Možda je došlo vrijeme da konačno prekinemo s pustim nadanjima i završimo sa upornim samoobmanama: godinama nakon što se postmodernizam utopio u ratnoj kanonadi u obzorima postjugoslovenskog kulturnog i društvenog prostora se još uvijek nije pojavio jedan povijesnopoetički konstrukt
Principijelno gledano, mi ovdje živimo tako teško i tako
loše da ne bismo trebali imati ni moralnih, ni patriotskih obzira.
Radi se o tome zna li netko posao ili ne zna.
A Kusturica ga zna… Bitno je da je on veliki režiser,
nije genijalan kao Tarkovski i Bergman, ali njegovo
režisersko umijeće nema veze s njegovom ideologijom.
(Abdulah Sidran, Intervju, Globus br. 979)
Imao je tu nesreću da u trenucima dubokog povijesnog
previranja sebi na leđa natovari pretežak teret. Vjerujem
da bi malo ko na njegovom mjestu bio kadar u tom
vremenu ponijeti se značajno drukčije… Ako ima
(potencijala za književni lik), ja bih ga predstavio
kao žrtvu povijesti. Ali u čisto emocionalnom smislu,
ja nisam u poziciji za tako nešto. No, povijest je puna takvih ljudi.
Karadžić je izmanipuliran od strane onih koji su stajali iza njega,
a koji i danas neometano uživaju moć. Uprkos tome, moramo se
nadati pravdi, potpuno svjesni da ona ne postoji.
(Dževad Karahasan, Radovan Karadžić je žrtva povijesti, Dani br. 638)
Piše: Mirnes Sokolović
Melanholični esej o bolnim izjavama Karahasana i Sidrana
Možda je došlo vrijeme da konačno prekinemo s pustim nadanjima i završimo sa upornim samoobmanama: godinama nakon što se postmodernizam utopio u ratnoj kanonadi, ostavljajući svoju protegnutu lešinu da trune do danas, u obzorima postjugoslovenskog kulturnog i društvenog prostora se još uvijek nije pojavio jedan povijesnopoetički konstrukt koji bi upamtio po-etički dokumentarizam antiratnog pisma, koji bi se sjećao literature kao mehanizma za legitimizaciju praksi centara moći, čime se osamdesetih godina podržavala proizvodnja nacional-ideologema u kulturi, što je umnogome i anticipiralo rat; budemo li još precizniji, takav izostanak, to prokockano veliko (krvavo) iskustvo nakon kojeg su se u kulturi neke stvari morale promijeniti, još su tragičniji u užim bh. okvirima gdje se antiratno pismo konstituisalo u širokim povijesnopoetičkim razmjerama, gdje je prilika za postratno uspostavljanje sistema koji će promišljati autorovu društvenu odgovornost bila daleko najviša, gdje se trauma otjelotvorila u punom društvenom horizontu, da bi u postraću sve završilo u kulturnom stanju ponovnog moralnog relativizma i instrumentalizacije traume, u poimanju pisca kao lovca na leptirove, u konstruisanju nacional-kanona kao nužnosti, što su predstave iza kojih se kriju sasvim konkretne totalitarističke strategije nacional-elita, koje će uskoro sve zarobiti legitimizirajući se kao vrhunaravno dobro.
Jer, ma koliko se nacionalni kanon (poglavito bošnjački) dičio povijesnopoetičkom strukturom samog antiratnog pisma, postavke tog konstrukta će svagda odbacivati – jer zahtjev za autorovom društveno-političkom odgovornošću, usmjerenost prosedea na svjedočenje, te uopšte na nezavršenost stvarnosti, sociokulturna hermeneutičnost književnih formi, jesu poetičke postavke koje će razobličavati savršenu zaokruženost nacional-hiperrealnosti, potičući autora na disidentstvo. Nacionalna lakirovka povijesnih događanja, te teoretičarski zahtjevi koji literaturu otjelotvoravaju na sliku i priliku panteona lijepih duša, svojim kolektivističkim i totalitarnim formama, blagodareći institucionalnoj moći, čitavu kulturu usmjeravaju prema vječitom stanju ketmanstva i poništenju svih po-etičkih vrijednosti. Upravo takve strategije su proizvele svjetonazor unutar kojeg se svako insistiranje na pojedinčevom iskustvu, na vjerodostojnosti pojedinčeve boli i patnje od povijesti, čime se narušavaju historiografski nacional-ideologemi, proglašava kao neoprostivo sagrešenje o patnju čitavoga naroda, koju valja uobličavati u viktimizacijskom ključu; razvedeni (centralno/istočnoevropski) sistem o autorovoj po-etičkoj odgovornosti i o angažovanosti literature iz istih centara moći se proglašava kao neshvatljiva profanizacija literature, kao zanemarivanje njene suštine, o kojoj je smiješno uopšte i govoriti nakon što se književnost prestruktuirala od Gulaga i Holokausta naovamo, odgovarajući na izazove epohe koji su njenu ulogu osporili u širokim kulturnim i društvenim razmjerama.
U takvom kontekstu (kojeg smo ukratko pokušali ocrtati) zaista se licemjerno (ili pak djetinje naivno) iščuđavati nad moralnom blaziranošću amblematskih figura nove epohe zarobljenosti – tačnije nad posljednjim izjavama Dževada Karahasana i Abdulaha Sidrana, koje su citirane u zaglavlju teksta. Te dvije izjave su samo dva momenta jednog kontinuiteta, koji uspostavlja bošnjačka kultura u svom putovanju ka konstantno snivanom dobu zrelosti i prevashodstva, spuštajući se sve niže kanjonom sopstvenog sunovrata: ne treba zaboraviti da je taj kontinuitet odavno anticipiran idejama o troprstim šejtanima i krmećim sinovima, da bi se polagano postamentirao u diskursima tipa njihove-majke-će-rađati-komade-leda-umjesto-novorođenčadi ili njihova-novorođenčad-će-se-rađati-s-krvavim-zanokticama, kako bi se konačno uspostavio u vehementnoj polemičkoj izjavi: sjeme-ti-se-dabogda-zatrlo.
Dakle, svaka disonanca između diskurzivnog polja koji u bošnjačkoj kulturi tkaju centri moći od rata naovamo i retorike novih bošnjačkih bardova jeste samo prividna: odnosno iscrpljuje se u prividnoj proturječnosti i lažnoj polifoniji koju su svojim izjavama uspostavila dva pomenuta pisca, protustavljajući se takvom izdajom dobrim nacionalnim i patriotskim uzusima, te se ogrešujući o temeljne zakone (tobože postojećeg) javnog morala, na što se osupnula svekolika javnost koja je na kraju pokazala tek svoju nacionalnu bolećivost. Zavađenost i diskrepancija između dva diskursa, to jest između verbalno-ideološkog vidokruga bošnjačke elite koja je u postraću kanonizirala nacionalnu kulturu, i gledišta dvojice pisaca koja su eksplicirali u rečenim izjavama, u osnovi je nepostojeća, budući da je u njihovom govoru prisutna ista moralna neosjetljivost te odricanje društvene i po-etičke uloge literature i odgovornosti autora, što su kulturne postavke koje su u postraću afirmirali aktuelni centri moći, uspostavljajući bošnjačku tradiciju kao mjesto neminovnog kontinuiteta zasnovanog na esencijalističkim strukturama, koje kroz stoljeća ostaju nedodirljive u svim sociokulturnim gibanjima formi. U ime takvog konstruisanja valjalo je u kanonu cenzurirati čitavu strukturu antiratnog pisma, koja je dodatno pripitomljena i osiromašena marginalizacijom djela nebošnjačkih autora koji govore o ratu iz pozicije stvarnog svjedoka ili žrtve (V. Mrkić, M. Jergović, I. Lovrenović, N. Veličković, I. Ladin, M. Vešović, J. Jurišić, D. Brigić, etc).
Kada Karahasan kaže da bi Karadžića predstavio kao žrtvu povijesti, onda on zanemaruje svaku faktičnost čitavog slučaja – autor razmišlja o klasičnom modernističkom novohistorijskom uobličenju, i tada je umjetnička istina jednostavna: historijske sile (kao da je u pitanju imaginiran slučaj) u jednom trenutku su zarobile pojedinca, protiv njegove volje ga skolile i natjerale na izvršenje zla, na leđa mu natovarivši pretežak teret (simetrična fabula i savršeni kič!); svojom tvrdnjom da bi se malo ko na njegovom mjestu bio kadar u tom vremenu ponijeti značajno drukčije, Karahasan zanemaruje čitavu tradiciju antitotalitarističke evropske književnosti XX vijeka – jer, potrebno se upitati, šta je onda s intelektualcima i piscima poput Manna, Šalamova, Brodskog, Solženjicina, Bulgakova, Ahmatove, Mandeljštama, Cvetajeve, Piljnjaka, Babelja, Kovača, Davida etc? Da li su njihove disidentske geste i angažmani bili bespotrebni? Da li je onda njihova žrtva uzaludna, jer su mogli jednostavno kao pjesnik i intelektualac Karadžić podleći preteškom teretu? Nasuprot faktografskom prosedeu i po-etičkoj svijesti u uobličenju povijesnih zbivanja, Karahasan esencijalistički favorizira kategoriju sudbine koja je jednu biografiju obilježenu moralnim posrnućem opravdala kao produkt mistificiranih sila povijesti, što se priključuje na sveopću kulturnu tendenciju zatvaranja nezavršenih formi i diskontinuiteta u epsko jedinstvo i trend esencijalizacije povijesnih konstanti u kanonu. Svako insistiranje na dokumentu, na diskontinuitetu, na citatu stvarnosti, na svjedočenju, na otvaranju puta ka istini povijesnog zbivanja – što su sve dimenzije koje je literatura otvorila u povijesnoj poetici dvadesetog vijeka kako bi odgovorila na etičke izazove epohe, odbijajući ideološku vjeru i instrumentalizaciju povijesti – Karahasan potpuno zanemaruje favorizirajući ličnu perspektivu na konkretne povijesne događaje, koje oblikuje sukladno vlastitim modelima, čime se literaturi odriče svaka sugestivnost i autentičnost u približavanju istini historijskih zbivanja, odnosno njena uloga u formiranju meritornog sistema znanja u poimanju konkretnog povijesnog događaja/ličnosti, čime bi se umaknulo falsificiranju povijesnih činjenica.
Karahasanov diskurs je raspršen postmodernističkim relativizmom, čija je averzija prema istini, moralu i objektivnosti odavno prokazana: jer, kako piše Terry Eagleton, „suprotnost intelektualnom autoritarizmu nije skepticizam, mlakost, ili uvjerenje da je istina uvijek negdje u sredini. To je spremnost da prihvatimo kako se vi isto tako možete držati svojih temeljnih načela kao što se i ja držim svojih. Doista, samo uz takvo priznanje moći ću poraziti vaše neandertalske predrasude“ (Teorija i nakon nje). Fatalna manjkavost pluralističkog karaktera modernih društava, kako piše Charles Taylor, pored svih preimućstava, jeste to što neprestano pomućuje moralne okvire (te onemogućuje moralnu ontologiju) na osnovu kojih bi se sopstvo trebalo pozicionirati, priključujući se u zajednički prostor govora i stava zajedno sa sagovornicima s kojim dijeli značenja, ravnajući se prema hiper-dobru koje bi se u moralnoj topografiji konačno trebalo konstituisati i nametnuti kao orijentir svojom kvalitativnom superiornošću.[1] Takvo šta onemogućuje, dakle, formiranje moralne paradigme koja će biti relevantna i meritorna u širokim društvenim razmjerama, jer instrumentalizirani pluralizam svojom poliperspektivnošću može omalovažiti i relativizovati svaku činjenicu i moralni stav.
Dakle, prigodom poimanja povijesnih zbivanja, prostor za lične projekcije zbivanja i sopstvene perspektive, pogotovo kad se govori o stvarnim ljudima i žrtvama, jeste znatno sužen – i takvo što bjelodano demonstrira literatura svojom preobrazbom kojom je otvorila prostor činjenicama i stvarnim svjedocima. Afirmirati intelektualnu mlakost, relativizovati moral i objektivnost, prevoditi stvarna iskustva u papirnate romane, u muzej voštanih figura, u panoptikon, biti posvećen uspostavljanju nekih vlastitih projekcija, u ime čega se lakiraju činjenice i konkretna povijesna zbivanja, u ime čega se omalovažava projekt približavanja istini, znači anakronizirati literaturu, znači ignorantski zanemariti velika povijesnopoetička gibanja koja je u ime etičkih izazova literatura prešla, znači stati na put dugo očekivanoj formaciji koja je u južnoslavenskom okružju konačno mogla uspostaviti po-etičku odgovornost književnosti. Sve to također znači kanonski anulirati poetičko iskustvo antiratnog pisma ili po-etičkog postmodernizma (Kiš, Kovač, Pekić, David), što nije samo demonstrirano u Karahasanovoj izjavi koja je (u suštini prividan ali) ekces u odnosu na monolitnu nacional-retoriku, nego je prisutno i u cjelokupnoj postamentiranosti samog bošnjačkog kanona te nacionalnih angažmana i djela novoproglašenih bardova u Bošnjaka (Karahasan, Sidran, Ibrišimović, N. i Dž. Latić, Z. Ključanin). Jasnovidno je to i iz Sidranove izjave u kojoj se otkriva totalna neosjetljivost za aktuelni trenutak i epohu uopšte, što je sažeto u nevjerovatnom paradoksu prema kojem se odgovornost pisca i intelektualca smanjuje srazmjerno povećanju katastrofičnosti i haotičnosti stanja u društvu. Da ne govorimo o simptomatičnom izjednačavanju patriotskih i moralnih obzira (koji u suštini isključuju jedan drugi), ili o zanemarivanju društvenog angažmana i ideologičnosti autora u poimanju njegova djela, što Sidran provodi poimajući Kusturicino djelo kao opreku njegovoj ideologiji, odričući svaku mogućnost političkog nesvjesnog u formi, razdvajajući estetsko i političko, poništavajući svaku društvenu odgovornost umjetnika. Sve potonje, teorijski itekako prijeporne geste u javnosti su dobile na važnosti tek kada su izdale nacionalne i patriotske postavke, ma koliko ta izdaja bila prividna i banalna, ma koliko strukture tih izjava i strukture aktuelnog nacionalnog i kanonskog diskursa bile u suštini iste: jer, jamačno, da su kojim slučajem Sidran i Karahasan izuzeli od odgovornosti nacionalno podobne autore ili historijske ličnosti, tumačeći njihov angažman kao posljedicu zlokobnosti historijskih sila, pravdajući njihov moralni sunovrat kao povijesni usud i nesreću, spašavajući njihovo djelo estetskim mjerilima koja trijumfuju nad nakaznom ideologičnošću autora – sve bi to u tom slučaju bilo itekako dobrodošlo, jer, zaboga, bila bi to prijeko potrebna gesta u revaloriziranju godinama zanemarivanih nacionalnih vrijednosti, kojima treba prići u svjetlu čisto estetskih poimanja, umičući svakoj ideologizacijskoj profanizaciji kulturnih vrednota; sve bi se otkrilo kao konačan korak ka razračunavanju s (neo)marksističkim poimanjem književnosti, koje je bilo kanonsko u zlokobnom jugo- kulturnom projektu. Stoga je zgražavanje javnosti nad ovim dvjema izjavama u suštini licemjerno, jer nikada nije ukazala na prijepornost angažmana i diskursa istih autora u prethodnom periodu postraća unutar konstelacije nacionalnog kanona i podobnosti; to je još jedan dokaz o sveprisutnosti moralnog ignoratizma i nepostojanju po-etičke odgovornosti u kulturnoj tradiciji koja je kanonizirana, u čemu treba tražiti nukleus koji je generirao potonje Karahasanove i Sidranove diskurse, ali i uopšte neangažiranost i neosjetljivost inih autora, čime se sve uspostavljaju kulturni i društveni kontinuiteti koji obilježavaju strukturu epohe kojoj nazočimo, što su sve postavke koje jamačno u budućnosti neće anticipirati ništa dobro.
A u takvom obzoru potreba za po-etičkim angažmanom nikada nije bila jača; jer, kako bi to rekla D. Ugrešić, na kulturnoj sceni ubrzano se pojavljuju citati iz muzeja totalitarizma: državne (ili entitetske) izložbe koje nas vraćaju u vrijeme socijalističkog realizma; niču projekti koji su svoju grotesknost već odavno potvrdili u zaboravljenim totalitarnim ideologijama; pojavljuju se književno-propagadni, crno-bijeli tekstovi; niče i pokoji „državni“ pisac; nanovo se, poput trajnog virusa, javljaju mehanizmi cenzure, autocenzure, kolektivne cenzure koje poznajemo iz prašnjavih priručnika kulture totalitarizma; projekti “nacionalne“ kulture i „duhovne obnove“ koje poznajemo iz požutjelih priručnika nacizma (Kultura laži). Sama stvarnost otjelotvorila na sliku i priliku postmodernističke muzealnosti, koja se posvetila citiranju totalitarizma (D. Ugrešić). Takvo ludično citiranje totalitarizma preduprijedilo je svako definisanje i raščinjavanje društvenog stanja kojeg danas živimo, budući da se totalitarističke strategije svagda ironično relativizuju i poniru u pluralnosti društva, umičući kritičkoj teoriji i produžavajući konstantno stanje bezazlene zarobljenosti.
Otjelotvoriti u kulturi mjerodavan sistem koji će poimati povijesna zbivanja i sadašnjicu, umaknuvši falsificiranju činjenica i instrumentalizaciji traume, dekonstruirati imaginaciju na koju je uticala ideološka vjera, te tragati za formama umetničkog izraza koje omogućavaju da se nađe istina – bile te forme autobiografske ili dokumentarističke (Kiš), priznati društvenopolitičku odgovornost autora kao književnu kategoriju, razobličiti relikte postmodernizma koje se preveć lako instrumentaliziraju, budući da se najgore falsifikacije povijesnih činjenica, naopasnije ideologeme i citiranje totalitarizma u stvarnosti mogu tumačiti kao ispoljavanje svijetle suštine postmodernističkog pluralizma, koji se svojim relativizmom tobože protivi totalitarističkom svjetonazoru – sve su to postavke koje bi trebala upamtiti sljedeća kulturna formacija, koristeći svoje pravo na moral i objektivnost, obistinjavajući epštejnovsku prognozu kako će s padom postmodernizma nastupiti formacija koja će iskoristiti svoje pravo na povijest i utopiju, koja se neće lišavati svakog etičkog angažmana i stava prema historiji, relativizujući ga kao igru istinama, čime bi literatura dala svoj doprinos u prevazilaženju posttraumatičnog i postapokaliptičnog konteksta. (Možda bi kao srž te nove kulturne formacije mogao figurirati upravo spisateljski angažman u prevladavanju, interpretiranju, prevođenju i oslobađanju najoštrijih traumatskih simptoma jedne individue ili društvene grupe stradalnika; kako piše D. Beganović,[2] u kontekstu holokaustovske kniževnosti, u tome slučaju književnost gubi na moralnoj neutralnosti a dobiva na poimanju spisatelja kao savjesti društva; možda je to projekt koji je potreban postapokaliptičnom/post-postmodernističkom kontekstu kao nova utopija i stav.)
Prigovori koji govore da bi se pred takvim zahtjevima literatura profanizirala i funkcionizirala, da bi se prosede uprostio, jesu paradoksalni imamo li na umu dijalektiku koju u dohvaćanju stvarnosti trpi forma u povijesnoj poetici, tragajući za sve novim modusima u stalnoj potrebi za očuđenjem; dakle, kvalitetnu literaturu u ispitivanju postojanja i otkrivanju forme nikakvi društveno-etički izazovi ne mogu uprostiti, dapače!
Nakon pada postmodernizma u postjugoslovenskim okvirima, jedan od alternativnih projekata u ukupnom svjetonazoru jeste i interkulturalno poimanje književnosti (nesumnjivo anticipirano ratom i kulturnim i intelektualnim izdajama u tom kontekstu, ali i disidentskom energijom koja se tu udomila emigriravši iz jugoslovenskog antitotalitarističkog pisma), zajedno sa etičkim dokumentarizmom koji je anticipiran u antiratnom pismu; te dvije konstante savremenog doba predstavljaju projekt koji bi mogao doći kao korak ka ispunjenju zabranjenih snova o društvenim promjenama, kao odgovor na postmodernističku denunciranost svih revolucija u kulturnim i društvenim formama (Eagleton), kao snažna politička i kulturna alternativa totalitarističkim dobu, stanju i praksi koje u postjugoslovenskim okružjima diktiraju fundamentalistički i kolektivistički centri moći. Takvi projekti oživljavaju ljubav prema budućnosti kao prema stanju obećanja, kao očekivanju, a ne kao prema obećanoj zemlji, kako bi, unatoč svemu, na ruševinama, ti projekti, makar u jednoj dionici, sada otjelotvorili epohu koja će (od)sanjati bolje epohe. Ali, naravno, to su samo snovi i, kako sada stvari stoje s kanonom i institucionalnom moći, od toga također ništa neće biti.
[1] Postavke iz knjige Charlesa Taylora „Sources of the Self. The making of the Modern Identity“ šire razrađuje i aplicira na savremeni kontekst Ugo Vlaisavljević u: Etničke zajednice kao utjelovljena i rastjelovljena sopstva, Dijalog 1-2, 2009.
[2] Davor Beganović. Pamćenje traume. Postapokaliptička proza Danila Kiša. Naklada Zoro, Sarajevo, 2007.
