Tragati za ključem ljubavi. Naivnost! – posebno ako taj ključ mislimo izlijevati od rahlih kovina naših misli: a od čega drugog? Kakve, međutim, veze imaju misli sa voljenjem! Kakav bi to papirnati ključ bio! Šta mogu slova spram željeza: ko je taj koji je volio glavom? Ko li je taj smiješni bravar. Zna li on, dovraga, da se voli nogama, i rebrima, i podlakticama! Voli se ušima, prstima, noktima se voli. U vratu živi ljubav, pod vratom se skriva, u utrobi se vari, živi i raste, rita se u nama kao dijete. Dok glava, ona koja se odriče tog stanja mesa, trzaja sjenke podsvijesti, može samo misliti da voli, a njezina bi čista ljubav, intelektualna, hladna, zapravo, mogla biti samo nalik ljubavi jedne čiste muzejske lobanje. Ljubav jest stanje. Obuzetost.

            Tragati za ključem ljubavi. Međutim, kakva neminovnost! Jer, kako možemo pročitati u Kazanovinoj istoriji, postojao je jedan g. De Močenigo. On bješe čovjek blage, osjetljive prirode, volio je žene, strasno, i često bio nesretan, jer nije umio da odabere pravi put, jer nije imao vještinu da se bude sretan, svisnuo je zbog toga. Dakle, iako je znao da voli, g. De Močenigo nije umio da voli. Iako mu ljubav nije bila strana, on ipak nije znao da voli. Na ovom mjestu nam se otkriva jedna razlika koja razbistruje izrečene paradokse. S jedne strane, imamo ljubav kao stanje, u kojoj je De Močenigo bio, kako piše njegov prijatelj, vrlo vješt, strasan, živ, dok, s druge strane, očigledno nije imao ni parče pojma o ljubavi kao postupanju. Ličio je na bakalinsku lutku, neživu hrpu mesa, lišenu mozga. Voli li se samo glavom, samo opčinjavanjem, voli li se samo kao Don Đovani, onda se i ne voli. A, opet, volite li bez glave, samo mesom, samo trncima, onda volite kao De Močenigo, dakle, nećete biti sretni kao što to nije bio g. De Močenigo. Dakle, bez zrelog rasuđivanje, bez mozga, ljubav ostaje samo stanje, ne pretvara kroz pravu formu u djelatnost, i takvo stanje je osuđeno na nestanak, ono je predvorje svisnuća: voda na vreloj plati. Sklad, mjera, ravnoteža između dva navedena aspekta ljubavi, to je ono što nedostaje ljudima poput g. De Močeniga i zbog toga su nesretni. Najprije zbog toga. Ljubav je zapravo umjetnost hodanja po žici.

            U mišljenju i pisanju o ljubavi, u refleksijama, lirskim i onim drugim, u rečenicama najrazličitijih pisaca, od Novog života do Kanconijera, od Petrarke i Ronsara, petrarkizama i verterizama različitih, do lorda Bajrona, preko Anrija Bejla, do Fransisa Žama i Ujevića, Riđokose ljepotice i Oblaka u hlačama, od Sapfe ili Katula do Bretonovih nadrealista, od sadista do feminista, dakle, sve do jučerašnjeg dana, mogli smo naići uvijek na neravnotežu, nesklad, neumjerenost, koja je davala lijepe plodove duha, lijepe kontraste i hiperbole, ali koja je uvijek, ukoliko smo od nje očekivali savjetodavca, bila recept za mizeru. Uzgred budi rečeno, svu liriku bi trebalo spaliti ukoliko bi nam ona prije svega nudila misli i savjete.

            Stendal je, na primjer, najcijenjeniji među onima koji su, dakle, nelirski, pisali o ljubavi i dijelili savjete. A upitamo li njega šta je ljubav, opet ćemo vidjeti onu lirsku neravnotežu. Voljeti, prema Stendalu (O ljubavi), znači uživati u gledanju, u dodirivanju ljubljene osobe, znači osećati je svim čulima i iz najveće moguće blizine. Voljeti znači kristalizirati nju: učiniti je Njom. ”U napuštene dubine salcburških rudnika soli baca s grana ogoljela usljed zime; dva ili tri mjeseca kasnije ona se izvlači pokrivena blještavim kristalima: najmanje grančice, one koje nisu deblje od sjeničine noge, ukrašene su sa bezbroj treperavih i zasjenjujućih dijamanata; prvobitna grana ne može se više prepoznati. Kristalizacijom nazivam rad duha koji iz svega što se pred njim pojavljuje otkriva da voljena osoba posjeduje nova savršenstva. Neki putnik govori o svježini đenovskih narandžinih šuma, na obali mora, u ljetnim danima punim žege: kakvo zadovoljstvo uživati u toj svježini sa njom.”

            Ljubav je cirkus mašte, neprestani bal unutrašnjih glasova, rad koji neprestano ukrašava, kiti, dotjeruje, koji do sitnica predočava sebi ljepotu, njezinu i ljepotu čuvstva, dakle, svu svoju sreću sa neizmjerom sanjalačkog samozadovoljstva. Ljubav je snoviđenje. Rastrojstvo čula. Senzacija. Ljubav je preobražavanje kosmosa u oblike koje posjeduje voljena osoba: kiša ili dim iz cigarete, to je njezina kosa, a mjesec je njezina koža koja svjetli u mraku. Božanski, dakle, čin. Ljubav je i jedno bezmjerno uprošćavanje stvarnosti, pravcati redukcionizam, sličan, na primjer, religijskom fundamentalizmu, sličan i u pogledu zanosa, ali i različit, jer je bezazleniji. Životinje ne vole! Životinja koja bi uskoro trebala postati čovjekom, ta ne može da voli. Ljubav jeste mašta. Ljubav jeste jezik. Ljubav je, baš kao i ljepota, samo ljudska. Na tome i Stendal insistira i ništa mu nije mrskije od tutanjave nadolazećeg građanskog morala (1826). Ništa nije više strano ljubavi od životinjskog snošaja. Dok ništa mrskije građanskome i životinjskome nije nego sanjalica; a baš je sanjalica za Stendala onaj koji zna da voli. ”Ne treba mi onaj vrijedni mladić koji je, u toku iste godine kad je industrijalac zaradio sto hiljada franaka, naučio savremeni grčki jezik, zbog čega je toliko gord da već teži da izuči arapski. Molim da ovu knjigu ne otvara nijedan čovjek koji nije bio nesretan zbog imaginarnih uzroka stranih sujeti, i zbog kojih bi osjetio veliki stid kad bi čuo da se prepričavaju po salonima.” (Prvi predgovor). Kako divno pisane rečenice! Šteta što su prave stranputice u rasuđivanju o ljubavi.

            Sanjalice koje je Stendal sanjao, u mal du siecleu, su i postojale, nekoliko decenija kasnije, u fin de siecleu. Simbolista, naime, zatvara oči da bi gledao. On dogoni kristalizaciju do kraja pišući (i živeći) rečenicu svojoj (podrazumijeva se) božanskoj ženi da je ne želi, da bježi od nje zato što je odveć voli. On je i ne želi upoznati nego očima! Valeri, taj dvojnik g. Glave, nikada nije razmijenio riječi ili dodire sa gospođom de Rovira, iako govoreći o njoj kaže ”ljubav”. On zapravo samo želi kristalizirati, gledati, ona je dakle po njegovom mišljenju suha kao suha grana. Zamislimo onda situaciju u kojoj bi taj voajer naišao na prozeblu draganu. On bi se naravno zabrinuo za nju, jer na sebi ima samo jednu laganu, modru vestu čiji rukavi skončavaju na podlakticama, čak bi joj ponudio na posudbu svoj građanski kaput. A kada bi ona rekla kako se neće prehladiti jer ima potkošulju (zadigla bi čak vestu kao dokaz!), on bi odšetao začuđen više nego razočaran, jer zna kako joj zapravo i nije mogao objasniti da nije zabrinut za nju koliko samo sretan što je našao čuvstvo u kojemu može uživati. Osim toga, on bi još samo potvrdio svoje mnijenje po kojemu djelatnost ukida sreću: sljedeći put treba ostati pasivan i samo uživati (u osjećaju sažaljenja) dok se ona smrzava. Možda moliti boga za snijeg. Ljepota voljene osobe je za simbolistu obećanje sreće, ali sreća njegova je u njemu. Samo u njemu. Zato što je pesimista. On postaje cinik. Lijepo je ono što ne postoji! Stvarnost je ružna: stvarnost je njezin suhi duh. On zna da ona nije Ona: ona je samo bezlična zamjenica, njen duh je kao decembarska grana, i što bi je više poznavao više bi je i prezirao. Zato je ne treba upoznavati. Ona mora ostati nepoznata prolaznica. Ljubav je kontemplacija, sanjarija. Gledanje.

   Tu si, a daleko,

   kao da te gledam na ekranu.

   Ne pomišljam dotaknuti te,

   samo bih pokvario sliku.

   (Šta zatim?)

             Ecce deus fortitor me, qui veniens dominabitur michi. Gledati i samo gledati! Gledati i samo sanjati. Dakle, ništa. Jer na tom mjestu, u tim snovima, na mjestu gdje je dosegla apsolut, kristalizacija postaje, neminovno, vlastita suprotnost. On ne voli. Jer koga on voli? On sebe kristalizira – kristalizirajući nju. Obožavajući nju on sebe obožava. Obožavajući nju na takav način, on je prezire. Gnuša se izlazaka iz rudnika svoje imaginacije, jer zna da je ona tu, na zemljinoj kori, na danu, na dlanu, jedna suha grana koja, lišena kristala, listova i trešanja, i nije neko obećanje sreće. Takva ona može obećavati sreću samo glodarima. U snovima Stendalovih idejnih unuka ljubav se pretvara u prezir. To viđenje života je čežnja za smrću. To gledanje!Voajer¸ mrtvac.

            Ljubav, dakle, nije stanje. Ljubav ne smije biti samo stanje. Jer to stanje postaje stanje mržnje i to više nije život! Ljubav nije samo jezik, samo mašta, i bez životinjskog nema ljubavi, nema čovjeka! Sjenka ne može da voli. Nema čovjeka bez tijela, potreba, želja. Tako su i nadrealisti opovrgavali svoje prethodnike. Nadrealisti su pokazali, i to je od najvećeg značaja, kako g. Glava ide nauštrb života. Oni su, kako to paradoksalno zvuči, ukinuli sanjalačke iluzije, prezreli pasivnost onog profesora engleskog jezika što je kupio kuću u mjestašcu Valve, pored šume Fotenblo, da bi mogao pisati svoje eufonične katrene i tercine. Oni su tražili oslobođenje života iz okova tih simbolističkih aleksandrinaca. U ime života prezreli su literaturu i zato im pružamo ruku.

            S druge strane, njihova pobuna je motivisana i konzervativnim prilikama društva u kojemu su živjeli, između dva velika rata, vrijeme vjernog braka između industrijalizma i nacionalističke zabrinutosti za tradicionalne vrijednosti. Tako je njihova pobuna samo nastavak bunta protiv platonsko-kršćanske metafizike koji traje još od Sapfe ili Katula (”Živimo, Lezbijo moja, uživajmo. Briga nas za riječi strogih starčina. Ne vrijede one ni prebijene pare. Briga nas, baš briga za starkelje te stare.”), preko Rubaija, renesanse, ateizacije zakona modernih država i poslije uskrsnuća Ničea u prošlom vijeku, uslijed goleme liberalizacije prilika našeg vremena, ta pobuna je sve manje motivisana, jer asketski moral uopće više nije toliko snažan unutar evropske kulture. Razapet je. Nadrealisti su jedan sasvim drugi svijet, spram nas, današnjana, i avangarda je danas besmislena zato što mi živimo u svijetu u kojemu je, na primer, seksualni egzibicionizam postao dnevnički lajtmotiv. Danas je proizvodnja sebi dala zadatak da oslobodi sve želje čovjekove, sve prilično jeftino. Osim toga, dijapazon želja čovjeka, onog koji dnevice bulji u reklamni bal, sve je veći. ”Živio Niče!”, povikao bi vam producent filmova za odrasle, kada biste mu, u dvije-tri crte, morali objasniti ko je u intelektualnom smislu bio taj švicarski filolog. To je to Ničeovo uskrsnuće: i Raspetog su prvo banalizirali prije negoli su ga uskrsnuli. Danas svaka šiparica mijenja seksualne partnere, kao šnale, jer se vodi ničeanskim principom: živjela čula! Ljubav se dakako poživinčuje, i to ne pomalo. U slučaju prevelikog gojenja ona biva, kako znamo, i kandidat za klanje. I ukoliko bi uslijed kakve magije uskrsnuo g. Andre Breton i sl, on bi svakako morao priznati da kapitalističko društvo plus konzervativni moral nije formula naše nesreće. Ne voli se samo čulima. Nije dovoljno samo osloboditi želje.

            Vidjeli smo kako nipodavaštači čula nikako ne mogu biti sretni, jer oni, kako kaže dionizijska formula, time obesmišljavaju postojanje, svoje i postojanje Zemljino. A međutim, vidimo i ljude kako revno žderu svojim čulima sve što požele, odmah, a opet nisu sretni. Rigidni klerici i ateistički hedonisti su slični. Prvi, svaki svoj čin shvaćaju kao pripremu za buduću, rajsku sreću, suzdržavati se za najveće užitke, biti vjeran hurijama. Drugi rade slično: hedonizam postaje nezadovoljstvo, navika, osjetila su prenapućena, postaju neosjetljiva, uživaju ali čekaju, nadaju se onom pravom, velikom, potpunom užitku, trajnom, a ovaj se odgađa u budućnost, u nepregled futura. Kao raj. Sreća je toliko udaljena da je nevidljiva. Kao raj. Je li čovjek osuđen na nesreću?

            Prije svega, ne postoji čovjek. Sa stanovišta ponašanja čovjek je mutan pojam. Kad govorimo o čovjeku uvijek govorimo o tom čovjeku. O tom čovjeku u toj situaciji. Mi ćemo stoga govoriti o Kazanovi. O nekim epizodama iz njegovih memoara koju su nam se učinila kao zanimljive i poticajne za razmišljanje. Kazanova je, na primjer, jedno vrijeme jako volio gospođu Foskarini u čijoj je kući služio kao pomoćnik:

            Ona se žestoko ubola pribadačom u prst, a kako joj sobarica ne bješe u blizini, zamoli me da joj iz uboda isišem krv. Čitaoče, ako si ikada ljubio, onda može da zamisliš kakvim sam se žarom odazvao toj molbi, jer šta je drugo cjelov no posljedica želje da usišeš djelić ljubljena bića? Zahvalivši, reče mi neka posisanu krv ispljunem u maramicu.

            – Ja sam je progutao, gospođo, i sam bog zna sa kakvim užitkom.

            – Progutali ste krv sa užitkom? Zar ste od rase ljudoždera?

             – Mislim da nisam, gospođo, progutao sam je nehotice, ali sa užitkom.

             Gospođa Foskarini, iako je također imala ljubavna osjećanja prema mladom ađutantu, ipak je ustrajavala u svirepom nasilju prema njemu i prema vlastitoj prirodi. Dozvoljavala mu je samo da očima uživa u njoj. Samo što on nije bio simbolistički pjesnik, već zdrav čovjek. Razumljivo bi bilo zašto mu jedna gospođa ne dozvoljava ništa više od pogleda, međutim, razlozi njezinog suzdržavanja nisu poticali iz nekakve vjernosti suprugu. Postoji neobična replika kojom gospođa Foskarini objašnjava svoje filozofske razloge: ”Ljubav treba držati na uzdama i smijati se njenom negodovanju, jer uprkos gvozdenoj stezi kojom smo je sputali uživaćemo u blaženom ushitu koji će zadovoljiti našu žudnju.” Ali junak Kazanova u tom trenutku, razumljivo, niukoliko ne slaže s tom filozofijom: ”Prestani, ljubavi moja, da se zavaravaš sofizmima. Podajmo se sreći i budimo sigurni da će naše želje bujnije da se rađaju što ćemo ih češće zadovoljavati nasladom.” Ona, međutim, čvrsto brani svoje mišljenje: ”Kako možeš da se žališ – govorila mi je – kad naša ljubav uzdržavanjem postaje besrmtna? Poslije svakog uživanja ja te više volim, a voljela bih te manje da si dokraja iscrpio moju radost zadovoljivši sve moje želje.” Uistinu je Kazanova dao najveći kompliment ženama, dopuštajući da najljepše misli u njegovoj knjizi izađu baš kroz ženske usne. Ljubav treba držati na uzdama! Gospođa Foskarini je potpuno u pravu, spram mladog ljubavnika koji u tom trenutku, razumljivo, zaboravlja skrivenu i okrutnu logiku želje: kada je zadovoljena ona nestaje. Nije jednako zadovoljstvo u poljupcu sa ženom koju ste upoznali prije dvije sedmice i poljupcu sa onom pred kojom strepite više od godinu dana. Kazanova u tom trenutku ne zna da ljudi kojima bi se odmah ispunjavale sve njihove želje bi bili veoma nesretni.

            Jedno veče, poslije odlaska gospodina D. P., gospodin Foskarini, ne ustručavajući se od mene, reče svojoj ženi da će, pošto napiše sva pisma, doći u njen krevet. Čim je izašao, mi se zgledasmo i gonjeni istim porivom padosmo jedno drugom u naručje, izgarajući u ljubavi. Ona se sva predala i ja prodrijeh u svetište, a duša mi zapliva u sreći. No, ona me zadrža samo jedan tren, ne dajući mi da se bar načas opijem saznanjem da sam u posjedu ovog blaga. Odjednom se izmakla, odgurnula me, ustala i smućena pogleda bacila se u naslonjaču. Ostao sam nepomičan i opsjednut, i gledao je drhteći cjelim tijelom, ne shvatajući otkud joj ovaj neprirodni poriv. Gledajući me očima zažarenim od ljubavi, ona mi reče:

            – Prijatelju moj, mi smo bili na ivici propasti.

            – Na ivici propasti! Ubili ste me, okrutnice.

            S druge je strane gospođa Foskarini, očevidno, potpuno u krivu. Ako je mladi Kazanova u svojoj filozofiji nalikovao onima nepromišljenim (nadrealistima) što traže potpuno oslobođenje želje, dakle, pogrešno, onda je gospođa Foskarini slična simbolistima, dakle, gđa Glava. Ljubav treba držati na uzdama! Da, ali ljubav nije konj. A ako je već poredimo s konjem, onda je onda nalik onome konju koji ne bi mogao preživjeti kada bi stalno bio pod uzdama. Ljubav traži slobodu koliko i uzapćenost. Ljubavi treba i puštati na volju. Ostajući pri svojim načelima, Kazanova i gđa Foskarini nisu mogli izbjeći nesreću. Naime, dok je ona vjerovala kako će joj uzde donijeti vječnu sreću, Kazanova je posjetio jedne večeri kurtizanu Melulu. Koja mu je ”uštrcala u krv otrov svog pakla”. Gospođa Foskarini je postala ravnodušna prema mladiću. To je kraj priče.

            S treće strane, možemo razumjeti strah gđe Foskarini i opreznost, njezinu želju da sačuva ljubav. Ona ima već neko iskustvo, već neke traume, trzavice, nemire u svijesti i podsvijesti. ”Otkad se znam, uvijek je moje biće treperilo od ljubavne želje. Kad bih vidjela muškarca, obuzimao bi me zanos jer mi se učinilo da u njemu gledam drugu polovinu svog bića. Osjećala sam da sam ja stvorena za nj, a on za mene, i jedva sam čekala da se spojimo vezom braka. Mislila sam da ono što se zove ljubav dolazi posle sjedinjenja i zato sam se iznenadila kad mi je muž, učinivši me ženom, nanio samo bol, a od užitaka ni nagovještaja. Stekla sam saznanje da mi je moja mašta u manastiru bila od mnogo veće koristi. Zato je shvatljivo što smo postali dobri prijatelji, a hladni supružnici, koji ne mare, mnogo jedno za drugo i tek rijetko zajedno spavaju. Uza sve to dobro se slažemo jer kad god me poželi nalazi u meni poslušnu ženu. No, pošto uživanje bez začina ljubavi nema prave slasti, traži ga samo kad osjeti potrebu. Da znaš kako sam bila zadovoljna kad sam primjetila da si me zavolio.” Gospođa Foskarini, sasvim opravdano, najmanje želi brak sa onim kojega je zavoljela.

            Građanski brak, sa svojim ustaljenim formama i procedurama, najveći je neprijatelj ljubavi. Kazanova je pisao, a i mi se slažemo s njime, da je vjernost žene u braku, kad ne postoji ljubav, protivprirodna stvar. Zločin. Međutim, današnje građansko obrazovanje se ne slaže s Kazanovom. Jer je ono proces pripitomljavanja malih čovjekolikih životinja, koristi se školskim stolicama i psihološkim bičevima, promovira jednu metafiziku koja ljude nastoji učiniti što je moguće više uporabljivima, približiti ih nepogrješivosti stroja, približiti ih ustrojstvu, postrojiti ih. Naučiti ih poslu i braku. Naučiti ih dužnostima, koje se razlikuju od slasti, naučiti ih slastima dužnosti. Jednoličnost koja neminovno porađa dosadu, jednoličnost što je sa sobom nosi svaka makinalna djelatnost, svaki ceremonijal, kancelarija ili formular, svaka djelatnost s kojom se ne identifikujemo, unaprijed znana radnja u svim svojim varijacijama, radnja koja koči maštu, dakle, ceremonijal umiranja rukotvorenja, umiranja homo fabera, ta jednoličnost legitimizira se u građanskom moralu ne samo kao nešto što vrijedi podnositi već i kao nešto oko čega, kako nam se to promoviše, obigrava nekakva viša draž. Dakle, fetiš. Naučiti nešto što nas se ne tiče. Naučiti prihvatiti to što nas se ne tiče. Naučiti biti zadovoljan s prihvaćanjem toga nečega što nas se ne tiče. To znači biti perfektan građanin. Dakle, izjednačiti svoj perfekt sa futurom. Nemati istinskog futura. Živjeti kao što sat živi. Brak i rad, u građanskom društvu, ispostavljaju se kao jednoličnosti: biti u braku sa ženom koju (više) ne volite ili raditi posao s kojim se (više) ne poistovjećujete, svejedno. Građanin ne mašta o svojoj ženi, on je ne želi, zato što je posjeduje; za ono što svojim radom proizvodi on će rijetko, ili nikada, reći da je njegovo. To je samo posao. Njegova je samo plaća, njegova su kola, kuća je njegova. I on i žena zarađuju. O tome stanju, kao idealu, učili su u školi, u roditeljskom domu, na televiziji, učili su da je to sreća. To nije sreća. To je magija koja izvjesnim abrakadabra-riječima (”dužnost” ili ”sigurnost”) čini da čovjek uživa, da mu se pričini da uživa, u svojoj bijedi. Fetiš i ništa drugo. To je naravno osakaćeno uživanje. Mizera. To nije sreća. Bolje reći – pola smrti na dlanu.

            Sreća je uvijek ta sreća. Nikada nisu isto pojam sreće i sama sreća. Pojam sreće je, baš kao i sloboda, samo sredstvo kojim pokušavamo dosegnuti vlastitu sreću. Osim toga postoje i različiti pojmovi sreće. Samo, ovo nije nikakav pledoaje za relativizam. Pojmovi sreće jesu različiti, ali oni po našem mišljenju, nisu jednake vrijednosti, jer u sebi imaju različite sudove o stvarnosti. Pojmovi nikada ne mogu pokriti obilje u kojemu se manifestuje život, ali svi pojmovi nisu u jednakoj mjeri svjesni toga, niti su svi jednako blizu stvarnosti. Neki su manje pogrešni. Tako su neki pojmovi sreće siguran recept za nesreću.

            Maloprije smo kazali, ”dosegnuti sreću”. Već u toj frazi se krije jedan pogrešan pojam sreće. Dakle, onaj koji nužno vodi u nesreću: zato pogrešan. Sreća kao stanje koje treba dosegnuti. Stanje za koje se nadamo da će trajati bez prestanka: slijed užitaka čiju progresiju neće narušavati stanja ne-sreće. Samo, taj pojam počiva na pogrešnoj pretpostavci: da se stvarnost može zaustaviti. Golema zabluda! Vjera zapravo, na kojoj je počivala velika utopijska misao pretprošlog vijeka, vjera koja je donijela velike nesreće prošloga stoljeća: samo, umjesto crvenila stida tekla je krv. Vjera na kojoj, uostalom, počiva i djelanje velikog broja individua. Ljudi koji stupaju u brak, najčešće vjeruju da bi mogli dosegnuti stanje sreće. Da žive sretno do kraja života. Kao gospođa Foskarini. Ljudi vjeruju u bajke, mada iskustvo, neposredno iskustvo naših čula, revno govori da nema istovjetnih stanja, da je u stvarnost u kretanju. Zemlja je nezaustavljiva u svome kretanju. Sreća, kao i sve ostalo, nije nešto što treba misliti izvan kretanja. I svaki je pokušaj – svejedno radi li se o revolucionarnom marksizmu ili o braku gospođe Foskarini – nasilnog, vještačkog zaustavljanja stvarnosti, zarad prave sreće, doveo do velikih nesreća. Sreća kao stanje blaženstva. ”O blaženi sati, i ti vrijeme samo, zaustavi tok!” Lamartin, a pjesma se zove Jezero. Po tom stanovištu su građani, pijanci, romantičari, futuristi, simbolisti, šiparice, vjernici i komunisti jedno. Opet čežnja za smrću, jer samo ona zaustavlja.

            Osim toga, čak i kada bi bilo moguće ostvariti stanje potpune sreće, zamislimo da može postojati Dembelija, to opet ne bi valjalo. O tome je lijepo, stotinama godina prije Huserla i njegove (kao Švarcvald teške) fenomenologije, objašnjavala jedna osamnaestogodišnja gospođica, a Kazanova to prenosi u svojim memoarima: ”Šta ljudi podrazumijevaju – reče mi jednog dana Anrijeta – pod rječju ‘trajan’? Ako time misle vječit, besmrtan, tad imaju pravo, ali kako čovjek nije ni vječan ni besmrtan, ni sreća ne može da bude takva. Međutim, van ovih velikih pojmova svaka je sreća trajna, jer da to bude, dovoljno je samo da postoji. Ali, ako pod savršenom srećom podrazumijevamo nikad neprekinuti slijed užitaka, opet smo u zabludi, jer se poslije svakog užitka predajemo pričinu koji je potreban čulima zasićenim nasladom, a ovi časovi dati su nam da spoznamo stanje sreće u svoj njenoj zbilji. Čovjek ne može da bude sretan ako nije svjestan da to zaista i jeste, a to može da postane samo u miru i spokoju. Bez spokoja, dakle, ne bi bio nikad sretan. Iz toga pak slijedi da užitak, da bi uopšte bio užitak, mora da ima svoj kraj. Šta se onda podrazumijeva pod reči ‘trajan’? Za svakog od nas svakog dana dođe čas kad poželimo san i kad ga pretpostavimo svakom drugom užitku, a ipak je san prava slika smrti. Njegovu blagodat možemo da osjetimo tek kad nas napusti.” Dakle, distanca je potrebna: potrebno je i ne imati ono što se želi. Potrebno je da ono nekada nije tu. Sreći je, da bi postojala, potrebna i ne-sreća. Umjesto dosegnuti sreću bi trebalo stajati dosezati. Umjesto sreću trebalo bi dosezati sreće. Potrebno je živjeti.

            Gospođica Anrijeta je lijepo govorila o sreći, ali šta je s njezinim životom? Kazanova kaže o tome sljedeće: Oni su mjesecima bili skupa, ali jedne večeri na jednom koncertu, Anrijeta je učinila čudesnu stvar. Naime, zamolila je violončelistu da joj pozajmi svoj instrument i onda je bez najave, odsvirala sama još jedan koncert. Ovako je to podnio sam Đakomo. ”Kako sam se tek osjećao kad je ona odsvirala svoj solo, a bučni aplauz umalo ne nadjača orkestar! Od naglog prelaza iz strepnje u nabujalu radost tijelom mi prostruji toliko žestok drhtaj da bolnijeg ne bih osjetio ni u najjačoj vrućici čak kad bi se udvostručila. Aplauz na Anrijetu uopće nije ostavio utisak, ili to bar ničim nije pokazala. Ne skidajući očiju sa nota koje je poznavala samo koliko ih može da poznaje onaj ko za vreme koncerta pažljivo prati učiteljevu svirku, ona se dignu tek pošto je šest puta odsvirala svoj solo. Nije zahvalila društvu na aplauzu, već se ljupko i otmjeno obratila učitelju rekavši da nikad nije svirala na boljem instrumentu. Potom se okrenu pristunima i sa smiješkom ih zamoli za oproštenje što je zbog njene sujete koncert potrajao pola časa duže. Te me riječi sasvim smutiše. Iskradoh se iz dvorane da se isplačem u bašti gdje niko neće da me vidi. Ko je zapravo Anrijeta? Kakvo je to blago kojem sa ja postao gospodar? Činilo mi se nepojmljivim da sa upravo ja onaj srećni smrtnik kojem ju je sudbina podarila.” Kazanovina proza djeluje naivno, naoko, ali i taj prividni izgled njegove proze, koja u suštini nije nimalo naivna, daje joj još više šarma.

            Ljubav je nužno u paradoksu. Međutim, to je dobro, jer tek kao paradoks ona se oslobađa od giljotine. Šta želimo reći. Ovdje ljubav više ne mislimo kao osjećanje jednoga, već odnos dvoje njih. Ljubav nije samo sklad, niukoliko nije konačan sklad između dvoje, već uvijek izvjestan nesklad. Ne smije biti potpun sklad! Skladan je brak gospođe Foskarini, skladan je satni mehanizam, skladan je krug: ali tu nema ljubavi. Ljubav je radoznalost. Zato ona mora biti proizvodnja novoga, upoznavanje neobičnog, ukidanje ceremonijalnog, kamenog, staklenog. Ono što se voli jeste novo i začudno, i da bi se i dalje moglo voljeti potrebno je da je voljeni objekt živ, dakle u kretanju, da uvijek, nanovo, postaje nov i očaravajući prostor za upoznavanje. Elijar je napisao lijepe stihove o tome:

   Ti nikad nemaš isti izgled

   Zadovoljstva sa tobom uvijek su nova

   Ljepota tvoja ne smiruje se nikad

  Ona nema gnijezda već samo krila.

            Krilata ljepota! Voljeti znači loviti ptice u letu. Voljeti jednu pjesmu, znači dopustiti joj da ostane lijepa: ne dozvoliti sebi naučiti je napamet i recitovati je, svakodnevice. Recitovati je drugima, svakodnevice, znači omogućiti im da je zamrze. Lijepa pjesma je kao lice u koje ste zaljubljeni. Voljeti znači dopustiti joj da se obuče kad god želi. A kada ona voli, ona će se obući zbog te ljubavi. Ne skidati se kad god želi. ”Sutradan joj rekoh da mi je dosadna i da više neću da joj dolazim, a to mi bješe i namjera, jer više nisam bio radoznao.” Voljena osoba je dakle u paradoksu. Voljeti znači znati i ne znati. Ujedno. Jer voljeti, iako znači upoznati, znači i htjeti upoznati još više. Zavoljeti se može lijepo, ali voljeti je moguće samo ono što ne pokušava da se zaustavi, i što uvijek, ma koliko ga upoznavali, promatrali, ostaje zagonetno, neisušivi kladenac novoga. Nema objektivne ljepote, već samo postoje oči kojima začudnosti kradu san, ustreptale vjeđe iz kojih cijede snoviđenja, ljubičasta mašta velika kao kosmos: kosmos kao Ona. Voljeti i omogućiti nekome da nas voli znači živjeti. Znači uvijek biti i nešto novo, postajati. Omogućiti nekome da vas voli značit odsvirati jedne večeri posve neočekivano, ali i savršeno, koncert na violončelu. Činiti slično koliko god je to moguće i potrebno. Voljeti to znači ne biti profesor, koji tridesedet i pet godina na jednak način tumači jednake pjesme, dakle bezosjećajno, beživotno. Ljubav i ljepota su život!

            Načelno mi ne osporavamo brak. Ali isto tako mi ga i ne opravdavamo. Međutim, ono što nam se čini kao zao duh jesu građanski pojmovi o ljubavi i sreći. Na primjer, iskrenost kao oznaka građanskog pojma sretnog braka. Apsolutna iskrenost. S prozodijom uzdaha, kaže se: ”Koji je čovjek, u ljubavi ili u braku, toliko sretan da može da saopći svoje misli, onako kako mu se pojavljuju, ženi sa kojom provodi život?” Teško mužu koji bi tako radio. Jer bi radio nauštrb ljubavi. Vjenčani ljudi često izgovaraju jednu frazu: da oni, jedno drugome, sve govore, sve što se dešava u njima, i u vezi s njima, i da se, shodno tome, poznaju do tančina, a u čemu se i vidi svekolika njihova, savršena, vjerna, ljubav. To nema prevelike veze s pameću. Poznavati do tančina jednu osobu, ili jedan predmet, znači onemogućiti ljubav prema toj osobi ili predmetu: ljubav je radoznalost! Kazati sve svojoj ženi ili svome mužu, to znači htjeti da vas prestane voljeti. Mi ne kažemo da treba varati, lagati i samo ćutati, već samo to da se voljeti može samo zagonetno. Ko bi to lagao i varao voljenu osobu, ili samo ćutao pred njom! Nema ljepote bez distance, niti ima ljubavi bez ljepote. Dopustiti nekome da nas voli, znači ostaviti mu prostora za upoznavanje, ispitivanje, otkrivanje, za maštanje. Žena koja ne zna ćutati ne može biti lijepa. Baš kao pjesma koja nam sve kaže. Mi počinjemo zazirati od nje jer nam je usmrtila uživanje u naslućivanju. Baš kao što gola žena nikada nije ljepša od sebe odjevene. Ali i žena koja ćutnjom prikriva odsustvo pameti, sigurno će nam prestati biti lijepa. Ljepota je pravomjerno raspoređivanje ćutnje i govora. Dakle, sugestija.

            ”Nije shvatala da voljeti ubija ljubav”, jadikuje Saint-Beuve. Lijep stih, ali to baš i nije nužno tako. Voljeti samo, to jest samo osjećati, biti obuzet, a ne djelati u korist obnavljanja, oživljavanja ljubavi, to dakako znači ubijati ljubav. Međutim, mi ne vidimo ljubav samo kao stanje, već i kao akciju. Kada voljeti oživljava ljubav. Građenje ljubavi; ljubav kao rad, kao udvaranje, kao negacija stanja i stajanja. Ljubav kao život!

            Građanski bezjak svaki dan kaže svojoj supruzi da je voli. Pametan čovjek to ne bi radio ni najvećem neprijatelju. Šta se, naime, skiva u toj frazi? Suho granje samo. Ukoliko suprug drži da je ta rečenica pravi odraz njegovih osjećaja, ukoliko vjeruje da to svakodnevno pjevuckanje njegovog srca, što je doskočilo na njegov iščetkani jezičić, vjeran gest intenziteta tih njegovih osjećaja, to onda znači da je njegova ljubav slična ljubavi koju osjeća jedan semafor. Jer milijarde drugih ljudi kažu, rekli su, reći će isto tako: kako onda da znamo da i ne osjećaju isto? Po čemu se njihova srca razlikuju od onih licitarskih? Ljubav je neodvojiva od lirike. Osjećanje g. Supruga, dakle, nije ništa posebno, autentično. Već obično. Dosadno, kao pozdrav ili kao dr. Bovari. Kao semafor. Dakle, bezosjećajnost. Takva fraza može značiti samo prezir prema ženi, jer ona (naravno nesvjesno, prikriveno, ali ipak) govori joj kako i sama ta žena nije nešto posebno, kako ne izaziva jedinstvene osjećaje, kako je nevažna, svakidašnja, neautentična: ta zašto bi ga onda ona voljela? Građani i simbolisti ne vole žene. Nemoguće je voljeti neautentičnu osobu. Jer šta bismo mogli voljeti kod nje? To što je ista kao i sve druge? Šta bi tu radoznalost mogla tražiti? ”Kristalizaciju ne mogu izazvati ljudi-kopije…”

            Kako pripovijeda Merso, njegov susjed Salaman je osam godina imao jednog krastavog psa, uvijek ga mrzio, i grdio, i svađao se s njime. A s druge strane, bio mu je veoma sličan, i patio je (više negoli njegov susjed za preminulom majkom) kada je pas jednog dana iznenada nestao. Plakao je. I nije mogao nabaviti drugoga, jer je bio navikao na svoga. ”Reče mi da ga je nabavio poslije ženine smrti. Oženio se poprilično kasno. U mladosti je želio da postane glumac, i u vojsci je igrao u šaljivim pozorišnim komadima iz vojničkog života. Ali se ipak zaposlio na željeznici i nije požalio, jer je sada primao malu penziju. Nije bio sretan sa ženom, ali, sve u svemu, bio se navikao na nju. Kad je umrla, osjećao se vrlo usamljen. Tada je zamolio svog druga iz radionice da mu nabavi psa i dobio je ovoga, sasvim mladog.” Nije to bila ljubav ili mržnja, već Salamanov brak sa psom. Kada ga već ima, onda treba da ga ima. A kada ga više nije imao, život mu se izmijenio i nije znao šta da radi. ”Salamanov pas vrijedi isto toliko koliko i njegova žena”, kazat će Merso u svojoj filozofskoj kadenci pred izvršenje smrtne presude. Sve je navika. Supruga ili pas, svejedno. Prema Mersou sve što postoji, ljubav ili prijateljstvo ili rad, osuđeno je na naviku, ceremonijal. Sve je jedno: navika. Priča o Salamanu i psu bila je samo potvrda te njegove pesimistične vizije i opravdanje svesvejednosti kao životnog stava.

            ”Kristalizaciju ne mogu izazvati ljudi-kopije, a najopasniji su oni koji se najviše razlikuju.” To o ljubavi kaže Bejl, a mi se slažemo. Već smo rekli da se građanski pojmovi izvjesnosti, sigurnosti, dužnosti protivstavljaju ljubavi. S druge strane, mi nećemo samo preokrenuti poredak, hvaliti i očekivati neizvjesnost, samo nestabilnost, novo po svaku cijenu. Ne! To bi opet onemogućavalo ljubav. Težeći novome po svaku cijenu, uvijek, skrivati se, preobražavati se, iznenađivati, šokirati stalno, to bi opet značilo previše se razlikovati, dakle, onemogućavati nekome da nas voli; jer šta da voli u tom slučaju? Izlazeći iz polja načela identiteta, dakle svoje jednakosti sa sobom, lice bi izgubilo mogućnost formiranje kvaliteta: u svojoj prevelikoj određenosti postaje neodređeno. Biti sve i svašta, znači ne biti ništa posebno. Ljubav je nešto različito spram rigidne avangarde. Ljubavni odnos je sličan odnosu koji vlada unutar metafore: ljubav je sličnost. Dakle, različitost: upoznavanje dvoje različitih, koji postaju Jedno, u čaroliji, a opet ostaju dvoje, u empiriji. Istovjetnost dvoga, ili potpuna različitost, znači da metafora nije moguća. Tako i ljubav.

            Voljeti znači živjeti! Dok živjeti po našem mišljenju nije jednako sa postojati na bilo koji način. Potisnuti individualnost, ili je ne razviti, ne razvijati vlastiti stil življenja, ne posjedovati razlikovna obilježja, to znači biti tu tek toliko da bi se moglo vidjeti da nedostaje život. Odsustvo autentičnosti jeste već pola smrti. Kako primijetiti osobu lišenu individualnosti? Zašto je voljeti? Šta volim na njoj? Ne biti originalan znači negirati sebe kao objekt ljubavi. Ljubav je akcija.

            Voljeti znači loviti i biti lovljen.

            Biti voljen znači biti plijen; a biti voljen i uzvraćati ljubav znači bježati, svojim djelanjem osvajati nov prostor, održavati status voljenog lica. Biti voljen i uzvraćati ljubav ne znači samo bježati ispred lovca, već naglo se okretati i postajati lovac, pretvarati to biće kojemu uzvraćamo ljubav, također, u plijen, u željeni cilj, dopustiti mu da bježi, da ostane poželjan, zagonetan, nepoznat i lijep. Da ostane obećanje sreće. Niko od ljubavnika ne smije biti uhvaćen u toj mjeri da dozvoli smrt ljubavi. Baš kao što ne smije da ostane trajno neuhvaćena. Sa stanovišta samoga lova, svejedno je da li je gonjeni usmrćen ili je izmakao: lov je usmrćen, lov je izmakao. Tako i u ljubavi. Gospođa Foskarini, koja je, stupivši u brak, dozvolila svome suprugu da je u potpunosti ulovi, usmrtila je ljubav. A kada je mladome Kazanovi bježala, opet je usmrtila ljubav. Nema bolje ili lošije neumjerenosti, već samo mogućnost ljubavi, ako oboje doprinose svojim djelanjem njezinom postanku i očuvanju. Nekada žena ne želi nam se podati, i to možda baš znači da nas voli. Ali ako nas voli, ona ne bi smjela čuvati svoju nedokučivost po svaku cijenu: to bi moralo preći u sadizam. Samo jedan voli, to nije ljubav. Ljubav nije samo lov, ona je i živa sloboda. Odnos ljubavi jeste odnos obostranog priznavanja slobode. Odnos u kojemu su učesnici (jedno za drugo) sredstvo sreće. Ako je ona sredstvo moje sreće, a ja nisam sredstvo njezine sreće, onda to nije ljubav, ili će ubrzo prestati da bude, jer su ljubav i sloboda jedno. Don Đovani ne poznaje ljubav: ljubav je i jednakost. Ljubav nije lov u kojemu leopard goni zeca. Ljubav je ukidanje apsurdne slobode i realizacija autentične: slobode kao samoporobljavanja u svrhu ostvarivanja željenog cilja. Ljubav je stvaralački rad. U tom smislu ljubav izvire iz stanja, ali bez djelatnosti ona sigurno umire: Verter ne poznaje ljubav. Volim, dakle, lovim. Ljubav je i stanje i djelatnost. Mi smo za Kazanovu.

            G. Merso negira mogućnost akcije, i zbog toga on ne može voljeti. Donekle je shvatljivo to što je on donio zaključak po kojemu je svaki međuljudski odnos stvar navike: on ne plače za majkom, zato mu je svejedno hoće li mu Rejmon biti prijatelj a Marija supruga, jer sve je to jednako odnosu Salamana i njegovog psa. Razumljivo, jer on živi u građanskom društvu, koje promovira izvjesnost i naviku: zato Merso svuda oko sebe vidi neslobodu. Ali ona nije potpuna: da jeste, on je ne bi mogao spoznati. Osim toga, on ipak bira da ustrijeli Arapina, a zatim u zatvoru ima još manje slobode: ne može više spavati s Marijom, a želi: to bi ga usrećilo u tom trenutku. Dakle, čak i u građanskom društvu nije svejednak stepen neslobode. Neki su neslobodniji od drugih: siromašniji od bogatih, prije svega. Nije onda svejedno: Merso ima potrebe; na slobodi ih može zadovoljiti, u zatvoru su mu ta zadovoljstva ograničena. Kao i svaka druga filozofija i Mersoova je redukcija stvarnosti. A pored same te redukcije, najgore što joj se može desiti da nije svjesna te redukcije: da redukciju apsolutizuje.

            Da li to lovljenje može uspjeti dugotrajno? Načelno, na to ne može postojati pozitivan odgovor. Ali isto tako načelno ne postoji ni negativan: ljubav ne mora nužno postati navikom, umrijeti. Jer sve zavisi od nas i od okolnosti. A mi, kao i same okolnosti, nismo stabilni u toj mjeri da podliježemo neprijepornim zakonima. Stvarnost je prebogata mogućnostima, da bismo smjeli sebi dopustiti da imamo tako jasne sudove o njoj kao Merso. To što je ne poznajemo, ta neizvjesnost, mogućnosti razne, sve to je samo po sebi obećanje sreće. Načelno, neispravno je negirati mogućnost akcije. Dakle, razum nam daje dovoljno razloga da mislimo kako je moguće pobjeđivati naviku. Sloboda nije data, kako je to tvrdio vođa egzistencijalista. Ali je moguća.

            Sloboda nije vrijednost po sebi. Potpuna sloboda bila bi apsurdna. Ona nam je važna kao uvjet sreće. Kao sredstvo. Nema ni ljubavi bez dovoljno slobode. Bez slobode uzaludno je imati pravilne pojmove, znati voljeti tada ništa ne znači. Jer tada ne zavisi od nas, tada su okolnosti sudbina, a ne karakter. Sjetimo se kako je Anrijeta imala recept za sreću: međutim, kada je zbog porodice morala napustiti Kazanovu, ona više nije bila sretna. Postoje okolnosti koje mogu relativizirati svo naše znanje i sve naše odluke. Ljubav brzo ispari iz praznog stomaka. Postoje prioriteti. Postoje ekonomske formule slobode. S druge strane, moguće je i da nam okolnosti idu naruku, da sam naš karakter ide protiv sreće. Karakter kao splet dubokih i nesvjesnih psihičkih struktura i predestinacija. ”Kad se nađem pored nje, osjetim se sasvim zanijemeo i ne mogu da joj kažem ni riječi.” Zašto bi ga ona zavoljela? Mogli bismo reći: on ne zna voljeti. Ali preciznije bi bilo: on ne može voljeti. On jednostavno nije psihički dovoljno snažan da bi lovio: i takva ljubav nema futura. Suludo bi bilo od ljudi sa takvom i sličnom psihom očekivati mjeru i ravnotežu. Njihov karakter je njihov demon; on ih porobljava, poput kakvog vanjskog faktora. Poput oluje. Poput rata.

            Sloboda nam nije zagarantovana. A život je uvijek nešto više od pojma, literature bilo kakve. Međutim, postoje situacije kada ljubav zamire zbog pogrešnih pojmova o ljubavi. One nas zanimaju. Zbog njih smo i tragali za jednim boljim viđenjem. I sve dok postoji neizvjesnost, sve dok ne znamo zavisi li od nas ili ne, bolji pojmovi su nam potrebni. Imati zdrav pojam je slično situaciji u kojoj želimo stići do nekog cilja a imamo mapu. Sama mapa nas neće dovesti cilju: potrebno je i djelanje. Potrebno je djelanje (npr. vožnja automobilom) koje nije ovisno isključivo o mapi: idući, nećemo samo buljiti u mapu, ne prateći svaki pojedinačan znak pored puta, svaki automobil, svakog čovjeka, njihov raspored, kretanje cjelokupne situacije, različitih situacija, kada mapa i nije više toliko važna. Mapa nije identična samoj zemljinoj kori, niti su sve prepreke označene na njoj, niti ima živog ljudskog mesa na njoj. S druge strane, možemo biti odličan vozač, ali bez mape nećemo doći do cilja. A s treće strane, zaludna može biti i mapa, i poznavanje saobraćaja, i brzina i sve ostalo, ako nas neko nepažljiv jednostavno pregazi kamionom. To su te vanjske okolnosti: one su neopisivog opsega. A opet možemo i mi zbog svoje nestrpljivosti napraviti udes, što će je ona psihička determinacija. Da bismo bili sretni, potrebno je i to da imamo sreće.

            Čovjekova sudbina nije u njemu, ali nije nužno ni van njega. Jer sa ovog stanovišta ne postoji ni čovjek ni njegova sudbina. Već samo, kako nam iskustvo govori, različite ljudske avanture, sreće i nesreće, mnogolike ljudske drame. Sve dok je tako izvjesna je i neizvjesnost, a sve dok postoji neizvjesnost, ne možemo govoriti o našoj nužnoj sreći ili nesreći. Kada, međutim, ne bi postojala neizvjesnost sam život više ne bi bio moguć: bilo bi suludo misliti i planirati. Misliti da ništa ne zavisi od nas, da smo neslobodni, da je sve osuđeno na naviku, znači ne moći biti živ. Čovjek je mogućnost: dakle, još uvijek nije. On može, ali i ne mora moći učiniti nešto po pitanju svoje sudbine. Ali sve dok postoji kao mogućnost, sve dok postoji mogućnost da može nešto učiniti, dok ne zna da li ne može, bilo bi kukavno, ravno samoubistvu, da bilo koji čovjek odustaje od djelanja. Od ljubavi. Čovjek može učiniti onoliko koliko može, ništa više od toga. Ali ne smije učiniti ništa manje od toga! Kada više ništa ne budemo mogli učiniti tada ćemo znati da smo mrtvi.