Mediji, od kojih velika većina podržava osnovne ideološke postavke i vrijednosti vladajuće klase, koja može biti bezlična, prazno mjesto koje tek treba popuniti i zauzeti, predstavljaju prostor borbe elita za mjesto i privilegije vladajuće klase.

Piše: Kenan Efendić

Odveć je dosadno i besplodno govoriti o svijetu u kojem živimo kao o svijetu medijske konstrukcije a ne reprezentacije, ali nije zgoreg vratiti se na Althusserove teze o „ideološkim aparatima države“, među koje ovaj francuski marksistički filozof ubraja „štampu i radioteleviziju“.

Mediji su se od 1970., kada je Althusser objavio glasoviti esej Ideologija i ideološki aparati države, razvijali astronomskom brzinom postajući proizvođačima same slike svijeta odnosno gradeći baudrillardovski simulakrum namjesto realnosti. Međutim, razvoj novih medija, utemeljen brzim razvojem informacijskih tehnologija, nije unio nikakvu suštinsku promjenu u mehanizam ideološkog reproduciranja proizvodnih odnosa putem ideološkog aparata države.

Svaki od njih [ideoloških aparata države, K. E.] vodi ovom jedinstvenom ishodu na osobit način. Politički aparat pokoravanjem pojedinaca političkoj ideologiji države, ‘demokratskoj’, ‘posrednoj’ (parlamentarnoj) ili ‘neposrednoj’ (plebiscitarnoj ili fašističkoj) ideologiji. Informativni aparat putem štampe, radija, televizije servira građanima svakodnevne doze nacionalizma, šovinizma, liberalizma, moralizma itd.[1]

Doziranje građana raznim ideologijama i ideologemama bilo je i ostalo, uz informativno-interpretativno-konstrukcijsko izvještavanje o događajima, primarna funkcija medija u službi države. Državu ovdje ne treba uzeti samo kao političko-administrativni sistem ili zbir teritorije unutar granica nego ju treba gledati, sljedstveno Marxovim i Althusserovim postavkama, kao legalni instrument i proceduru vladajuće klase u tlačenju nižih klasa, uzurpaciji proizvodnih dobara i isisavanju prirodnih resursa.

Mediji su tako, kao ideološki aparat države (IAD), sredstvo kojim vladajuća klasa održava i reproducira postojeće proizvodne i svake druge društvene odnose kako bi sačuvala i ojačala svoju legalnu vladavinu putem države, bez obzira bila vlast uspostavljena državnim udarom, monarhističkim naslijeđem ili pak putem predstavničke i svake druge demokratije.

Ipak, svi mediji u jednoj državi nisu u apsolutnoj vlasti trenutne vladajuće klase, čemu svjedoče standardni medijski sukobi i suprotstavljene slike i interpretacije događaja, ličnosti i procesa u društvu. No, takvo što ne bi trebalo navesti na primamljiv zaključak da su mediji borba klasa u javnosti kao što je filozofija, po Althusseru, borba klasa u teoriji.

Mediji, od kojih velika većina podržava osnovne ideološke postavke i vrijednosti vladajuće klase, koja može biti bezlična, prazno mjesto koje tek treba popuniti i zauzeti, predstavljaju prostor borbe elita za mjesto i privilegije vladajuće klase.

Oni rijetki mediji koji iz temelja propituju dominantne vrijednosti jednog društva, koji, ustvari, ne podržavaju dominantnu ideologiju i koji pokušavaju ne služiti državi i biti njenim ideološkim aparatom, apsolutno su marginalni i svedeni tek na puko preživljavanje. U Bosni i Hercegovini, kao i ostalim zemljama nastalim raspadom SFR Jugoslavije, takvo što je potpuno očito, gdje ne postoje ili jedva da postoje mediji koji suštinski propituju logiku etnonacionalističkog i multikulturalističkog uma i logiku etnokapitalizma (BiH), logiku nacionalnog preporoda, jedinstva, eurointegracija i tržišne ekonomije (Hrvatska), logiku nedužnosti i ugroženosti koja se pokušava usuglasiti sa logikom eurointegracija (Srbija), logiku nacionalne autonomije i apsolutnog prioriteta razvoja mlade države (Crna Gora)…

Sukladno ovim teorijskim okvirima promatrat ću i printane i elektronske bosanskohercegovačke medije, i nastojati odrediti temeljne ideološke metonimije oko kojih se svi mediji okupljaju promičući time ideologiju države, odnosno vladajuće klase ili boreći se za položaj vladajuće klase određene društvene elite.

Ma koliko svi mi bili patetični u oplakivanju Ferala i ma koliko građanska javnost i građanske struje ustrajavale na očuvanju baštine Ferala (digitalizacijom, stalnim promocijama, upućivanjima i spominjanjima), prokazujući se pri tome neproduktivno narcisoidne i nostalgične te nesposobne proizvesti nove strukture i modele javnog djelovanja, pad Ferala, ipak, konačno je prokazao da medij koji nije ideološki aparat države biva osuđen na propast. Naravno, propasti se spasiti može ukoliko pristane na ulogu IAD-a, što nije nimalo teško ni dugotrajno, a čemu vjerodostojno svjedoče neki drugi medijski obrati.

Feral nije podržavao i reproducirao logiku robovanja slobodnom tržištu i nacionalnim vrijednostima Domovinskog rata niti je propagirao važnost nacionalnog jedinstva u tranzicijskim teškoćama i evropskim integracijama, nego je sve vladajuće ideologeme propitivao i dekonstruirao iz pozicije koja bi se dala označiti kao mješavina radikalnog humanizma i umjerenog lijevog egalibertizma.

Srbijanski portal E-novine, također, odupire se dominantnim ideologemama srbijanske vladajuće klase, odnosno srbijanske države, koje se mogu podvesti pod, opet, nacionalno jedinstvo, negiranje odgovornosti za ratove nakon raspada Jugoslavije, neodvojivost Kosova, nedodirljivost Srpske pravoslavne crkve i slično. Tako su E-novine u konstantnoj finansijskoj krizi, često prinuđene tražiti donacije od samih čitatelja, stalno umičući mogućnosti uvođenja pretplate na jedan internetski medij, još jednom svjedočeći o teškim uslovima za izgradnju bilo kakvog vida alternativne medijske prakse.

Svi drugi iole relevantni mediji u svim zemljama bivše Jugoslavije opstaju i bore se za publiku i ma kakav rast tiraža ili čitanosti udvoravajući se vladajućoj klasi putem doziranja građana ideologemama vladajuće klase.[2]

Vladajuća klasa u Bosni i Hercegovini je svojevrsna mješavina ratne i tranzicijske, poratne društvene (političke, intelektualne, kulturne, religijske…) elite. Dominantna ideologija, ideologija vladajuće klase, državna ideologija u Bosni i Hercegovine je ideologija etnokapitalizma, koji se na nivou reprezentacije i konstrukcije javlja kao panetnizam, koji podrazumijeva prioritetnost i primat kategorije etničkog u ma kojoj društvenoj i svakoj drugoj praksi, a posebice primat vladajuće klase na izrabljivanje i uzurpaciju.

Njoj potčinjene ideologeme jesu konačna privatizacija i konačna pretvorba tržišta u slobodno, evropske integracije, ulazak Sjevernoatlantski vojni savez (NATO), međuetničko pomirenje i druge. Na prvi pogled uočava se paradoksalnost dominantne ideologije u njenom suodnosu sa potčinjenim joj ideologemama. Međutim, sve ideologeme djelatne su dok god ne ugrožavaju suštinu nadređene im ideologije, a međuetničko pomirenje, kao jedna često istaknuta ideologema, uopšte nije suprotstavljena ideologiji panetnizma, koji se najčešće u javnosti iskazuje kao etnonacionalizam a rjeđe kao multietnicizam, koji je u biti multikulturalizam, o čemu sam više pisao u tekstu Multietničnost/multikulturalizam ili legitimacija tranzicijskog etnokapitalizma.[3]

Ne postoji niti jedan medij u Bosni i Hercegovini koji je suštinski u svom sadržaju i usmjerenju suprotstavljen ideologiji panetnizma, bez obzira koliko često političari i javne ličnosti putem medija poručivali kako nije važno kako se ko zove jer i sama činjenica govorenja o nevažnosti etničkog identiteta priznaje njegovu važnosti i preimućstvo u oblikovanju društvenih praksi.

U propitivanju diskursa bosanskohercegovačkih medija fokusirat će se na najčitanije/najgledanije medije među kojima su, od elektronskih: Federalna televizija, BHT („državna“ televizija) Radiotelevizija Republike Srpske (sve tri su dio Javnog servisa BiH), NTV Hayat, Bijeljinska TV (BNTV), Alternativna televizija (ATV) iz Banja Luke i druge.

Od štampanih medija najvažniji su dnevnici Dnevni avaz, Oslobođenje, Glas Srpske, Dnevni list, San, Fokus i Nezavisne novine; sedmičnici BH Dani, Slobodna Bosna, Global; dvosedmičnici Saff i Kulin… Što se tiče internetskih portala, oni također ne pokazuju nikakve razlikovne osobine u odnosu na štampane i elektronske medije, premda kod njih treba obratiti posebnu pažnju na kategoriju tzv. infotaimenta i njene povezanosti sa dominantnom ideologijom i ulogom infotaimenta kao elementa medija – ideološkog aparat države.[4]

Odmah valja reći da su mediji u Bosni i Hercegovini u konstantnim sukobima, koje često nazivamo ratovima, a sada ih valja imenovati pravim riječima: to su borbe elita za mjesto i privilegije vladajuće klase, a nikako borbe klasa u javnom prostoru. Borbe klasa, po svemu sudeći, odavno su iza nas kako u praksi, tako i u javnosti, ali i teoriji, ma koliko Althusserova opaska zvučala proročki, utješiteljski ili otkrivalački. Klase više, kao subjekti, ne postoje, o čemu će biti govora u analizama medijskih metonimija u Bosni i Hercegovini.

Ratovi medija često se, iz suprotstavljenih tabora ali i kroz nezavisne analize, hoće suprotstaviti kao borbe suprotstavljenih ideoloških sistema, konkretno kao sukob nacionalističkih medija i građanskih medija. Bez obzira koliko imenovanja frontova bila uslovna, pa čak i netačna i nespretna (građanski?), ona nam ipak govore o tome kako mediji sami žele prikazati svoju ulogu u borbi elita za položaj vladajuće klase. Mediji, naime, nastoje sebe prikazati kao diskurse suprotstavljenih i oprečnih ideologija, prikrivajući zapravo svoju ideološku istovjetnost, koja je očita ne samo na nivou ideoloških poruka nego i kroz samu strukturu diskurzivne prakse, odnosno na nivou tipologije retoričkih figura kojima se obilato koriste.

Čak i ako se prihvati činjenica da postoje nacionalistički i nenacionalistički mediji, što je odista jako teško prihvatiti, opet i jednima i drugima diskurs odiše dominantnom ideologijom – ideologijom etnokapitalizma koji se pojavljuje kao panetnizam. I etnička mržnja i multikulturalistički pluralizam dvije su strane jedne ideologije, naizgled suprotstavljeno artikulirane i predočene, pri čemu obje kategoriju etničkog, odnosno kolektivni identitet utemeljen na kulturi, slave kao vrhovno načelo identifikacije i subjektivizacije kako kolektiva tako i pojedinca.

Uobičajeno je da sarajevske dnevne listove Dnevni avaz i Oslobođenje gledamo kao dva suprotstavljena medija, koji vode odista ljutu svakodnevnu borbu tražeći za sebe prvo mjesto na listi čitanosti dnevnika, ali i tražeći za sebe ekskluzivnost u interpretiranju društvenih procesa i političkih kretanja. Pri tome cjelokupna javnost stalno insistira na tajkunskom vlasništvu nad Dnevnim avazom ne obazirući se na činjenicu da je Oslobođenje u apsolutno istom tipu vlasništva, gdje se čak može govoriti i o radikalnijem obliku korporacijskog medija, jer otac i sin Hilmo i Mujo Selimović odista posjeduju korporaciju/grupaciju čije interese štite putem Oslobođenja, isto što i Fahrudin Radončić štite interese svojih poslova i investicija putem Dnevnog avaza, Globala i TV Alfe i nekih drugih glasila, kakvi su Azra (magazin za žene), Expres (estradni tabloid), pa čak i magazin Sport.

Istina, Radončić je istovremeno vlasnik medijskog lanca i vlasnik jedne političke partije koja bi mogla biti neugodno i bolno iznenađenje na oktobarskim opštim izborima. Forsiranje nacional-socijalističkog Saveza za bolju budućnost (SBB) na stranicama Radončićevog dnevnika i sedmičnika ogoljeno je u potpunosti, lišeno svake lažne učtivosti, apsolutno denotativno i napadno. S druge strane, Oslobođenje nikome ne daje takav vid apsolutne i direktne medijske podrške, ali je bjelodano da na stranicama ovog dnevnika povlašten status imaju neke političke partije. Dugo vremena je etno-socijaldemokratski SDP Zlatka Lagumdžije imao povlašten status u Oslobođenju, no takvo što više nema, jer je i Stranka demokratske akcije (SDA) sve pozitivnija i jača glede autora i urednika Oslobođenja. Može se govoriti i o promjeni kursa SDA nakon pobjede Sulejmana Tihića na stranačkom Kongresu kao uzroku promjene stranačkih preferencija Oslobođenja, ali, hronično sklon računovodstvenim banalnostima etnokapitalista, radije mislim o interesnom približavanju Selimovića i Tihića.

Istina, Oslobođenju ne možemo zamjerati krajnju tabloidnost avazovskog tipa, medijski reket privrednika i političara, proizvodnju nacionalne histerije, ur-fašistički i šovinistički registar, apsolutni populizam tipa slika dede-i-nane-kako-čitaju-avaz, klerikaliziranost navodno sekularnog diskursa i slično.

Slična struktura odnosa je i između sedmičnika Slobodna Bosna – Dani – Global, pri čemu čak Slobodna Bosna, premda često neprofesionalna, tabloidna i senzacionalistička, pokazuje više znakova političke/stranačke neovisnosti nego li je to slučaj sa nekad slobodarskim BH Danima. Ista je stvar i u sukobu Federalne televizije i Radiotelevizije Republike Srpske, pri čemu apsolutno istovjetna struktura vlasništva samo upotpunjuje sliku jednoobraznosti.

Sedmični magazin BH Dani, koji bilježi neke od najčasnijih poteza u bosanskohercegovačkom poratnom novinarstvu, kao što je izvještavanje o zločinima Armije BiH, primjerice, i koji je bilježio najviši stupanj odgovornog intelektualnog, esejističkog pristupa društvenim temama, spustio se na totalno denotativni, plošni vid medijske podrške jednoj posrnuloj i manifestacionoideološki dezorijentiranoj političkoj partiji, Stranci za Bosnu i Hercegovinu Harisa Silajdžića. Premda glavni i odgovorni urednik Dana konstantno u posljednjih godinu dana hvali državničku politiku Harisa Silajdžića, ja, opet, radije gledam na resor energetike u Federaciji BiH u vlasništvu ove stranke i slične tričarije, kroz koji se iskri jedina ideologija savremene Bosne i Hercegovine – ideologija etnokapitalizma.

Hvaleći državničku politiku Harisa Silajdžića, Senad Pećanin, i vlasnik i glavni urednik Dana, morao je posegnuti, jasna stvar, za najprljavijim metodama diskreditiranja njegovih najjačih konkurenata, u prvom redu Sulejmana Tihića. Tako Pećanin piše i o tome kako je Tihić utrošio državne pare za vlastito liječenje, preuzimajući time najbanalniji obrazac lokalnog tabloidnog novinarstva, avazovštinu, koju je, da ironija bude potpuna, upravo imenovao jedan od članova redakcijskog kolegija Dana, Ivan Lovrenović.

„Kad je onomad Sulejman Tihić imao zdravstvenih problema, to je bila stvar ne samo od stranačke, nego i državne brige. Kompletna zdravstvena infrastruktura u Bosni i Hercegovini nije zadovoljavala važnog pacijenta, pa je liječenje i operaciju organizirao u Ljubljani. Tim povodom nije bilo viđenijeg bošnjačkog tajkuna zabrinutog za stanje Tihićevog debelog crijeva [sic!] koji nije keširao po koju desetinu hiljada eura [?!] (“da se nađe”) za troškove njegovog liječenja u Sloveniji. Skupila se fina svota novca, tolika da je čak i preteklo para nakon medicinskog tretmana: no, preostalom novcu se izgubio svaki trag u džepovima Tihićevog bolničkog ogrtača.“ (Podvlačenje moje) Tako glavni i odgovorni urednik piše u uvodniku BH Dana od 04. 6. 2010., broj 677., u tekstu pod naslovom Interesantni Tihić, u kontekstu Tihićeve opaske o finansijskom aspektu ne slučaja nego „etnoparanoje Ganić“.

Zašto je potrebno naglašavati „Tihićevo debelo crijevo“? Zato da se morbidno ismije političar koji je zbog fizičkog izgleda ionako na meti rasističkih medijskih napisa i aluzija. Je li potrebno spominjati konkretne detalje bolesti? Nije, može se reći teška bolest ili slično, ali je potrebno apsolutno obezvrijediti protivnika preciznim opisom bolesti. Ako su tajkuni plaćali Tihiću liječenje, kako je to onda „državna briga“? Možda tako što su Pećaninu tajkuni i država isto. Je li mjesto liječenja lični izbor pacijenta? Jeste, ali ako ste politički neprijatelj onda i vaš karcinom postaje predmet medijsko-uredničkog sataniziranja i ponižavanja. Koliko je visoka „fina svota novca“? Ne znamo, jer Urednik ne daje informacije o tome. Valjda je bitno samo reći da je nekoliko desetina hiljada – eura. Koliko desetina, dvije ili devet? Koliko je para „preteklo“? Ne znamo, opet Urednik šuti. I sve začini jednom naizgled bezazlenom metaforom, koja, ipak, predočava sliku jadnog, bolesnog i totalno privatiziranog i intimiziranog čovjeka. Zašto Urednik koristi žargonski glagol „kešira“ i razgovornu frazu „da se nađe“? Zato da istovremeno bude prijemčiv svojoj publici (vidi: populizam) i da, opet, jezikom ulice, totalno unizi cijelu situaciju i neprijatelja? To je isto kao kad Fatmir Alispahić koristi glagole „metnuti“, „okeriti“, „omaciti“, imenice „hajvan“, „stoka“ i slično. Razlika je u tome što Alispahić populistički podilazi seljacima a Pećanin finoj gradskoj raji. Udžbenički primjer avazovštine. Odličan, pet.

Svakako, Tihićeva i Silajdžićeva politika imaju više dodirnih tačaka nego li momenata razilaženja. Zapravo i ne postoji moment suštinskog razilaženja između ove dvije političke partije, razlike se očituju samo na nivou retorike i simbolike svakodnevnih političkih poteza. Jasno je onda da se radi ne o borbi klasa, ili barem ideologija, u javnom prostoru, nego se radi o klasičnoj borbi elita za uzdrmani tron vladajuće klase, pa tako medij bira onu elitu s kojom je lakše i unosnije surađivati.

Istovjetnost diskursa medija rezultat je istovjetnosti diskursa političkih partija i elita koje ratuju za primat u izrabljivanju i uzurpaciji, što se na nivou pojavnosti, odnosno u sferi konstrukcije (tradicionalisti bi kazali: reprezentacije), očituje kroz nekoliko temeljnih metonimija koje objedinjuju javni prostor u monolitnu cjelinu, svjedoče o nepostojanju bilo kakve naznake radikalne ideološke alternative (jer samo takva je djelatna) i prokazuju ipak postojanje stabilne i djelatne države u njenom marx-althusserovskom značenju.

Metonimija ugrožene etnije (etnonacionalizam) i metonimija ugroženih pozitivnih odnosa etnija (multikulturalizam) temeljne su metonimije kojima operiraju svi medijski diskursi u Bosni i Hercegovini, ali i skoro sve kulturne prakse, što dovodi da zaključka da je u BiH ne samo „politika u raljama kulture“ (Dinko Kreho[5]) nego je, ustvari, cijelo društvo u raljama kulture, dok se, zadržimo se na nivou metafore, kroz ralje kulture puni nezajažljivi etnokapitalistički stomak.

Potrebno je, međutim, ukazati i na dubinsku strukturu ovih dviju metonimija, a to je struktura retorike o ugroženosti ili marginaliziranosti, pa je tako u medijskim konstrukcijama bosanskohercegovačke stvarnosti ugroženo mnogo šta: etnije i njihov, uglavnom vitalni interes, država, entitet koji na simboličkom i reprezentativnom nivou funkcionira kao klasična država, sloboda izražavanja, autonomija državnog djelovanja… Svaka priča o ugroženosti, uči nas povijest odveć previše, olako se obrće u nasilno dokidanje stanja ugroženosti ili čak u osvetu ugroženog koji stiče mogućnosti neugroženog djelovanja.

Opisivanje određenog kolektiva, objekta ili subjekta na koji kolektiv polaže prave ili iz kojeg crpi identitarni materijal kategorijom ugroženosti može se tumačiti i kao ur-fašističko „osjećanje poniženja zbog moći neprijatelja“ (Umberto Eco) pa čak i kao ur-fašistička „opsjednutost zavjerom“. Oni koji nas ugrožavaju jesu naši neprijatelji i a priori su moćniji i jači od nas, ima ih mnogo, toliko mnogo da se ne razaznaje niti jedno konkretno lice koje prijeti i ugrožava.

Tako je, primjerice, po BH Danima, Oslobođenju, Avazu, Slobodnoj Bosni, Globalu, Kulinu, Saffu, Federalnoj televiziji i Hayatu i drugim federacijskim medijima, kako ih krste njihove kolege iz Republike Srpske, svako malo ugrožen ili bošnjački narod ili bosanskohercegovačka država, pri čemu spektar neprijatelja i grozitelja varira od domaćih neodgovornih političara (obavezno iz partije koju dotični medij ne podržava, što se odnosi na sve medije), preko zavjere međunarodne zajednice bestidno naklone istočnim susjedima (svi osim Oslobođenja) do zvanične ustavne politike Republike Srpske (svi), ali i srpskog naroda kao takvog, demoniziranog i dehumaniziranog (ponekad Hayat, redovno Kulin, Avaz, Saff) ili do združenih tamnih sila kršćanskog svijeta odlučnog u namjeri da istrijebi muslimane, pa i ove bosanske (Saff).

S druge strane, po Danima, Oslobođenju, Bosni, Federalnoj televiziji svakodnevno je ugrožena multietnička bit Bosne i Hercegovine, napadnut je njen duh suživota, tolerancije i skoro pa ljubavi, upitna je svijetla budućnost bratstva i jedinstva bosanskohercegovačkih naroda i narodnosti. Napadači su i u ovom slučaju, pošto je struktura metonimije i diskurzivnog djelovanja apsolutno identična, skoro pa istovjetni, premda domaće političke snage suprotstavljene političkoj eliti koju određeni medij predstavlja na javnoj sceni prednjače u ulozi napadača na multietničnost Bosne i Hercegovine. Ali u oba slučaja riječ je uvijek o totalno političnim praksama i diskursima jer je odbrana svakog ugroženog subjekta i objekta uvijek ili odbrana jedne društvene elite u ulozi vladajuće klase ili nova ofanziva druge društvene elite na uzdrmani tron vladajuće klase. Građanstvo se diskursom ugroženosti i neke vrste ratnog pripravnog stanja konstanto drži u šaci kolektivne nacionalno-patriotske paranoje, pripremljeno za sve paradoksalnije političke izbore ili za sve odlučniju političku i izbornu šutnju.

Mediji u Republici Srpskoj, Glas Srpske, Nezavisne i RTRS, u prvom redu, djeluju po istom obrascu kao i federalni mediji u prvom slučaju ugroženosti bošnjačkog naroda i države, s tom, formalnom razlikom što su sada ugroženi srpski narod i Republika Srpska, koja simbolički funkcionira kao savršena država, koja ima skoro pa cjelovit standardni paket simboličkih instrumenata državnost: zastava, himna, značajni datumi, državljanstvo, predsjedničku palatu, megalomansku zgradu Vlade; a uza sve to vladajuće elite konstantno insistiraju na medijskoj i svakoj drugoj javnoj eksploataciji državno-simboličkog kapitala entiteta.[6] Republika Srpska i srpski narod ugroženi su tako od probošnjačke međunarodne zajednice (Glas Srpske, Nezavisne novine, RTRS), i Srpska i narod meta su krvoločnih katoličkih zavjerenika iz Vatikana (Fokus, Glas Srpske), meta su također fanatičnih islamskih terorista (manje-više svi relevantniji mediji); i Srpska i Srbi ugroženi su zbog unitarističke velikobošnjačke politike (svi relevantniji mediji u RS), zbog stalnog urotničkog savezništva Bošnjaka i Hrvata (Glas Srpske, Fokus).

Kako u Federaciji BiH postoje građanski mediji tako u Republici Srpskoj postoji nekoliko medija koji se često krste nazivom opozicioni, a među njima prednjače bijeljinska BN TV, Alternativna televizija, te nedavno ugašeni sedmičnik Stav u vlasništvu kontroverznog nevladinog aktiviste Dragomira Babića i pod uredništvom stalnog saradnika FTV-a Slobodana Vaskovića.

Opozicioni mediji također vide ugroženost Republike Srpske i srpskog naroda i ugroženost jeste jedna od njihovih elementarnih struktura i metonimija. Različit je samo spektar neprijatelja: vladajuća elita, neodgovorni političari, nefunkcionalan ustavno-administrativni sistem, međunarodna zajednica koja je previše restriktivna u nastupanju i koja se previše miješa…

Ni mediji koji, po etnologici, štite interese hrvatskog naroda, a zapravo promiču i štite interese elita koji se politički legitimiraju kulturnim/etničkim identitetom bosanskih Hrvata nisu ništa niti bolji niti gori; Dnevni list djeluje po nekom obrascu koji bi bio mješavina Oslobođenja i Nezavisnih novina. Međutim, kako je Federacija dvoetnički zamišljen identitet, hrvatski glas nije nezastupljen u naprijed opisanim medijima kao što su Federalna televizija, na prvom mjestu, zbog zakonske obvezatnosti, Oslobođenje, BH Dani i Slobodna Bosna. Zanimljivo je da ovdje metonimiju ugroženosti ne forsiraju novinari i urednici, odnosno sama retorika i diskurs određenog medija, nego se ustupa medijski prostor političarima, akademskim i kulturnima radnicima, intelektualcima i crkvenim velikodostojnicima kako bi sami sebe zastupali.

U svemu po strani ostaje državna televizija BHT, koja, jedva gledana, tehnički slabo opremljena, neorganizirana, rastrgana između entitetskih medija unutar Javnog servisa, sve više liči na predratni Yutel, čija pomiriteljska retorika i naspram većine disonantne metonimije nikome nisu odgovarale. Ipak, yutelovsku angažiranost putem težnje za što većom nepristranošću ne možemo pripisati i BHT-u, koji se smišljeno i ciljano pretvara u jednu bezličnu, dosadnu televizijsku kuću. Ova televizija najbolje oslikava postojanost Bosne i Hercegovine kao države na simboličkom nivou: i ima i nema, i jeste i nije, i učvršćuje se i raspada se, i integrira se i razgrađuje se, pokazujući se time kao istinska „paradoksalna država“ (Jasmina Husanović[7]). Međutim, to što država kao država skoro pa ne postoji na simboličkom nivou ne smije navesti na zaključak da država ne postoji kao sistem koji ima svoje djelatne ideološke aparate. U administrativnoj rascjepkanosti intenzitet rada ideoloških aparata države, paradoksalno, raste i jača, jer se kroz dva entiteta i deset kantona, od kojih svi imaju državne ili bliske ovlasti, konstantno i iznova multipliciraju ideologije i ideološki aparati putem kojih vladajuća klasa reproducira postojeće proizvodne i vlasničke odnose.

Jedna naizgled bezazlena i potpuno pozitivna, skoro pa mitski spasiteljska metonimija prokazuje bosanskohercegovačke medije kao ideološke aparate vladajuće klase potpuno nespremne i neodlučive na bilo koji oblik kritičkog propitivanja i revaloriziranja. To je metonimija evropskih integracija, odnosno Evropske unije kao političkog i ekonomskog raja u kojem će svi problemi, za koje se provincijski glupavo i narcisoidno tvrdi da su samo nama svojstveni, biti jednim pokretom božanske evropske ruke riješeni.

Eurometonimija objedinjuje na isti način i sve političke partije, pri čemu one najbolje pokazuju svoju ideološku, etnokapitalističku identičnost. Navodne partije desnog centra, lijevog centra, narodne partije, socijaldemokratske partije, radikalne partije, ljevičarske (sic!) partije zapravo i nemaju svoju navlastitu ideologiju prema kojoj bi potpuno legitimno nastupale na političkoj sceni ma koliko njihovi ideološki pogledi i vrijednosti odudarali od dominantnih ideologija iskazanih kroz metonimije u diskurzivnim praksama.

U nekom ne tek idealno nego i iole logički postavljenom svijetu nemoguće bi bilo da jedna nacional-socijalistička partija i jedna nazovi socijal-demokratska partija ili pak jedna liberalna i jedna narodna partija u Evropskoj uniji vide isto. Ma koliko takva ideološka bezličnost i prisutnost eurodiskursa kod svih političkih partija svjedočila o mizernom položaju Bosne i Hercegovine na međunarodnoj političkoj sceni, ona isto toliko svjedoči i o tome koliko su metonimije, zapravo, isprazne i koliko se iza njih krije jedina bosanskohercegovačka ideologija – ideologija etnokapitalizma.[8]

Ova eurometonimija, koja se pokazuje jako inspirativnom u analizi dominantnih diskursa u savremenoj Bosni i Hercegovini, opet uvjerljivo svjedoči o tome da su mediji ništa drugo kamuflirani (a često ni takvi) glasovi društvenih elita, odnosno ideološki aparati vladajuće klase, jer samo preslikavaju diskurse političkih partija.

Mediji u Bosni i Hercegovini ponekad pišu kritički, čak i negativno, o temama koje se usko tiču Evropske unije, ali je to uvijek tijesno povezano sa određenim unutarnjim problemom same Bosne i Hercegovine a ne Evropske unije kao međudržavne interesne zajednice i najjačeg političko-ekonomskog subjekta neoliberalnog kapitalizma. Moguće je tako ponegdje pročitati, istina usputno i sigurno ne na naslovnici ili u udarnom terminu štošta o dokidanju socijalne države u Evropskoj uniji ili finansijskoj stabilizaciji na štetu običnih ljudi, ali tada je takva kvazikritika upotrijebljena kako bi se politički neprijatelj ocrnio zbog svoje hipersocijalne, neodržive države, uperene kao etnički markiranim socijalno ugroženim kategorijama, koje su zapravo stranačka socijentela.

Niko u bosanskohercegovačkim medijima ne kritikuje spomenute trendove u Evropskoj uniji kao takve, kao neljudske, nepravedne i izrabljivačke; malo ko piše ili izvještava o problemu ilegalnih imigranata na obalama Grčke, Kipra, Malte, Italije i Španije, na koje u pojedinim od ovih država pripadnici obalne straže čak imaju pravo i pucati; niko ne propituje umiješanost Evropske unije, ili barem nekih njenih članica, u najblaže rečeno sumnjive ratove u Afganistanu i Iraku… Naprotiv, eurometonimija potopila je čak i bazični osjećaj ljudske solidarnosti pa se tako svaki odlazak bosanskohercegovačkih vojnika (istina malobrojnih) u Irak ili Afganistan prikazuje kao uspjeh Oružanih snaga BiH u reformama i približavanju NATO-u.

Štaviše snishodljivo nastojanje Bosne i Hercegovine da čim prije postane članica NATO-a u medijima se predstavlja kao pitanje uspješnosti tranzicije države i njene unutarnje stabilnosti a nikako kao ulazak u jedan vojni (sic!) savez koji je u Afganistanu otvorio trenutno najveći ratni front u svijetu. Snishodljivi odnos BiH prema NATO-u kritikuje se tek u medijima iz Republike Srpske (Glas Srpske, Fokus) ili radikalnim islamističkim medijima (Saff, Novi Horizonti, portal Putvjernika.com), gdje su motivi kritike potpuno etnički ili religijski (ideološki, zapravo) markirani.

Eurometonimija je, kroz konstantnu medijsku uporabu, prerasla nivo diskursa i postala aksiološkom kategorijom, gdje se postupci političara, institucija ili pojedinaca vrednuju kao manje i više evropski ili antievropski. Evropskost unijskog tipa postala je kriterij uspostavljanja vrijednosti i kao takva ulazi čak i u svakodnevni život i svakodnevnu komunikaciju kroz frazu Ne možemo tako u Evropu ma koliko ona ironično bila intonirana.

Rasprostranjenosti eurometonimije doprinosi i birokratsko-marketinški diskurs međunarodne zajednice predstavljene putem Visokog predstavnika i velikog broja stranih ambasadora, koji svako malo poručuju, a mediji ih nekritički i podanički prenose, kako nešto jeste a kako nešto nije evropska vrijednost. Međutim, ni međunarodna zajednica nije ništa drugo do suučesnik u bezličnoj vladajućoj klasi: ona savjetuje, preporučuje, usmjerava; donedavno je naređivala i oktroirala zakone… ali je uvijek bila prisutna čas više djelatno i realno čas više reprezentativno i simbolički. Štaviše, upravo je ona odigrala najznačajniju ulogu pretvorbi tržišta u slobodno putem pljačkaške privatizacije i devastiranja industrije i proizvodnih privrednih grana u Bosni i Hercegovini. Ona je, kratko, rečeno najbolji partner domaćih političkih elita, domaće vladajuće klase, ma koliko često to izgledalo potpuno suprotno.

Još jedna metonimija, usko vezana sa izrabljivačko-manipulativnom suštinom etnokapitalizma, obilježava dominantne diskurzivne prakse u bosanskohercegovačkim medijima. To je metonimija bijednih i siromašnih ljudi, na totalnoj socijalnoj margini, za koje se, pogođeni radikalnošću medijske slike, zapitamo kako uopće uspijevaju preživjeti. Skoro svi mediji imaju odvojen prostor za ovakve tipove sadržaja, a neke televizije imaju čak i posebne emisije za njih (U ime naroda Josipa Pejakovića na BHT, Naša realnost na TV Vogošća, Dobri ljudi na Federalnoj televiziji, donekle Ispuni mi želju na NTV Hayat…).

Od štampanih medija Dnevni avaz, Global i Kulin prednjače u rabljenju ove metonimije, metonimije ljudi koji nemaju ništa a ponosno i hrabro žive i zbog kojih se mi trebamo stidjeti i odlučiti pomoći im. Naivno ljevičarsko oko, uvijek osjetljivo na siromaštvo i bijedu, na ponižene i uvrijeđene moglo bi u ovoj medijskoj praksi vidjeti osjetljivost uređivačkih politika na patnju drugih i slične trice i kučine, a zapravo se radi o etnokapitalističkoj medijskoj eksploataciji vlastitih živih proizvoda.

Većina jadnih i siromašnih u ovim metonimijom obilježenim medijskim izvještajima nikada nisu klasno akcentirani, jer je najveći broj njih ili izbjeglica, ili povratnik, ili ratni (vojni) invalid ili pak radikalno obespravljen radnik sa višečlanom porodicom, koji je nekada radio u tvornici koju je, eto, rat sam tek tako uništio.

Sve pobrojane kategorije su, kako već napisah, proizvod etnokapitalističke ideologije u ratnoj praksi, a sada ih oni koji su ih proizveli koriste kao svoj kako simbolički tako i glasački kapital. S druge strane radi se o klasičnoj medijskoj desenzibilizaciji na negativnost, gdje se hiperprodukcijom i hiperkonstrukcijom određenih sadržaja ubija realno i kontekstualno značenje prikazanog, pa je tako Pejakovićevo, recimo, sedmično izvještavanje o dedama i nanama i bakama koji žive u vlažnim straćarama u kojekakvim istočnobosanskim vukojebinama moralno isto koliko i medijska agresija u proizvodnji globalne paranoje od nepostojeće svinjske gripe.

Mediji prikazivanjem jadnih i siromašnih, čiji je jad zapravo rezultat rata kao radikalne etnonacionalističke prakse, hoće oprati vladajuću klasu od odgovornosti a siromaštvo i jad prikazati kao problem cjelokupnog društva, koji je, eto, takav: sirotinje uvijek bilo i uvijek će je biti…

Ljudska se patnja ovom medijskom praksom pretvara u goli konstrukcijski simulakrum, u popodnevni ili večernji digitalni happening koji se da lako pratiti kako samostalno tako i u paru ili, još bolje, zbog prisutne djece, u jednoj opuštenoj porodičnoj atmosferi.

S druge strane – tipični tranzicijski jadnici i siromasi: radnici koji rade na crno i padaju sa skela bez ovjerene zdravstvene knjižice; mladići kojima vlastita država nije u stanju osigurati ni najgluplji posao pa odlaze put Hrvatske i Slovenije, u prostor već uhodanog zapadnog kapitalizma, skrivajući svoju radnu odjeću od graničara, radeći po dvanaest sati na jadranskoj, zagrebačkoj ili ljubljanskoj baušteli, vraćajući se potom u svoje prljave skučene stanove-ćumeze, poput kužnih pasa se skrivajući od policije i inspekcije; penzioneri koji šute i preživljavaju i zbog minimuma ljudske časti bježe od Pejakovićeve kamere; mlade žene koje neće postati majke ne što ne žele nego zato što bi izgubile posao kada bi zatrudnile; visokoobrazovani mladi ljudi koji nakon što potpišu partijsku pristupnicu moraju podmićivati na sve strane kako bi dobili posao vrijedan prezira; ostarjeli radnici koji u bijedi čekaju uvezivanje staža; djevojke i djevojčice koje postaju sponzoruše, suptilne prostitutke političkih, poslovnih i podzemnih moćnika; stotine hiljada onih koji rade za minimum a daju maksimum i zadovoljno trljaju ruke jer barem im se ukazala mogućnost da budu izrabljeni… cijeli taj suvremeni neoproletarijat, ma koliko nesubjektiviziran bio, nikada u bosanskohercegovačkim medijima nije dobio prostor. Jer, taj neoproletarijat je najgrozniji proizvod ove države, ove vladajuće klase, a mediji su njihovi ideološki aparati i jedino što mogu činiti jeste skrivati ih ispod malog procenta onih radikalno bijednih i siromašnih, čija pojava na televizijskom ekranu prosječno samozadovoljnog pojedinca tek natjera da zadovoljno i spokojno uzdahne što sam nije u tolikom jadu.

Očekivati od medija da otvore prostor artikuliranju glasova tranzicijskih bijednika je isto što i očekivati od pljačkaša da vrati opljačkano ili od investitora da vrati ono lopovski privatizirano.

Očekivati od ulaska u Evropsku uniju da sve ove strahote učini dijelom živopisne povijesti isto je što i očekivati od svakih novih demokratskih izbora da provedu sveopštu revoluciju. Ulaskom u Evropsku uniju dobit ćemo sve isto, samo dosta više i malo ljepše, za šta će se zdušno pobrinuti mediji.

[2] Kao rijetke izuzetke vrijedi spomenuti hrvatske portale H-alter.org ili portal hrvatskih studenata u blokadi Slobodnifilozofski.com. Drugi nije klasični medij, iako je na putu da takvim postane, što govori dovoljno o praznom mjestu u javnom prostoru.

[3] Vidi: (sic!), 4. broj, mart-april 2010., Interkultura, Sarajevo, 65 – 71.

[4] Infotaiment je kovanica kojom se označava praksa ozabavljenja inače ozbiljnih tema u izvještavanju internetskih medija s prevashodnim ciljem lakše probavljivosti kod publike umorne od teških tema. Premda je moguće da infotaiment nosi klicu subverzivnosti, o čemu donekle svjedoče E-novine, ipak je posrijedi klasično desenzibiliziranje i zaglupljivanje mase.

[5] Kreho, Dinko, Politika u raljama kulture. Kultura ili progres, u: (sic!), 4. broj, mart-april 2010., Interkultura, Sarajevo, 62 – 64.

[6] Federacija BiH, kao ravnopravan entitet, potpuno je ukinula recimo zastavu i grb, himnu nikada nije ni imala, predsjednik je marginalna politička figura, Vlada obitava u iznajmljenoj zgradi a vladajuće elite potpuno ignoriraju simbolički kapital entiteta i zdušno iscrpljuju simbolički kapital države kao takve.

[7] Husanović, Jasmina, Društveni imaginariji i politika. Metaforizacije kroz ‘b-h optiku’: Dominantne kulturne/ /političke matrice, diskursi i prakse, u: Reč, 78/2009., Fabrika Knjiga, Beograd, 67 – 104.

[8] Istina, valja napomenuti da je metonimijsko približavanje, skoro pa udruživanje, partija i političkih blokova prisutno i u samoj Evropskoj uniji, gdje se svi udružuju oko velikih ciljeva održivog razvoja, socijalne uključenosti, finansijske i fiskalne stabilnosti…