Sve se, ustvari, svodi na nekoliko marginalističkih vidokruga koji konstituišu zbilju u njenoj oskudnosti: jedan subjekt PTSP-ovac, povratnik iz rata, koji se našao u okviru tehnokapitalističko-nacionalističke lakirovke (Šehić); jedan progonjeni po-etični pisac vs. jedan špijun u službi nacionalističke tajne službe (Ivančić)…

Piše: Mirnes Sokolović

(Uvod u estetiku kritičke tranzicijske umjetnosti)

Stanje koje izmiče definiciji, koje se otkriva u stalnom eklekticizmu, u raspršavanju i pluralizaciji preslabih dominanti, u olakotnosti uobličene svakodnevnice – to su osnovni kulturni i poetički modusi tranzicijske epohe – jer, potrebno se upitati: – Šta je to kultura, konkretno literatura, ako se, eto, i izuzme nacionalrealistička i istoriografsko-metafikcijska povijesnopoetička struktura, konstatovala u pogledu epohe koja se vije u proteklu deceniju i pol postjugoslovenskim prostorima? – Koje su to dominantne uobličene slike i strukture koje je literatura izvela?

Sve se, ustvari, svodi na nekoliko marginalističkih vidokruga koji konstituišu zbilju u njenoj oskudnosti: jedan subjekt PTSP-ovac, povratnik iz rata, koji se našao u okviru tehnokapitalističko-nacionalističke lakirovke (Šehić); jedan progonjeni po-etični pisac vs. jedan špijun u službi nacionalističke tajne službe (Ivančić); jedan copyrighter u ostavci, smješten u depresiju postratnog kapitalističkog doba i intimne drame (Veličković); jedan propali novinar koji prevazilazi intimističke krizu krenuvši u potragu za poznanikom nestalim u ratu (Avdić); jedna egzilant koji iz apatridske perspektive sagledava raspad realiziran u kontekstu uzaludnog uspostavljanja narativa, kolektivnog i intimnog (Sejranović); i jedan u međuvremenu odrasli dječak koji se u postjugoslovensko tranzicijsko okružje vraća kako bi neuspješno sakupio krhotine svog polomljenog imaginarija (Stanišić). To su, dakle, te perspektive koje je recentni roman zasnovao, posvema na iskustvu autobiografskom, na fakcionalnim strukturama, u strukturama sniženih žanrova.

Šta uopšte znači tranzicija? Kada govorimo, naprimjer, o antitotalitarističkoj kulturi, o slikama totalitarizma u kulturi, moguće je u trenu nabrojati sve obrasce i sve moduse koje je proizvela literatura o tome: birokratski jezik svijetlog preobražaja stvarnosti, stravične slike logorskog užasa, kolektivna paranoja društvene svakodnevnice, soc-artovski plakati…

A koji je to jezik koji usvaja tranzicijska literatura? Koji su to društveni jezici u govornoj raznolikosti epohe? Koji je to vidokrug koji ona dezintegrira? Koje su to vrijednosti koje suprotstavlja tranzicijskom stanju bezazlene zarobljenosti? Kakvo je to tranzicijsko stanje, koje su opasnosti i koji izazovi? Ko govori u tranzicijskim romanima, kome se obraća, i šta to znači? Koje su to forme i postupci afirmisani kao proizvod tog tranzicijskog procesa i konteksta?

Nakon 1989. i početka dezintegracije postmodernizma, koji se u postjugoslovenskoj književnosti ponajviše utopio u ratnoj kanonadi, ušli smo u doba, kako piše Ž. Paić, globalnog sinkretizma pokreta i tendencija bez stilova i jedinstvenog označitelja. Da li je pridolazak takvog pluralizma, takve slobode u povijesnopoetičkom spektru, rekli bismo, takvog eklekticizma, logičan slijed unutar neoliberalne naracije o kraju povijesti i konačnom trijumfu demokracije, nakon čega više nema potrebe za angažovanošću literature jer je sloboda konačno stigla; i da li takav svijetli pluralizam i dijalog stilova uopšte treba kritizirati, na neki način ponavljajući anahronu i groteksnu ždanovističku gestu, obnavljajući prevaziđene totalitarističke narative?

„Tajna djelovanja postmodernističke kulture“, kako piše Paić, „kao nove ideologije upravo je u ovome kao da ne znamo šta se dogodilo i kao da ne znajući djelujemo nesvjesno artikulirajući svoje životne zahtjeve za samopotvrđivanjem.“[1] Usmrtivši Subjekta, slavodobitno proglasivši smrt autora, oduzevši mu pravo na ćud i dojmove, proglasivši ga za pukog skriptora, poststrukturalističke strategije su pokazale svoju kapitalistički karakter: jer, nestanak društvenog jezika i verbalno-ideološkog vidokruga hegemonijskog Gospodara koji se tako učinio nevidljivim, sretno se poklapa sa strategijama kapitalističkog objektivnog nasilja, koje ostaje anonimno, koje se odvija kao objektivni proces, čiji počinioci ostaju neimenovani i anonimni.[2] Dakle, taj izostanak verbalno-ideološkog vidokruga, koji je obezličio Gospodara, iako svojim ekonomijskim strategijama neprestano skoljava pojedinca, u aktualnoj estetici predstavlja jedan od relikata postmodernizma[3], koji je namrijeo u naslijeđe averziju prema grandioznosti verbalno-ideoloških vidokruga i uopšte analitičkih struktura.

Kada govorimo o klišetiziranosti forme trivijaliziranog stvarnosnog romana, čijim se strukturama problematizira i uobličava tranzicijska svakodnevnica, onda prvenstveno razmišljamo o oskudnosti i shematičnosti u konstruiranju verbalno-ideoloških vidokruga. O nedjelotvornosti i automatiziranosti formi uopšte.

Tako se dezintegracije nacionalističkih struktura u aktualnoj tranzicijskoj poetici kritičkog mimetizma odvija svagda plošno, apriorno, nehermeneutično, klišetizirano (mi protiv njih), nacional-kapitalistički narativ koji zarobljava pojedinca se nikada ne usvaja, niti se iscrpljuje, raščinjava ili prokazuje, struktura se ne razvija niti pruža prostor oživotvorenju opozicionih verbalno-ideoloških vidokruga. Mi nikad ne znamo kakav je to jezik i šta tu ne valja kod zatočnika s kojim se tranzicijska literatura razračunava. Kako govore? Koje su im ideje? Ko su uopšte oni?

Sve to što je pobrojano i izostalo jesu legitimne stavke strukture, koja je konstituisana različitim društvenim jezicima, različitim društvenim i istorijskim glasovima koji nastanjuju jezik, raznolikim verbalno-ideološkim vidokruzima, dajući mu konkretna osmišljenja – koji bivaju dijalogizirani u djelu ne u ime puke igre mišljenjima i propitivanja postojanja bez ikakvog zaključka, nego u ime organizovanja „u elastičan stilski sistem koji izražava diferenciranu društveno-ideološku poziciju autora u govornoj raznolikosti epohe.“[4] Znači, književnost ipak nešto znači, a politička kategorija i pozicija autora ipak postoji u govornoj razvedenosti epohe: autor ipak nešto govori organizujući strukturu, označavajući sopstvenu poziciju u govornoj raznolikosti, a djelo nije znak koji se nezavršeno i sveudilj diferencira. Sljedstveno tome, književnost ima neku funkciju, književnost se može propitivati na osnovu neke političko-etičke odgovornosti, u književnosti se mogu pročitati data mjesta šutnje koju u nju unosi ideologija svojim tabuima, u jezičkim znakovima postoji minimalan semantički identitet i postoji minimum istine u značenja svijeta, prema kojem djelo otvara put.

Dakle antropološki prosedei, revival sadašnjosti, tog jedinog perioda koji nije doživio svoje oživotvorenje u okviru postmodernističke književnosti, kako piše Močnik, bili bi prosedei prave alternativne književnosti. Vrijedna kritička umjetnost – Brochova, Musilova, Mannova, Pekićeva, Kiševa, Selimovićeva, Krležina – funkcionirala je u formi esejističko-narativnih montažnih sklopova sadašnjice, konstituišući estetiku koja je trebala navesti gledaoca da preispita svoja uvjerenja, da ih uspoređuje s onim koja promovira književno djelo, da dešifruje sve te ideološke, društvene, političke i etičke implikacije, te da autor ostavi tragove u konstituisanju univerzalnih vrijednosti.

Izostavivši različite vidokruge u govornoj raznolikosti tranzicijske epohe, recentna književnost, što zbog postmodernističkog ludizma i trivijalizma, što zbog nacional-realitičke potkupljivosti, sasma je umaknula svojoj političko-etičkoj zadaći da prerađuje i razjašnjava zlokobne totalitarističke, i tranzicijske i ratne narative u postjugoslovenskim društvima, efektnim i sugestivnim prosedeima.

Rečeno konkretnije, još uvijek se u postjugoslovenskoj tranzicijskoj estetici nije dogodio drugi val uobličenja krvavog ratnog iskustva i zloćudnog tranzicijskog poraća, tačnije: rat i tranzicija još uvijek nisu sagledani iz druge perspektive, mimo poetike svjedočenja – to jest, ta iskustva fakcionalna, ta svjedočenja stvarnih učesnika, nikada nisu postala predmetom šireg svjetonazornog, romaneskno-esejističkog, antropološkog, gnoseološkog kulturno-političkog projekta, te su stabilni dokumentaristički žanrovi antiratne literature koja je pružila tačnu perspektivu na događanja i otvorili put prema istini zbivanja, unekoliko prokockane. Da ne govorimo o tome što se troše i danas, što povijesnopoetičku i žanrovsku praksu odvodi u grotesknost i posvemašnju oskudnost.

Uredu – ratna epoha u postjugoslovenskom okružju jeste bila sva u diskontinuitetu, rasapu, i povijesnopoetičke forme su se pod tim pritiskom fragmentarizirale, postajući slične stvarnosti, performativno je predočavajući. – Ali kakvo je stanje danas, je li ratna epoha završena? Zašto su i danas onda forme u diskontinuitetu? Je li to svejednako živimo u doba neodređenosti? Ili je to u pitanju postmodernistička averzija prema saznanju i konstataciji? Hoćemo li se iznenaditi ukoliko živimo u epohi formiranja sasvim konkretnih totalitarističkih – kapitalističko-multikulturalističkih – narativa, kojima u političkim i kulturnim formama treba uspostaviti dostojnu protutezu? U epohi narativa koje dekonstrukcija može samo ojačati i mimikrirati. Kako bi povijesnopoetičke forme izgledale danas ako bi tim narativima postajale slične? Koji je to povijesnopoetički modus koji bi ih mogao označiti?

Antropološko uobličenje nije zaobišlo samo prošlost, ono je zaobišlo i sadašnjost – tako da je tranzicijska epoha ostala sasma nespoznatljiva, nedefinisana, tako da prigodom njenog razmatranja – nije moguće navesti ni tri-četiri amblematske i utemeljene slike koja je o njoj proizvela kultura.

Kako bi te amblematske slike – i da su nekim slučajem proizvedene – uopšte bile efektne u recipijentstvu: to jest, da li bi mogle uopšte nagnati recipijenta na preispitivanje i upoređivanje sopstvenih sistema, budući da su zatvorene u olakotne snižene žanrovske forme fragmentariziranog romana? Koji se tobože i godinama poslije kraja ratnog konteksta, sveudilj razobličava pod traumatskim pritiskom – što je drugi, dugotrajniji modus ratnog potmulog dejstva, ovog puta na polju povijesnopoetičkom?

Otkud uopšte snaga – hermeneutična – formi da recipijentu pod sugestivnom koprenom – inovacijom postupka i majstorstvom fabule – moralno otvori oči, usmjerivši ga prema spoznaji; trivijalizacija žanra i jezika u estetičkoj misli poimaju se kao legitimne kategorije, kao simptomi izvjesne rubnosti (žanrovske, kulturne, etc.), koje pretenduju na agitaciju u recipijentstvu.

Književnost plošne i automatizirane strukture, književnost neinovativnog prosedea, književnost deja vu forme, književnost koja se nehermeneutično i apriorno razračunava s njima, književnost koja njih sveudilj dekonstruira, književnost koja sve dekonstruira, književnost jakog angažmana koja je dobra sama po sebi – ne smiju se kritički i estetički problematizirati, ne smiju joj se nametati nikakvi vrijednosni kriteriji – jer je u pitanju protest, jer su u pitanju strukture kritičke kulture, koje nam jedino ostavljaju nadu u pobunu; sav taj vidokrug koji se ustalio u epohi postmodernosti otkriva nam se kao kapitalistički ideologem par exellence – angažman tu postaje datost s kojom računa populistička recepcija, angažman tu postaje atrakcija, modus trivijalizma, petparačka podvala koja izuzima pisca pred očiglednim ne-majstorstvom, pred očevidnim izostankom talenta, pred blaziranošću u pitanjima forme, pred nesposobnošću da se strukture intelektualizuju, da se usvoji i preradi logika društva i svijeta, ukidajući svaku odgovornost njegovu pred konsekvencijama neizučenog zanata. Angažman se tu prevodi u lažni angažman jer ne može nikoga ni u što uvjeriti niti aktivirati bilo kakva preispitivanja; pobuna se tu prevodi u lažnu pobunu, bofl-pobunu, trik-pobunu – jer protiv koga se to ta kritička umjetnost bori: jezik hegemonijskog Gospodara je sasvim izostao – i prisutna je posvemašnja averzija žanra prema takvom oprisutnjavanju – i koga bi uopšte interesiralo takvo razračunavanje; i na kojim to načelima počiva ta pobuna, u ime čega se to ta umjetnost buni, koje su vrijednosti kojim operira, šta je protuteza – lake i trivijalizirane forme, populistički modusi i jezici, partikularističke vrijednosti, trik prosedei. Kako bi rekao Camus u Pobunjenom čovjeku, svaka vrijednost ne povlači za sobom pobunu, ali svaki poriv pobune prešutno priziva neku vrijednost. Ukratko, falsifikovane kategorije angažmana i pobune jesu prevedene i uozbiljene u tržišnu vrijednost – udio postmodernistički očevidan je u takvoj supstituciji.

Jedino diletanti, piše Adorno, brkaju pojmove tabula rasa i orginalnost, koja se konstituiše i izvan uticaja specifikacije, to jest – oštro prekidajući pupčanu vrpcu tradicije – „nijedan umjetnik nikada ne pristupa svom djelu s nečim drugim nego što su njegove oči, uši, jezički smisao…On otjelovljuje društvene snage produkcije ali pri tome nije nužno vezan za cenzure koje diktiraju proizvodni odnosi koje on neprestano kritikuje strogošću zanata… Zanat ograničava rđavu beskonačnost u djelima… Eto zašto je svaki autentični umjetnik opsjednut svojim tehničkim postupcima; fetišizam sredstava isto tako posjeduje svoj legitimni momenat.“[5]

Prisustvujemo epohi u kojoj su tehnički postupci i zanatsko majstorstvo, supostavljanje inovativnosti artificijelne strukture naspram oskudnosti desemantizovanog stvarnosnog simulakruma (koji se jedino ostvaruje u aktualnoj kulturi), otjelotvorenje sopstvenog sistema formi koje će oživjeti riječ i društveni jezik, konstituisanje čitavog panteona ideja i toposa, koji bi univerzalistički i individualistički uspostavljali odnose s transnacionalnom tradicijom, posvema suspendirani – budući da su u pitanju modusi koji bi mogli uzdrmati dominantu vladajućeg verbalno-ideološkog vidokruga, prevashodnije u odnosu na bilo kakav kritički, metonimijski, stvarnosni model literature. Takva gesta obrazovanja autonomnog panestetskog svijeta, može biti itekako djelotvorna u povijesnopoetičkom kontekstu, jer kako piše Hugo Friedrich: „Proboj u irealno, fantaziju koja se kreće u posve abnormalnim područjima, namerna tajanstvenost, zatvorenost jezika: sve se to može shvatiti kao pokušaj moderne duše da usred tehnizirane, imperijalizovane, komercijalizovane epohe sačuva slobodu, a svetu svojstvo čudesnosti, koji je nešto drugo od ‘čuda nauke'“.[6] Potonja poetska struktura, dakle, prevashodnije održava vjernost slobodi, pružajući poput filozofije, romana, pozorišta, slikarstva i muzike prostora za duševna raspoloženja sadašnjice (Friedrich), znatno autentičnije sačuvavajući znanje o promjenama, budući da se epoha upisuje u samu formu: tako se, naprimjer, sat koji otkucava datoj dominanti jasnije može začuti – naprimjer – u novoj ritmičnosti stiha, u nejednakosti i diskontinuitetu koju uspostavljaju cezure, ili u ekskluzivizmu jezika, ili u autonomnosti i inovativnosti i estetizmu forme, nego unutar bilo kakve mimetičke konstrukcije koja će izravno, metonimijski, stvarnosno, podražavati istorijske prevrate i raspade.

Antiteza popularističkoj i masovnoj kulturi – koja je zarobila angažman – bila bi struktura koja, dakle, ne mora izravno problematizirati raspad – nego joj svojom formom postaje i, kako bi rekao Adorno, slična: „Danas je radikalna umjetnost isto što i mračna umjetnost, crna kao i njena osnovna boja.“ U kontekstu posvemašnjeg osiromašenja – u postupcima i jeziku „najprogresivnije umjetnosti dovode ovo osiromašenje na ivicu šutnje; to uzdrmava mogućnost umjetnosti, ali je ne ukida.“ Znanje o promjenama u sociopolitičkom okviru tu se interpretira i demonstrira sugestivno i estetski vrijedno, tu je i forma hermeneutična, takve strukture aktiviraju spoznaju a pri tom pružaju užitak – tačno je da takva umjetnost nije prijemčiva mnogima, ali zašto bi bila – svjedoci da smo dva desetljeća da takva prijemčivost ne znači ništa?

2. Mali leksikon tranzicijske kritičke umjetnosti i kulture[7]

(prilozi iz aktualne estetike)

2.1. Stvarnosni tranzicijski roman/pripovijetka: zasnovan na fakcionalnim ili autobiografiskim strukturama, na dokumentarističnosti prosedea; fragmentarizirani i montažni postupak, jukstaponiranje odječaka stvarnosti; mimetički modus; očuvane kategorije apatridstva, egzilanstva, nepripadništva, kao i po-etička vrijednost autorove sociopolitičke odgovornosti; anticipacija u strukturama antiratnog pisma; manjkavosti: klišetiziranost struktura, nehermeneutičnost fabule, nerazvijenost strukture, trivijaliziranost žanra. Predstavnici: Veličković, Ivančić, Šehić, Sejranović, Avdić.

2.2. historiografska metafikcija: često se poistovjećuje s fakcionalnim romanom (v. Kiš, Pekić, Kovač); karakteristična derridijanska skepsa u pogledu govora; interkulturni dijalog; odsustvo istine, osvještenje represivnih režima istine; dekonstruiranje ideološko-manipulativnih strategija nacionalističkih projekta i njegove politike zaborava; dekonstrukcija metanaracija, revalorizacija rubnih (ne)evropskih/zapadnih civilizacija, protežiranje drugosti i razlike [8]. Predstavnici: Bazdulj, Horozović, Karahasan, Lazarevska. (Napomena: u ovoj koncepciji sasvim pogrešno zastupljuje se i Veličković).

2.3. (nova) pripovjedačka Bosna: tkanje priče, kult narodnog govora, autentizam kolorita i hronotopa, sevdalinski senzibilitet, relikti epske završenosti, evokativnost leksike, interkulturni dijalog, postupak moderniziranja tradicije i tradicionalizacije modernog i postmodernog (Kazaz). Predstavnici: Bazdulj, F. N. Haver, Jergović, Ivanković, Samardžić, Uzunović. (Napomena: ovoj koncepciji slijedom automatizma, priključuje se i čitav niz drugih autora, znatno raznorodnijih poetičkih sistema: ponajprije Šehić, Veličković, Pištalo).

2.4. žanr kritičke kolumne: dnevno-politička aktualnost, agitacija u recipijentstvu, hibridnost iskaza, okamenjenost jezičkih formula, trik protest, reprodukcija aktualnih modela. Predstavnici: V. Gatalo, V. Selimbegović, S. Pećanin.

2.5. Političko pozorište: izravnost i deklamativnost iskaza, jaka i psovačka kritičnost, težnja ka autentizmu verbalno-ideološkog vidokruga najnižih slojeva društva, plakatizam poruka, melodramatični zapleti, tragična razrješenja. Predstavnici: H. Pašović (Klasni neprijatelj), Dino Mustafić (Mortal kombajn).

2.6. politička tranzicijska poezija: potrošena semantička prozirnost, automatiziranost tropa, težnja ka efektnosti montiranih poetskih slika, averzija prema jezičkom eksperimentiranju i hermetičnosti, izravna kritičnost, pobrojavanje centara moći (+ njihova dekonstrukcija), feministička angažiranost. Predstavnici: F. Šehić, A. Burić, M. Tomaš, Š. Šehabović

2.7. angažirana muzika: plakatizam jezika, psovačka dekonstrukcija, razračunavanje s centrima moći, šokiranje i skandaliziranje javne scene, fotografska preciznost, tvrdi, žestoki jezik; pojedini autori u svojem pristupu jesu interdisciplinarni pa se okušavaju i u (romano)spisateljstvu (v. Graha, Enter džehenem). Predstavnici: Dubioza kolektiv, Damir Avdić Graha.

3. Provjeravanje modela

3.1. Stvarnosni tranzicijski roman/pripovijetka, ili: ko je tu zatočnik?

Veličković u Ocu moje kćeri nastavlja fragmentarnost antiratnog pisma, bilježeći odsječke stvarnosti, jukstaponirajući ih, stvarajući mozaik bosanske tranzicijske svakodnevnice; činjenica je da je Veličkovićev roman prvi i dosta rano označio izazove tranzicijske epohe, skiciravši liberal-kapitalističku sliku porobljenosti pojedinca, konstruiravši moralnu dramu pojedinca vezano za učestvovanje u tom sistemu, čime je označen kraj ratne epohe i zabilježen početak nove konstelacije odnosa. Veličkovićev roman je i roman byta, roman minuciozne koncentrisanosti na svakodnevnicu: odsječci stvarnosti se konstituiraju u registrima radijskog govora, plakata, proizvoda, poruka, reklama, naziva ulica i sarajevskih toposa… Autobiografska ovjerovljenost je metatekstualno osvještavana, i to je još jedan relikt poetike antiratnog pisma. Sljedeći modus je intimistička perspektiva koji upotpunjuje depresivnost cjelokupnog društveno nadodređenog hijatusa. Oprisutnjavanje vidokruga i hermeneutičnost fabule, propitivanje koncepata koji se problematiziraju – sasvim su izostali, budući da su prevashodnije podređeni skiciranju intimne drame, negoli strukturi društveno-političke analitičnosti; trivijalizacija žanra jeste također prepreka razvijanju gnoseološkog potencijala, te u tom pogledu roman ostaje precizna ali olakotna skica.

Glede oprisutnjavanja opozicionog vidokruga, struktura je razvijenija u Ivančićevom romana Vita activa, koji uz ubjedljivu antitotalitarističku priču i po-etičnu kategoriju autorove nepotkupljivosti, uz značajnu analitičnost u kontekstu postjugoslovenskog nacionalističkog totalitarizma, sadržava nekoliko formula prenijetih iz alternativnog pisma drugog jugoslovenskog postmodernizma: popularni disidentski stvaratelj – Pisac (glavna faca) nasuprot seksualno isfrustriranog, netalanetiranog pjesnika koje ne preostaje ništa drugo nego doušništvo, što je suprotnost isuviše potrošena i neautentična, pomalo i kičerajska, usljed koje se roman urušava uprkos satiričkoj i grotesknoj garniranosti strukture u koju je rečena shema upregnuta. Znakovito je da se početno fabulativno slaganje i protustavljanje Piščevog i doušničkog vidokruga odvija upravo u alternativno-rokerskom okružju osamdesetih, koje bilo preokupacijom trivijaliziranih stvarnosnih žanrova drugog jugoslovenskog postmodernizma, koji je, snižavajući žanrove i mimetizirajući alter-okružja, napravio otklon od po-etičkih vrijednosti, označivši ih kao nedopuštene metapriče.

3.2. (Nova) pripovjedačka Bosna, ili: bila jednom jedna, da prostiš…

Koncept Bosne u književnosti i povijesnoj poetici već se nekoliko puta neutemeljeno kanonski pokušavao nametnuti;[9] jedan od recentnijih inostranih pokušaja jeste geopoetičko pregnuće Mirande Jakiše u tekstu Bosanski tekstovi. Preživjeti u tekstu.[10]

Kako se to Bosna utemeljuje?

„U slučaju bosanskih tekstova krajevi spomenuti i opisani u književnosti, spomenuta imena mjesta i opisivanje kulturnoga prostora kao Bosne etabliraju ne samo jedno mjesto na kojemu se ispripovijedani svijet odvija te ga se, prema tome, da i intepretirati kao i razumjeti.“[11]

Znači, čitav koncept partikularističkog vrednovanja književnosti, konstrukcija koja nije bez političko-ekonomijskih konsekvencija, koja podrazumijeva određeni rad na kanonu s ideološkim predubjeđenjima, vodeći se datim uzusima selekcije – utemeljuje se u činjenici da određeni tekstovi govore o određenom prostoru, da su u datoj književnoj konstanti pominju određeni toposi, da se imenuju mjesne činjenice: rijeke, planine, gradovi, četvrti, sela, predjeli u visinama i dubinama – što bi dakako trebalo definirati te tekstove kao bosanske tekstove, konačno ih određujući. Čini se bespotrebnim naglašavati nepreciznost ovakve metodologije, nevjerovatni eklekticizam koji bi mogao obuhvatiti dosta toga (Vojislav Lubarda?), na kojem autorica želi razriješiti ozbiljan problem kvalifikacije književnosti u postjugoslovenskom kontekstu. Osim toga, u pitanju je radikalna depolitizacija društvenog problema, jer se u suštini tekstualnim konceptom pripovjedačke/književne Bosne rješava i legitimizira problem – katedri za proučavanje književnosti na središnjem južnoslavenskom jeziku (sugeriranjem bosnistike), ili postojanje čitave jedne države ili kulture.

Nadalje, utemeljujući geopetičku koncepciju na djelima Andrića, Karahasana, Selimovića – autorica konstatuje: „postoje brojni tekstovi o njoj i iz nje, čija je središnja tema (upravo stoga?) Bosna.“ Ovdje se čini suvišnim naglašavati ili na licu mjesta interpretirati djela pobrojanih autora, dokazujući da središnja tema tih djela nije Bosna – jer nisu u pitanju nikakve kulturnoistorijske analize ili putopisi; nego, u slučaju citiranog iskaza u pitanju je metodologija prema kojoj se strategijama dedukcione analize mogu preuzeti kvalificiranja hronotopa kao temeljna stavke ukupne književne strukture: „Riječnim tokovima i imenima rijeka, opisivanjima, između ostalog i imenovanjima planina, opisani se bosanski grad može identificirati.“ Budući da je hronotop bosansko-osmanlijski, možemo li reći da je središnja tema Selimovićevog Derviša i smrti – Bosna? I da li bi to bio dovoljan dokaz uopšte da se taj tekst okvalificira kao bosanski? Da li je  središnja tema u Andrićevoj Ćupriji također Bosna? Da li tu postoji neki likovi, ili je u strukturi jedino prisutno svejednako razglabanje o toposima? Da li slučajeve Andrićevih likova presudno određuje to što se odmotavaju na bosanskom prostoru?

No, čini se da prema uzusima Jakišine metodologije, iako je to prethodno naročito naglašeno, u jednom trenutku prestaje biti važno da se radnja događa u Bosni –„Budući da brojna takva povezivanja importiraju Selimovićeve i Andrićeve bosanske tekstove u Karahasanove, njegov tekst gotovo i da ne mora reći ništa više o Bosni, romani su već smješteni u lokalnome prostoru ukazivanjem na druge bosanske tekstove. U Istočnom diwanu, koji se odvija na Bliskom Istoku, topička participacija kao kulturalna pozadina funkcionira tako dobro da se Bosna ne spominje niti jednom riječju a unatoč je tomu sveprisutna u tekstu.“

Dakle, krenimo redom: tekstovi su bosanski zato što se pominju bosanski toposi a radnja odigrava na bosanskom prostoru. Uredu! Međutim, i u tekstovima u kojima se Bosna ne spominje niti jednom riječju, u kojima se radnja odvija, naprimjer, na Bliskom Istoku, jesu bosanski. Zašto? Zato što se Bosna sveprisutna u tekstu. Uredu.

„Tako u prikazivanju Bosne u svim bosanskim tekstovima…sudjeluju kontekstualizirani sljedeći topoi: snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost i nužni odlazak iz Bosne… Osim toga su topični “svjetlo” i “nevidljivost” kao i arhitektonske metafore, s osobitim značajem “mosta”, “puta” i slika arhitektonskih slojeva koji se mogu pronaći ispod bosanske zemlje. Dodatni je topos Bosne… rascijepljenost krajolika i surova meteorološka situacija.“[12]

Zadatak: sljedeće topose potražiti u svjetskoj književnosti: snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost, nužni odlazak, “svjetlo”, “nevidljivost”, arhitektonske metafore “mosta” i “puta”, arhitektonske slojeve, rascijepljenost krajolika, surovu meteorološku situaciju. To jest, potražiti i interpretirati i izlučiti Bosnu u svjetskoj književnosti.

4. Mala tranzicijska škola pisanja

1. Književno postignuće Damira Avdića Grahe[13]

„I woke up this morning. Al u kurcu. Podne je davno prošlo. I gipsy woman neće meni srat o životu. Ja sam nova raja. Ja sam DJ. Technomachine. Prije neki dan sam se uselio ovdje. Mati mi je jedva dala ključeve. Ovo je kuća njenih roditelja. Mog djeda i nene. Njih nema. Umrli su davno prije rata. U kući godinama niko nije živio. Al to se ne vidi. Mati je pazila. Ko dijete. A kuća je stara. Trošna. Bosanska. Ne znam kako se drži. Ni što se drži. Al se drži.“ (Damir Avdić. Enter džehenem. Harfo-graf. Tuzla, 2009.)

Komentar: This is very serious book. Al u kurcu. Forma je odavno trošna. Ali teško je nekome govoriti o formi. On je fotografski precizan. On je DJ Technoangažman. Otprije neki dan on demaskira ovdje. Svejedno što je roman napisan otpočetka do kraja. Ovim sintaksičkim ritmom. Ovim. Sintaksičkim ritmom. A roman je genijalan. Više od genijalnog. To je skaz. Ne znam kako se drži. Ni što se drži. Al se drži.

Hajmo Bosno Bosno Bosno hajmo Hercegovino! Hajmo. Na kurac. S jedne strane Abu Ghraib s druge Guantanamo.

Hajmo Bosno hajmo Hercegovino. Hajmo. A gdje ćemo? U Švicarsku. Da navijamo za našu reprezentaciju. Da sačuvamo tradiciju. Da poredamo fotografije u albume. Da se sjećamo. Naših nena i naših djedova. Velikih ljudi. (Damir Avdić. Enter džehenem. Harfo-graf. Tuzla, 2009.)

Komentar: Kakva analiza analiza analiza stanja društva! Analiza. U kurac. S jedne strane Abu Ghraib s druge Guantanamo.

Kakva analiza takvog društva. Kakva! A kojeg društva? U razmjerima. Svjetskim. A zašto? Da razumijemo našu situaciju. Da sačuvamo stav i pobunu. Da se protivstavimo kulturi. Skazom. Ali ko? Ovako. Govori.

Ljubavi. Ja sam žaoka za tvoje zlo. Ja sam mezar za tvoj strah. Ja sam krošnja za tvoj hlad.

Ja Te volim. (Damir Avdić. Enter džehenem. Harfo-graf. Tuzla, 2009.)

Komentar: Kulturo. Graha je žaoka za tvoje zlo. On je mezar za tvoj strah. On je krošnja za tvoj hlad. On kad psuje. On ne psuje. On tako priča. On je angažman.

Muzički tekstovi Damira Avdića Grahe (v. fusnotu)[14]

Pitanja: Šta znači ovakva fotografska preciznost? Šta potonji stihovi recipijentu donose? Šta je tu nepredvidljivo i različito? Koji je tu jezik usvojen? Šta se tu iscrpljuje? Zašto bi svakodnevni jezik mogao šokirati kad je lišen svakog ostranenija? Šta je ovdje oneobičeno? Koga to Graha kritikuje? Da li je djelotvorna ovakva kritička panoramičnost? Šta je uzrok takvom stanju? Šta je genijalno u ovim tekstovima? Šta je trpko i oporo u ovim pitanjima? Gdje je ovdje kulturni i intelektualni nomadizam? Šta uopšte znači takva margina? Šta ovakav tekst razlikuje u odnosu na diskurs koji, kako bi rekao Mirko Kovač, penzići svakodnevno prežvakavaju na klupama?

5. Analiza žanra kolumni, ili pripovjedačka Bosna u dnevnopolitičkom komentaru!

„Čitam neki dan filozofsku analizu sebe. Zamjeri mi filozof na privremenom radu u političkoj kampanji Fahrudina Radončića što postojim i još sam toliko drska da razmišljam, pišem i imam i vlastitu “uređivačku volju”. Tješi me mudro stariji kolega: I filozofija ima svoju bosansku inačicu: kad imaš toranj, imaš i svog filozofa, i akademika, i doktora i onda se možeš kandidirati za bošnjačkog člana Predsjedništva.“ (Vildana Selimbegović. Otkud meni pravo da uređujem novinu kad nemam toranj?, Oslobođenje, http://www.e-novine.com/drustvo/39164-Otkud-meni-pravo-ureujem-novinu-kad-nemam-toranj.html)

Komentar: Autorica automatizirano upotrebljava pripovjedački prezent. Šta on znači u ovoj situaciji? Instanca uspostavlja bliskost s recipijentom – ona mu želi pripovijedati. Instanca progovara u kolokvijalnom registru, govorom naroda. Da li je to registar utemeljene analize? Da li to izaziva povjerenje recipijenta? Koji su argumenti protiv filozofa, akademika, doktora i člana za Predsjedništvo? Ovakav registar koji računa s prijemčivosti oduzima ubjedljivost analize, naglašava intimni afekt instance: umjesto da secira jednu nesumnjivo zloćudnu strukturu u aktualnom bh. društvu (totalitarističnost nacional-stranke i problem izdaje intelektualaca), ovakva analiza dopušta da, usljed oskudne označiteljske prakse, takve datosti posvema izmigolje demontiranju. To je mehanizam uopšte žanra kritičkih kolumni – svagda operira ustaljenim, tradicionalnim, okamenjenim formulama, koje ne mogu aktivirati recipijenta.

„U novinarskom poslu postoje i okolnosti kada autor iz najdubljih emotivnih razloga dugo izbjegava pisanje o nekim osobama bitnim za teme kojima se svakodnevno bavi. Radi se o osobama zbog čijih vam stavova – što bi rekla moja majka – “lubina otpada”: boli vas i srce i duša što ljudi do kojih vam je stalo rade to što rade. Od 11. jula 2008. godine patim zbog Miljenka Jergovića: kad sam tog dana u beogradskoj Politici ugledao njegov tekst, mislio sam da (ružno) sanjam.“

„Lubina mi, velim, otpada za Miljenkom. Na početku njegovog posljednjeg romana, koji je objavljen nakon što smo shvatili da je ono što nas razdvaja, ipak, veće od onoga što nas spaja, stoji posveta meni, uz napomenu sa zarezom iza mog imena: nekad. Kad bih umio pisati kao Miljenko, i ja bih napisao roman. No, valja mi se zadovoljiti ovim tekstom, očajan što sam ga morao napisati, ikad.“ (Senad Pećanin, Miljenkova politika, Dani, br. 675, 21.05.2010)

Komentar: Da će emocija biti centralni rafinman ove kolumne, to autor metatekstualno naglašava već u prvoj rečenici. Nakon što uvede kvalifikativ iz domene evokativne leksike (lubina), postavivši je u svakodnevni izražaj – lubina mi otpada – postaje odveć lako detektirati intimistički i narodski registar. Okamenjena formule – boli vas i srce i duša – definitivno ukazuje na potresenost instance koja diktira iskaz. Tim ličnim registrom se međutim analizira ozbiljan problem – stavka da se u okvirima polja moći pojedini mediji legitimiziraju angažujući autore koji važe za kritične i nepotkupljive. No šta može ovakav žanr kolumne takvom problemu? Kakav sistem može afirmirati, da bi takav problem zasvijetlio u svojoj punoj datosti? Prema čemu se to pisac ogriješio? Prema etici koju demonstrira kolumnista, magazin, svjetonazor? Šta je uzrok tome? Kako to možemo vidjeti u patetičnom i oskudnom registru kolumne? Jedina osuda ili prokazivanje tog problema – u okvirima žanra kolumni – može biti eksplicirana u dirljivoj ili intimističkoj igri jezika (stoji posveta meni, uz napomenu sa zarezom iza mog imena: nekad vs. valja mi se zadovoljiti ovim tekstom, očajan što sam ga morao napisati, ikad.)

6. Žargon antipolitičnosti (umjesto zaključka)

Vratimo li se zaključno na književnu kritiku i esejistiku, kako bi se utvrdilo konačno fundiranje aktualnog estetičkog svjetonazora – zatičemo očekivano stanje: ta struktura u okvirima označiteljske proizvodnje izbacila je pregršt žargonskih struktura, koja raspolaže skromnim brojem riječi, koje škljocaju poput signala oskudnosti i nedjelotvornosti u analizi. Nagomilavanje tih izraza koji su utemeljeni u misli koja reproducira datosti aktualnog sitema, zapravo suspendira svaku konkretnost, analitičnost, stav, sud, dostojnu protutezu, legitimizirajući estetsku prosječnost ili nekvalitetu. Da bismo to unekoliko potkrijepili, ukratko ćemo se osvrnuti na repertoar mišljenja navedenih u tematu Tranzicija i kultura časopisa Sarajevske sveske, budući da je u pitanju jedna od najprominentnijih kritičkih struktura u bh. tranzicijskom kontekstu.

Ukratko, alternativa totalitarističnosti i zatornosti aktualnog sistema jeste: „postmodernistički pluralizam, relativizacija, nekropoetika, svijest o kulturnoj istrošenosti, ideologija kulturnog tržišta, distopija, decentriranje, otkrivanje margine, periferije i ruba, igra performativnim diskursima, meki subjekt misli i čitav niz drugih postmoderno shvaćenih distopijskih karakteristika…“ (E. Kazaz). Ovo bi bio mali katalog opštih mjesta kritičke esejistike.

Donosimo kratki popis tog alternativnog žargona u nekoliko tačaka:[15]

1. dekonstrukcija: „…do koje mjere i na koje sve načine rasizam zauzima akademski prostor od dna do vrha njegove vertikale, te zašto nije izvršena dekonstrukcija ovakvih rasističkih stereotipa i predrasuda…“ (E. Kazaz), „…kako bi se dekonstruirale ideološko-manipulativne strategije nacionalističkog projekta i njegove politike zaborava“ (Alma Denić-Grabić);
2. identitet: „…kulturne identitete arhaizira, getoizira i vraća u predmoderno stanje…“ (E. Kazaz), „…u bosanskohercegovačkom kontekstu pitanje identiteta ni u kom slučaju ne može proći bez ozbiljne refleksije…“ (Alma Denić-Grabić), „…pripovijetka kao njen proizvod/proizvođač…tendira formirati i naturalizirati hibridni, složeni kulturalni identitet…“ (Anisa Avdagić), „…odnosno formiranja alternativnih identiteta upravo su ona područja s kojima će se književnost…sve intenzivnije baviti…“ (Davor Beganović);
3. interkulturalnost/multikulturalnost: „…koje su posljedice te mentalne higijenizacije po bosanskohercegovačko društvo i njegovu budućnost, po njegov interkulturalni supstrat, multietničnost i multireligioznost…“ (E. Kazaz), „…ali i s obzirom na to da je rat dodatno isključio bh. kulturu iz interlingvističke i interkulturalne prakse prenosa značenja…“ (Anisa Avdagić), „…osim što bi razriješila pitanje supostojanja mnoštva i razlika, multikulturalnost bi trebalo da pokrene postupke ukidanja monokulturalne paradigme…“ (Alma Denić-Grabić);
4. apatridstvo, egzilantstvo, graničnost, margina, nomadizam: „…Ali, Graha to može, jer unaprijed prihvata losseersku poziciju urbanog marginalaca, kulturnog i intelektualnog nomada..“ (E. Kazaz), „…roman će na kraju protežirati politiku i etiku nepripadanja…učinili su od većine ljudi emiugrante, izbjeglice, beskućnike, egzilante…“ (Alma Denić-Grabić), „…stoga se ‘život egzilanta vodi izvan uobičajenog poretka; on je nomadski, decentriran, kontrapunktalan'“ (Davor Beganović);
5. dijalog, dijalogizacija, hibridizacija: „…zajednička tradicija intrekulturalnog dijaloga u monološki sistem etnotradicija…“ (E. Kazaz), „Ako su na južnoslavenskom kulturnom prostoru čitav devetanesti pa i dvadeseti vijek do polovine osamdesetih godina uz sve hibridne razlike bili obilježeni ilirskom, jugoslavenskom ili panslavenskom ideologijom kao antikolonizatorskim stavom“ (E. Kazaz), „…tendira formirati i naturalizirati hibridni, složeni kulturalni identitet…“ (Anisa Avdagić), „Bahtinovski pojam dijalogiziranog subjekta u razgovoru o postmodernom hibridnom identitetu…“ (Alma Denić-Grabić);
6. etno- tvorba riječi: etnotrauma, etnokapitalistički,  etnonacionalizam, etnoideološki, etnofobični, etnokulturni, etnototalitarizam, etnosocijalizam, etnokapitalizam, troetnokratija, etnopolitika, etnoznanost, etnoprivredu, etnoškolstvo, etno-religio-nacionalistički, etnokritički, etnoknjiževni, etnofilm, etnoteritorije, etnojezički, etnotradicija, etnopamćenje, bioetnosocijalizacija, etnoklase, etnosindikalni, etnogranica, etnoprava, etnoheroji, etnogradovi, etnosvetinja, etnosuština, etnolaž, etnotrauma, etnopatnja, etnosubjekt, etnoprojekt, etnopovijest, etnonarativni, etno-nac-art, etnobard, etnomoćnik, (etno)spisateljski, etnovječnik, etnomit, etnofolklor (E. Kazaz, Tranzicijska etnokulturna pustinja).

Osim što može biti estetski nedjelotvorna ili automatizirana, upotreba ovog žargona sadržava dobro namještenu zamku da se sistem mimikrira, da se legitimizira, otjelotvori na sliku i priliku oskudnosti i okamenjenosti jezika kojim se tobože prokazuje – jer ako njegove datosti odgovaraju i pristaju kvalifikativima kojima se označene – onda sistem uopšte nije složen, lako ga je razumjeti, dezintegrirati: naprimjer, rješenje bi bilo samo ukloniti iz brojnih stavki prefiks etno–  –  i sistem bi bio dekonstruiran.[16] Pobrojanim poststrukturalističkim žargonom političke strategije se obeznačavaju, alternativa biva usmjerena marginalnim poljima – jer kako će se dijalogizacija, hibridizacija identiteta, nomadizam, interkulturalizam/multikulturalizam, dekonstrukcija – suprotstaviti sasvim konkretnom i stabilnom nacionalističkom i kapitalističkom poretku – kad operiraju postmodernističkim ideologemima gubitka istine i značenja, kad insistiraju na decentriranju svakog stabilnog sistema, kad jačaju i osvjetljavaju nacionalne matice, zaokupljenošću interkulturalizmom i identitetima.[17] Da se ne govori da su pojmovi apatridstva, egzilantstva, bezdomništva, kao i bahtinovski pojam dijalogizacije – u ovom kontekstu falsificirani ili zloupotrijebljeni – budući da se kontekstualiziraju sa partikularističkim vrijednostima i afirmiraju u strukturi odgađanja svakog značenja.

Aktualnom sistemu mogle bi se protivstaviti samo jake hermeneutične, artificijelne, političke, gnoseološke strukture, koje će zasnovati vrijednosni sistem, i vratiti minimalni semantički identitet jezičkim znakovima; koji će svim falsifikatima suprotstaviti metodologiju kojom se približava istini svijeta i značenja. Dakle, aktualni sistem, poredak koji živimo, mogao bi biti uzdrman samo u strukturama elitne kulture – koja će pružiti alternativna značenja dostojne protuteze – jer neće, pod populističkim diktumom, biti prijemčiva mnogima, ali bi vremenom mogla obavezati skupinu intelektualaca.

Dotada, onoliko puta koliko metafikcionalna proza bude dekonstruirala nacionalističke historiografske narative, onoliko puta koliko pripovjedačka Bosna bude uspostavljala interkulturni dijalog, onoliko puta koliko dnevnopolitički kolumnisti budu izanalizirali kontekst, koliko puta Graha svojim žestokim i jakim jezikom bude skandalizirao svekoliku javnost, koliko puta glumci na pozornici budu urnisali političare, koliko poststrukturalistički kritičari budu dekonstruirali sistem svojim žargonom – proporcionalno, toliko puta će se multiplicirati mogućnost da se u obzorima aktualnog poretka ništa ne promijeni. Sve je to samo očigledan prilog u korist održanja nehumanog poretka.

[1] Žarko Paić. Melankolija i revolucija – Kultura u postkomunističkom opsadnome stanju. U: Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović, Beograd, 2009.

[2] Slavoj Žižek. On violence. Picador, New York, 2008.

[3] Fredric Jameson. Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma. U: Postmoderna – nova epoha ili zabluda. Naprijed, Zagreb, 1988.

[4] Mihail Bahtin. O romanu. Nolit, Beograd, 1990.

[5] Teodor V. Adorno. Estetička teorija. Nolit, Beograd, 1978.

[6] Hugo Fridrih. Struktura moderne lirike. Svetovi, Novi Sad, 2003.

[7] Svi pobrojani žanrovi i strukture predstavljaju protutezu iliti alternativu nacional-realističkoj umjetnosti; ovaj popis ne teži sveobuhvatnosti, i predstavlja izvatke iz aktualne kritike i esejistike, glede poimanja struktura aktualne umjetnosti.

[8] Alma Denić-Grabić. Kraj dvadesetog stoljeća: bosanskohercegovački roman između globalnog i lokalnog. Sarajevske sveske br. 27-28.

[9] Enver Kazaz. Nova pripovjedačka Bosna. U: Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke Rat i priče iz cijelog svijeta (prir. Enver Kazaz i Ivan Lovrenović), Liber, Zagreb, 2009.

[10] Miranda Jakiša. Bosanski tekstovi. Preživjeti u tekstu. U: Sic br. 4., mart-april 2010.

[11] Isto.

[12] Isto.

[13] „Niko tako tačno, fotografski precizno ne opisuje kancerogenost etnokulturnih identiteta i niko tako precizno ne demaskira ovdašnji tranzicijski neofašizam i mikrofašističke prakse, socijalnu bijedu, užas siromaštva. Ali, Graha to može, jer unaprijed prihvata losseersku poziciju urbanog marginalaca, kulturnog i intelektualnog nomada u ruraliziranoj, arhaiziranoj, klerikaliziranoj kulturi koja i nije ništa drugo do pokorna sluškinja etnokapitalističkih moćnika.“ (Enver Kazaz, Tranzicijska etnokulturna pustinja, Sarajevske sveske br. 27-28)[13]

„Nakon što je izdao knjigu Enter Džehennem, i time potvrdio da njegove spisateljske sposobnosti sežu mnogo više od genijalnih minimalističkih tekstova koje piše za svoje pjesme, Avdić je novim albumom Život je raj na svoj specifični način, derući gitaru i vrišteći u mikrofon vrlo jednostavne, ali upečatljive poruke, još jednom “povalio” mnogo toga na šta se u društvu oči zatvaraju.“ (M. Durkalić. Raj bosanskog psiha, Dani br. 678., 11/06/2010)

„Zato što, da se poslužimo njegovom leksikom, kad Graha kaže “jeb'o mater!”, on ne psuje, on samo tako priča. Drugo, uši nenavikle na Grahinu brutalnu gitaru i želuci nenaučeni na Grahine distorzirane stihove, skoro sigurno neće naći utjehu u trpkim pitanjima“ (E. Hadžović. Jebo mater nije psovka. Dani, br. 676., 28/05/2010)

[14] Tekst pjesme Brate: Brate/ grad nam je otišao u kurac brate nova gudra melje djecu brate
padaju ko mladi majmuni s grana brate posmrtnice ko džambo plakati brate ulice blate Brate novo vrijeme novi zvuk je oko mene brate nova raja nova priča sad je svuda oko mene brate podrzavam brate podržavam ali postovaću tek za deset godina kada budem vidio ko je ostao a ko je sa novim trendom pička postao brate pička postao brate a takvih je puno na sve su strane a bili su tamo gdje ja i ti danas pljuju jebu mater sve što su bili su blatili Brate danas kad cujes hard core znas da je begovska familija brate begovska Tvrtka kralja loza brate znaš da ne konzumiram brate nikad nisam i nikad neću ali danas kad zamiriše sjemenka znaš da je školovana ruka rolala brate školovana na vrh sintetička đubreta brate…

Tekst pjesme Komunist (fragment): po asfaltu i betonu idu čete profitera, blago naše raznose, a vođe su noževe razdijelili i groblja nam podijelili, mezare utabali, šume posjekli, sunce naše spakovali, a na radiju i tv-u igra i pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave, dok mladim rukama što neće radit ideali su socijala i utoka…

[15] Svi navodi preuzeti iz temata Kultura i tranzicija, Sarajevske sveske 27-28, 2010, iz tekstova: Enver Kazaz. Tranzicijska etnokulturna pustinja; Alma Denić-Grabić. Kraj dvadesetog stoljeća: Bh. roman između globalnog i lokalnog; Anisa Avdagić. Bosanskohercegovačka pripovijetka u tranziciji: pozitivne subverzije; Davor Beganović. Formiranje alternativnih identiteta. Književnost u tranziciji u BiH. Amblematska ilustracija postmodernističkog eklekticizma i nepostojanja uređivačke stabilne politike predstavlja slaganje ovih tekstova zasnovanih na poststrukturalističkom žargonu uz neomarksističke tekstove Boris Budena, Borislava Mikulića, Srećka Horvata u istom tematu.

[16] Magazinska književna kritika uporabom ovog žargona legitimizira potrošene i neefektne prosede; naprimjer, u osvrtima na savremenu bh. književnost (sic!) – na djela B. Sejranovića, N. Hasanovića, E. Šakovića i S. Stanišića – u kritičkoj opservaciji u magazinu Dani stoji: „Ali nemogućnost pripovjedača da se ‘sabere’ (sic!) i ispriča nam cjelovitu priču (sic!) potkopava osnovnu namjeru (sic!) svakog romana, od koje se na kraju uvijek odustaje (sic!)“, „Takav je pripovjedač simptom traume ratne prošlosti (sic!) i savršeno književno utjelovljenje figure lutanja (sic!), nepripadanja (sic!), bunta jednog identiteta (sic!) kojem smirivanje i definiranje znači smrt i kraj traganju“, „…specifičan pripovjedački glas koji ima karakteristike nepouzdanosti (sic!), ograničene perspektive (sic!), struje svijesti (sic!)…”, “Jaka i uznemirujuća, ali nepouzdana i raspršena, te buntovna i/ili namjerno nezrela (sic!) i nestabilna pripovjedačka svijest, (sic!) kojoj je apsolutno podređena nekadašnja totalitaristička ambicija (sic!) romana za sveobuhvatnošću, jedna je od najvažnijih odlika te proze“ (Dijala Hasanbegović. Ljudi niotkuda. Dani, br. 683, 15.07.2010); ratna trauma, nepripadanje, lutanje, identitet – jesu  formule koje se uzimaju kao opravdanja za nezrelu pripovjedačku svijest, ograničene perspektive i izostalu namjeru romana – pitanje je da li namjera romana može izostati: da li onda uopšte roman o nečemu govori? Prema tome bi se svaki roman s jakom pričom u kvalitetnoj i oneobičenoj formi mogao diskvalificirati po osnovu totalitarističke ambicioznosti, ako roman totalitarističkih nakana uopšte može imati. Nekvaliteta ovih romana krije se baš u nemogućnosti autora da uspostavi stabilnu i koherentnu formu ili cjelovitu priču, da se sabere, da realizira svoje namjere, da sugestivno demonstrira svoja značenja u jakoj formi, da pridobije recipijenta – a opšta (poststrukturalistička) kritička mjesta kojima se pravdaju takvi nedostaci spadaju u svakidašnji žargon legitimizacije nekvalitete i prosječnosti, depolitizacije i marginalizacije značenja; no, uporaba takvog žargona efektno i djelotvorno izuzima kritiku od valjane interpretacije i kompetentne prosudbe.

[17] O podudarnosti struktura aktuelnog kapitalističkog poretka i multikultalističkih, dijalogičnih, nomadističkih, i ostalih postmodernih naracija – v. temat Kapitalizam, teror, multikulturalizam. U. Sic br. 4, Mart-april 2010.