Ovo društvo kao da je skrojeno po mjeri snova jednog intelektualca. Prepuno problema, ono je dalo intelektualcu smisao; vjeruju, uvjerili su sebe, društvo i intelektualac, ubjeđuju nas, da su i rješivi, ti problemi. Tu je i sloboda govora, misli, djela. Isto tako vjeruje se i u ideju, da ona može riješiti problem; invencija, koncept, solucija. Problemi, ideje, rješivost, intelektualac, ovo društvo. Intelektualac je, dakle, konačno svoj na svome. Smisla ima, vjeruje još uvijek u ideju, slobodu je dobio. Tip-top, tip-top. Društvo se, dakle, konačno skrojilo, kao kaput, po njegovoj mjeri, i on se sada u njemu osjeća udobno; ono nije više gvozdena košulja ili mokra potkošulja na sibirskom minusu, crveni šal navučen preko usta, nije više ono kravata koja davi; ono je kaput. Ovo društvo je ”po mjeri intelektualca”, i zato ih je ono prepuno. Puni džepovi intelektualaca u tom kaputu! Društvo je ovo kaput skrojen od snova.

Nesumnjivo da se radi o razvoju, pozitivnom; to je lako ustvrditi, sjetivši se Treblinke; ili Lubjanke se treba sjetiti. To ne treba nikada zaboraviti. To prema jednoj intelektualnoj aksiologiji. I to je dobro? Dobro? Nije, to nije dobro. Začuđava što nije dobro; to je odlično! Jer ovo društvo nije prepuno intelektualaca, samo zato što mu treba ogroman broj onih koji će zagovarati ”neminovnost tog društva”, sasvim naprotiv. Kuriozitet ovog društva je da promoviše i vlastite negatore. ”Ovo društvo nije dobro”, to je, izgleda, omiljena rečenica ovog društva, sad. S jedne strane, tu su negatori, relativni, ali-negatori. ”Jeste ovo je društvo nepravedno i ima svoje robove, ali da je ono slično danu Ausšlusa ili kada je uhapšen onaj koji je pisao o Buđonijevoj konjici, da je ono slično Džoserovom društvu ili trima državama Alkibijada: nemojte, molim vas!” Drugi su intelektualci, opet, apsolutni negatori, radikali. Postoje i apsolutni negatori u desnom smislu, ali postoji i stanovita teškoća u nazivanju tih pisaca intelektualcima: njima, naime, nedostaje intelekt. Oni tako i neće biti predmet mišljenja na ovome mjestu, jer nije riječ o svijetu provučenom kroz svijest Adolfa, Ajhmana, Ajmana Zavahirija, ili bilo kojeg od neuključenih tih aluminijskih radijatora, tj. političkih termita, tj. T. S. Eliota ili Ezre Paunda, već pišem o intelektualcima koje ovo društvo ne šalje na Gvantanamo, koje toleriše; i ne samo to: već ih i podržava u njihovom pisanju. Najčešći intelektualac današnjice koji piše negaciju ovoga društva, građanskog, ”buržoaskog”, ”kapitalističkog”, vjerujući onome što vidi i onome što je logika; negaciju koja nije bez svijesti o proživljenom Dvadesetom vijeku i pepelu u Poljskoj, tu negaciju piše radikal u lijevom smislu. Sartr danas, to je tema.

Govoreno je da su i Sartr i Kami pobijedili u njihovoj polemici. To je bilo pogrešno. Pobijedio je Kami. Kamijeva radikalna negacija društva u kojem su milione pobjednika i pobjeđenih odvezli u logore, to je bio pravi odgovor intelektualca na izazov koji je pred njega postavio historijski trenutak (1952.), mogućnost da isti takvi komunisti osvoje vlast u Francuskoj. Koji je tu polemiku mogao sagledati, nakon dugo godina, u miru svog tadašnjeg džojsovskog izgnanstva, u svojoj i rilkeovsko-bodlerovskoj didaktici, Danilo Kiš je imao pravo: Sartr nije imao pravo. Ako je intelektualac te 1952. imao bilo kakvog smisla, tog je smisla onda bio sopstvenik pobunjeni čovjek koji je, s nimalo relativizma, negirao protivrječje između činjenice logora i humanističke ideologije komunističke države. Koji je vikao o činjenici logora! ”Ali, Kami, i ja sam osudio logore…” Jeste, ali neradikalno; đače kojega su natjerali da piše zadaću. Sartr nije izabrao manje zlo.

Srećom, bageri ideja Danila Kiša i Albera Kamija srušili su jedan zid i nije bilo više pomisli o ideologiji Sartra i Žansona koja, je li, rezultira logorima. Bar na nekoliko mjeseci. Dok britanski novinari nisu stigli u Prijedor i snimili ”prihvatilišta za izbjeglice” formirana po naredbi jednog demokratski izabranog predsjednika koji nije bio Sartr i koji nije bio marksista. Demokratski bageri su srušili zidove marksističkih logora, demokratski bageri su napravili temelje nacionalističkim logorima. Logora više nije bilo, skinuta je gvozdena zavjesa i zamijenjena demokratskim heklanjima, srušeni su zidovi komunističkog društva ”da logora ne bi bilo”, a logori su opet postali. Kami je, dakle, pobijedio, ali i nije. Jedan je pisac, ne zaboravite, bio pažljiv i osuđivao je ”sve logore”, a istovremeno je bio nepažljiv i postao član jedne akademije koja je porodila dječiji bijes čuvara Keraterma. Ne kažem da je postao Darmolatov, ali svakako nepažljiv. Da ne kažem častohlepno nepametan intelektualac, kao Sartr; a možda je to odgovarajuća analogija. Prekjučerašnji Kami je, međutim, postao onaj koji negira protivrječje između lirskog žala za žrtvama iz Jasenovca i epske etike Škorpiona ispucane u pleća srebreničkih srednjoškolaca. Današnji nekakav Sartr, ovdašnji, koji tek uzgred, kao po obavezi – ”jer to je prošlost, važnije je posvetiti pažnju kapitalističkoj današnjici” – svojim srednjoškolskim intelektom i vokabularom, osuđuje osvetu Turcima koju je izvršio general Mladić, kaže zapravo da je opet Kami pobijedio. Ovdje. Logora više nema. Ili nije? jer će ih sutra opet biti?

Jasno da Kamijeve rečenice nisu zatvorile logore, i da nisu mogle spriječiti njihovo ponovno otvaranje, već to zavisi od neukrotivih neverbalnih razloga. Isto tako je jasno da kamijevski napori svih onih koji pišu protiv nacionalizma, danas i ovdje, neće moći spriječiti otvaranje novih logora ukoliko ti vanintelektualni razlozi odluče da ih opet bude. Kamen se otkotrlja nizbrdo baš onda kad Sizif pomisli da je gotovo. To, sjećamo se, Sizifa ne pokolebava. ”Možda nije bio dovoljno revnosan?” – Intelektualac ne prestaje vjerovati u svoj trud: da je moguće spriječiti zločin. To mu daje smisao. I opravdanje. ”Ako ništa, ublažiti ga.” U Siriji danas, tamo su već izginuli hiljadu ljudi, ali možda će pritisak zapadne javnosti učiniti da taj konačni broj mrtvih bude manji. Možda. I zato je smisleno govoriti o Siriji. Zato je smisleno pisati protiv ovdašnjih nacionalizama: možda – i to možda daje smisao pisanju – u nekoj budućoj Srebrenici neće stradati skoro deset hiljada ljudi, već je neće biti; ili, ako je bude, možda će manje ljudi nastradati. Pisanje može biti prevencija. – Možda će, međutim, u toj budućoj Srebrenici stradati dvadeset i sto hiljada ljudi. Možda.

U grozomori koju formira ta neizvjesnost proći će i cijeli život. Ako nema sigurnog i ako ima hiljadu mogućeg, možda je onda najbolje se voditi prema onome šta je vjerovatno? Možda. Jer ništa, nijedno sutra nije vjerovatno. Zato imaju pravo oni koji kažu da pisanje koje dobiva smisao u tom nekakvom ”možda” biva poprilično lišeno smisla, jer je njegov smisao upravo besmisao, prepun kontradikcija, baš kao i ta budućnost kojom sebe opravdava. ”Intelektualac koji svoj smisao crpi iz budućnosti je besmislen.” Umjesto o prošlom ili budućem, o perfektu radi futura, treba pisati o ovom danas i tu, jer ono je mnogo izvjesnije; njega zapravo osjećamo svojim čulima. Tako govori jedan današnjanin i možda on ima pravo. ”Treba pisati, ne o prošlosti radi budućnosti, već o prezentu!” Možda.

Ja stvarno ne znam ko tu ima pravo, antinacionalista protiv ratnih zločina u prošlosti i budućnosti, ili onaj koji piše protiv mirnodopskih zločina u ovdašnjoj sadašnjosti, i izbjeći ću da proričem koje će od svih onih ”možda” biti naša budućnost, po cijenu da jedan moj čitalac pomisli da sam možda zaostao u intelektualnom razvoju. Ko je u pravu od tih mislilaca, ja to, vjerujte, ne znam, ali me u ovom trenutku više zanima onaj današnjanin. S tim u vezi, vratit ću se, još jednom, polemici Sartra i Kamija, da bih je sagledao iz te, druge, perspektive.

Napisao sam u naslovu da je Sartr mrtav. Ali treba biti pažljiv. Možda je zapravo Kami danas mrtav. Gledajući iz perspektive današnjanina to je sigurno tako. Jeste, Kami je pobijedio Sartra: komunizam je doživio krah; pobijedilo je, pobjeđuje demokratsko, otvoreno društvo. Pretpostavljam da bi Danilo Kiš, kao đak Karla Popera, danas bio jako ponosan na sebe i jednako tako zbog silnih svojih đaka koji znaju da je Sartr izgubio. Neka je Danilo pisao tako, tada. Ali iz perspektive ovog prezenta – koja je, je li, opravdana, ili bolje reći neopravdana, podjednako kao i ona druga, proročka -, čak iako je Kami pobijedio, Sartr uopće nije izgubio. Potrebno je samo pročitati tu polemiku, zatim zatvoriti te knjige, izaći vani, otvoriti oči, dobro pogledati tu našu današnju, mirnodopsku stvarnost, zatvoriti zatim oči, malo razmisliti, sjetiti se Sartrove argumentacije i onda je sasvim smisleno zaključiti da je Sartr itekoliko bio u pravu i shvatimo li ga u toj polemici kao očitovanje jednog koncepta intelektualca, on je, a ne Kami, onaj koji je živ danas. On otkriva kontradikcije naše stvarnosti, ovog društva. On ukazuje na mehanizme mirnodopskog nasilja, krađe, izrabljivanja.

Kami osuđuje revolucionarno nasilje, jer se ono izmetnulo u svoju suprotnost; ali on osuđuje i eksploataciju u kapitalističkom društvu, jer je ona činjenica protivrječna ideologiji građanskog humanizma. Ta društva, i sovjetsko i francusko, su kontradiktorna samima sebi: ono što ta društva čine negativ je njihovog samoosjećaja, njihovih ideologija. Kami nastupa u ime logike. Ali i u ime morala, onog robovskog. Logoraši u SSSR-u i najamni radnici u Marseju, i jedni i drugi su potlačeni, ali oni u GULAG-u su potlačeniji. I zato Kami osuđuje i jedan i drugi zločin, ali više je protiv staljinizma negoli protiv Pete republike. Više je za tu Francusku, nego za taj SSSR. U tom smislu, Kami nije ”esencijalist koji podjednako osuđuje sve zločine, čime zapravo ne osuđuje nijedan”, kako mu to imputira Sartr (”u ovakvim okolnostima, a za vas vidim samo jedno rešenje: ostrva Galapagos”), već ipak bira stranu, i njegova je kritika sovjetskog totalitarizma itekako funkcionalna bivajući uklopljenom u totalitet zapadnjačke verbalne negacije sovjetskog društva. Možda Kami nije htio priznati, nije htio vjerovati u to, ali to je, danas se vidi, bilo upravo tako. I treba reći: neka je, tada. I neka je izgubilo to društvo protiv koje je Kami radio, i neka je, tada, pobijedilo to društvo protiv kojega je Sartr radio, tada.

Tom afirmacijom Kami je danas negiran. Za jednog današnjanina, Kami je povjesničar, a ne intelektualac. Jer logora više nema, niti će FKP ili Sartr pretvoriti Francusku u SSSR. Naprotiv: Rusija je već odavno postala onom Francuskom koju je Sartr odabrao kao primarni predmet svoje (marksističke) radikalne kritike. Kami je, dakle, u dvoboju pogodio, a Sartr je promašio, ali (gle!) to Kami leži mrtav, a Sartr je danas još uvijek živ. Sartr je taj koji današnjaninu govori o njegovoj stvarnosti, o njezinim proturječjima; on je taj koji govori u ime robova i za slobodu, dok Kami izgleda kao maštar današnjiku koji vjeruje da njegova stvarnost nije jučer ili sutra, već ga, najprije zanima ovo ovdje ”tu” i ”sad”. Taj, katkad, i vjeruje kako je Kami danas jedan iluzionist čija je funkcija da plaši sve one koji pomisle na mijenjanje društvenih odnosa. – ”Ako ste protiv slobodnog tržišta, onda ste za logore!” Kvragu više i taj Kami! – Nema sumnje da je Kami itekako doprinio ovakvoj svojoj ”funkcionalizaciji” od strane građanskih ideologa govoreći nerijetko da marksistički pojam socijalizma neminovno vodi ka logorima staljinizma. Sutra će, pisao je Sartr Kamiju, vaše riječi možda biti nemoralne. Danas je možda to sutra.

Kamija ne treba sad braniti shvatajući ga kao onog koji govori u ime Pravde, jednako, protiv svih zločina. Kao što ga je u žaru polemike shvatio Sartr ili kao što je Kami, u žaru svojih moralističkih nastupa, sam sebe shvatao. Jer onda bi on, jasno, ispao smiješan. ”Pred takvim činom mi”, govori Sartr takvom jednom Kamiju, ”polažemo oružje: ako je istina da je bijeda došla po vas i rekla vam: ‘Idi i govori u moje ime’, ne preostaje ništa do ćutanje i slušanje njenog glasa. Samo ja vam priznajem da slabo shvatam vašu misao: vi koji govorite u njeno ime, da li ste njen advokat, njen brat, njen brat advokat? I, ako ste brat bijednika, kako li ste to postali? Pošto to nije moguće po krvi, mora da je po srcu. Ali ne: jer vi birate vaše bijednike i ja ne mislim da ste vi brat onog komuniste bez posla iz Bolonje ili pak onog bijednog nadničara što se u Indokini bori protiv Bao-Daja i protiv kolona. Po stanju? Moguće je da ste bili siromah, ali to više niste: vi ste buržuj, kao Žanson i kao ja.”

Vi ste, Kami, buržuj, jeste. – Kami jeste tada buržuj, ali on je buržuj – ovdje ne smije biti stavljena tačka – koji tada piše protiv nečega goreg, koji bira manje zlo. Danas je Kami samo buržuj, koji piše o prošlosti opravdavajući zločine sadašnjosti; protiv kojeg današnji Sartr piše s pravom. ”Ja ne kažem: Madagaskarac prije Turkmenca; ja kažem da se ne treba koristiti patnjama nametnutim Turkmencu radi opravdavanja onih koje mi namećemo Madagaskarcu.” Sudbina Osipa Mandeljštama ili Isaka Babelja nije flaster kojim bi čovjek sebi trebao zalijepiti usta ukoliko osjeti potrebu da kaže ono što vidi, tj. da postoje robovi i danas; mada su sad postali jednaki: jednakim mehanizmom potlačeni. – Turkmenac je postao Madagaskarac, a Madagaskarac bi, kao, trebao da se tješi što nije postao kao Turkmenac? Kami, ta idite molim vas! – Sartr i Kami su još i danas jednaki, kao ”buržuji”, ali istovremeno oni danas više nisu nimalo jednaki. Kao intelektualci.

Gledajući, dakle, u tom smislu, Kami je mrtav intelektualac, a Sartr nije. Sartr nije mrtav, jer je još živo društvo koje ga je željelo mrtvog. ”Vi ste buržuj, Kami, baš kao i ja.” Kad dvojica kažu ovo, isto, nije isto: da Kami piše ovakvu rečenicu Sartru, to bi bila jedino samokritika, jer on brani to društvo u kojem je povlašćen, dok drugi radi obratno. Međutim, i kad jedan kaže isto nije isto: to Sartrovo ”i ja sam buržuj” danas znači nešto drugo.

U Tokiju i Kjotu je 1965. Sartr održavao tri predavanja o poziciji i funkciji intelektualca u društvu u kojem su živjeli Sartr i Kami za vrijeme njihove polemike. (Ja se neću uvrijediti ukoliko skorašnji čitalac tog Pledoajea za intelektualca preskoči moje ostale rečenice u ovom i još jednom pasosu.) Sartr u tom predavanju vidi intelektualca kao onog tehničara znanja (biologa, inžinjera, doktora, pravnika, književnika itsl.) koji postaje samosvjestan, u smislu svoje pozicije unutar društva kojem pripada; koji, dakle, kroz sebe postaje svjestan društva i kroz društvo postaje svjestan sebe, i koji onda iz te samosvijesti crpi motive da djeluje u smislu kritičke negacije društva. Dva su osnovna razloga te pobune, kojom agent tehničkog znanja postaje intelektualcem. Bez te samosvijesti tehničar znanja je onaj koji, svojim stalnim invencijama, pribavlja sredstva (inžinjer kreira novi model mobilnog telefona, a pjesnik smišlja efektan reklamni slogan) kojima će upravljači proizvodnje ostvariti sopstvene ciljeve; on je, dakle, sredstvo za povećanje profita, ciljevi njegovog rada nisu njegovi ciljevi, njegov rad je otuđen, pravac njegove djelatnosti određen je prema potrebama tržišta i interesima koji nisu neposredno njegovi, on je dehumaniziran. Drugi razlog je onaj češći, i onaj u kojem ima manje samoljublja: intelektualac je onaj tehničar znanja kojega su učili o jednakim pravima ljudi, a on vidi da je ta osnovna ideologija građanskog društva proturječna činjeničnoj nejednakosti između njega, najamnih radnika i njegovih poslodavaca. On vidi da lažni humanizam izjednačava nejednako: irgeta na izgradnju Koridora 5C i dioničara Uni Credit banke. Naučnik je prinuđen da proizvede što efikasnije oružje, jer neće dobiti plaću za larpurlartističko igranje s formulama, on se bavi onim što ga se ne tiče. Ali nije samo neslobodan, već i zločinac: nepostojanje tog njegovog nacrta, jedna manje efektna bomba, to je moglo nekome poštedjeti život. On se, dakle, buni iskreno, zbog sebe i zbog drugih. On počinje da se bavi ”onim što ga se ne tiče”.

”Intelektualac je”, zaključuje Sartr, ”čovjek koji dolazi do svijesti o suprotnosti koja postoji u njemu i u društvu između istraživanja praktične istine (sa svim normama koje ona podrazumijeva) i vladajuće ideologije (sa njenim sistemom tradicionalnih vrijednosti).” To je njegova pozicija, i iz nje proističe njegov, eventualni, angažman. Taj intelektualac, naime, sa svojom pobunom protiv viših klasa neće naići na blagonaklonost kod njih. ”Vladajuća klasa ga ne poznaje: ona u njemu želi da vidi samo tehničara znanja i malog funkcionera superstrukture.” Njegovi su, dakle, posredni interesi (realizacija lične slobode i humanističkog morala, tj. transformisanje kontradiktornog bića u harmonični totalitet, tj. društveni odnosi u kojima bi to bilo moguće) jednaki interesima onih koji su u odnosu protivrječja sa njegovim poslodavcima. To su potlačene klase. On, međutim, ne pripada tim slojevima društva – ako je i pripadao, više ne pripada: ”Moguće je, Kami, da ste vi bili siromah, ali više niste!” – niti može, kao takav, pripadati: intelektualac je, naime, mogao postati intelektualcem samo ukoliko je prije toga bio tehničarem znanja, a tehničarem znanja je mogao postati samo ako je, živeći od viška vrijednosti, ne bivajući najamnim radnikom cijelog života, izučavao to svoje tehničko znanje. On je, dakle, jednak po svojim posrednim interesima nižim klasama, ali po svojim neposrednim interesima, po svojem načinu života, on je u odnosu protivrječja s njima: on nije njihov. Shvatajući, ipak, kako je njegovo kritičko osporavanje moguće realizirati samo uz vezu sa drugima, s tim potlačenima – jer će bez toga njegov moralizam biti samo verbalno-moralna onanija – on ubjeđuje niže klase u jednakost njegovih i njihovih interesa, s ciljem ostvarenja političke zajednice (partije) koja pozitivni smisao ima – čak i kad intelektualac čini samo da se taj smisao nasluti – u ostvarenju jednog društva s manje eksploatacije i više slobode. Negirajući mogućnost da se reformizmom ukroti raspojasanost profita – ”jedini stvarni rezultat reformizma je status quo” – Sartr odbija ”umjereni” stav relativne negacije, brbljive ”lažne univerzalnosti” (koja neka ide na Galapagos tražiti nenasilno ostvarenje pravde) i pripisuje oznaku radikalizma svom intelektualcu u osporavanju principa društva. Ta politička zajednica je partija, neograničena ustavom građanskog društva, a ta promjena društva je revolucija. Do tada, do revolucije, zadaća intelektualca je osvješćivanje tog protivrječja između klasnog partikularizma i univerzalnog zadataka: humanizacije čovjeka. Zadaća je intelektualca: rad na jačanju političke svijest i organizacije potlačenih. ”Konkretno i otvoreno povezivanje sa akcijom potlačenih klasa.” Time je jasno da je Sartrov intelektualac, od trenutka opisa njegove funkcije, zapravo Sartr kao intelektualac.

Kazao sam kako je Sartr, za razliku od Kamija, živ, jer on, još uvijek i itekoliko govori o objektivnim i subjektivnim protivrječjima našim. Međutim, Sartr koji govori o načinu rješavanja tih protivrječnosti taj je lešina, još koliko. To je moja teza. Lešina, zašto?

Takvu funkcionalnost mogao bih osporiti onim najčešćim prigovorom: više nema Partije, niti je realna mogućnost Revolucije. Kako sam, međutim, odabrao da pišem, ne o Vjerovatnom, ne prorokujući, već logički i o onome što je iskustvo ovoga danas i ovdje, moj prigovor neće glasiti: revolucija nije više realna mogućnost. Jednako bi bilo pogrešno opovrgavati i s činjenicom da Partija više ne postoji, jer ona i ne može prethoditi intelektualcu: Partiju je moguće osnovati. Šta je, međutim, činjenica koja je različita od ovakog pretpostavljanja? Društvo koje je kritikovao Sartr nije jednako ovom društvu, našem, po stanovištu njegovog odnosa prema tom sartrovskom intelektualcu.

”Intelektualac je, prije svega, agent praktičnog znanja i rijetko se događa da on to prestaje biti time što postaje intelektualac.” To piše Sartr 1965. godine. Danas, ipak nije rijetko da intelektualac prestaje biti agent praktičnog znanja, postaje profesionalni intelektualac. Pogledajte malo oko sebe, uključite televizor, poslušajte radio, sjetite se jučerašnjeg članka s portala, ima li tu intelektualaca koji su to po zanimanju? Čije je ”praktično znanje” kritika društva? O kojem je pisao Sartr i ovo društvo, naše, jesu slične formacije, ali (i različite) mediji te 1965. godine nisu bili razvijeni u današnjoj mjeri niti je njihova ideološka funkcija bila jednaka današnjoj. ”Čim bi se otvorila usta u cilju protesta protiv kakva derikoštva”, piše Sartr u odgovoru Kamiju, ”odmah su nam ih začepljivali: ‘A logori?’ ” – ”Buržoaska” štampa danas nije više raspoložena da začepljuje usta, tako, u toj mjeri. Naprotiv; ta štampa, ona je prepuna kritike društva u smislu ukazivanja na socijalnu nepravdu; ona možda ne govori o ”klasnim razlikama”, ali ona govori o njima: ona ne govori žargonom marksizma, ali ona je prepuna, otvorenog i prikrivenog, marksizma. Tako i televizija, i radio, internet, portali. Novinari, kolumnisti, analitičari, otvorena pisma, okrugli stolovi intelektualaca, novinarski prilozi, tj. angažovana umjetnost, tj. statusi na društvenim mrežama, to je sve prepuno protesta protiv kakvog derikoštva. Tu postoji, da kažem ti zastarjelim jezikom, čitava klasa ljudi koja kritizira ovo društvo, ukazuje na nejednakost njegovih stanovnika, s jezikom emotivno obojenim, prepunim saosjećanja s onima koji pate i zazivanje promjena unutar ovog sistema, ovakvog, svaki dan. To kaže novinar, i njega ne progone zbog tog, nimalo; to napiše jedan profesor u jednom časopisu finansiranom od strane ambasada najkapitalističkijih zemalja, i još ga manje progone zbog tog negoli novinara; to, opet, kaže i neki pjevač, i ne samo da ga najmanje progone, već još bolje prođe na tržištu zato što je angažiran u tom smislu. Bilo bi smiješno ustvrditi da su ti pobunjenici progonjeni. ”Ali oni ne pozivaju na revoluciju!” Jeste, to je tačno. Ali i nije. Neki od njih uistinu misle (reformistički, ili kako bi rekao Sartr: kao magarci) da se može demokratskim putem doći do suštinskih promjena u ovom društvu i oni su, dakako, različiti, suštinski, od Sartra. Ali i nije tačno: jer neki od njih, nemali broj njih, jednako kao i Sartr, pozivaju na bunt, revolucionarni i slično, u smislu izlaska na ulice, pred zagradu vlade, građanski neposluh i tako to, ponijeti jaja ili kamenice, gađati, protestvovati protiv derikoštva, tražiti smjene. ”Gospodine Imamoviću, vi ili slabo čujete ili ste totalni idiot: ti buržoaski novinari, i jesu danas uistinu sličniji Sartru nego u njegovo vrijeme, u smislu ideja, ali oni nude neozbiljna rješenja, reformistička ili pseudorevolucije.” Jesu, različiti su, ali su i slični, zato govorim. A ako hoćete one koji stoje u stavu identiteta sa Žan-Polom, pa i oni postoje. Kojih također nije malo, ti ne očekuju nespremno te trenutke kad će nezadovoljnici izaći, kao turisti, da prave plavu i crvenu, šarenu, jednodnevnu, revoluciju, već se organiziraju, politički, ozbiljno, prave konferencije i seminare, planiraju mogućnosti transformacije ovog društva u socijalističko. I oni, takvi, identični tom Sartrovom pojmu, opet nisu proganjani, i oni kao i novinari, kao i profesori, oni, dakle, pišu sve to što misle, negiraju ovo društvo, zazivaju, ozbiljno, njegovu promjenu, ali ovim društvom ne predsjedava Makarti i ono ih ne progoni. Naprotiv! Ono ih voli i cijeni, čak i kao takve, i ovo društvo im daje dovoljno novca, da mogu organizovati, na miru, sve te svoje revolucionarne aktivnosti, seminare i konferencije, u najskupljim hotelima i dvoranama, daje im prostor u svojim medijima i tako to. Danas više nije tabu govoriti, sartrovski, o socijalnoj nepravdi, o klasnoj nejednakosti Jednakog Čovjeka, ovdje, glasno, o promjeni društvenog sistema. Nije li to, ako ništa, neobično? Nije li ovo društvo skrojeno po snovima tih intelektualaca, kritičkih: ono je prepuno protivrječja koja će biti predmetom njihove kritike, i još će im obezbijediti sve potrebne uslove da propagiraju njegovo ubijanje. G. Iglton, poslije govora u kojim osporava ovo društvo, spava u hotelu sa sedam zvjezdica, ili sa šest (ako je tog dana dobre volje), a revolucionarne organizacije finansira, na primjer, neka njemačka kompanija, najprestižnija u oblasti mobilne telefonije. Nije li, g. Žižek, divno biti u džepovima tog kaputa?

Ja ne znam sve uzroke ovakvog odnosa našeg, građanskog, društva prema ovim kritičarima njegovim, novinarskim marksistima ili onim ozbiljnim, ali usudiću se da na prvu pomislim kako se namjere vlastodržaca, ”buržuja”, ne mogu svesti na glupost vlastodršca. Intelektualac, marksistički, revolucionarni, misli kako je navedeno protivrječje proisteklo otud što on vara buržuja, oglupjelog uslijed njegove neumjerene želje za profitom; intelektualac, taj, kaže kako će mu buržuj prodati uže kojim će ga on zadaviti. Ja, kako sam već rekao nekoliko puta, cijenim svako možda i načelno uvažavam mogućnost da je prevara uspjela, ali na ovom mjestu bit ću protivrječan svojim metodološkim pretpostavkama, i kazat ću da je meni takav jedan rezon smiješan kao djevojčica koja, s čokoladno nakarminjenim usnama, kaže kako nema pojma gdje je nestala bombonjera. Neću reći da moje tumačenje može obuhvatiti u sebi svu složenost svijeta, ali ne mogu a da se ne upitam: nije li razumnije pretpostaviti – uživljavajući se u različite perspektive – da onaj koji ima moć toleriše tog koji osporava takav njegov status, jer je to osporavanje i nije osporavanje, već ”osporavanje”; jer je to brbljanje ovog drugog zapravo funkcionalno za održanje poretka u kojem onaj prvi ima moć?

Sartrova kritika, marksistička, danas je živa, ali efikasnost te kritike je mrtva. Za razliku od kamijevskog kritičkog govora, koji jedva da ima reći nešto o ovoj sadašnjosti, sartrovska kritika ima i previše. Ona je živa kao živ konj, osedlan. Sartrova riječ je bila moćna, i zato je i bila tabu, jer je iza nje stajala jedna realna mogućnost revolucije, jer je postojala jedna partija. Danas, međutim, bez Partije i Revolucije, sartrovska riječ nije moćna, i zato nije tabu. Ali to što je iluzorna, ne znači da i danas nije funkcionalna. Samo je smislena kao što je smislen onaj konj kojeg jaše gđica Hilton. Od tog sartrovskog angažmana, naime, nije danas učinjeno samo da on nije tabu, već je on postao suprotnost tabua. Današnji je bespartijski Sartr dobio (ne samo dozvolu, već) takoreći zadatak da tu frazu o socijalnoj nepravdi izgovara, dnevice, dosadan kao televizijski papagaj, dognavši je ad abusrdum, čime ju je učinio takvom da zapravo ona ne poručuje više svoj prvobitni sadržaj: potrebu da se mijenja nepravedno društvo, već se njome, takvom, danas sugeriše kako je priča o suštinskoj promjeni društva sasvim neozbiljna, papagajska. ”Buržuj” se više ne boji Sartra i on je toliko moćan da mu sve dopušta, kao da mu se izruguje; naravno, on ga pušta da brblja jer mu je u tom smislu koristan. ”Šta god bude rečeno, revolucije neće biti.” Ovdašnji Sartr, danas, poziva radnike da dođu na proteste, i kad oni – nemajući dovoljno vremena, snage i volje – ne dođu, on čak dođe umjesto njih, i čak protestvuje mjesto njih. Možda bi se trebao poslije svega zapitati postoje li uopće oni, radnici? Proleterijat u ime čije bi bilo smisleno govoriti?

Ja ne znam postoji li proleterijat, niti postoji li realna mogućnost da postoji, ali čini mi se da današnji Sartr svojom solidarnošću s radnicima itekoliko odmaže formiranju klasne svijesti kod radnika. Sartr je, naime, danas bez moći, bez Partije i sve što on može danas uraditi jeste davati tu iluziju da se brine za njih. ”Bar neko brine za njih u ovom vremenu kad više niko ne brine za njih.” To je njegovo dejstvo danas. On brine, on saosjeća, on moralno bičuje ovo društvo, on ukazuje na njegove protivrječnosti. To je stanovit užitak za ”proletera” danas: neko, naime, brine za njega, neko brani njegove interese, neko ko nije oni, neko ko ne bi morao, neko ko je važan. I tu, taj današnji Sartr, još jednom biva iskorišćen. Naime, njegova današnja, ovdašnja, uloga je i da nudi utjehu, moralnu satisfakciju koja je stanovit mir i užitak. Njegova brbljivost, jasno, sugeriše da je riječ nemoćna i da neće doći do promjena, ali njegovo verbalno šibanje onih koji tlače i uživaju u ovom društvu je dnevna doza utjehe za beznadežne. Ta intelektualna klasa, takva, ne postoji slučajno i besmisleno. Moralno jedinstvo između intelektualaca i onih koji pate i solidarnost koju iskazuju intelektualci prema potlačenima u ovom društvu, i simpatije koje pobuđuju kod ovih poniženih i uvrijeđenih, danas kada nema ozbiljne inicijative da dođe do revolucionarne promjene društva, jeste idealno stanje za one kojima ne bi išlo u prilog da do nje i dolazi. Taj moralni identitet, antiburžoaski, između intelektualca i ”nižih klasa” (koji je Sartr vidio kao preduvjet društvenih promjena) danas postoji. Ali ne postoji više Partija. I taj identitet danas ima funkciju sasvim protivrječnu onoj Sartrovoj. Taj identitet, danas, naime, najviše i guši zaoštravanje klasnih razlika. Današnji Sartr, bez Partije, nije samo smiješan kao Don Kihot, već je koristan kao konj. Ti intelektualci su nasamareni. Danas oni imaju funkciju da ”nižim klasama” svaki dan osvijeste njihovu nepravednu potlačenost, ali ujedno i priznajući im moralnu nadmoćnost, saosjećajući s njima, nudeći im stanovit užitak, zamjenski.

Sartr je danas mrtav upravo zato što saosjeća s potlačenima.

Danas kad nema Partije, kakva je bila u Sartrovo vrijeme, funkcija intelektualca morala bi biti nešto izmijenjena. Čini mi se da bi morala biti drugačija od one funkcije koju je Sartr opisivao 1965., ali i od ove o kojoj sam ja maločas govorio. Potreban je, dakle, jedan intelektualac koji bi bio različit, suštinski, bilo od jučerašnjeg, bilo od današnjeg Sartra, jer su ovi prošli, mrtvi. Sartrovski intelektualci su danas, u nabolje slučaju, nedjelotvorni. Ili su djelotovorni, za ciljeve suprotne od onih izvorišnih, tj. nasamareni. Sartr je, u svakom, slučaju danas mrtav, jer se pretvorio u hiljade ideoloških konja.

”Organski intelektualac proleterijata je”, piše Sartr, ”dok se revolucija ne izvrši, kontradikcija in adjecto.” Intelektualac je buržuj. Vi ste, kaže Sartr Kamiju, buržuj, baš kao i ja. Ali Sartrovo opravdanje je u revolucionarnom djelovanju Partije. Tako je bez prijetnje konkretnim djelovanjem Partije, bez (1968. godine) Sartr isto što i Kami, samo buržuj. Tako bi on danas trebao i govoriti. Jer on, naime, spočitava neradikalnom intelektualcu što ne kaže ovome društvu jedno Ne lišeno bilo kakvog Ali. On bi danas morao kazati ono svoje ”I ja sam buržuj!” bez onog ”Ali ja radim za interes radničke partije i proleterijata”. Jer danas nema radničke partije i proleterijata. I možda bi zapravo tom istinom o sebi, tom potpunom promjenom kursa svog govora – umjesto da u ovom trenutku govori o revoluciji u 2114. godini – mogao doprinijeti izgradnji klasne svijesti koju danas guši svojim saosjećajnim govorom i svojim konjskim pogledom na svijet. Koju guši moralizmom, generiranjem utjehe ili svojom, trenutačno smiješnom, revolucionarnom djelatnošću.

Time dolazim do Onog koji je zagrlio konja. Niče je, naime, pisao protiv takvog saosjećanja – ”Tog konja, slabog, trebalo bi još i dotući!” – i to je onda protivrječje zanimljivo. Nije li Niče možda bio ironičan kad je pisao rečenicu u kojoj hvali Čezarea Bordžiju, bič i zakonik koji propisuje za kaznu sječenje polnih organa?

Nedavno je jedan ministar u jednoj od vlada ove države kazao jednu takvu, ničeansku, rečenicu i ona je odjeknula snažno, kao vijest o ratu. Taj g. Milorad Bahilj, kada su ga pitali šta da rade oni socijalno ugroženi kada im dođu, najavljena, nova poskupljenja osnovnih životnih namirnica, on je rekao: ”Neka manje jedu.” – Toliko su se svi uzbudili. Posebice sartrovski intelektualci. Svi oni sa ”snažnim osjećajem za socijalnu pravdu”. Cijela javnost je napala na tog ministra, ne samo intelektualci. Čak je premijer zatražio njegovu smjenu. Svi su nastupili kao jedan. Svi kao Sartr. Taj je ministar, dakle, rekao nešto što je tabu. Nešto što ovo društvo ne želi čuti. Nešto što ovom društvu očigledno ne ide u prilog. On je, naime, rekao jednu istinu, istinu koju je rekao i Karl Marks, koju je rekao i Sartr, samo što ona nije bila bremenita moralom Sartr-Marksa, već imoralizmom Ničea. On je, nesvjesno, kazao tu rečenicu, tu istinu, koja je mogla proizvesti više klasne svijesti kod ”proleterijata” nego svi tekstovi svih naši intelektualaca od rata naovamo. Ona to, jasno, nije uspjela. Jer su, ončas, pritrčali svi ti intelektualci, sa svojim ”osjećajem za socijalnu pravdu” i svojom ”solidarnošću sa radnicima”, i verbalno išamarali tog g. Bahilja Milorada – ”Ta, Bahilj je bakcil!” – i svi su opet bili sretni & zadovoljni. Svi. I ti koji će (bilo kako bilo) morati manje jesti i ovi drugi (među kojima su i intelektualci) koji neće morati da se slabije hrane. I koji neće da mijenjaju prozore na svojim kancelarijama, zbog takvih bahiljevskih rečenica, oni tim rečenicama, bahiljevskim, neće dozvoliti da postoje. Dakle, gospodin je Bahilj, za koga se mislilo da je (ako ne lud, onda barem) glup, uspio jednom jedinom rečenicom izreći osnovnu protivrječnost ovoga društva, tako da su je svi čuli. I ne samo to; na tom primjeru pokazalo se kako se, dijalektički, intelektualac, onaj sartrovski, danas, izmetnuo u svoju suprotnost. Solidarišući se sa radnicima, i kritikujući nemilosrdno nemilosrdnog ”buržuja” i njegov cinizam on je zapravo nastupio kao reakcionar, kao ideološki agent ovoga društva, koji je obuzdao neželjena dejstva Bahiljeve rečenice (tj. bijes) kod onih kojim je bila upućena, pruživši im opet svoju solidarnost, kao kovanicu metnutu u ispruženu ruku. ”Neko ipak brine za nas, u ovom vremenu kad niko više ne brine za nas.”

Današnji intelektualac, postavljen pred protivrječnosti ovoga društva, jednako kao Sartr, ne bi trebao odgovarati izazovu epohe na Sartrov način, jer sličnost koja postoji između njih nije identitet. Treba ubiti taj sartrovski identitet intelektualca. Sartr je mrtav. – Mada je sartrovski intelektualac funkcionaliziran tako da je ideolog ovoga društva, u ovom trenutku, to ne znači da ne bi mogla postojati ona sartrovska želja da se ukaže na protivrječja građanskog društva i da se, mjesto ideologija, nižim klasama kaže istina o društvu, i njihovom statusu u ovom društvu, da se kod njih izazove želja za promjenom. Važno je da ta želja ne bude uobličena u frazi, jer fraza nije istina. A istina je, kako kaže Sartr, ono što treba potlačenima.

Današnji je intelektualac – ”buržuj”, baš kao Kami i Sartr. Ta istina je danas neobična. Kada kažete nekom sartrovskom ili kamijevskom intelektualcu tu istinu, on se uvrijedi. Ne želi je čuti. A i kad je čuje, prepun je opravdanja, kamijevskih i sartrovskih, zastarjelih, fraza. I to što se danas ne želi čuti, ta organska veza između intelektualaca i viših klasa, ta je misao – ”Vi ste buržuj!” – sasvim zakrivena oni moralnoidejnim identitetom između intelektualca i radnika, na primjer. Intelektualac, dakle, insistira ne idejnoj jednakosti između onoga što je materijalno nejednako. Idealizira materiju, identificira razlike. Dakle, ideologizira. Zato vidim tu istinu, tu samosvijest, kao ono od čega bi današnji Sartr trebao početi, na čemu bi trebao insistirati. Trebao bi, naprije, očistiti svoj jezik od te, reakcionarne, emocije saosjećanja. Današnji Sartr bi trebao raditi na destrukciji tog moralnog identiteta sa onim kojima je, objektivno, protivrječan. I umjesto tog stava identiteta, on bi prema nižim klasama trebao zauzeti stav protivrječja. I umjesto identifikacije s nižim klasama, on bi trebao, ako ima imalo volje za istinu, insistirati na identifikaciji s višim klasama. ”Jesam, ja sam buržuj. I nema nikakvog opravdavajućeg ”ali” za mene. Tačka.” Ako ima imalo želje da probudi osjećaj nezadovoljstva kod potlačenih i da ukaže, oštro, svima, na socijalnu nepravdu, on bi, lišen saosjećanja prema onima koji pate, hvalio i branio poziciju onih koji ne pate, tj. onih koji uživaju na račun onih koji pate, tj. sebe. On bi trebao nastupiti ne kao Kami, ne kao Marks, niti kao Sartr, već kao Milorad Bahilj. Jer ministru više nikada neće pasti na pamet da kaže istinu, da kaže šta on iskreno misli o patnjama koje će kod nekih prouzrokovati poskupljenje hrane. – Današnji bi intelektualac koji se slaže sa Sartrovim viđenjem ovoga društva, trebao govoriti o ovom društvu ne kao Sartr, već protivrječno, kao Niče. ”Neka manje jedu! Neka ne jedu!” – Sartr je, dakle, mrtav. Živio Niče!

Današnji bi intelektualac trebao nastupiti izravno hvaleći tlačitelje, ne zato što su oni božiji namjesnici na zemlji, već zato što su mu oni omogućili da ne živi kao rob: on živi na grbači roba. ”Ovo društvo treba da postoji, ovakvo, zato što se, eto, Nama tako sviđa i što Nam je dobro.” Umjesto grliti palog konja iz priče, treba tog palog konja, u novoj priči, bičem natjerati da ustane, kako se bi se pomoglo jahaču da opet zajaše. Zadatak intelektualca, današnjeg, koji želi reći istinu o društvu i koji želi da proizvede klasnu svijest kod ”proletera” jeste da svoju verbalnu negaciju ”viših klasa”, pretvori u afirmaciju tih klasa i ovog sistema. Vivat et res publica, et qui illam regit, vivat nostra civitas, maecentarum caritas, quae nos hic protegit!

Takvog intelektualca danas nema, čini se, s razlogom. Taj bi intelektualac danas bio onaj koji se, jasno, bavi ”onim što ga se ne tiče”. On bi bio trn u oku. Njega, Ničea, takvog nanovo osmišljenog, bi mrzili danas, pokušali neutralizirati, jer ne bi, kao današnji Sartr, radio u njihovom interesu. Začepljivali bi mu usta kad bi hvalio sva ta derikoštva protiv kojih Sartr govori? Taj intelektualac, ničeanski, bi pokazao koliko ovo društvo uistinu voli istinu, i koliko dopušta slobodan govor. Treba zamisliti jednog intelektualca, plaćenog od strane međunarodnih fondova ili ministarstava ove države, koji bi hvalio činjenicu klasne nejednakosti, kao takvu, uz sav ničeanski, lirski, žar u argumentaciji. Sartr govori o mučeništvu svog intelektualca. Njegov intelektualac se danas uopće ne muči. Već bi se tek ovaj koji bi predstavljao njegovo protivrječje dobro namučio, kao onaj ministar, kada bi se usudio govoriti istinu, neuljepšanu lažima saosjećanja. Čini mi se da bi bio martir. – Taj bi, u svakom slučaju, današnji Niče govorio tako, ničeanski, jer iskreno i ne osjeća tako. On bi nalazio svoj poticaj u želji da kaže istinu, nemilosrdnu, koja bi pomogla da potlačeni osvijeste svoju poziciju, da postanu što više bijesni zbog te pozicije, da shvate kako nema nikakvog stvarnog identiteta između njih i onih kojima intelektualac organski pripada. Nikako, dakle, da ih se stavlja da uživaju u kupkama moralnog samozadovoljstva i tako to. Već da im budi mržnju na one koji su im ukrali mnogo od neverbalnog užitka. I samo bi taj intelektualac znao zašto to radi, zašto grdi te robove, umjesto da ih miluje, kao ostali intelektualci koji se bave ”onim što ih se tiče”. On bi se sav dao u ideju; ne zbog častohleplja, kao (današnji) Sartr, već zbog ideje, zbog moralnog osjećaja. On je današnji Tersit koji bi hvalio današnjeg Agamemnona što ide pljačkati neku današnju Troju.

On bi podržao svaku mjeru vlade koju bi sartrovski intelektualac napao. On bi, umjesto ministara, pravdao mjere štednje, po sugestijama MMF-a, zbog kojih će socijalno ugroženi morati manje da jedu. ”I trebaju manje jesti: stoka ionako previše jede, a te će nas mjere štednje i spasiti od pošasti gojaznosti koja prijeti Evropi. Onaj koji nema šta jesti i treba da nema, a onaj koji ima, treba još više da ima, pa makar i ne jeo, makar se bacilo”, to bi taj novi angažovanik trebao propovijedati, bez da ga shvate njegovi slušaoci kao da je ironičan; svi njegovi slušaoci: morali oni manje jesti ili ne morali poslije tih mjera štednje. On bi, kroz sav svoj govor, sugestivno hvalio neutaživu želju za uvećanjem profita kao što je niko do sad nije hvalio; postavio bi ju kao osnovni princip kosmosa. Kao onu česticu od koje je Sve nastalo. Volja za profitom umjesto vatre i vode, zemlje, vazduha. On koji zna da je metafizika mrtva, zasnovao bi tu metafiziku volje za profitom: našao bi u suštini bića opravdanje ovog društva u kojem taj profit čini ljude nejednakim. Napraviti, dakle, novog Boga! Umjesto da ubija ubijenog, da kao Volter radi za ovo društvo, izjednačavajući ono nejednako, identificirajući, idejno, moralno, materijalne razlike. Prezreo bi hrišćanski moral i saosjećanje kao ono što ide protiv života, likovao bi nad ranjavim tijelom raspetog nadničara. Nimalo saosjećanja za sva ta tijela koja je Kapital prikovao za njihovih osam ili devet ili deset radnih sati. Zadatak je: provocirati ih što više, smijati se stoki, kao što ju je prezirao Flober i slično; ali ne zato što nema ukus za lijepu književnost, već zato što je stoka na kojoj je povazdan jular, i radi povazdan, i opet joj se može dati manji obrok nego jučer. ”Neka manje jedu!” Propovijedati jedan aristokratizam koji nije religijski, estetički ili slično, već jedan takoreći ”buržujski”. ”To tako jeste, to je tako neminovno, to tako treba da bude.” Nikada više govoriti protiv privilegija. Ona kad već postoji, ona treba da postoji – privilegija radi privilegije – treba ju veličati. (Ne samo zato što ona to ne želi tako, već upravo zato što ona tako to ne želi.) ”Zločin je biti siromašan!” On, taj i takav Niče, zato ne smije biti ”ironičan”, već pažljiv i ironičan samo u trenutku kad se upusti u sve to. Nije ova ili ona njegova rečenica ironična, ona je sav ironičan. (Kao što mislim da je bio onaj i onakav Niče koji je proglasio smrt svake metafizike, a zatim propovijedao jednu surovost zasnovanu na metafizici volje za moći. Morao je biti svjestan te protivrječnosti.) Umjesto univerzalizma ljudskih prava ili onog marksističkog, on bi zagovarao jedan ”buržoaski” partikularizam. Volju za moć, građansku. Time bi, naime, intelektualac prestao biti lešina, mrtvi Sartr, nasamareni konj, i imao bi riječi kojima bi konačno mogao uraditi nešto, u ovom povijesnom trenutku, protiv društvenog zločina i ideologa koji mu pripomažu. – On bi jedini bio u stanju da u ovom trenutku, oštro, otkriva istinu naše društvene stvarnosti i – samo bi naoko bio reakcionaran – u suštini bi bio najrevolucionarniji intelektualac. Radio bi, kako se to već kaže, na produkciji klasne svijesti kod ”nižih klasa”. On bi, takav, nemoralan, imoralist, prošavši jednu dijalektiku intelektualca, bio zapravo jedini moralan među svim tim moralistima. Jer da nije moralan, on bi kao današnji intelektualci govorio ono što se želi čuti, ono što je zadato da se kaže, ovdje i sada, ono što zakriva istinu, što je saosjećanje, što umiruje, što je ideologija i što je korisno ovom društvu. Ili bi ćutao, i uživao u svojim privilegijama.

On kada ne bi bio jedan, on bi tu uspio. Oni da su imalo iskreni, oni bi tako radili, i da su pametni, da se uistinu žrtvuju i da su hrabri, spremni da budu progonjeni i tako to, tako bi oni radili. Oni to, međutim, nisu. Oni su lešine, marionete, konji. Oni su možda hrabri, ali kao što je marioneta hrabra, mudri kao konji. Oni su možda spremi da budu gladni, zarad ideje, ali kao što je lešina spremna da to bude. Ali, dobro, to su ljudi. Oni, ljudi, su, kako se to već kaže, oduvijek bili kao konji i kao marionete i ne treba im previše uzimati za zlo. Važno je ipak lišiti se iluzija konjskih (i mojih, nekadašnjih, samo zato koristim, nesebično, ovu analogiju s konjem), iluzija da je u ovom danas i u ovom ovdje moguća ozbiljna kritika ovoga društva, čiji nosioci ne bi bili marionete upravo onih društvenih relacija koje teže ukinuti. Intelektualac u smislu u kojem je o njemu govorio Sartr, njegova kritika društva, takva danas više ne može postojati kao ozbiljna. Sartr je mrtav. A Niče još više.