U Sarajevu je zadnjeg julskog dana tekuće godine spuštena zavjesa na Sarajevo film festival, njegovo šesnaesto izdanje, a grad je opet izronio ispod glamura crvenog tepiha, napokon progledao nakon blještavila bliceva i uronio u svoju mračnu (da ne može biti mračnija) svakodnevnicu, koja se sedam dana i noći vješto zaklanjala iza objektiva kako je takvu ne bi, kojim slučajem, upoznala zalutala zvanica iz inozemnog auditorija.
Piše: Osman Zukić
I
U Sarajevu je zadnjeg julskog dana tekuće godine spuštena zavjesa na Sarajevo film festival, njegovo šesnaesto izdanje, a grad je opet izronio ispod glamura crvenog tepiha, napokon progledao nakon blještavila bliceva i uronio u svoju mračnu (da ne može biti mračnija) svakodnevnicu, koja se sedam dana i noći vješto zaklanjala iza objektiva kako je takvu ne bi, kojim slučajem, upoznala zalutala zvanica iz inozemnog auditorija. Tako je isti grad, koji je nekoć pozirao ispred gomile fotoreportera otkrivajući svoj sjaj, ponovo izašao pred oči svojih građana u istom ruhu u kakvom ga gledaju, evo već desetljeće i po unazad, svakoga dana u godini, izuzev sedam dana jula (a nekad je bilo, i avgusta).
Stoga, prije svega, postoji potreba da se (pre)ispitaju vrijednosti festivala, njegov doprinos bh. kulturi, kao i njegov odnos unutar aktuelnih kulturnih praksi, kako u bh. društvu, tako i u regionalnom kontekstu. Preispitati, odnosno ispitati, u najmanju ruku znači boldirati događaj, te na taj način ukazati na činjenicu da Sarajevo film festival umnogome sliči bh. stvarnosti, te njenim sudionicima predstavlja lažan sjaj i blještavilo. Najbolje tome svjedoče ulice grada tokom manifestacije, odnosno neposredno nakon nje. Obaveza na (pre)ispitivanje pomenutog događaja, ali i sličnih, nije samo usputna, nego ona predstavlja generacijsku dužnost ljudi čija su usmjerenja uprta u kulturne vrijednosti i kriterije, ali i onih pred čijim se očima kreira jedan kulturni sistem.
Tako se, običnom posmatraču, koji nije ni turista, ni zvanica, niti izraziti filmofil, sarajevski festival otkriva kroz sedam tačaka, koje, u biti, obilježavaju i postdejtonsko bh. društvo. Sedam tačaka, a svaka od njih se tiče festivalskog okna, zapravo, onog što obični posmatrač primjeti, i nijednom od njih se ne tumači kvalitet filmskog programa, kao i stručnost u selektiranju istog.
Pa krenimo redom:
Tačka prva: Elitizam.
Festival je u svom začeću, dakle, u periodu dok nije izrastao u najveći regionalni filmski događaj kako mu se, po ovdašnjim medijima, tepa, bio tek obični kulturni događaj, koji je, prije svega, privlačio pažnju zbog konteksta u kojem je nastao (sarajevsko postraće), ali i predstavljao određenu vrijednost u percepciji građana Sarajeva. Kao takav, festival je značio, u kulturnom smislu, vidan pomak razorenog i opustošenog grada, te je simbolizirao put u novi kulturni život. Tih godina osmišljavala ga je i vodila grupa entuzijasta, koji su, kao takvi, bili vrijedni pažnje i zanimanja, i kojima je bila prijeko potrebna svaka vrsta pomoći. Bilo u vidu medijske, financijske, etc.
Isti su ljudi od istog dođaja, godinama kasnije, kreirali elitistički festival, par excellence, što najprije potvrđuje cijena karata za jednu projekciju, zatim, distribucija ulaznica, kao i klijentela festivala. Tako je grupa ljudi, koja je ne tako davno sarajevski festival organizirala studentima, građanima, običnom posmatraču i nevelikom filmofilu, učinila da nekada mali festival zatvori vrata publici s kojom je počeo suradnju, a podastre tepih pod noge nadprosječno bogatim gostima, sponzorima, te njihovim rođacima, kolegama, poznanicima i poznanicima poznanika. Upravo je, između ostaloga, na tome u nepovrat skrhana vrijednost festivala.
Tačka druga: Kič.
Festivalsko obilježje godinama unazad jeste afterparty u Domu mladih Skenderija, koji je, pored svih nekvaliteta koje nudi, svojevrstan akšamluk, odnosno, koliko god to zvučalo otrcano, parada kiča i šunda. Jedan od ovoljetnih afterpartya je, kao trijumf nad kulturnim (kako se neprestano u očima javnosti predstavlja Sarajevo film festival), ugostio hrvatsku pop divu Severinu Vučković. Njenim dolaskom, te pozerstvom na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta, festival je (iako su naznake postojale mnogo ranije) i (sic!) zvanično potpisao pad iz vrijednosnog u tržišno, odnosno iz prakse kulture u prakse turbo-folka.
Nadalje, kič je, valjalo bi priznati, i sam festival. Barem u onim granicama u kojima se predstavlja javnosti, domaćoj ili stranoj, dok filmski program još čuva posljednje konce kvaliteta. Omasovljenjem događaja, njegovom publikacijom, dodovaravanjem društvenim elitama, te gramzivošću, rukovodioci Sarajevo film festivala su od istog načinili manifestaciju kiča.
Tačka treća: Dodvoravanje.
Festival je, kao i ljudi koji stoje iza njega, od svog osnivanja baštinio tradiciju po kojoj je sedam dana u drugoj polovini avgusta svake godine bilo rezervisano za film i sarajevski filmski događaj. Tako je ista manifestacija ispratila svojih četrnaest organizacija, da bi, petnaestu obljetnicu obilježila, pomalo neočekivana promjena termina. Festival je, zbog ramazanskih blagdana pomjeren desetak dana unaprijed (a isto će se ponoviti godinu dana kasnije, te je planirano i naredne godine), a zadržao iste sponzore, što je prvostepeni čin dodovaravanja postratnoj sarajevskoj publici, koja je, uglavnom, pozdravila odluku organzatora.
Time su rukovodioci sarajevskog festivala, otprilike, priznali sljedeće: Da, mi priznajemo Sarajevo kao muslimanski grad; Da, mi se, dodvoravajući se takvoj publici prilagođavamo njihovim običajima; Da, nama nisu važne vrijednosti festivala, nego činjenica kako će isti biti prihvaćen u očima publike, etc.
Tako obični posmatrač i neveliki filmofil, iz jednog tehničkog pitanja, može izvući veliki broj odgovora, a da svaki od njih bude slijed logičnih promišljanja, s preciznim argumentima.
Isti problem i ne bi bio tako veliki da su se upravitelji festivalom odrekli sponzorskih sredstava od strane poznatih proizvođača alkoholnih pića (Heineken, Johnny Walker, itd.), te tako svoju odluku predstavili kao iskren izraz poštovanja (bez obzira na sve što iz toga proizilazi), uz malu dozu licemjerstva.
Tačka četvrta: Monopol.
Festival je za svoje posljednje izdanje iz budžeta Grada Sarajevo izmuzao 200.000 KM, što je svojevrstan presedan kada je u pitanju ovaj nivo vlasti i jedan kulturni događaj u BiH. U prvi mah, čini se da pomenuta cifra i nije toliko velika, ali ako se uzmu u obzir izdvajanja novčanih sredstava za druge slične događaje, onda se potez gradskih vlasti otkriva kao sraman. Primjerice, Zemaljski muzej BiH je dugo godina bio zatvoren za posjetioce zbog neplaćanja računa za grijanje, te grcao u dugovima. Nadalje, mnoge kulturne manifestacije u BiH na koljenima mole sredstva za organizaciju, a nadležne institucije ostaju nijeme na njihove glasove. Grad Sarajevo godinama nije u stanju da počisti plastične boce koje plutaju Miljackom, etc.
Ali, sve to u sedam dana filmovanja, poziranja i intervjua neće primjetiti inostrane zvanice i klijentela sarajevskog festivala. Ili se, barem, tješimo.
Tako se sarajevski filmski festival, uz teatarski MESS, u očima običnog posmatrača i nevelikog filmofila nameće kao vlasnik sredstava za kulturna dobra, a ne kao proizvod s ambicijama da postane događaj iz kojeg će energiju crpiti druge kulturne organizacije širom države.
Tačka peta: Gramzivost.
Festivalsko rukovodstvo se, baš kao i domaće političke, religijske i kulturne elite u bh. društvu, ponaša gramzivo, što je jedna od odlika tranzicijske bh. svakodnevnice. Ljudi koji uređuju sarajevsku sedmicu filma se, iz godine u godinu, ponašaju slično pomenutim elitama, a svoju prosječnost kriju iza blještavila kamera, svoj proizvod nude kao dobro po kojem se prepoznaje grad, a zapravo skrivaju njegovo ruglo kako bi na istom ostvarili profit. Tako je od festivala napravljen događaj čiji su osnovni ciljevi prestiž, zvanice i sponozorstva, a svake naredne godine, tek nakon podizanja crvenog tepiha, isti događaj, u očima običnog posmatrača i nevelikog filmofila, biva otkriven kao prevara. Jer je lažno ponudio grad u drugačijem i blistavijem svjetlu.
I na taj način se Sarajevo film festival uklapa u pejsaž postdejtonske BiH, a njenim građanima ostaje nada da će jednog dana njihova zemlja izaći (a možda je to već učinila, rekao bi francuski turist koji prošeta sarajevskim ulicama tokom festivala) iz tranzicijskih u standardne društvene tokove. A gramzivost elita u svim branšama bh. društva najbolje reprezentiraju fotografije festivalskog sjaja ispred sarajevskog Narodnog pozorišta, i slike užasa ispred iste zgrade u jutarnje sate prvog postfestivalskog dana.
Tačka šesta: Licemjerstvo.
Festivalsko licemjerstvo bi se moglo svesti pod treću tačku jer se šesta festivalska osobina najjasnije otkriva kroz proces pomjeranja teremina u kojem se održava festival, kao i kroz posljedice istog, za mnoge, tehničkog pitanja.
Ali, licemjerstvo je ovdje navedeno kao posebna osobina jer je, zapravo, festival građane Sarajeva, kojima je stalo do moralne odgovornosti, učinio dvoličnima predstavljajući grad na crvenilu tepiha, te u njihovo ime negirajući aktuelnost i gomile svakodnevnih problema za koja se ne nazire rješenje. Ispravno bi bilo reči kako licemjerstvo odgovara logici dodvoravanja, ali je smjer odnosa drugačiji. Najprije su se rukovodioci festivala dodvorili sarajevskoj publici, da bi u njeno ime svoj proizvod u najljepšem svjetlu predstavili stranim sponzorima i klijentima, što je svojevrsna prevara.
Tačka sedma: Centaralizacija.
Festival se, kao i bh. društvo, ponaša centralistički, težeći Sarajevu kao svom jedinom centru, zanemarujući filmofile širom države koju predstavlja, a upravo od svih građana iste zemlje, preko državnog budžeta, crpi novac za organizaciju. Kako se u percepciji bošnjačkog dijela stanovništva Sarajevo predstavlja kao centar, odnosno (Zapadni) Mostar kao centar hrvatskog stanovništva, kao i Banja Luka u interpretacija večine srpskog stanovništva, tako je se Sarajevo film festival zaklanja iza zidina grada u kojem je osnovan i koji mu je u imenu. Kao logičan zaključak, ali i slijed svega ranije navedenog, festival se nameće kao bošnjački baštineći temeljne ideologeme pomenute etnije.
Da je sarajevski festival svoje korijene pustio u Tuzli, Čapljini, Podgorici ili nekom drugom domaćem, odnosno regionalnom gradu, onda bi ljudi koji ga kreiraju na najbolji način uzvratili udarac političkim strukturama, koje neprestano vrše podjelu BiH. A da ne spominjemo mogućnost da Sarajevo film festival dio novčane dobiti proslijedi, primjerice, Festivalu animiranog filma u Neumu, koji godinama jedva dočeka svoje parče budžetskih sredstava.
II
Tako se Sarajevo film festival našao na sedam istih tački u kojima se godinama guši bh. društvo, a smjeliji filmofil će možda dopisati – Tačka osam: Kriminal.
