Međutim, često je zanemareno ono što se dešava s druge strane ove binarne opozicije; na koji način upravo žene-kandidatkinje učestvuju  u činu pasivizacije svakog pobrojanog subjekta u izbornom procesu? Prebiranje po sumornim statističkim podacima rezimira sljedeće: BiH nikad nije imala niti jednu ženu članicu tročlanog predsjedništva koje je na položaju šefa države, nikada do sada entiteti nisu imali premijerku vlade niti je žena bila zamjenica predsjednika ili premijera…

Piše: Jasmina Bajramović

(Traganje za Ženom izgubljenom u bh. izbornim procesima i postizbornim vremenima)

Problem zastupljenosti žena na svim nivoima vlasti u BiH zadnjih nekoliko godina zaokuplja djelimičnu ili slabu – sve u svemu, nedostatnu pažnju kako i same javnosti (u kojoj žene čine 50% biračkog tijela i samim tim, značajnu „drugu polovinu“ javnog mnijenja), tako i rukovodećih struktura ogrezlih duboko u Svetu Rutinu patrijarhalne učmalosti i duboke uspavanosti u velike političke metanaracije kojima, čini se, nikad kraja: ulazak u EU, problemi eskalacije „religijskog ekstremizma“, kao i tjesna skopčanost istih sa vječnom strogim etnonacionalnim rezovima unutar biračkog kolača. Stoga se i stavka gargantuovskih razmjera – nedovoljna politička zastupljenost žena prvenstveno na izvršnim nivoima vlasti – uvijek uspijeva smanjiti do mikroskopskih proporcija u međuizbornom periodu (dakle, ključni period dokazivanja programatskih usmjerenja i predizbornih priča vladajućih političkih stranaka), sve dok izbori nanovo ne postanu izvjesni. Zbog čega je učešće žena u političkim strankama, njihova zastupljenost na izbornim listama i aktivnost rijetkih zastupnica vladajućih političkih tijela retrogradno i u progresivnom opadanju i svojevrsnom statusu quo? Jedan od mogućih odgovora je sljedeći: da bi država mogla omogućiti riješenje datog problema, potrebne su odgovarajuće zakonske legislative i odredbe da bi se stvari pomakle sa mrtve tačke; tako se, sukladno sa deklarativnim demokratskim usmjerenjem države, svakom građaninu i građanki obezbjeđuje niz prava koji su im garantirani na lokalnom, kao i na globalnom nivou, a jedno od tih prava je i biračko pravo, kao osnovni element izbornog prava i uslov za formiranje predstavničkog tela i učešća građana u vršenju državnih poslova.(…) Ustav definiše biračko pravo kao individualno – lično pravo ili pravo koje pripada pojedincu. Ustav takođe garantuje i direktnu zaštitu izbornog prava, kao što to uostalom čini i sa ostalim osnovnim slobodama i pravima građana.[1](Istovremeno, biračko pravo je i najniža instanca od kojeg počinje mogućnost daljnjeg stupnjevanja i uočavanja ustanovljenog „ženskog“ problema; zbog toga je važno detektirati sukcesiju historijskih promjena i njihovo transponovanje na problematizovanu mikro-cjelinu). Kriterij cenzusa objedinjuje navedene stavke o biračkom pravu; naime, cenzus se definira kao skup određenih uslova koji se moraju zadovoljiti da bi se steklo biračko pravo. Od najfrekventnijih formi cenzusa koje se navode, dalje ćemo se baviti onim što se naziva cenzusom pola, koji podrazumijeva i dodjeljuje pravo glasa muškarcima, dok isto pravo ženama uskraćuje. Cenzus pola je diktirao biračku sudbinu žena do početka XX vijeka, sve do 1918. godine, kada žene u Britaniji napokon dobivaju pravo glasa.[2] Obrenović dalje navodi dva vida manifestovanja biračkog prava (aktivno i pasivno); od naročitog je interesa pasivno biračko pravo, jer predstavlja pravo svakog građanina da bude biran kao predstavnik za predstavnička tela. Prema tome, građani koji učestvuju na izborima mogu se naći u različitim ulogama, kao birači, kandidati ili predlagači (D. Ukropina). Kako bi se obezbjedila uspješna afirmativna akcija, čime bi žene dobile priliku da se jače i snažnije implemetiraju u državno-političke instance, primjenjuje se mehanizam kvota, kao vid artificijelnog povećanja broja žena na odlučujućim pozicijama. Kvote predstavljaju zakonski instrument, dugo primjenjivanu državnu strategiju čija efektnost varira od države do države. Bitno je napomenuti kako kvote funkcioniraju; naime: kvotama se zahteva prisustvo određenog procenta manje zastupljenog pola na kandidacionim listama ili na mestima odlučivanja. Ovaj procenat kreće se između 30% i 50%.[3] Kako dosadašnje otužno izborno iskustvo svjedoči, na izbornim listama (lokalni ili opšti izbori) dolazi do masovne spolne disproporcije u zastupljenosti, što dalje implicira da je sistem kvota nužno bio potreban bh. izbornom zakonu. Tako je 2001. godine usvojen novi Izborni zakon koji sadrži i „gender komponentu“, inkorporiranu u sistemu kvota (član 4.19 i 2.2).[4] Međutim, istraživanja CIK-a[5] dovela su do poraznih saznanja: zbog sustavnog neprimijenjivanja kvota od strane podnositelja izbornih listi, odnosno političkih stranaka, dolazilo je do nepravilnosti na listama koje su rezultat nepoštivanja navedenih zakonskih članova koji uvjetuju spomenutu gender komponentu ( da li se radi o potrebi veće suradnje sa političkim strankama, kako je navedeno u spomenutom izvještaju, ili, jednostavno, o faktoru manipulisanja i ignorisanja Izbornog zakona, pokazat će svi naredni izborni procesi, kao i njihova dosljednost u sprovođenju navedenih zakona). Također, kroz daljnje analize spomenutog izmjenjenog Izbornog zakona, uočena je dodatna začkoljica: sistem otvorenih izbornih listi dodatno je hendikepirao trulu gender-politiku, jer smanjuje šanse ženskih kandidata da budu izabrane, bez obzira na njihovu zastupljenost na kandidatskim listama. Općenito se smatra da je model otvorenih lista nepovoljan za žene i manjine. Politička teorija kaže da se glasači kod glasanja prema otvorenim izbornim listama često vode tradicionalnim ili provjerenim vrijednostima. Takva situacija pogoduje izboru muškaraca i predstavnika većinskog dijela populacije bez obzira da li je kao kriterij za većinu uzeta rasa, etnicitet, religija, jezik, spol, socijalna pozicija ili nešto drugo.[6] Tako se ova problematika još jednom usmjerava na biračko tijelo – preciznije, nepovjerenje istog prema kandidatkinjama – nosiocima pasivnog biračkog prava, te se smješta u kontekst aktivnih struktura Moći i sociološko-psihološke komponente pasivizacije biračkog tijela, relativiziranja njihove mogućnosti da promjene svoju budućnost unutar etnonacionalističkog sistema koji promovira i proklamira zadate homogene vrijednosti.

2. Aktivno patrijarhalno iskustvo naspram pasivnog biračkog tijela

Tako je problem detektovan na liniji biračko tijelo – kandidatkinja/kandidatkinje. Međutim, često je zanemareno ono što se dešava s druge strane ove binarne opozicije; na koji način upravo žene-kandidatkinje učestvuju (ukoliko uopšte učestvuju) u činu pasivizacije svakog pobrojanog subjekta u izbornom procesu? Prebiranje po sumornim statističkim podacima rezimira sljedeće:

1. BiH nikad nije imala niti jednu ženu članicu tročlanog predsjedništva koje je na položaju šefa države,

2. nikada do sada entiteti nisu imali premijerku vlade niti je žena bila zamjenica predsjednika ili premijera,

3. U državnoj strukturi muškarci su dominirali i kao predsjednici u svih deset kantona u FBiH, a među 100 kantonalnih ministara bilo je samo osam žena i to u tzv. klasičnim “ženskim” ministarstvima koja se bave stambenim pitanjima, socijalnom i zdravstvenom zaštitom, radom i obrazovanjem.[7]

Navedeni su primjeri samo neki od eklatantnijih, a zastupljeni su na najvišim strukturama vlasti. Dakle, na koji se način žene-kandidatkinje profiliraju unutar svojih političkih matrica i koje su temeljne razlike između žene-kandidatkinje i muškarca-kandidata? Generalni razlozi koji se navode u spomenutim izvještajima podrazumijevaju prirodu unutarstranačkih odnosa koji, opet, proizilaze iz činjenice da su sastavi dominantnih političkih partija na bh. političkoj sceni u većinskom muškom sastavu, te su, samim tim, žene-kandidatkinje spriječene da učestvuju u kreiranju politike unutar partije; njihove se predizborne, kao i postizborne aktivnosti svode na djelovanje u okvirima zadanih problemskih okosnica, kreiranih na fonu „ženskog“ djelovanja (problemi trudnica i majki, zakoni o materinstvu, humanitarne akcije itd).[8] Stroga ograničenost njihovog djelovanja i političkog rada dovodi do stagnacije na planu ženskih ljudskih prava, a koja nisu u direktnoj vezi sa shematiziranim aspektima pozicije Žene kao Porodilje, Nositeljice Doma i Ognjišta. Tako se patrocentrični aspekt privatnog, i dalje duboko inkorporiran u sve institucije bh. društva, dalje transponira na aspekt javnog i akumulira u vidu neiscrpnog osjećaja beznadežnosti i sveopšteg nihilizma koji vodi do sstvaranja svojevrsne inačice Stockholmskog sindroma – trenutni slabašni otpor automatski se zamjenjuje rezigniranošću, a kasnije i mazohističkom potrebom za vječno Istim. Na isti se način mogu posmatrati javni istupi nosilaca vlasti i kreatora političkih partija; predsjednici većih političkih stranaka ne mogu sebi dopustiti otvorene mizogine istupe, te se skrivaju pod maskom političke korektnosti, dok se drugi (u želji za političkom afirmacijom) javno busaju u prsa svojim „anti-ženskim“ stavovima. Tako je u intervjuu za portal Depo Admir Pozderović, osnivač novooformljene političke opcije obećavajućeg naziva PPP – Partija Pravog Puta, izjavio sljedeće:

I naravno, imate vi masu žena koje su sposobnije od muškaraca. To ja priznajem i otvoreno kažem. Međutim, opet kažem, islamski princip je takav, Bog zna zašto je to zabranio. Koliko je to diskriminirajuće sa stanovišta našeg, ljudskog poimanja svijeta – normalno i da će feministkinje i neka udruženja građana reći da je to diskriminirajuće. Haj'mo reći da jest: ako je Bog odredio neku hijerarhijsku ljestvicu i kazao da žena može biti sve osim toga, onda to treba poštovati. Osim što ne može biti lider države i vojske, može biti sve ostalo, tako da je žena potpuno ravnopravan član zajednice. Gdje dolazi do određenog stepenovanja? U porodičnim odnosima. Muškarac je za jedan stepen u prednosti nad ženom samo u bračnom odnosu suprug-supruga. Mi, nažalost, imamo izvrnute vrijednosti u današnjem vaktu. Mi imamo da su žene, odnosno supruge, iznad ljudi.[9]

Stav iznesen u ovom intervjuu nije samo stvar individualnog iskaza, već predstavlja izvjestan komformitet političke opcije koja svoje opravdanje nalazi u religijskoj kontekstualizaciji, te se postavlja za tumača božanskih načela i određivanja društvenih datosti figure Muškarca i Žene. Kako se Represivni Ideološki Aparat (althusserovski rečeno) pojavljuje u svim datim vidovima društvene interakcije, tako ostvaruje svoj potencijal kroz tijesnu vezu političkog i religijskog elementa. Kako navodi Sabina P. Ramet, političke tradicije pretpostavljaju vrednosna opredeljenja i tumačenje značenja kolektivnog udruživanja. U onoj meri u kojoj su ovi elementi takođe propisani u „verskim“ tradicijama, postaje jasno da je religijsko-politički sistem ujedinjena mreža i da elementi u religijskoj sferi i oni u političkoj sferi teže da se međusobno pojačavaju. Kada između ove dve sfere postoji kompatibilnost, promoviše se stabilnost. Kada između ove dve sfere postoji napetost, politički sistem ima probleme sa legitimizacijom i rezultat je socijalna anomija, destabilizacija i potencijal za društveni haos… To kazati sugeriše da je politika prožeta religijom, a religija politikom (podvukla J. B.).[10] Zaista se navedena tvrdnja može dokazati na podlozi pogubnog djelovanja i sprege politike i religije, odnosno dominatne tri odrednice monoteističkog usmjerenja, koje se svakodnevno prikazuju u bh. političkoj stvarnosti; tako je desno političko opredjeljenje uvijek tijesno vezano sa najvišom instancom religijske komponente koju promovira i pod čije se tumačenje zaklanja. Na taj način univerzalnost i totalitarni koncept monoteističke religije (prvenstveno misleći na tumačenja istih kroz bh. vjerske poglavare) ide ruku pod ruku sa određenim političkim usmjerenjem, dajući mu nešto od vlastite unitarnosti i ujedinjenosti, priskrbljujući mu dugotrajnost opstanka.

3. Žena (kandidatkinja) – aktivan politički subjekt ili pasivan politički objekt?

No, vratimo se činu autopasiviziranja „aktivne“ ženske političke figure; modusi Njene samoprezentacije ne mogu se posmatrati bez faktora formiranja etničkog identiteta kao rezultata tranzicijskog postraća i nametnutih težnji ka jedinstvenom kolektivnom konceptu monolitnih nacionalističkih struktura. Dakle, umnogome je potrebno žene konstruirati kao govoreće subjekte (D. Majstorović), te osvijetliti njihovu poziciju iz političkog diskursa: Sasvim je jasno da su i žene u BiH snažnih etničkih identiteta, što je pokazatelj da je opšta etnizacija u Bosni i Hercegovini izuzetno iskomplikovala pitanje ženskog neetničkog identiteta.[11](Autorica se bavi pitanjem medijske reprezentacije ženskog govorećeg subjekta i načina na koji medijski glas kreira sopstvo i društvena očekivanja, o čemu će naknadno biti riječi).

U svijetlu sveprisutnog etničkog identiteta, čiji je direktni baštinik bh. muškarac, nesumnjivo je da i bh. žena (ukoliko se govori o figuri koja je reprezentant datih političkih opcija) preuzima, nadograđuje i upotpunjava taj identitet potvrđujući uzuse na kojima se gradi kolektivna politička opcija, samo se prividno postavljajući kao oličenje aktivne političarke (banalno rečeno). O mnogostrukim načinima pasiviziranja svjedoče i izjave nekih od istaknutih figura bh. ženske političke scene (kada se kaže: „istaknuta figura“, prvenstveno se misli na broj istupa u medijima, ali ne i konkretnog političkog rada, iako se ne smije izostaviti utjecaj na kreiranje javnog mnijenja, prvenstveno ženskog biračkog tijela); tako je već poznat istup Amile Alikadić-Husović, zastupnice SBIH u Parlamentu Federacije:

U prošlom sazivu Parlamenta bila sam predložena da budem u Komisiji za jednakopravnost spolova. Izašla sam pred govornicom i rekla da tamo neću da budem, te da mi nismo ni biološki, ni fizički, ni pred Allahom dž.š. isti. Obaveze su naše različite. Muž je obavezan da vodi računa o ženi, a žena o kući i najčešće o odgoju djece. Tu se treba samo vratiti korijenima islama. Tu je osnov, fundament. Niko mi ne može zabraniti da se vratim svojim temeljnim vrijednostima. Doduše, ja sam, el-hamdu lillah uvijek držala se toga. No, pozivam žene da se vrate tim temeljima. A, to je da se udaju za muslimane, da žive islamski brak, da odgajaju svoju djecu. To je to. Emancipacija ne treba Bošnjakinjama, emancipacija treba zapadnjacima.[12]

Kako se, pri političkim istupima raznih vrsta, u potpunosti zanemaruju sekularni principi ustavotvorne državne jedinice, tako i kontekst date izjave i nije iznenađujući. Također, činjenica da spomenuta zastupnica, kao individua sa vlastitim stavovima, ima pravo na svoje privatno opredjeljenje, nije sporna. Međutim, sporno je da zastupnica svoje privatne stavove promovira kao vrhovne moralne vrednote, te da se istim izjavama barata u kontekstu javnog govora o (ne)opravdanosti pokreta ženske emancipacije – potpuno neutemeljeno. Također, potrebno je sagledati još jednu dimenziju; kako su u većini slučajeva javni istupi političkih figura programatsko promoviranje stranačkog opredjeljenja, data se izjava može promatrati u kontekstu sveukupne stranačke politike i poziva na poistovjećenje govornog objekta (u ovom slučaju, ženskog govornog objekta). Treća dimenzija ovog političkog govora mogla bi se sagledati iz rakursa vječno prisutnog etničkog identiteta: poziv na odvajanje i formiranje bošnjačkog mikrokolektiviteta (kada zastupnica govori o (bes)potrebnoj emancipaciji, jasno polarizira „zapadnjake“ i „Bošnjake“ – ne Bosance i Hercegovce – već Bošnjake, aludirajući pritom na vječno podjeljeno bh. postratno društvo, time jasno dajući do znanja da do mogućeg mirnog koegzistiranja ne može doći). Na isti se način može posmatrati vrlo jednostrana i konkretna izjava Lidije Korać, vijećnica SDP-a:

Žena ne može biti kompletna ukoliko nije stvorila obitelj – to je neuspjeh.

Upravo su paradoksalni primjeri koji živopisno svjedoče o načinima na koji žene kao politički subjekti koji imaju mogućnost javnog govora i dostupnost šireg javnog prostora, temeljito njeguju koncept savremenog patrijarhata i ideje savremene patrijarhalne Žene, pojavljujući se time kao pouzdane vodilje i odagajteljice novih patrijarhalnih generacija, a bazirajući svoju pojavu – političku, sociološku itd. – na binarnoj opoziciji aktivnosti i pasivnosti, razuma i emocije, umne jačine i fizičke slabosti itd.

Opet, skučeni javni prostor otvara mogućnost drugačijeg govora i svjedoči o svojevrsnoj radikalizaciji „ženske“ strane; tako je Dušanka Majkić, zastupnica SNSD-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, prema recentnom monitoringu CCI, aktivnija od ostalih trinaest muških članova Doma (pritom se misli na delegatske aktivnosti i izlaganja). Majkićeva svjesno ostvaruje dvostruku poziciju; kako je u Parlamentu ultimativna manjina ( u Parlamentu se, pored nje, pojavljuje još samo jedna zastupnica), njen se visok stepen aktivnosti može afirmativno sagledati kao konačni čin jedinstvenog ženskog političkog glasa; međutim, činjenica da zastupa radikalnu političku opciju koja stalno radi na nacionalnom homogenizovanju već podjeljenih etničkih cjelina u BiH, njen se glas može gledati iz rakursa totalitarne persprektive, te je još jedan prilog ostvarenju entitetskih podjela i ucrtavanja jakih imaginarnih granica. Također, Majkićeva baštini političku praksu svojih ženskih prethodnica; Biljana Plavšić devedesetih godina ulazi u politiku kao inačica balkanske Čelične Lady – preuzimajući dominatnu nacionalističku retoriku i savršeno baratajući jezikom balkanskih podjela, uspijeva postati predsjednicom Republike Srpske, a kasnije i otcijepiti se od matičnih političkih stajališta kada je osjetila da je vrijeme za povlačenje.[13] Tako se ova ženska politička perspektiva proteže u historiju, objedinjujući političke aktivistice (kraljicu Elizabetu I, spomenutu Margaret Thatcher itd.), nudeći mogućnost ženske političke prakse, ali isključivo kroz preuzimanje modusa patrocentično kodirane kulture, te muških političkih modela – tako je žena prisiljena na kodeks predominantne političke prakse; prisiljena je da promijeni spol (Sonja Lokar). Dakle, ulazak žene u politiku je moguć, ali pod cijenu odricanja i preorijentiranja na stereotipizaciju patro-sistema; mogućnost subverzivnog djelovanja moguća je tek po ulasku u sami centar proizvodnje matrice (međutim, takvi su primjeri rijetki). Tako je indikativna izjava Ronalda Reagana, koji je Margaret Thatcher svojevremeno nazvao najvažnijim muškarcem u Engleskoj.

Zanimljiv je slučaj kraljice Elizabete I, čije je doba nazivano „Zlatnom Elizabetinom erom“[14]; međutim, pravi kuriozitet Elizabetine vladavine je Kult djevičanstva (Elizabeta se nikad nije udavala niti je rađala, te je samim tim potirala tezu o majci-roditeljki i njenom biološkoj prokreativnoj funkciji). Na taj je način bila „trn u oku“ baštinicima patrijarhalne kulture.[15]

4. Okviri medijske reprezentacije: Carpe feminam!

Uspješne, moćne i šarmantne: Politiku neki smatraju monotonom, a zasjedanja u parlamentu dosadnim. Međutim, poslanička mjesta nerijetko zauzimaju prave ljepotice (…).[16]

Na ovaj način počinje jedan prosječan tekst o ženama u politici; naime, njihova egzotična Drugost pojačava svoju privlačnost činjenicom da su zastupljene kroz centre Moći, ali je istovremeno njihova politička persona zaklonjena iza domena fizičke ljepote. Kako se epiteti redaju, vidljivo je da bi bez doze šarma, odnosno vizuelne energije koja predstavlja x-factor reprezentacije, politička (re)akcija bila sasvim zamorna i suvišna.

Ovim vidom (seksističkih) medijskih transmitera dolazi do postmoderne dihotomije lica i tijela: Kada ženu određujemo isključivo njenim telom (što, na primer, čini modna fotografija, reklamno-propagandni materijal itd.) mi joj istovremeno oduzimamo lice, koje je simbol različitosti i subjektiviteta.[17] Istovremeno, kada se politička kanidatkinja predstavlja javnosti preko propagandnog materijala, njen se vizuelni potencijal troši kroz interakciju preko Onog koji gleda, odnosno mentalnog potrošača vizuelnog potencijala kao konzumerističkog produkta. Ukoliko je taj i takav vizuelni potencijal u suglasju sa dominantnim estetskim mjerilima, politička kandidatkinja opslužuje maštu posmatrača, a partijsko rukovodstvo nerijetko iskorištava produktivnost tog potencijala u svrhu vlastite propagande, često na iznimno seksistički način (tako je prije par godina organizovan izbor ljepote, odnosno biranje najljepšeg ženskog lica na izbornom plakatu, sve pod pokroviteljstvom ovdašnje vodeće partije).

Kako se izbori 2010. godine bliže, potrebno je sagledati aspekte aktuelnih medijskih kampanja koje u centru zanimanja imaju upravo žensko uključivanje u političke tokove. Takva je i kampanja Osnaživanje uloge žena -101 razlog zašto glasati za ženu?[18], pokrenuta od strane nevladinih organizacija i udruženja, a nudi 101 mišljenje javnih ličnosti zašto bi žena trebala biti njihov politički izbor za sljedeće godine. Međutim, uočeno je nekoliko elementarnih problema sa reprezentacijom ove kampanje, a ovdje ćemo izložiti neke od njih:

1. Cilj kampanje je animiranje žena-nositeljica aktivnog biračkog prava da se animiraju i glasaju za žene. Na taj je način pravilno uočena potreba aktivnog podsticanja biračkog tijela, poglavito ženskog dijela, jer se problem stvara upravo na tom mjestu, kako je već objašnjeno u prvom dijelu teksta (otvorene liste pribjegavaju psihologiji rodnih stereotipa, jer će se prosječni glasač-glasačica u većini slučajeva odlučiti upravo za muškog kandidata). Međutim, drugi dio biračkog tijela – muškarci – je u fokus grupi ove kampanje potpuno izostavljen (pritom su mišljenja javnih ličnosti, od kojih su polovina mišljenja istaknutih muških javnih ličnosti, zanemarljiva, jer oni podstiču, ali ne bivaju podsticani). U samom uvodu brošure kaže se da je ona namijenjena upravo i samo ženskom dijelu biračkog tijela, dok se sama pojava Glasača izostavljava ili zanemaruje (možda i zbog uvriježenog mišljenja da se rodni stereotipi prosječnog bh. muškarca ne mogu promijeniti i da su usko povezani sa naslijeđem tradicije i kulturoloških predodžbi, što opet spada u izvjestan vid dominantne rodne stereotipizacije, ovaj put polarizirane na drugi način).
2. U komunikativnom procesu ova se kampanja može razložiti na tri usmjerenja: pošiljalac ili pošiljateljka/kreatori i kreatorke kampanje upućuju poruku o potrebi glasanja žena za žene; s druge strane komunikacijskog kanala su žene kao primateljke poruke, ali je treća strana ove kampanje – žena za koju se treba glasati – tretirana kao opšte mjesto. Takva je tipizacija uočena u sadržaju poruka koje nose javne ličnosti i o njihovom stavu zašto glasati upravo za ženu, a ovdje ćemo pobrojati neke od njih: žene su pametnije, odgovornije, ljepše, hrabrije, neće nas iznevjeriti, nisu u mogućnosti počiniti zločine, izvršiti malverzacije, kako su po prirodi predodređene za stvaranje, tako mogu biti i Majke Države, zato što se s njima lakše dogovoriti, zato što ne bi bilo loše dati im priliku itd. Osim što se barata nizom stereotipa koji povlači glasovite binarne opozicije, tako se i zapostavlja uloga same žene kao političke kandidatkinje (podvukla J. B.). Iako je u uvodu brošure rečeno da se kampanja ne bavi promovisanjem političkih partija niti kandidatkinja, uopštavanjem niti generaliziranjem ne može se doći do određenog pozitivnog ishoda. Jer, izostavljene su bitne činjenice: da li su i u kojem broju žene kanididirane za razne pozicije na izbornim mjestima, u okviru kojih se partija javljaju i, samim tim, koju političku opciju zastupaju itd. Stoga je potrebno postaviti ključno pitanje: šta su to „žene“ u odnosu struktura moći i u samom zahtjevu moći za žene? Kako tvrdi Nancy Hartsock: Moramo shvatiti razliku stvaranjem situacije u kojoj marginalizirane skupine mogu sebe imenovati, govoriti u svoje ime i učestovati u definiranju uvjeta interakcije, situaciju u kojoj možemo konstruirati poimanje svijeta senzitivno bez razlike.[19]

Također: Da li je uvijek legitimno reći „žene“ bez oznake?[20]Primjenivši dati koncept na političke nomenklature i žene kao aktivne političke subjekte, pojam „žene“ je odveć generalizovan, jer ukazuje na jedan veći, neimenovan problem: kako znati da će glasanje za političku kandidatkinju, kao i njeno moguće izglasavanje na funkciju, dovesti do željno očekivane promjene? Navedeni primjeri Dušanke Majkić, Amile Alikadić-Husović zorno svjedoče o negativnom političkom ozračju koje okružuje ove političarke, zahvaljujući činjenici da zastupaju političke opcije s izrazito nacionalnim predznakom.

Navedene činjenice samo dodatno svjedoče o refreničnom ponavljanju predizbornih i postizbornih naracija: o potrebama, o nužnostima i mogućnostima, ali ne i njihovom sprovođenju. Iako je politički aparat za sprovođenje gender komponente pristupačan, čini se da sa svakim izborom i repetitivnom ponavljanju izabranih političkih opcija na njega pada prašina. Glavni razlog jeste upravo nepostojanje alternative, odnosno mogućnosti kritike dominantne kulture. Stoga su baštinice manjinskih iskustava dužne izaći iz matrice etonopolitike, te same obezbjediti sredstva konstrukcije prikaza svijeta senzitivnog spram stvarnosti rase, roda i klase.[21]

[1] Obrenović, Dragana: Pravo glasa žena u Neko je rekao feminizam? (priredila Adriana Zaharijević), Heinrich Böll Stiftung, Beograd, 2008 25. str.

[2] Dragana Obrenović se, u gore navedenom radu, pored historijata ženskog biračkog prava, bavi i već spomenutim pitanjem cenzusa pola, pri čemu navodi zanimljivu činjenicu; naime, zajedno sa senzusom pola najduže se zadržao poreski cenzus, koji podrazumijeva da se „sticanje biračkog prava uslovljava plaćanjem određene sume poreza“ (D. Obrenović). U povezanosti ovih dvaju cenzusa vidljiva je shematizirana matrica koja uslovljava liniju između kapitala i ljudskog prava, te činjenice da je garancija ljudskih prava i danas veoma labilna na kapitalističkoj svjetskoj sceni.

[3] Ibid., 41. str.

[4] Član 4.19 Izbornog zakona glasi: “Svaka kandidatska lista uključuje kandidate muškog i ženskog spola.Kandidati spola koji je manje zastupljen raspoređuju se na kandidatskoj listi na slijedeći način:

Najmanje 1 kandidat manje zastupljenog pola među prva 2 kandidata,

Dva kandidata manje zastupljenog pola među prvih 5 kandidata, (…)

Broj kandidata manje zastupljenog pola mora biti jednak ukupnom broju kandidata na listi podjeljenom sa tri, zaokruženim na prvi viši cijeli broj.”

Član 2.2, stav(4) Izbornog zakona glasi:

“U sastavu općinske izborne komisije i biračkog odbora nastojat će se osigurati da broj članova manje zastupljenog pola bude najmanje 1/3 od ukupnog broja članova.”

[5] Ova su se istraživanja bazirala na praćenju učešća žena na opštim izborima 2002, lokalnim izborima 2004, opštim izborima 2006. i lokalnim izborima 2008. godine. Analiza je podnesena u izvještaju Irene Hadžiabdić, članice CIK-a, pod nazivom „Žene i izborni proces u Bosni i Hercegovini“ iz 2008. godine, preuzeto sa europeandcis.undp.org/…/Irena%20Hadziabdic%20ŽENE%20I%20IZBORNI%20PROCES%20.

[6] Prema Pilot STAR istraživanju, 2002. godine, u ŽENE U POLITIČKOM I JAVNOM ŽIVOTU, izvještaj radne grupe Žene ženama Sarajevo, Žar Sarajevo, Helsinški parlament građana Banja Luka, Budućnost Modriča, preuzeto sa

http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/CEDAW_Zene_u_politickom_i_ijavnom_zivotu.pdf

[7] Ibid., 22. str.

[8] Navedene se stavke mogu potvrditi posjećivanjem web-stranica i portala vladajućih političkih stranki; tako se u sklopu aktivnosti Foruma žena SBBBIH Goražde navodi posjeta Udruženju kućne radinosti „Motiv“ iz Goražda – kao jedina aktivnost; Forum žena SDP-a ima nešto širi spektar aktivnosti, ali se i one podvode pod humanitarne akcije i izlete po bh. gradovima itd. Time se žene i kroz politička djelovanja ustoličuju, ipak, kao sekundarne nositeljice političkih odgovornosti, a iznad njih je vladajuća instanca uvijek – muškarac.

[9] Depo intervju: PARTIJA NA KUR'ANU I SUNNETU: Žena ne smije biti šefica države!, 28. 5 .2010, preuzeto sa http://www.depo.ba/front/~z-ena_ne_smije_biti_~s-efica_dr~z-ave!

[10] Paula Petričević: Jedan Bog – jedan rod: odnos monoteističkih vjerskih zajednica prema ženskim ljudskim pravima u Neko je rekao feminizam? (priredila Adriana Zaharijević), Heinrich Böll Stiftung, Beograd, 2008, 128. str.

[11] Majstorović, Danijela: Između patrijarhata i emancipacije: Ka manifestu feminističkih istraživanja i politika na razmeđima postsocijalizma, poslijeraća i „tranzicije“, preuzeto sa: http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1153&l=bs

[12] Preuzeto sa: http://www.bih-rss.net/article_slu%E8aj_gra%F0anke_amile_alikadi%E6-husovi%E6__2084715.htm

[13] Slavenka Drakulić u eseju Preobražaj Biljane Plavšić u Oni ne bi ni mrava zgazili, Samizdat B92, Beograd, 2004, govori o istupima i priznanju Biljane Plavšić nakon predaje Haškom tribunalu za ljudska prava, te njenoj militantnoj pozicioniranosti unutar patrijarhalno orijentiranog kulturološkog balkanskog sistema devdesetih kao uslovu samoodržanja u dominatnom maskulinom političkom režimu.

[14] Ona je jednom zauvijek vratila Englesku protestantizmu. Vrijeme njene vladavine prozvano je “Zlatnom Elizabetinom erom”, u kojoj je rasla ekonomska moć Engleske, cvjetala nauka, filozofija i kultura. Tokom njene “zlatne vladavine” započinje kolonizacija Sjeverne Amerike i osniva se Britanska istočnoindijska kompanija, preuzeto sa: http://bs.wikipedia.org/wiki/Elizabeta_I,_kraljica_Engleske.

[15] U eseju Novi historicizam i kulturni materijalizam, Zdenko Lešić skreće pažnju na tumačenja reneseansne, poglavito šekspirijanske drame kroz interpretaciju Louisa Montrosea. U fokusu je upravo Šekspirova komedija „San ljetne noći“ kroz koju se uočava subverzivni potencijal književnosti putem implicitnog afirmiranja patrijarhalne kulture, što je tada bilo obrnuto proporcionalno viziji Kraljice kao ambivalentne figure Djevice i Majke (Zdenko Lešić).

[16] Članak Uspješne, moćne i šarmantne u Glas Srpske, 28. 5. 2009, preuzeto sa: http://www.glassrpske.com/vijest/7/plus/26784/lat/Uspjesne-mocne-i-sarmantne.html

[17] Jelena Višnjić, Mirjana Mirosavljević: Problem reprezentacije roda u medijima u Neko je rekao feminizam? (priredila Adriana Zaharijević), Heinrich Böll Stiftung, Beograd, 2008, 251. str.

[18] Spomenutu publikaciju je moguće preuzeti na: www.101razlog.ba

[19] Hartsock, Nancy: Foucault o moći: teorija za žene? u Feminizam/postmodernizam (uredila Linda J. Nicholson), Liberata, Centar za ženske studije, Zagreb, 1999, 140. str.

[20] Ibid., 140. str.

[21] Ibid., 151. str.