UPRAVO ČITATE

Mehmed Begić: “Neke stvari se najbolje ispis...

Mehmed Begić: “Neke stvari se najbolje ispisuju koracima”

Mehmed Begić je rođen u Čapljini 1977. Trenutno živi u Nikaragvi. Objavio je knjige pjesama “Čekajući mesara”, “Pjesme iz sobe”, “Sitni sati u Managvi” i “Opasan čovjek”.  Prevodio je Leonarda Cohena. Piše za “Žurnal”.

Meša bi trebao bolovati od tuberkuloze, tako bi dok recituje svoje pjesme mogao kašljati krv u bijelu maramicu. Trebao bi nositi dugi crni izlizani kaput i bijeli šal oko vrata. Trebao bi biti zaljubljen u kurvu i ne imati dovoljno para da joj plati. Trebao bi biti alkoholičar sa orahom umjesto jetre. Nekim čudom – sve je promašio”, napisao je Alen Voloder. O tome gdje su pjesnik i njegova poezija, i šta rade, sa Begićem je razgovarao Đorđe Krajišnik. 

KRAJIŠNIK: Kako doživljavaš Latinsku Ameriku, koliko je zapravo taj svijet drugačiji u odnosu na naš život ovdje u „domovini“?

BEGIĆ: Život u Managvi, u neposrednoj blizini aktivnih vulkana, apsolutno je drugačiji od života u mjestima na kojima sam ranije živio. Tokom cijele godine je ljeto. Sviće malo poslije pet ujutro, i mrak pada u pet i po popodne. Svih dvanaest mjeseci. Sunce je nemilosrdno, zemljotresi svakodnevni, konjske i volovske zaprege neravnopravno dijele ceste sa najnovijim modelima automobila, tipovi se prevoze u helikopterima po gradu, komšije su im ljudi koji žive u kućama od kartona i lima. Iguane su poludomaće životinje, škorpion te može paralizovati, a ni stonoga nije bezopasna. Kokoš ti neće maznuti lisica ili jastreb već boa constrictor, a valja biti spreman i na to da ćeš se u sopstvenoj kuhinji sresti sa paukom velikim kao šaka, ili nekom od nabrojanih zvijerki, jer se to prije ili kasnije desi. Trebalo mi je nekoliko godina da zaboravim sve što znam, sve one sitne male stvari evropskog života za koje nisam imao ni pojma da sam ih registrovao, da su mi bitne. Ispostavilo se da nedostaju kada ih više nema. To su one podnošljive doze nedostajanja. Tek kad sam ih zaboravio mogao sam raspakovati kofere. Jedna nepomirljiva činjenica koja se tiče mene i ovog grada je da u njemu moraš koristiti prevozna sredstva, a ja sam strastveni pješak. To nam poprilično komplikuje odnos. Ipak se snalazim kako znam i umijem i ostajem prašinar. I sve su to neprocjenjiva životna iskustva i dobro je da imam priliku prolaziti kroz njih.

KRAJIŠNIK: Koliko je činjenica tvog borakva u Nikaragvi i uopšte taj izmješteni kontekst življenja (sa svim latinoameričkim radostima i tugama) uticao na tvoju poeziju? Pitam, jer stičem dojam određene mirnoće u posmatranju svijeta u tvojim posljednjim knjigama. Kao neko, svojevrsno, pomirenje, možda?

BEGIĆ: Življenje u izmještenom kontekstu je jedino življenje koje poznajem. Nametnulo se davno, u ovoj ili onoj formi, i prije nego što je poezija počela da se bavi sa mnom. Svjetovi koje sam gradio, i koje gradim, oni koje sam napustio i koji su napustili mene – uglavnom jer se nismo više mogli nositi sa izgrađenim, uvijek su bili dominantniji od onog što zovemo geografijom ili dnevnom politikom. Živio sam na mjestima koja su slična i onima koja se itekako razlikuju, no ono što me je proganjalo i tjeralo da uzimam olovku i napadam pisaći stroj bilo je u meni, dolazilo iznutra i nosio sam sa sobom bez obzira na gdje idem. Ništa se nije mijenjalo zbog pejzaža, scenarija ili procenta vlage u zraku. Ono što me okružuje može malo olakšati ili otežati stvari, ali nikada nije presudno. Ne mislim da je Latinska Amerika kriva za moja pomirenja, ako su se stvarno desila. Više su tu u igri spoznaje, životne okolnosti, iskustva i greške na kojima učiš čak i kad to ne namjeravaš, sve ono sasvim lično i sasvim moje, bez obzira na kojoj se adresi nalazio. A možda i nisam u pravu, možda me šarenilo, izolacija i sunce dotiču više nego što sam svjestan. Ponekad je teško primijetiti promjene na sebi ili dosegnuti njihove uzroke.

mdg-iguana-for-sale-near-008

KRAJIŠNIK: Stičem dojam da se u književnosti (posebno ovoj postjugoslovenskoj) nekako često igra na tu kartu emigracije kao nekakvog vrhunaravnog doživljaja koji u literaturi sve pokreće. Pa mi se tim slijedom doima da nekako nedostaje malo više otklona od te pozicije ugroženog ili izopštneog pjesnika. Kada je tvoja poezija u pitanju kao čitalac uviđam da ne patiš od tog manira da pišeš „velike stvari“. Kad zapravo nastaju tvoje pjesme, vjeruješ li u epifaniju i pjesničke konvulzije?

BEGIĆ: Ne mislim da mi adresa donosi ijedno od toga. Stvari su jednostavnije, što se mene tiče, i pred sud ideš sa onim što radiš i pišeš, mjesto boravka je sasvim nebitno. Putovanja su me uvijek privlačila i mogu se samo osjećati sretnim zbog iskustava koja ostvarujem putujući i mijenjajući adrese. Ali to je to, tu započinje i tu završava ta emigrantska priča. Izopšteno sam se osjećao gde god sam živio, a možda i najizopštenije dok sam živio u Sarajevu. Ali to bi uvijek bila pozicija koju sam biram, i niko osim mene za nju nije kriv. Ja sam taj koji izopštava. Emigrantska karta mi je apsolutno nezanimljiva, i za ono što radim, što istražujem, za sve to je nebitno gdje se nalazim. I ne, ne mislim da pišem velike stvari, ne mogu biti sitnije u odnosu na sve što me okružuje.  Ili drugim riječima, stvari o kojima pišem jesu velike, najveće su na svijetu, nepremostive su planine i okeani koje uglavnom ne stignem preplivati, pa o njima pišem. Ali se ni na sekundu ne zavaravam da su te moje velike stvari drugima bitne ili velike u poređenju sa svime ostalim što se evo baš u ovom trenutku na sve strane dešava. No, ono što ja mogu je da pišem o onome što osjećam, što mislim i želim da znam, što mene proganja. I to radim.

Pjesme za koje vjerujem da vrijede i da ih je u redu pokazati drugima (a kad dođe do toga, ispostavilo se da mi je standard poprilično nizak, jer ih sve pokažem) uglavnom su napisane kada osjetim da je vrijeme da uzmem olovku u ruku. Ponekad se pokušam isprovocirati pa uzmem olovku prije nego što osjetim da bih trebao, ali to po pravilu prođe neslavno. Mada se desi da zabilježim neku misao koju sačuvam i upotrijebim kasnije, kada, ispostaviće se, dođe vrijeme za nju. I kada dođe, onda radim, dugo i uporno. Makar sjećanje govorilo suprotno, i bio ubjeđen da sam pjesme napisao onako keruakovski, u dahu. Dugo sam mislio da sam neke od pjesama iz prve zbirke “Čekajući mesara”, napisao tako – isprve, bez intervencija, a onda sam prije par godina, u Čapljini, među svojim starim stvarima našao bilježnice sa putovanja u Hannover i Hamburg. U tim bilježnicama su nastale pjesme iz prve zbirke. Po desetak verzija istih pjesama, od prve do finalne verzije. Apsolutno se ne sjećam tog procesa. Bio sam siguran da sam ih napisao onakvima kakve su objavljene. Da zaključimo, epifaniju kao ideju ne odbacujem i u određene konvulzije itekako vjerujem.

KRAJIŠNIK: Dakle, mogli bismo kazati da pisanje shvataš kao prilično nesvjestan proces; ja bih dodao još kao proces sitnih sati uvijenih u dim hašiša i zvuk bluesa?

BEGIĆ: Nesvjestan proces na kojem je često potrebno svjesno raditi da bi se došlo do finalnog rješenja. Iskreno, proces ne pokušavam previše shvatiti i ako je moguće izbjegavam definicije. Sve u vezi pisanja me oduševljava. Kao magija je, a kada magiju objasniš i definišeš, svedeš je na niz trikova i prestaje biti magija. Trikovi su super i volim ih, ali nisu magija.

Blagonaklonost opijata i određenih tečnosti uvijek je dobrodošla. U pravim momentima, odmjerene doze – što se mene tiče, u tome je formula. Još uvijek istražujem i eksperimentišem, ali mnogo manje nego ranije. Noć je i dalje omiljeni dio dana, mada u posljednje vrijeme otkrivam rana jutra, budim se u praskozorje i odlazim u maratonska lutanja koja traju dok se grad ne probudi i sunce sve ne okonča. Neke stvari se najbolje ispisuju koracima. Moram samo smisliti kad ću da spavam.

KRAJIŠNIK: Latinska Amerika je poznata kao svojevrstan književni edorado, čitaš li latinoameričke pisce i kakva je tamošnja književnost van okvira onoga što je odavno mainstream?

BEGIĆ: S obzirom na to da su mi donedavno samo Marquez i Sabato bili ujedno  i mainstream i alternativa, u međuvremenu sam otkrio mnogo toga. Ali samo zato jer u posljednje vrijeme čitam puno više. Okej, banaliziram, nije baš tako, ali nije ni daleko od istine. I razumijem tvoje pitanje. Čudno je to, latinoameričku književnost ne upoznajem bolje zbog mjesta boravka već zbog domaćih zadaća koje mi stižu iz Evrope, iz Haga u Holandiji. Tamo živi moj prijatelj, pjesnik i muzičar, Damir Šodan. I on mi neumorno šalje imena koja moram provjeriti, i prevoditi. To i radim, provjeravam ih, učim i čitam. Zajedno prevodimo i objavljujemo. Onaj kojeg bih na prvu preporučio je čileanski pjesnik Raul Zurita. Kakav lik, kakva životna priča i koje djelo! Objavili smo prilog o njemu zagrebačkom časopisu ‘Poezija’.

3c4e5f9b96eb6fbc6534d8e5065246fc

KRAJIŠNIK: Kada već pominješ drugi jezik i prevođenje, da li si pokušavao pisati na španskom i misliš li da postoji mogućnost izraza u „tuđem jeziku“?

BEGIĆ: Mislim da se u potpunosti mogu ostvariti samo na maternjem jeziku. Na španskom nisam ni pokušavao, nemam neku posebnu želju da ulazim u tu avanturu. Na engleskom sam malo eksperimentisao, pokušavao napisati tekstove za džez bend. Bilo je zabavno i nakratko sam uživao. No po okončanju priče, nisam poželio da joj se vratim.

KRAJIŠNIK: Tvoja je poezija, čini mi se od prve knjige, neizostavno vezana za Rock ‘n’ Roll. I nekako se neprestano njome prožimaju Cohen, Cave i drugi. Čak bih rekao da je i tematski okvir tvojih pjesama često prožet atmosferom rocka. Šta za tebe kao pjesnika znači taj uticaj i kako ga percipiraš?

BEGIĆ: Uticaj rokenrola je kao i svi ostali uticaji. Svi ih imamo, i uglavnom ih ne biramo, već oni odaberu nas. Neki su rasli uz knjige ili pejzaže, nekog oduševi i zauvijek zarobi prizor plesačice u sumraku i do kraja života proganja neko od njenih ukazanja, a ja sam rastao uz poeziju koju sam nalazio zabilježenu na pločama i kasetama. Znaš onaj Toranj Pjesme? E na samom vrhu mog Tornja Pjesme živi Leonard Cohen, i tek stotinjak spratova ispod njega smješteni su svi ostali koji su me na neki način oblikovali. Ne žive u mom tornju samo muzikanti, veselo je to društvance, čak i kad propovjedaju drugačije, svi radišni kao pčele i opsjednuti pjesmom i tornjem, prave filmove, fotografišu, slikaju, pišu knjige, studiraju sazvježđa, divni i mračni, jezivi i privlačni, svi pomalo čudni i uvijek neodoljivi.


POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM