u popularnoj kulturi.
Ako bih mu sada kazao da je i on vrlo pismen, to ne bi bilo kredibilno, jer bih, htio-ne htio, vraćao dug.
Pa ipak priznajem, bilo mi je drago pročitati to što je napisao ne samo glede spomenutog eseja, već i glede našeg političkog mimoilaženja. Da mi je isto (dakle, da me cijeni kao pisca & kritičara) kazao neko ko se politički slaže sa mnom, primio bih to sa skepsom, vjerovatno kao bezvrijednu opasku. Isto kao i da mi je neko s kime se politički ne slažem otkrio da me, uz sve to, ne cijeni kao pisca (i kritičara).
Da nema neistomišljenika, čovjek ne bi imao kome vjerovati.
6.
Jedna od najboljih knjiga, koje sam pročitao u novije vrijeme o bh. politeji, jesu Aporije suživota Uge Vlaisavljevića, s kojim se ne slažem po nekim političkim pitanjima, čak i kad govorimo o istoj toj knjizi (o čemu sam svojedobno pisao na ovom portalu). Uprkom tom neslaganju, ili upravo zahvaljujući mu, mogu kazati da je Vlaisavljević jedan od najsuptilnijih posmatrača našeg ovdje i sada. On je dragocjen jer vidi ono što drugi ne vide. Većina naših političkih pisaca uglavnom ponavlja ono očigledno što više niko i ne vidi.
Ali Vlaisavljevića ne cijenim samo kao političkog pisca, već i kao majstora svog posla, profesora filozofije, doctora subtilisa, specijalistu za fenomenologiju (iako se, uzgred, nikako ne slažem s njegovim viđenjem Hegelove filozofije).
Nema ko kod nas nije uzimao ime Jacquesa Derride i “poststrukturalizma” u usta u protekle dvije decenije, naročito na katedrama za književnost; ali je Vlaisavljević jedini, u Spisima iz postfenomenologije, ukazao na to da je Derrida do svog “izvornog” zapažanja došao čitajući (i prevodeći) jedan skrajnuti Husserlov spis – Porijeklo geometrije. Naši profesori književnosti su održali hiljadu i jedno predavanje o Derridi, a nikad nisu ni čuli za taj spis.
Znam da kazati bilo šta u korist Vlaisavljevića predstavlja svojevrstan skandal, jer pravila naše javnosti nalažu da se priznanje odaje samo političkim istomišljenicima. Ta pravila nalažu čak i to da se samo istomišljenici objavljuju. I onda se pitamo zašto na našem podneblju nema filozofa, već nailazimo gotovo samo na propovjednike.
Kada je umro Sokrat, iza njega nisu ostali njegovi apostoli, već njegovi učenici (Platon, Aristotel, Euklid iz Megare, Antisten, itd.) koji ne samo što se nisu slagali sa svojim učiteljem, već se nisu ni međusobno slagali, ni kada je u pitanju politika, ni kada su u pitanje mnogo bitnije stvari.
FUSNOTE:
[1] Nikola Milošević: Psihologija znanja (Nolit, Beograd, 1989, str. 13
[2] Žan-Pol Sartr: Šta je književnost (Nolit, Beograd, 1981, prev. Frida Filipović i Nikola Bertolino)
[3] Friedrich Nietzsche: Vesela nauka (Beograd, Dereta, 2015, prev. Milan Tabaković, str. 189)
