Da je sirenski karakter ili sirenski sindrom u aktuelnom vremenu kroz koje smo prinuđeni da putujemo, najdominantniji u habitusima, što institucija kao predstavnika kolektiviteta, što pojedinaca ili pojedinki, kao, naizgled svjesnih jedinki, više je nego evidentno.
„Ponosan na jednu samo, meni poznatu vrlinu:
šibanja sebe mnogorukom disciplinom“.
(Czeslaw Milosz,“Pred kraj XX vijeka“)
Piše: Almir Kolar Kijevski
O zavodljivom poju ostrva koja prijete
Kao što sam i slutio, fanatično ne htijući da obznanim, prije svega, samome sebi, istinsku prirodu te slutnje: nisam nikoga sreo, jer, ispostavilo se, nisam ni imao koga sresti. Naravno da ovu formulaciju iznosim kao svojevrsnu igru riječima i „zatvaranje jednog kruga“ koji u interpretaciji znači, čak i kada je teatralno-pokrovno pojmljeno: „sve sam vas sreo“, a osjećaj gorčine i one plemenite samotnosti ni najmanje nije klonuo pred saznanjima porođenim u tom činu. Istini za volju, bespotrebno i naivno je bilo i pokušati, ali barem te ludosti, kroz skoro cijelu posljednju deceniju, mi nije nikada nedostajalo; te nasušne potrebe, i nadmenog htijenja za „hodočašćem“. Od padinskih naseobina u krilu okolnih planina, preko utihlih mjesta u unutrašnjosti, velikih, svjetlošću umivenih gradova, do razmeđa ruralnih, pijačnih, yeni-pazarskih, stanica iz istočnog ili zapadnog susjedstva.
Vrijednost je, što se pri susretima, pri površnim prožimanjima, ona pretpostavka o ljudskoj kvarnosti i rigidnoj ukalupljenosti egzaktno potvrdi ne ostavljajući nedoumice o izgubljenosti potencijalnog sugovornika, kojoj, i uz najbolje htjenje, nije moguće pomoći da napravi korak u sebi i iskorak iz sebe. Vrijednost gorčine kao zaslužena naknada, opori honorar laveža sa dna, nakon otkrovenja porođenog susretom, jer će jaz ili ponor koji nas dijeli ipak iznova da potvrdi svoju nezaobilaznost i legitimitet izazova pred duhom, čija je, opet svrha da, u neku ruku, iznova natkriljuje taj ambis od čovjeka do čovjeka. Krivica pripada meni, u onoj mjeri u kojoj je i krivica putnika u tome što putuje. Ako bismo progovorili poput Jaspersa, to bi otprilike značilo da biti ljubitelj mudrosti znači biti na putu, ili, željeti spoznaju znači biti žigosan grijehom-krivnjom probuđenog, usudom budnog. Bez bojazni za gubitak edena, jer ta epizoda je već povijesno odigrana više puta.
Poslužimo li se metaforički, ili neudobno metaforički, mitskom građom pri analizi ovog usuda: krivica Odiseja je u njegovom htjenju za povratkom kući. Zato kod mitskog junaka ne postoji (i ako postoji, zanemariva je), srdžba na ine zvjerinjake na tom putovanju, na podmuklu Scilu, čiji je danak ogoljenja brojka i potmulu Haribdu, od čijeg, opet smrtnog zagrljaja može da spasi samo predanost i utopljenost u vlastitu vrlinu neodustajanja. Niti je srdžba prisutna na, po kosi raznobojne Sirene-zvijeri (od crne, purpurne, blještavo crvene, zlatne, pa u posljednje vrijeme i one umotane u, isto tako raznobojne marame čednosti) naizgled skladnog lika i glasa. Te mitske personifikacije hipokrizije koje neumorno dozivaju pojem brodolomlja kada postanu svjesne (a to se konstantno opetuje) da baš u putnicima koji prolaze, neočekivano, otkrivaju, nedokučivu im suštinu slobode. Oslobođenost ili slobodu odabrane plovidbe koja opet, sama po sebi, za krajnji svoj cilj ima uvijek neko kopno – neke domovine, nekog kraljevstva. Posmatrano iz današnje perspektive u mitu o najčuvenijem putniku, ne radi se, nužno, o slijepom prihvatanju sudbine, svih nedaća i kušnji koje je čine tek voljom narciosidnih bogova, ili, onako kavafijevski rečeno: put ka Itaci ne bi imao vrijednost, bez mučnine i pogroma koji vrebaju, ne ostavljajući baš mnogo prostora za manevar.
Ne bez razloga ovdje navodim da između svih izazova o kojima nas izvještava kazivanje o pomenutom mitskom putniku, (od sedmogodišnjeg ropstva kod nimfe Klipse, kiklopove pećine, jezive bratije Lestrigonaca, magije Kirke, silaska do strašnog kraljevstva smrti, pa do mučnog puta između Haribde i Scile) prolazak kraj ostrva Sirena jeste najslikovitiji prikaz ukombinovanog testa izazova i prijetnje. Svakako, u pogledu da najdjelotvornije doprinosi pomenutom kavafijevskom obogaćenju i istinskoj svrsi samog putovanja. Iz kojih razloga?
Mit nam, dakle, kazuje, da je Odisej, nakon povratka iz kraljevstva Hada, upozoren, tačnije, posavjetovan kako da postupi pri prolasku uz obalu famoznog sirenskog ostrva. Od vjernih pratilaca je zatražio da uši ispune voskom, a za sebe, da bude čvrsto privezan za brodski jarbol, te da bez obzira na eventualne zapovijedi i vapaje, ni u kojem slučaju ne bude oslobođen dok u potpunosti ne mine kobna prijetnja. Tako saputnici neće ćuti zavodljivi i podmukli poj zvjeradi skrivene iza perfektne mimikrije. Da ne bude zabune: saputnici će uistinu biti akteri, ali tek kao nijemi prolaznici utopljeni u vještačku tišinu, posve pasivne jedinke protoka, statisti, obogaljeni i za sam ulazak u borbu s kušnjom – sa sobom. I to je sasvim legitiman postupak, u jednom, doduše, drugom kontekstu, koji će se kroz sve povijesne pustolovine i u svim vremenima pojavljivati, ne kao iznimka već kao nepisano, opće pravilo. Odisej će slušati, Odisej će sebe darovati ili, tačnije, sebe će prisiliti da sluša vođen, kako nam mit govori, savjetom blagonaklone čarobnice Kirke – svoje nesuđene tamničarke. Možemo li govoriti o nepravdi koju putnik u ovom slučaju nanosi sam sebi, o pritajenom mazohizmu ili je značaj tog iskušenja nešto prefinjeniji i porađa ili treba da porodi mnogo kvalitetnijim plodom.
No, na drugoj strani, šta znamo o Sirenama, osim par opštih uputa i stereotipnom predstavljanju, tačnije, dvjema vizurama predstavljanja: onoj izvornoj i onoj koja je vremenom oblikovana u svijesti današnjeg putnika. Mitologija nas obavještava da su Sirene polu-žene, polu-ptice. Kombinacija ljudskog i životinjskog, te da je njihov udes, prema nekim mitološkim izvorima, određena kazna zbog nepoštivanja bogova i stanovite oholosti. Etimološko je značenje imena grč. sirene = uže, tj. povezivačice, i prema toj anologiji i značenje odomaćenog termina „sirena“ odnosi se na upozoravajući zvuk kao izvorna povezanost mitskih Sirena sa zlokobnom pjesmom. U drugoj vizuri, naša današnja, skoro općeprihvaćena asocijacija je žena-riba, i ta evolucijska promjena je posve pogodna za započetu interpretaciju. Tako poimajući je razumljivo da je svijet Sirena, svijet vode, te beskrajna plovidba (besplodna ekskurzija) nije svrha one žudnje za slobodom. Svrha je kopno, u mitskom slučaju – kraljevstvo Itaka. Ozlojeđenost zbog vlastite nemogućnosti ili nemoći kod takvih kreatura porađa to htjenje destruktivnosti i samodestruktivnosti. Barem ga time, logikom modernog Uliksa, možemo donekle opravdati.
Da je sirenski karakter ili sirenski sindrom u aktuelnom vremenu kroz koje smo prinuđeni da putujemo, najdominantniji u habitusima, što institucija kao predstavnika kolektiviteta, što pojedinaca ili pojedinki, kao, naizgled svjesnih jedinki, više je nego evidentno. Ponekad ih prepoznajemo tako što se odazivaju na ime koje im ne pripada, što se kriju iza patetičnih formulacija ili krilatica, ili, u većini, posuđenog, ali povjesno potvrđenog znakovlja kojeg ni po sjenama najprozračnijih slutnji, nisu dostojni. Ponekad po kolektivnom šablonskom promišljanju, međusobnom perfektno dotjeranom nadopunjavanju licemjernih ali ipak očitih navala bijesa i ozlojeđenosti. Uvijek u čoporu, bez imalo individualnosti. Uvijek pod plaštom laži kao jedinog načina smiraja. Zato se i pri mojim skromnim dosadašnjim „putovanjima“, (kao i što će, izvjesno, i u onima koja predstoje), često nametala problematika, patetično iskazano: ostrva koja prijete. Trebamo li, u tom kontekstu, Sirene smatrati za nešto više od prepreke, nešto više od epizodnih strašila. Možda kao tipove ličnosti, kao univerzalne tipove koji predstavljaju aktere u našem svakodnevnom bitisanju kroz sva vremena i sve epohe „životarenja smrtnika“. U mitu, kao što znamo, one, (u aktuelnom kontekstu na koji upućujem, sasvim slobodno može stajati i oni, jer spolnost je samo poslužila u tehnici drevnog pripovjedača; u onom kristalisanju efekta šoka), zavodljivim pojem obećavaju znanje i čarobno otkrovenje tajni onima koji im se približe; onima koji im pri prvom susretu daruju zagrljaj. Neobuzdano bogatstvo spoznaje tik nakon posjete ukletom ostrvu, kužnom domu s prostirkom protkanom kostima naivnih. „Instant mudrost“ ili „Kako do istine i potpune sreće u par koraka.“. Shodno tome, donekle sa sigurnošću možemo formulisati da je njihov usud da svrhovitost vlastitog bitisanja pronalaze u stalnom pokušaju da putnike zavode i navode na podmuklu hrid sunovrata; njihova je ukletost u praznini koja samo na trenutak može biti ispunjena kricima opijenih mornara. Ako, kao što smo naveli, iz današnje perspektive pokušamo se poistovjetiti sa drevnim putnikom, možemo li sebi dopustiti luksuz i kombinovati sve mogućnosti u manevrisanju metodom „alternativnog slijeda događaja“. Vratimo se opet drevnom kazivanju. Nakon upozorenja svojih saputnika i podjele instrukcija u vezi postupanja pri prolaska pored ostrva Sirena, more se iznenada umirilo. Skoro bez daška vjetra. Razumljivo, taj ambijent ima funkciju u što jasnijem efektu podmuklog poja. Šta bi mi mogli, s današnje tačke gledišta, očekivati od „junaka“ koji je definisan u našem, aktuelnom, zapadnom, vrijednosnom sustavu. Od idealnog, beskompromisnog heroja. Da je, pomislićemo, s tim karakteristikama pojmljen Odisej, mogao i svoje uši zapušiti voskom, skočiti u tako smireno more, doplivati do Sirenskog zvjerinjaka i pokušati oštricom mača okončati jezive kliktaje. Da je mogao tim činom poštedjeti sve kasnije putnike, i hrabro rizikovati mogućnost srdžbe bogova, prkoseći i njihovim pravilima igre. Mogao je, doduše, donekle odbaciti savjet i barem začepiti voskom uši, ali nije. Jer je bespotrebno. Prema samom mitskom pripovjedaču, Odisej je tražio dozvolu da sluša Sirene i to mu je, kao što znamo, savjetnica Kirka i dozvolila, naravno pod pomenutim uslovom vezivanja za jarbol! Promislimo li malo dublje, s posve opravdanim razlogom je priroda njegovih postupaka takva, kakva jeste. Ne zbog same logike kazivanja o putešestviji, što se može uzeti kao argument, već i zbog jedne druge, univerzalnije poruke i poduke. Mač je u upotrebi tek po prispjeću u itačku palatu, u uzurpirano kraljevstvo. Mač je upotrebljiv tek na okončanju putovanja, na kopnu. Pobjeda, dakle, mora biti dvostruka da bi bila potpuna. Mora biti ustrojen tj. poražen i um i tijelo – jednim udarcem. Odisej je, da bi provjerio i potvrdio vlastitu čistotu i superiornost, trebao posve mirno saslušati horsko suglasje laveža, već dovoljno kažnjenih nesrećnica koje će manifestacijom vlastite nemoćnosti da ispune željeni perfidni naum, (još jednom same sebi), verifikovati božansku presudu. Dodatni trud putnika može biti istrajnost u tome da ubjedi zvjerinjak da je zatečen tokom susreta te ga da što duže ostavi u ubjeđenju kako je uspješna (njihova prelako prozreta) mimikrija. I ako u pojedinim etapama povratka, zlurado možemo pomisliti da kod Odiseja postoji određeno kolebanje u odlukama, sigurno je da izbora između Penelope i ubogog sirenskog čopora, nema, niti smije biti, čak ni u naznakama. S druge strane, najveća kazna polu-ljudskim i polu-životinjskim kreaturama je navedena kazna od besmrtnih bogova: vječita usamljenost u čoporu i konstantna isfrustiranost, uporno skrivana iza plastičnih osmijeha, međusobnih samoobmanjivanja i jalovih poetskih performansa. Da li se trebalo očekivati da (i aktuelni) sirenski isprazni duh doživi katarzu? Da nakon određene dionice puta, u kojoj je putnik svjesno dopustio jalovi lavež, nudeći, na neki način, time šansu koja se iz milosti nudi i takvim kažnjenicama, dođe do, makar naknadnog buđenja svjesti, savjesti i kajanja? Ne zbog Uliksa, koji ne pripada tom svijetu, već zarad sebe. Nemoguće!?. Nažalost, uistinu nažalost, kao i u drevnom kazivanju, tako i na mojim dosadašnjim putovanjima, ostaje da samo provjerimo i potvrdimo vlastitu čistotu i ispravnost stavova, a sirenskoj krhkosti i nevinosti da guta ono sjeme kojeg je dostojna. To je istinski ishod kratke epizodne egzibicije i Odisej je beskrajno zahvalan (a kako i ne bi) na ukazanoj mogućnosti. Postoji doduše jedna dimenzija razočaranosti, ne u etiku čopora koju i ne očekujemo, već inteligenciju koja je, kada se ogoli, komična i treba uložiti popriličan napor da se opravda njeno postojanje, makar i u fragmentima. Na koncu, ovom, kao i svakom putniku nakon plodonosnog suočenja ostaju tek dva, duboko utkana u svijest, osjećanja spram Sirena: duboko sažaljenje i dostojanstveni prezir, nipošto mržnja, ogorčenje ili nedoumica.
Uzgred da napomenem opštepoznatu činjenicu, da se saga sa mitskim putnikom okončava tako što jedini preživljava desetogodišnju putešestviju i sam stiže u domovinu. Sudbina putnika je uvijek sudbina individue, usud pojedinca naspram usuda koliktiveta. I, tek kada kazivanje posmatramo i sa te pozicije, pozicije izvjesne cjeline poente, analiza dobija na značaju specifičnih usmjerenja referencije na ključne karike i njihove reinterpretacije u novom svjetlu. „Ne udružuj se ni s kim“, u duhu poduke Kirke savjetovaće Kiš:, „pisac je sam“, kao i putnik.
Zbog toga, iznova se samoisljeđujući, igra riječima koja „zatvara krug“ u formulaciji „nikoga nisam sreo“ nije krug-omča iz neke mrske, nametnute presude ili smrtonosnog izazova za „putnika“; taj krug ili preciznije: taj obruč je plameni obruč, jedan u nizu plamenih obruča u svjesno biranom životnom cirkusu. Nešto što će preispitati vještinu, dosljednost i spremnost aktera. Kaljenjem čelika doprinijeti njegovoj čvrstini. Brojnost i opetovanje performansa sa tačkom koja uključuje pomenutu formulaciju, krajnje je nezahvalno prognozirati.
Prepoznavati i analizirati jačinu, domet i prirodu plamena sada spada u sekundarnu zadaću, naravno, nimalo zanemarljivu i prijeko potrebnu. Kroz imenovanje i detaljno empirijsko obrazlaganje.
Dok, konačno, između dva putovanja, brod ne pristane uz obalu.
