Političko čitanje Klinastog pisma i Kuće imama. – Čitanjem Abdolahovih romana uviđaju se određene sličnosti mehanizama koje je primijenio Homeini prema protivnicima, sa onima karakterističnim za sovjetski socijalizam, ali i sličan odnos disidentske književnosti  prema totalitarizmu.

Piše: Harun Dinarević

(Esej objavljen u trećem broju sic!a)

Kontekst Islamske revolucije

Sigurno je da je savremeni Iran najviše određen događajem koji se desio prije više od trideset godina – Islamskom revolucijom iz 1979. godine. Politički model koji je nametnut ovim prevratom još uvijek je aktuelan. Prelazak iz autokratske diktature šaha, u teokratski totalitarizam svećenstva traumatično je artikuliran u djelima holandsko-iranskog pisca Kadera Abdolaha, ponajprije u romanima Klinasto pismo i Kuća imama. Stoga, u ovom kratkom ogledu pažnja će prvenstveno biti usmjerena na političke implikacije upravo ova dva romana, ali i na određene analogije sa istočnoeuropskim antitolitarnim pismom.

Šta je, dakle, zajedničko za ova dva romana? Ako krenemo od žanrovskih odrednica vidjet ćemo da oba fungiraju na dvije razine: kao politički romani i kao porodične hronike. Obje ove razine se prepliću tokom naracije, upravo na način na koji je sama revolucija kao politički događaj odredila previranja u iranskoj porodici kao osnovnom društvenom entitetu, toliko hermetičnom da sve što se dešava pojedincu ima ogromne reperkusije na članove cijele porodice. Pojedinac je, dakle, u oba romana duboko vezan za porodicu..

Klinasto pismo je sastavljeno iz dvije fikcionalne knjige; Knjiga prva: Špilja koju pripovijeda sveznajući pripovjedač i Knjiga Druga: Novo tlo koju pripovijeda Ismael, iranski emigrant u Holandiji, bivši komunistički revolucionar. Zanimljiva narativna strategija u kojoj sveznajući pripovjedač kaže da zna sve, osim da tumači klinasto pismo, učinila je da drugi, ispovijedni dio romana uvjerljivije funkcioniše. Istovremeno, dešifrujući zapise svog gluhonijemog oca Aga Akbara, zapisane na klinastom pismu koje je ovaj naučio prilikom stalnih posjeta špilji u kojoj se nalaze drevni natpisi ispisani na ovom pismu, Ismael istovremeno govori o svom djelovanju unutar komunističke partije, ali sa hronotopske distance Da bi izbjegao politički apologetizam, Abdolah Ismaelu daje prvenstveno ulogu sina koji će dešifrovati zapise svoga oca. Aga Akbar kao gluhonijema osoba, neupućena u političke igre, bilježi samo “gole” fenomene unutar porodice. Njegovi zapisi postaju neka vrsta apokrifa naspram postojećeg političkog poretka, upravo zato što on nesvjesno bilježi represivne mehanizme islamista. Iz takve minimalističke pozicije javlja se svjedočanstvo bez političkih intencija, a ipak politički determinisano. Naracija romana stalno prelazi iz polja dominantno kulturnog u polje dominanto političkog, i obratno. Isti je slučaj sa romanom Kuća imama. Ovaj roman donosi priču o porodici nastanjenoj u imamskoj kući koja je stoljećima bila mjesto življenja imamove porodice, a imamska funkcija se tradicionalno prenosila sa oca na sina. Za razliku od Klinastog pisma, Kuća imama je u cjelosti ispripovjedana iz pozicije sveznajućeg naratora, što je i razumljivo s obzirom na mnogo širi spektar likova koji imaju svoje male priče unutar romana.

Ako je islam, kao i judaizam i kršćanstvo, u početku bio neka vrsta političkog pokreta[1], onda se u ova dva romana artikulira upravo taj politički potencijal islama, mobilisan imamskim pokretom koji je doveo do revolucije. Međutim, karakteristika šiizma kao dominantnog pravca islama u Iranu je velika moć svećenstva prisutna stoljećima, što je svakako naglašeno u Kući imama. Šah je represivno djelujući prema svećenstvu pokušao ugušiti instituciju koja je stoljećima učestvovala u moći, balansirajući tako svjetovnu i imamsku vlast. Ne samo da je imamet direktno učestvovao u politici, nego se integrisao sa cjelokupnom kulturom, što je i omogućilo uspjeh revolucije. Abdolahovi romani stoga obiluju mitskim i ritualnim epizodama, specifičnim za perzijsku kulturu – mješavinu folklornog i religijskog, u kojem se religijsko stopilo u folklorno. Tako čvrsta veza politike i religije ogleda se u sceni iz Klinastog pisma u kojoj ajatolah Homeini dolazi do bunara blizu Ismaelovog sela da bi pred okupljenom svjetinom tražio savjet od mesije Mahdija, za kojeg se vjeruje da stanuje u tom bunaru. Prije toga je šah naredio da se bunar zazida, ali je neposredno pred revoluciju bunar osvanuo odzidan, sa stopama koje vode prema Komu, svetom gradu. Na taj način Homeini simbolički postaje utjelovljenje mesije, a milenaristički šiitski mit postaje političko sredstvo. Dramatično izbijanje svetoga u svijetu[2] Abdolah prepoznaje kao dramatično izbijanje kulturnog u političkom. Prvo poglavlje Kuće Imama završava Aga Djanovim ritualnim performativom čitanja kur'anskih stihova usljed najezde mrava, da bi ih na taj način otjerao. Tako čitav roman obiluje citatima iz Kur'ana, usmenim pričama i narodnim vjerovanjima, potencirajući ambivalentnost kulture u odnosu na politiku. Ne samo da prikazuje onu kulturu čvrsto vezanu za političko, nego i drugu, alternativnu, iskazanu kroz poeziju, pušenje opijuma ili seksualna iskustva zastranjena u odnosu na normu, dakle, kulturu nabijenu Erosom. Ako je sveto sila sa Janusovim licem, u isti mah životodajna i smrtonosna[3], onda se u Abdolahovim romanima ta ambivalentnost svetog manifestuje kroz stalni sukob političke mobilizacije svetog i njegove humanističke strane koja staje u zaštitu običnog čovjeka. Otpor prema totalitarnom pravu na istinu, uspostavljenom Islamskom revolucijom, Abdolah iskazuje kroz opise mehanizama preko kojih je uspostavljeno takvo pravo, ne samo preko Homeinijevog obračuna sa komunistima koji su također učestvovali u svrgavanju šahove diktature, nego i preko mnogo širih implikacija koje je paranodini totalitarni sistem ostavio i na ljudima koji nisu direktno učestvovali u politici, kao što je slučaj sa članovima porodica koje se među sobom imale komunistu. Uspostavljeni kult vođe je doveo do nužne antihijerhizacije društva[4], pa tako u ovim romanima neki nezapaženi likovi postaju fanatični učesnici revolucije, ostvarujući preko svoje nove uloge ono što do tada nisu imali. Zinat Ganoem, supruga umrlog imama Alsaberija, do revolucije neprimjetna žena, postaje vatrena učesnica nasilnog pokrivanja ženā, primjenjujući u tom procesu i metode mučenja. U takvom haotičnom stanju stvari, Aga Djan, Zinatin djever, obraćajući se svojoj ženi Fagri Sadat konstatuje: Osvrni se naokolo, svi su se promjenili. Više skoro nikoga ne možeš prepoznati. Nejasno je jesu li to sad mnogi skinuli maske, ili ih upravo navlače[5]. Totalitarna politizacija religijskog je itekako učinila mogućom sintagmu Islamska revolucija, u kojoj odrednica islamska zapravo nosi samo političke konotacije, gdje osnovno, teološko, postaje samo puka maska za političko.

Sličnosti totalitarizama

Čitanjem Abdolahovih romana uviđaju se određene sličnosti mehanizama koje je primijenio Homeini prema protivnicima, sa onima karakterističnim za sovjetski socijalizam, ali i sličan odnos disidentske književnosti  prema totalitarizmu. Kao što se Lenjin nakon revolucije obračunao sa menjševicima, na isti način je Homeini postupio sa komunistima, a poslije i mudžehedinima koji su bili prijetnja za uspostavljenu vlast. Česlav Miloš komunističku ideologiju naziva Novom Vjerom[6] zato što je totalitaristčki sovjetski socijalizam svojoj ideologiji dao status dogme, pa ako je tako politički model postao neka vrsta religijske dogme, onda je u Iranu religija (onakva kakvu je propisao Homeinijev režim) postala politička dogma. U Klinastom pismu Ismael nas obavještava da je šah sve radio u svoje ime, a sveštenici vladali u ime Božije. Homeini se lično pojavio na TV-u i rekao da je Božije kraljevstvo bilo u opasnosti. Dao je sljedbenicima nalog da komšije drže na oku[7]. Takvo uspostavljanje paranoidnosti u društvu Homeiniju je dalo veće manipulativne mogućnosti[8] pomoću kojih bi održao totalitaristički režim. Osim toga, ako je uspostavljanje Božijeg kraljevstva označavalo političko ispunjenje milenarističkog mita, onda je svakako na sličan način i sovjetski socijalizam sebi obezbijedio ulogu mesije utjelovljenog u proletarijatu[9] koji će kroz socijalizam dovesti društvo do kumunizma.

Ako se vratimo na ulogu porodice u Abdolahovim romanima o kojoj sam prethodno govorio i njenom razaranju u vrijeme, i poslije revolucije uvidjećemo da se takav kolaps dešava ne samo zbog učestvovanja u komunističkoj partiji pojedinih likova, nego i zbog praznog prostora moći koji se ostvario rušenjem starog poretka. Pojedinci, poput Zinat Ganoem, ne učestvuju više u porodičnom krugu, nego su okrenuti ka politički angažovanom djelovanju u periodu revolucije. Profesor Gil, lik iz romana Osvajanje vlasti, u svom dnevniku iz neposredno predsocijalističkog vremena Poljske konstatuje: Partijske veze bile su mnogo jače od rodbinskih, jer su dopuštale da se, praktično, sve čini bez i najmanjeg osjećaja krivice. Kod takvih veza, naravno, manje se radilo o ostvarivanju zakonski dopuštenih ciljeva, a mnogo više o zadovoljavanju želje za moći u borbi protiv postojećih zakona[10].

Najreprezentativniji primjer totalitarističke manifestacije moći Abdolah nam otkriva u suđenju mladom komunističkom revolucionaru Djawadu, Aga Djanovom sinu, koje se odvija u improviziranoj sudnici:

“Prvo moje pitanje. jesi li komunista ili vjeruješ u islam?” Djawad nije shvatio ozbiljnost Galgalovih riječi. Proključao je od bijesa:”Neću vam odgovorit na ovo pitanje. Kao sudija mi ne smijete postavljat ovakva pitanja! Povrh toga, ovo ovdje nije sudnica, nego obična štala”.

“Dobro razmisli šta govoriš”, rekao je Galgal vidno razočaran.”Drugo pitanje: hoćeš li se, ako ti smanjim kaznu, u zatvoru zajedno sa ostalima moliti sedam puta dnevno?”

“Molitva je lična stvar. Na to vam ne dajem odgovor”, reče Djawad.

“Treće pitanje: hoćeš li potpisati ovaj dokument, na kome piše da se kaješ?”

“Zašto bih trebao da se kajem kad ništa loše nisam učinio? Ne, to neću uraditi”[11].

Ovako radikalizirano heteroglosije prouzrokovano inkvizitorskim, totalitarističkim suđenjem[12], predstavlja čitav odnos koji je totalitaristički sistem uspostavio prema pojedincu, u kojem se glas pojedinca zapravo i ne čuje. Kontekst Šalamovljeve priče i ovog fragmenta iz Abdolahovog romana je sasvim različit, ali posve je jasna identična suština totalitarističkih mehanizama. Kao što je Staljin postao metonimija za sovjetski socijalizam, tako Kuća imama postaje metonimija za Iran kao kuću Homeinija.

Abdolah i Europa

Abdolah je iz Irana emigrirao u Holandiju 1988. godine, upravo iz političkih razloga. Sam pisac je za roman Kuća imama priznao da je pisan za Europu, što je implicirano strukturom naracije ovog romana. Uvođenjem nekog vida žurnalističko-deskriptivnog diskursa, koji prekida glavni narativni tok, on se vidljivo obraća europskom čitaocu, pretpostavljajući da je taj čitalac neupućen u kontekst glavnog narativnog toka. Takvo uspostavljanje implicitnog čitaoca kao apriorno neupućenog možda i jeste najveća mana Kuće imama, ali i Klinastog pisma. Stereotip o Europi kao vrhovnog arbitra ipak ne umanjuje značaj Abdolahovog angažmana, iako ovaj pisac još uvijek čeka da se njegova djela prevedu u rodnom mu Iranu.

Na kraju opet valja napomenuti da sam o ovom ogledu želio sagledati prevenstveno političku dimenziju ova dva romana, što svakako ostavlja velike mogućnosti nekih drugih čitanja.

[1] Ali, Tariq, Sukob fundamentalizama, Bemust Publishing, Sarajevo, 2009, str. 55

[2] Elijade, Mirča, Sveto i profano, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1986, str. 104

[3] Eagleton, Terry, Sveti teror, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006, str. 110

[4] Hana Arendt u Izvorima Totalitarizma tvrdi da su staljinizam i nacizam bili radikalno antihijerarhijski sustavi, gdje moć nije bila stupnjevana, nego usredotočena u Vođi spram kojeg su ostali građani stajali u formalno jednakom odnosu. Citirano prema: Eagleton, Terry, Sveti teror, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006, str. 15

[5] Abdolah, Kader, Kuća imama, Buybook, Sarajevo, 2009, str. 284

[6] Vidjeti: Miloš, Česlav, Zarobljeni um, BIGZ, Beograd, 1987

[7] Abdolah, Kader, Klinasto pismo, Naklada ZORO, Sarajevo-zagreb, 2007, str. 221

[8] Upravo Miloš u Zarobljenom umu primjećuje da je prokazivanje bilo poznato u raznim civilazijama, ali da se nikada nije dizalo do dostojanstva vrline, osim u civilizaciji Nove Vjere gdje se preporučuje kao vrlina dobrog građanina. Ono je osnov na kome se temelji Strah svih od svih. Ipak, kako vidimo, i u Homeinijevom Iranu je dobilo status vrline.

[9] Elijade smatra da je Marksovo besklasno društvo i tome shodno išezavanje istorijskih napetosti samo dalji izraz mita o Zlatnom Dobu, koje po mnogim predajama, odlikuje početak i kraj Historije. Vidjeti u: Elijade, Mirča, Sveto i profano, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1986.

[10] Miloš, Česlav, Osvajanje vlasti, Narodna Knjiga, Beograd, 1983

[11] Abdolah, Kader, Kuća imama, Buybook, Sarajevo, 2009, str. 320-321

[12] Usporediti ovaj dijalog sa npr. sudskim dijalogom u Šalamovljevoj priči Moje suđenje:

-Ima li pitanja za sud?

-Ima. Kako to da iz rudnika Dželgala pred vojni sud izlazi već treći optuženi po članu pedeset osam, a svedoci su stalno isti?

-Vaše pitanje se ne odnosi na predmet.

Šalamov, Varlam, Priče sa Kolime, BIGZ, Beograd, 1985