Neophodno je, dakle, svojevrsno prosvjetiteljstvo koje identitete pojedinaca neće temeljiti na epskoj prošlosti, za šta je, opet, neophodna objektivna arhivarska historiografija praćena etičnim prosvjetiteljskim radom humanista, koji su, nažalost, duboko umiješani u ratove, koliko prije, toliko u ratu i poslije.
Piše: Kenan Efendić
Kulturno naslijeđe, prosvjetiteljstvo, hibridnost
Skica 1: Kako tradicija preživljava modernizaciju?
Iako u bitnome određuje naše živote i tokove društava i svijeta u kojem živimo, tradicija nikome ponaosob i individualno ne pripada, jer ono što jeste tradicija nijedan živi pojedinac (a valjda su oni bitni?) nije iskusio, doživio i živio. Tradicija je prošlost koja vječno preživljava svaku sadašnjost pri tome jačajući i šireći se, usisavajući ono što je datom centru moći i datom društveno-političkom kontekstu potrebno.
Tako shvaćena, tradicija je, dakle, skup odsječaka prošlosti koji živući pojedinci nisu iskusili ali koja se upravo njih najviše tiče, jer se tradicija, posebice u konzervativnim i kolektivistički postamentiranim društvima, kakvo je naše, jednoj zajednici nameće kao skup vrhunaravnih vrijednosti, propisa i kodeksa, čije kritičko promišljanje nikada ne prolazi bez kazne od strane centra moći i čije nepoštivanje i neizvršavanje rezultira prijekorom većine i obilježavanjem anti-tradicionalnog i ne-tradicionalnog pojedinca.
Tradicija i kulturno naslijeđe
Ovakva definicija bila bi nekovrsnim sveobuhvatnim poimanjem tradicije, gdje nije isključen niti jedan aspekt djelovanja tradicije u društvu. Međutim, ako iznesemo tezu da tradicija per se ne mora značiti loše, neproduktivno i anahrono djelovanje, onda ipak ne pričamo o tradiciji nego o onome što bi se dalo označiti kao kulturno naslijeđe ili kulturna baština. Distingviranje tradicije i naslijeđa koje je zasnovao kulturni materijalista Raymond Williams upozoravajući, prije svega, da je tradicija sporna i kontaminirana riječ i da uvijek podrazumijeva društvenu obavezu i kontrolu, a da naslijeđe, historijsko, kulturno i svako drugo jeste slobodno kolanje društvene i kulturne energije kroz prostor i vrijeme.
Kulturno naslijeđe bi, dakle, bio sav onaj nezvanični sistem vrijednosti, konteksta, običaja, naslaga kojeg društvo upražnjava bez obaveze i bez programa institucija moći i represije. Primjerice, tradicija koju savremeno bosanskohercegovačko društvo, bolje reći jedan njegov dio, crpi iz vremena otomanske kolonijalne vladavine, apsurdno, jeste svijest o Turcima kao očinskom narodu, dok bi, orijentalna kuhinja i kultura akšamluka bili kulturno naslijeđe. Visoka frekvencija turcizama i orijentalizama u južnoslavenskim jezicima također nam može poslužiti kao primjer distingviranja tradicije i kulturnog naslijeđa: srpski, crnogorski i bosanski, na prvom mjestu, hrvatski rijetko, makedonski i bugarski ne toliko rijetko, nasljeđuju ili baštine veliki broj turcizama. Turcizmi jesu dio kulturnog naslijeđa čak i onda kada su jezičkom normom standardizirani, ali nisu kulturnim naslijeđem nego tradicijom onda kada jezička norma na njima insistira kao na distinktivnog obilježju jezika, što je slučaj sa bosanskim/bošnjačkim savremenim standardnim jezikom. Naravno, primjeri jesu banalni, ali mogu zrcaliti Williamsovu tezu koja nam može biti od koristi u osvjetljavanju uloge, tipologije i mehanizama tradicije u sukobu s tzv. modernim u našoj sadašnjosti. Tradicija, dakle, uvijek znači neku standardizaciju koju prati obaveza, čije nepoštivanje opet znači kaznu i žigosanje, dok kulturno naslijeđe prije svega znači neobaveznost i nestandardiziranost, odnosno slobodu izbora.
Tradicionalno i moderno
Tradicija, kao sistem vrijednosti, odnosno diskurzivna praksa zasnovana na prošlosti – ili štaviše: prošlost sama kao prezentna živa diskurzivna praksa – uvijek hoće postojeće društveno stanje konzervirati i smanjiti mogućnost promjene, pa čak i vratiti ga u neko prošlo stanje.
U tom svjetlu zanimljivim se čini odnos tradicije i modernizacijskog (tranzicijskog) usmjerenja bosanskohercegovačkog društva, gdje se ukupne modernizatorske i progresivne snage, bez obzira ne ideološka, politička i klasna razilaženja, oslanjaju na eventualno fizičko otvaranje granica prema Evropskoj uniji, digitalizaciju i informatizaciju društva, bolji protok informacija u globalnoj kibernetičkoj mreži… Međutim, koliko i čemu (!) je zaista doprinijela još uvijek niska digitaliziranost i informatiziranost društva, otvorenost mladih prema pop-kulturnim trendovima visokorazvijenog Zapada, kapitalistička reforma privrede i radnih (međuljudskih) odnosa?
Modernizatorske i progresivne snage, koje kolokvijalno pogrešno nazivamo ljevičarima, u svom humanističkom esencijalizmu ne vide banalnu i otužnu činjenicu da se društvo mijenja i pokreće vlašću, pa je tako i doista neophodna modernizacija i detradicionalizacija društva moguća tek preko poluga sistema i institucija moći. Modernizacija kretanjima u društvu daje onu notu koja je potrebna određenim centrima političke i društvene moći, a ne onaj smjer i dimenziju koju bi neka modernizatorska kretanja sama po sebi trebala podrazumijevati.
U prilog ovoj tezi možemo nizati mnoge otužne primjere iz savremene stvarnosti: internet, socijalno informatičko umrežavanje i ukupna digitalizacija društva doveli su do toga da konzervativne snage, pokreti, udruženja i asocijacije koje graniče s fašizmom i nasiljem imaju bolju mogućnosti vrbovanja sljedbenika, aktivista i finansijera; kičasti koncerti tzv. duhovne muzike iskorištavaju scenografska, marketinška pa čak i muzička rješenja pop muzike (vidi pod: Halal-pop, Thompson); bolji protok informacija omogućava sve češću selekciju i ideološku interpretaciju informacija, pri čemu smo, dakle, na istom…
Tradicija, kako vidimo, preživljava tranziciju i ulazak u provalije kapitalističkog potrošačkog društva zato što je štite institucije moći, a sve ono što bi, eto, kao, modernizacija trebala suštinski donijeti i promijeniti gubi se u neorganiziranosti i površnosti/birokratiziranosti građanskog društva. Nije li upravo turbo-folk, kao najvažnija i najutjecajnija kulturna činjenica i energija u današnjoj Bosni i Hercegovini, pokazatelj tradicije koja preživljava modernizaciju, i štaviše iskorištava modernizaciju u pravcu jačanja i tržišne prilagodbe. Istina, turbo-folk nosi sa sobom neke elemente koji su tradicionalistički gledano neprihvatljivi (razgolićenost, govor o seksu…), ali ipak je njegova uloga u očuvanju i pothranjivanju tradicije u mnogome bitnija jer ne redefinira odnose muškarca i žene i ne oslobađa pojedinca stega patrijarhalne porodice (što valjda jesu osnove nekakve modernizacije). Tako ono što je istinski i suštinski tradicionalno i anahrono, upakirano u puku ambalažu modernog i progresivnog, ustvari i samo postaje moderno, čime tradicija vampirski preživljava sva društvena kretanja zato što je pod zaštitom političko-društvenog sistema.
Bilo kakav vid modernizacije u Bosni i Hercegovini, pri čemu bi modernizacija u prvom redu značila slobodu individue, denacifikaciju društva/društava, dearhaizaciju i dekonfliktizaciju etničkih identiteta i osiguravanje prava svih manjina, ni u kom slučaju neće biti rezultat seminarskih, okruglostolovskih i radioničkih tlapnji i šupljiranja, pa ni rezultat ovakvih pisanija, niti rezultat protesta, demonstracija i apela… Za svaku suštinsku promjenu društva neophodna je moć. Nažalost!
Skica 2: Pomirenje, viktimizacija, budućnost
Savremeno tranzicijsko bosanskohercegovačko društvo bolno pati od problema rata koji fizički, odnosno vojno, jeste završen, ali traje i obnavlja se u javnostima, javnim diskursima, identitetima, političkim i društvenim institucijama, kućnim naracijama i bogomoljama. Osnovno pitanje o budućnosti bosanskohercegovačkog društva moglo bi se sažeti na sljedeći iskaz: Kako konačno zaustaviti rat?
Spašavanje bosanskohercegovačke budućnosti
Naizgled apsurdno pitanje da se prevoditi i raščlanjivati na mnoga potpitanja od kojih bi se ona najvažnija i najmučnija mogla odrediti ovako: Kako vratiti ljudsko dostojanstvo žrtvi? Kako kazniti zločince? Kako prokazati i zaustaviti ideologije koje su proizvele rat? Kako i gdje pronaći minimume zajedničkog neophodne za istinsko pomirenje? Kako temeljiti budućnosti bez rata kao osnovne odrednice? Kako zaustaviti poricanje, preuveličavanje i umanjivanje počinjenih zločina? Kako žrtvi ne dopustiti da mržnju gleda kao legitimno etičko pravo?
Opet, ovaj niz veoma teških pitanja kojima je odgovor neophodan, može se prevesti u još, površno gledano, banalnije pitanje: Kako spasiti budućnost novih generacija, odnosno kako djecu osloboditi traume i prošlosti roditelja, ili – u konačnici – kako budućnost ne zasnovati na ratu i na sukobljenim etničkim identitetima, koje etnonacionalistički centri moći konstruišu na osnovi konfliktne razlike?
Epski zasnovani etnonacionalizmi
Jaka i duboka patrijarhalna i patrocentrična zasnovanost bosanskohercegovačke porodice, a time i ukupnog društva i društvenih procesa, otežava svaki pokušaj povlačenja debele generacijske crte između očeva koji su ratovali, na jednoj, i sinova koji bi rat morali pamtiti, na drugoj strani, tj. između majki koji su rađale topovsko meso i u ratu bivale obeščašćene, na jednoj, i kćeri koji bi morale nastaviti šutjeti slušajući mušku priču o svijetu i životu i rađajući novu živu municiju za potrebe prljavih ratova.
Sve poluge koje pokreću ili pak koče društvo a posebice pojedinca u današnjoj Bosni i Hercegovini jesu upravo u muškim rukama, što će reći da društvom upravlja muška epska svijest koja tek svaki oblik rata vidi kao istinsku mogućnost egzistencije i postvarenja. Ideologije koje su proizvele i preživjele ratove u zemljama SFR Jugoslavije ideologije su epski postamentiranih etnonacionalizama čija je ukupna slika svijeta i života tek slika sukoba između Nas i Njih, koje bi trebalo eliminirati kako bismo Mi u potpunosti egzistirali.
Infantilizam i viktimologija
Jasno je da epski postamentirani etnonacionalizmi kao totalitarističke ideologije i diskurzivne prakse apsolutno isključuju i štaviše guše svaku mogućnost individualnog djelovanja i identiteta, odnosno svaku mogućnost redefiniranja i otpora na relaciji Otac – Sin, ili Staro – Novo, što se da podvesti pod Prošlost – Budućnost, a upravo je to relacija, odnosno sukob i opreka, od čijeg konačnog ishoda i zavisi budućnost i suština Bosne i Hercegovine.
Međutim, postkonfliktni etnonacionalizmi podrazumijevaju dva dodatna otežavajuća i destruktivna elementa, koje, na osnovi eseja „Kušnja nedužnosti“ Pascala Brucknera, označavamo kao infantilizam i viktimizaciju. Infantilizam nacionalističkog uma, onako kako ga Bruckner vidi, očituje se u tome da se kako kolektiv tako i pojedinac u svemu ponašaju kao djeca: ni za šta nisu krivi, sve im se mora oprostiti, ništa im se ne može zamjeriti jer imaju suštinsko pravo na to. Međutim, otkud kolektivima, a zapravo centrima moći koji podražavaju i uzurpiraju mjesto govora kolektiva, pravo na brucknerovsku nedužnost, iliti nevinost, pitanje je na koje odgovor daje upravo viktimizacija.
Jasno je da je najbolniji proizvod rata žrtva i njena trauma, ali je trauma uvijek pojedinačna i žrtva je uvijek pojedinačna, no etnonacionalistički centri moći traumu izdižu na nivo zajednice/kolektiva, pri čemu je pojedinačna žrtva depersonalizirana i obespravljena, jer je upravo njoj potrebna psihička i egzistencijalna rehabilitacija i pravna i pravedna zadovoljština. Usporedno s procesom izdizanja traume i bola sa pojedinca na kolektiv i odgovornost za zločin podiže se s nivoa pojedinca i političko-vojne institucije na nivou drugog, njihovog kolektiva, a to je ništa drugo do nastavljanje rata u formalnom miru.
Bosanskohercegovačko prosvjetiteljstvo
Savremeno bosanskohercegovačko društvo vapi, dakle, za deviktimizacijom, za oslobađanjem od ideologija koje su rat proizvele i preživjele ga, za razbijanjem totalitaristički konstruiranih etničkih kolektivnih identiteta, što će pojedinca osloboditi kako zaglupljujuće stege zajednice i konzervativne etike neprijateljstva tako i tereta prošlosti za koju nije odgovoran i na kojoj ne smije zasnivati svoju budućnost.
S druge strane, neophodna je apsolutna dekonstrukcija, prokazivanje i demaskiranje ideologija rata koje si proizvode prostor i objekte u formalnom miru; neophodno je pravedno pravno procesuiranje svakog počinjenog zločina, pri čemu se odgovornost ne smije zaustaviti na pojedinačnoj odgovornosti izvršioca zločina, nego je neophodno prokazivanje kako ideologija tako i političkih sistema koji su logistički i politički osiguravali zločin. Neophodno je, dakle, svojevrsno prosvjetiteljstvo koje identitete pojedinaca neće temeljiti na epskoj prošlosti, za šta je, opet, neophodna objektivna arhivarska historiografija praćena etičnim prosvjetiteljskim radom humanista, koji su, nažalost, duboko umiješani u ratove, koliko prije, toliko u ratu i poslije.
Skica 3: Nasilje kolektivnih identiteta
Identitet se nikada ne bi smio poimati i konstruirati kao jedinstvena i čvrsta cjelina, u kojoj se, nakon tobože apsolutno završenog procesa stvaranja/nastajanja identiteta, jedan aspekt, jedna strana ili jedna perspektiva identiteta nadaje kao vrhunaravna i natkrovna. Tako identitete poimaju totalitarističke ideologije i totalitaristički umovi, koji individuu svode na ono što im od nje treba, tj. identitet individue zaokružuju i zaustavljaju na onom aspektu koji je neophodan ostvarenjima njihovih ciljeva.
Identitet i identiteme
Morali bismo identitet postaviti kao nedovršivi i nedovršeni proces nastajanje slike i predstave o subjektu/objektu, slike koja je jednaka, eto, sama sebi, kako identitet definiramo školski. Morali bismo identitet vidjeti kao nesavršeni i nezatvoreni skup, zajednicu niz… tzv. identitema, koje međusobno preklapajući, razlikujući i nadopunjujući u suštini i sačinjavaju identitet, ali ne kao savršenu i centriranu kategoriju nego kao otvoreni proces.
Uzmimo, primjera radi, subjekta A, koji se zove Jasmin i koji živi u Sarajevu; studira, recimo, elektrotehniku; sluša pretežito turbo-folk i halal-pop; ima oca, majku, brata, sestru, mnogo prijatelja i djevojku; nije posebice religiozan ali se deklarira kao musliman… Ko je Jasmin, kako definirati Jasmina, ili da odemo do kraja kakav je identitet Jasmina na osnovu ovih nekoliko informacija. Zapravo, koje identiteme sačinjavaju identitet našeg subjekta: student, student elektrotehnike; ljubitelj turbo-folka i halal-popa; sin oca, sin majke, brat sestre, brat brata, prijatelj, momak; vjernik, vjernik musliman…
Gorenavedeni niz identitema sačinjava identitet subjekta A, ali onako kako ga vidimo, usudimo se reći, iz najobjektivnije perspektive, ali ipak iz perspektive Drugog i Vanjskog, što autor teksta jeste u odnosu na subjekt A, bez obzira bio Jasmin stvarna ličnost ili ne. Tu se otvara novi i možda najteži aspekt identiteta: je li on onakav kakvim ga poima sam subjekt identiteta, ili je identitet ono što se vidi u ogledalu, odnosno je li identitet onakav kakvim ga vidi Drugi i Vanjski. Najradije ćemo se složiti da je i jedno i drugo, pri čemu i jedno i drugo jesu konstitutivni elementi identiteta, ali šta ako su, recimo, sticajem okolnosti prva i druga varijanta identiteta sukobljene… Hoće li subjekt Druge i Vanjske, odnosno sve one kojima on nikako nije, uvjeravati da on jeste ono što upravo on misli da jeste a ne ono što oni vide? Hoće li Drugi prihvatiti subjekta u onom njegovom obličju za koje on drži da je istinsko, hoće li Drugi ikada moći vidjeti subjekta njegovim očima…
Drugi neće da slušaju Subjekta
Pogledajmo stoga kako našeg umornog subjekta A gledaju Drugi i u odnosu na njega Vanjski subjekti i, ne zaboravimo, institucije: za majku i oca subjekt je Sin; za brata i sestru je Brat; za profesora na fakultetu je u najboljem slučaju student, a uglavnom klijent; na ulici je prolaznik ili onaj kreten; u tramvaju je putnik, koji karte uglavnom nema, ili je onaj što se gura i izlazi na ulaznim vratima; za vlasnika supermarketa naš je subjekt, slično kao i na fakultetu, obični klijent; vlasnik stana u kojem subjekt obitava poima ga kao podstanara… Država ga poima kao poreznog obveznika kojeg treba isisati do posljednje kapi krvi i vrijednosti, na koju će se dodati porez… U tom nizanju različitih identitema zavisnih od perspektive, potreba i očekivanja Drugog, onog koji subjekta izvana gleda i poima, ne bi bilo ništa sporno kada svaki Drugi poimajući našeg jadnog subjekta ne bi apsolutno isključivao njegove druge identiteme, odnosno kada bi, primjerice, država bila svjesna da je naš subjekt, pored toga što je poreski obveznik, istovremeno i klijent u supermarketu i klijent na fakultetu…
Dovodi nas ta činjenica do zaključka da su totalistički, čvrsto i jednoobrazno zasnovani identiteti zapravo nasilje nad individuom i nasilje nad slobodom, gdje individua svako malo mora prestajati biti jednom i postajati drugom od mnogih svojih identitema.
Nasilje kolektivnih identiteta
Najveći problem i najveće nasilje, međutim, javlja se onda kada su posrijedi kolektivne identiteme, ili pak cijeli identiteti, gdje centri i institucije moći apsolutno isključuju mogućnosti i potrebe drugih identitema osim one koju drže vrhunaravnom i gotovo svetom. Tako, naprimjer, našeg subjekta etnonacionalistički centri i institucije moći poimaju kao Bošnjaka, na osnovi imena, imena i prezimena roditelja, pa čak i mjesta stanovanja, a da ga, ustvari, nikada nisu upitali je li on zaista Bošnjak… Opet, ne bi ni tu bilo ništa posebno loše i opasno kada centri i institucije moći ne bi od subjekta samog tražili da se osjeća tako kako ga oni poimaju i kada od drugih subjekta ne bi zahtijevali da našeg jadnog raščerečenog subjekta poimaju isključivo tako, odnosno kada bi dopuštali da druge identiteme subjekta A isplivavaju na identitarnu površinu i slobodno žive. Štaviše, centri moći i institucije moći sebi daju za pravo anatemisati i kažnjavati subjekta, poslati ga van granica čiste zajednice, ukoliko on odbija biti ono čime bi oni htjeli da bude želeći biti onim za šta on drži da jeste.
Posrijedi je dakle ubilački, da se prisjetimo Amina Maloufa, totalitarizam kolektivnog identiteta, gdje su bosanskohercegovački etnički identiteti jedan od najboljih primjera. Postavljen pod moranje, isključiv, naredbodavan i ograničavajući, kolektivni identitet danas u Bosni i Hercegovini postaje jednim od društveno najdestruktivnijih faktora.
Našem jadnom i već izmučenom subjektu ostaje na kraju da tek poluglasno i umorno uzvikne odveć izlizanu i ispranu parolu: Smrt kolektivu, sloboda individui!
