Izdavačka kuća Buybook pred izazovom konzumerizma

 

1. Umjesto uvoda ili kako kritički misliti o oporezovanoj čitalačkoj kulturi

Tvrdnja da književnost bez izdavaštva ne može opstati naizgled je tautološka, a u uslovima kakvi su bosanskohercegovački često poprima i ton čistog očajanja. Stoga i ne čudi da bilo koji medij, bio on stranački ili nezavisan, printani ili elektronski, sintagmu ‘izdavaštvo u BiH’, obavezno proprati rezigniranim pesimizmom uz eventualne natruhe opreznog uzdanja u budućnost. U državi koja oporezuje vlastitu čitalačku kulturu kao i bilo koji drugi proizvod sa beskrajne police artikala sveopšteg Konzuma, drugačiji odnos skoro i nije moguć – kao da se bh. izdavaštvu, bez zluradosti, ništa ne može prigovoriti, niti se, u postojećim uslovima, od njega ima šta zahtijevati. Izdavaštvo, odnosno, nekoliko još uvijek egzistirajućih malih izdavačkih kuća, u javnosti vidljivih tek od sajma do sajma, ogorčenih na mikroskopsku podršku vlasti i finansijske izazove – to su entuzijasti, zaljubljenici u književnost željni da unesu pokoji tračak svjetla u čitalački mrak koji vlada na ovim prostorima. I tu nema dvojbe – onima koji u ovakvim uslovima opstaju zaista treba zapljeskati. No, da li je posvećenost svetački oreol koji izdavaštvo jedne doista nesretne tranzicijske zbilje štiti od zdrave kritičke analize? Odnosno, da li je entuzijazam izgovor za eklekticizam, ljubav prema pisanoj riječi – opravdanje za ugađanje tržišnim zahtjevima? Šta, uistinu, razlikuje bh. izdavaštvo od police Konzuma?

Već nekoliko godina jedna od nositeljica cjelokupne, koliko god ona neznatna bila, izdavačke djelatnosti na bh. književnoj sceni je izdavačka kuća Buybook.[1] Fabrika knjiga, što je interni nadimak za njihovo izdavaštvo, na tržištu je u posljednje tri godine, a spisak svjetski poznatih pisaca koje objavljuju svrstava rame uz rame Orhana Pamuka i Stephanie Meyer, Maria Vargasa Llosu i Dena Browna. Prvi površni pogled zaista može uvjeriti bilo koga u iskrenost entuzijazma ove male izdavačke kuće čiji angažman, istini na volju, djeluje obećavajuće. No, teška borba koju moraju voditi za tržišni opstanak rezultira upravo onim simptomima navedenim iznad – ozbiljnim kvalitativnim oscilacijama koje su, bez sumnje, ponukane ukusom širokog čitateljstva.

U vremenu kada svaki detalj života i ličnosti individue postaje dio složene strukture lifestyle-a, ni intimni čin uživanja u tekstu nije izuzetak – knjige koje volimo jedan su od elemenata samoodređenja unutar palete tipova ličnosti popularne zodijačke psihologije. Na taj način mu prilazi i marketing izdavaštva, oblikujući putem svojih ‘biblioteka’ izdanja adekvatnu ciljnu publiku, pri čemu se dakako uzima u obzir ne samo rasa, spol, dob, nego i kulturno i historijsko naslijeđe u kojem se vrši za obje strane ugodno poslovanje. Knjiga je proizvod – bilo bi naivno vjerovati da je ona samo materijalni predmet, dvije okuugodno dizajnirane korice između kojih tražimo svakodnevne mudrosti. Također, općepoznato je kapital-konzumerizam savremeni identitet osobe određuje ničim drugim do njenom kupovnom moći.

Ali, da li je to zaista tako – da je li unutar čitalački nezrelog, finansijski paraliziranog bh. književnog prostora moguće izdvojiti različite grupe čitalaca ili se pak ova marketinški zgodna klasifikacija zapravo u praksi usmjerava na jednog jedinog, kako bi znalci rekli, ‘prosječnog’ čitaoca? Ova od značenja ispražnjena sintagma se otkriva kao ništa drugo do zbir težnji tržišta, ili tačnije, tržišne ponude. Otud je i prosječan čitalac u bh. kontekstu jednako eklektičan kao i ponuda naslova na koju nailazi, samo što njegov iskren, nepatvoren odnos prema čitanju nije ogledalo iskrenosti trke za zaradom onih koji, istina, i sami jednako izmoždeni finansijski haotičnom situacijom, od njegovog užitka u tekstu profitiraju.

2. Književni neokolonijalizam ili Drugost u raljama izdavaštva

Čini se da je sveopšta partikularizacija vrijednosti, karakteristična za demokratsku postmodernu, pretvorila prvobitno teoretsko oduševljenje Drugošću u globalni, tržišno vrlo atraktivni fenomen. Masovni mediji su, dakako, uz moćne izdavačke kompanije, doveli književnosti takozvanih malih kultura u fokus interesa onog subjekta kojeg znalci vole nazivati prosječnim čitaocem. Iako su idealisti možda očekivali širenje pozitivnog refleksa kroz čitateljstvo, buđenje u njemu plama radoznalosti za kulturnu raznolikost, čini se da se prvobitna težnja za spoznavanjem drugačijeg, oslobođenog stereotipizacije, rasplinula u oblaku pomodnog interesa.

Naime, istinsko značenje egzotike se u praksi nikada nije osvijestilo kao u teoriji; praksa, u ovom slučaju, ona čitalačka, i dalje stoji pred međukulturalnim zidovima poput turista željnog da škljocajem fotoaparata zabilježi neobične ornamente kojima je zid oslikan. Kada je književnost u pitanju, egzotičnost upakirana u hiperpopularni obrazac identitarnog narativa predstavlja trenutno najisplativiju izdavačku i prevodilačku investiciju. Pisci koji se, vlastitom voljom ili ne, karakterišu kao nosioci bi- ili polikulturnog, dvo- ili višenacionalnog identiteta, predmet su pomamnog interesa čitateljstva – kao da samo njihovo ime, teško prelomljeno preko jezika domaćeg čitaoca, znači mantru za inicijaciju u savremeni magijski obred hibridizacije čitalačkog iskustva novim. Topos novog u savremenoj kulturi uglavnom je i po pravilu ništa drugo do vješto prerušeno staro, a u kontekstu književne produkcije, staro znači potvrđenu formulu tržišnog uspjeha. Formalno govoreći, to je gotovo uvijek proza, češće roman nego kratka priča, uzbudljive, napete fabule i/ili jednako neobičnog, gotovo ekscentričnog glavnog junaka/naratora, smještenog fizički u savremeni zapadnjački kasnokapitalistički krajolik, a sjećanjem nostalgički u zavičajni čulni raj (često) djetinjstva, koji se usljed turbulentnih političkih sila urušio. I upravo tu postaje evidentna disproporcija forme i sadržaja – sadržaj jeste nov, uzbudljiv, opojan, ispunjen za okcidentalnu misaonu bazu izazovnim novim spoznajama, ali forma, književni sveti gral, nije, kako bi ruski formalisti rekli, oteščala, p(l)itka je i prijemčiva – očigledno namijenjena najširoj publici. Jedino što je zaista novo jeste neokolonijalizam izdavaštva okrenut ka sve većem broju pisaca vrlo često orijentalnog, ali i bilo kojeg drugog porijekla, čija djela pune police knjižara, štandove sajmova, noćne ormariće čitalaca, između kojih teče izuzetan money-flow.

Domaća situacija se ne razlikuje mnogo od globalne dijagnoze – štaviše, domaći je interes za Drugost u velikoj mjeri potpomognut jakim segmentom vladajuće ideologije koji naginje identifikaciji sa orijentalnim. Naracije o bliskosti naše kulture sa turskom i arapskom nose u sebi klice orijentalističkog diskursa, koji u izdavačkom, a potom u čitateljskom oduševljenju turskim i arapskim piscima rezultira posve novim parametrima na domaćoj književnoj sceni.

Posjetioci sarajevskog sajma knjige se sjećaju prošlogodišnje pompe sa kojom je, uz prisustvo i samog pisca, protekla promocija prevoda Islamskog kvinteta Tariqa Alija, što je uistinu bio podvig vrijedan poštovanja, posebno ako se uzme u obzir da je jedan od romana iz ciklusa, Sjene narova drveta, među ovdašnjim čitateljstvom već imao status klasika. Goruće aktuelne tematike, koja se vrlo paušalno može naznačiti kao susret islama i kršćanstva, Alijev ciklus ima posebno mjesto u današnjem svijetu koji, na jednoj strani, obiluje glorifikacijama multikulturalizma i ‘bogatstva različitosti’, a na drugoj, žudi za razriješenjem onog što masa vidi kao sukob civilizacija. Jasno je da će, kao i na svjetskom, romani biti vrlo čitani i traženi na bh. tržištu, što međutim ne garantuje da masa, već dugi niz godina indoktrinirana tezama o historijskom stradalništvu muslimana od strane krsta, uspješno interpretirati romane u marksističkom i političkom ključu kakve nudi Alijev esejistički opus. Druga uspješna investicija unutar edicije Orijentalist su prevodi niza romana Orhana Pamuka, enigmatičnog turskog pisca čije samo ime odiše sajamskošću i prodavanošću, što je dosta neobično s obzirom na hermetičnost njegove, na vrlo osebujan način interpretirane postmodernističke poetike.

Međutim, poučeno uspjehom ova dva pisca, ali vjerovatno i sve jačim globalnim trendom kada je u pitanju književnost koja je proistekla iz orijentalne civilizacijske matice, uredništvo Buybooka teži da proširi ovu svoju ediciju sa nekoliko manje ili više poznatih imena. Po bestsellerskom statusu, Pamuku i Aliju blizak je i libanonski pisac američke adrese Rabih Alameddine, a romani Ja, božanstvena i Hakawati, koji su mu u okviru ove edicije objavljeni, bez sumnje su dio matrice stalno pristižućih romana čiji su naratori opsjednuti pitanjem identiteta. Ja, božanstvena, sa glavnom junakinjom, ekscentričnom umjetnicom odbjeglom iz ratom unesrećene zemlje i urušene porodice, roman je prvih poglavlja, stalnih početaka jedne iste priče, porodične hronike, koja može biti ispričana samo u fragmentima, u čemu se, osim autorove invencije, nakon čitanja otkriva i signifikantna doza nedorečenosti i neuvjerljivosti. Hakawati jednako propituje pitanja odnosa egzila i zavičaja, čežnje za pripadanjem i žuđene nezavisnosti, i to uronjen duboko u arapsku klasičnu književnost, prevashodno po postupku okvirnog pripovijedanja, naslijeđenom svakako iz drevne Hiljadu i jedne noći, ali obogaćenim i iskustvom postmodernističke fragmentarnosti. Naposljetku, teško je komentirati ediciju Orijentalist, a ne spomenuti i Khaleda Hosseinija, afganistanskog novelistu čiji su melodramatski romani Tisuću sjajnih sunaca i Lovac na zmajeve dostigli zavidnu popularnost. Već preko pet godina na bestseller listi New York Timesa, Lovac na zmajeve je roman koji po provjerenoj formuli, turbulentno historijsko razdoblje jedne zemlje sužava na intimnu porodičnu dramu, a potom se posvećuje noveliziranju teškog procesa integracije u američkom izbjeglištvu. Jednostavnost i pitkost stila, simplificirana naracija i emotivna nabijenost kroz cijeli fabularni tok osnovne su značajke ovog romana, a i njegovog sljedbenika Tisuću sjajnih sunaca, što ih je, i pored značajnih kvaliteta, približilo trivijalnoj književnosti.

3. Mapiranje prostora bh. književne savremenosti ili traganje za cjelovitošću koncepta

Jasno je da onaj korpus tekstova koji nazivamo savremenom bh. književnošću, teorijski gledano, još nije prevazišao konceptualni i terminološki haos koji ga prati još od političkog ‘odvajanja’ od jugoslovenske književnosti. Teritorijalna i temporalna nedorečenost ‘termina’ savremena bh. književnost čini da je njegovo tumačenje uvelike neuhvatljivo, te se u toj ‘ladici’ koju je istesala recentna književna historija nalaze autori i tekstovi veoma različitih profila, koji se samo po vrlo nategnutom kriteriju mogu nazvati bosanskohercegovačkim, a da se ne upadne u zamku gotovo pa neizbježnog sindroma ‘svojatanja’. I dok se sam smisao ovakve kategorizacije književnosti u vremenu prevazilaženja nacionalnih književnih historija čini vrlo suspektnim, sveprisutnost inter- i multikulturalizama u vladajućim obrascima mišljenja zahtijeva precizno određenje, čini se, neprevaziđene pozitivističke trijade ‘rase, sredine i trenutka’ jednog autora. Primjerice, kriterij po kojem su u istoj ediciji Saša Stanišić, koji piše na njemačkom jeziku, te Aleksandar Hemon i Bekim Sejranović, čiji su domovi u SAD-u i Norveškoj, te Refik Ličina sa adresom u Češkoj, opasno naginje kriteriju ‘porijekla’, no ipak, raznorodnost pisaca se susreće u njihovoj tematskoj posvećenosti toposu Bosne, što je vjerovatno i najvažnije kada je u pitanju opravdanost njihovog podvođenja pod ovu regionalnu odrednicu.

Otud i ne čudi što se izdavaštvo vodi istim modelom pri katalogiziranju domaćih autora, bilo da je to usljed nedosljednosti i nedovršenosti domaćih književnoteoretskih i književnohistorijskih koncepata ili aktuelnih zahtjeva pragmatike pri prilaženju tržištu, koje će, svakako, u nacionaliziranoj sredini vrlo rado kupovati i podržavati svaki istinski naš brend. Stiče se dojam da ništa nije diskutabilno sve dok izdavaštvo potiče i podržava domaću književnu produkciju, a jasno je da joj je to itekako potrebno da bi doživjela ikakav progres, pa makar i u ediciji koja okuplja razvodnjenu paletu sastavljenu od instant književnih talenata do onih u statusu profesionalnog pisca, čak etabliranih i po mjerilu književnog kanona. Srećom ili slučajnošću što je Buybook mala, mlada i nadasve moderno ustrojena izdavačka kuća, njena izdavačka djelatnost (još) ne podrazumijeva monumentalna izdanja sabranih djela u cilju glorifikacije kanonskih pisaca. Ne, čini se da Buybook, bar zasada, ovdašnjoj aktuelnoj književnoj praksi prilazi na jedan ‘alternativniji’ način, tragajući za piscima mlađe generacije, uglavnom još uvijek nepotvrđenim, što je svakako jedna od boljih strategija ove izdavačke kuće. Međutim, četrnaest knjiga koliko ih nalazimo u aktuelnom katalogu, pokazuju ozbiljne simptome kvalitativnih oscilacija, iako su na žanrovskom nivou prilično simetrično i korektno odabrane: četiri zbirke poezije, pet romana i pet zbirki priča.

Poetički kriterij je, pak, druga priča. Glede proze, prividna raznolikost se ujedinjuje pod stigmom rata, jedinog faktora koji je istinski ujedinio ove tekstove u konglomeratu bofl identitarnog narativa i formalno i poetički iscrpljenog ratnog pisma. Tržišno već odavno potvrđen, identitarni narativ, bilo da uzima formu kratke priče ili romana, već se može označiti kao dominantna formalno-tematska konstrukcija kapital-konzumerizma koji se diči bogatstvima, ali ne i prikrivenom diskriminacijom multikulturalizma. Međutim, tanka je granica između tekstova koji istinski propituju funkcioniranje drugog identiteta daleko od zavičajne matice, i onih koji svoje lutalačke likove eksploatišu zarad fabularne prijemčivosti čitalačkom tržištu. Migrantski subjekt je sličan traumatiziranom ratnom, koji obitava u prozama koje graniče sa historijski, ne književno relevantnim svjedočanstvom, te samo rijetko u uistinu hermeneutičnim narativima koji sagledavaju rat i postraće sa istinskom umjetničkom snagom. Negdje između egzilantskih izmještenih priča i onih sa direktnog fronta, poput priča Faruka Šehića, nalaze se narativi željni da obuhvate postratni, tranzicijski, tronacionalizirani prezent besperspektivnih junaka uhvaćenih u mrežu intimne drame i složene konstelacije društvenih odnosa.

Jedini u ovoj ediciji zastupljen sa dva naslova je nagradom ovjenčani Bekim Sejranović – dakako, sa neizostavnim romanom-dobitnikom nagrade „Meša Selimović“ za 2008. godinu. Nigdje, niotkuda, pravi predstavnik ‘potrage za identitetom’, ispričan iz autsajderske perspektive, sa fragmentarnim fabularnim tokom koji za središte ima traumatski događaj smrti bliskog člana obitelji. Narator, glavni junak, tipični je migrantski subjekat koji svoju priču priča najprije kroz reminiscencije na socijalističko djetinjstvo ispresijecano traumama nestabilne porodice, potom kroz (stereotipnu) maglu alkohola i opijata adolescenta, pripadnika punkerskog undergrounda, naposljetku se vrativši u egzilantski prezent daleke Skandinavije. I dok je Nigdje, niotkuda, iako ispunjen intenzivnim bijesom i jednako jakim osjećanjem izgubljenosti, bio prilično uspješan prvijenac (maksimalno uspješan, ako je suditi po nagradi), mirniji, kontemplativniji Ljepši kraj uvodi neke nove sadržaje, no glavni junak ostaje u istom začaranom krugu nostalgije, opijata i nemogućnosti da se prilagodi. Identitarno neodređen, no ipak razapet između zavičaja i egzila, Sejranovićev junak jedino čvrsto uporište ima u svom opiranju konvencijama. Tik uz ova dva romana svrstan je i Kako vojnik popravlja gramofon Saše Stanišića, te iako je poetički bliži ratnom pismu, slijedi sličan model sučeljavanja djetinje i odrasle, zavičajne i egzilatske perspektive, prelomljene ratnom agresijom, kroz rakurs intimne, porodične drame. I dok prvi dio romana, ‘povjeren’ perspektivi hipersenzibilnog školarca, djetinjom naivnošću ostvaruje potrebnu distancu spram ratne apokalipse, drugi, egzilantski dio, pokazuje tendenciju iskliznuća u patetiku nostalgije i neprilagođenosti. Ime kojim je lako nastaviti ovaj niz je i Aleksandar Hemon, čija je zbirka priča Ljubav i prepreke, tematski u istom okviru ‘imigrantske’ literature, no čiji je ugled među kritičarima, ovdašnjim, a i sa one strane Pacifika, ponajviše tu kao garant kvaliteta edicije. Autobiografski ton, osvrt na adolescenciju kao značajan formativni period junaka, alijenacija i razapetost na liniji domovina-inostranstvo, kao opšta mjesta ove poetike, kvalitativno slabe spomenuti uradak ovog inače vrlo slavljenog pisca srednjejužnoslavenskog govornog područja i čikaške adrese.

I dok se naizgled čini da, barem generacijski, ne pripada pobrojanima, Zilhad Ključanin i njegov posljednji uradak Dom aurore borealis, našli su mjesto u savremenoj bh. književnost, bez obzira na to što je roman i dalje na skliskom terenu postmodernizma neadekvatnog da artikulira ratni užas simbolikom nordijske mitologije. Treba još spomenuti dvije književnice zastupljene u proznoj sekciji – Melinu Kamerić, poznatu među ženskim čitateljstvom kao kolumnisticu Gracije, i Snježanu Mulić, autoricu zbirke priča Sanduk po mjeri, koja se okušala u složenijoj formi romana. Iskustvo ženskoga glasa i izazovi s kojima se žena u ratnom i postratnom ambijentu suočava su osnovna odrednica priča iz zbirke Cipele za dodjelu Oskara Meline Kamerić, no iako sa primjetnim feminističkim potencijalom i evidentnim buntom protiv patrijarhata, ne uspijevaju nadići stereotipe ženskog pisma, onako kako je ono shvaćeno i definirano u najširem čitalačkom krugu. Na sličan način razočaravajuće djeluje i kratki roman (ili duga pripovijetka) Povratak Snježane Mulić, koja tematizira porodične drame nekoliko likova koji se, nakon smirivanja ratnog haosa, pokušavaju vratiti svom domu ili ga ponovo stvoriti, pri čemu nailaze na birokratske prepreke udružene sa ljudskom pakošću. No ambiciozni pokušaj praćenja pet junaka rezultira plošnošću njihove psihologije i teško razmrsivim klupkom fabularnog toka, što ostavlja plemenito zasnovani Povratak neuvjerljivim i plitkim štivom.

Kada je u pitanju poezija, valja istaći da je vrlo pohvalno, makar i u ovako minimalnom omjeru, dati djelić izdavačkog prostora pjesnicima, s obzirom na ubrzani pad književnog interesa za najstariji i najteži vid književnog izražavanja. Pjesnički opus, prema aktuelnom katalogu, obuhvata četiri vrlo različita autora: Gorana Sarića, Marka Tomaša, Vuka Rodića i Ivonu Jukić. U poređenju sa starijim kolegama, Ivona Jukić je ne samo generacijski, nego i poetički vrlo daleka, te je stoga mjesto Svakodnevne vile na istoj ‘polici’ sa društveno i etički angažiranim ‘vukovima’ vrlo diskutabilno. Svakodnevna vila je predstavnica trendi light poezije umješnih igara riječima i lelujavog značenja, poetike koja bi se mogla uslovno nazvati larpurlartizmom sa bolećivim nedostatkom angažmana, ali sa potencijalom da bude čitana među mlađom, adolescentskom publikom iz čijeg je sanjarskog, djetinjeg rakursa uglavnom i napisana. I dok je pisanje poezije u kuli od bjelokosti izdignutoj visoko iznad kala svakodnevnice prije dvadesetak godina, u zamahu postmodernizma, bilo tretirano kao stvar ukusa, u današnjem tranzicijskom prezentu koji vapi za književnom istinom, prodorom u ne-bajke realiteta, teško se oduprijeti potrebi da se ovakav vid književnog izraza ne nazove naivnim. Svakodnevna vila možda ovom zbirkom dokazuje vještinu slaganja zvukovitih sintagmi, no teško da će njen svjetlopis moći odjeknuti pravom umjetničkom snagom koja mijenja pogled na stvarnost. Ipak, karta prvijenca na koju igraju mnogi prikazivači zbirke, pa vjerovatno i sama autorica, kupuje određeno vrijeme za sazrijevanje. Međutim, ostali pjesnici su u odnosu na trenutno književne potrebe mnogo bolje pogođen izbor. Primjer je nova zbirka Marka Tomaša, jer, Zbogom fašisti, osim što je doživjela hvalospjeve recenzenata kao što su Faruk Šehić i Predrag Lucić, zaista i pokazuje da je sadrži domaćoj književnosti toliko potreban eliksir stihovanog etičkog angažmana. Lirski subjekt je duboko savremen, obolio od savremene boljke nomadizma, da, ali ipak onoliko ukorijenjen u stvarnost da može ‘protresti’ vladajuću ideologiju kolektiviteta pitanjem: Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti? Mora se priznati, pak, da je u Fašistima prisutan, za aktuelnu poeziju karakterističan, nedostatak inventivnosti u jeziku pravdan tzv. ‘ogoljenošću’, ograničen krug asocijacija, usmjeren ka savremenoj ‘alternativnoj’ publici, te isprazna, neotežala forma. Otud će ovakva poezija biti ništa drugo do dijagnoza boljki savremenog svijeta/identiteta, tek jedna u nizu istih.

4. Umjesto zaključka: prostor za pozitivnu kritiku

 

Ovaj kratki i vrlo generalni prikaz recentnog beletrističkog opusa izdavačke kuće Buybook nije koncipiran ni kao bespoštedna kritika niti kao sistematična i detaljna analiza njene izdavačke djelatnosti. Treba ga radije shvatiti kao dijagnozu i čitanje iz ugla ako ne dijametralno suprotnog, onda bar kritički raspoloženog prema tržišnom načelu koje određuje horizont očekivanja čitalačke publike. Jer vrijedi se zapitati, koliko zapravo udjela ovakva, odnosno bilo kakva izdavačka politika ima na očekivanja čitalaca?  Kada se stvari postave na taj način, postaje jasno da je izdavašvo djelatnost sa određenom odgovornošću prema čitateljstvu, i tako postaje nositelj obaveze da ponudi svojoj publici najbolji izbor aktuelne književnosti. Nema sumnje da je uredništvo Buybooka na tom planu dalo sve od sebe, te da, osim ovdje analiziranih edicija, postoje i drugi značajni naslovi koje su objavili, od kojih treba izdvojiti ediciju pisaca nagrađenih Nobelovom nagradom, a teško da se može naći bolja  preporuka/marketinški trik za kupovinu knjige. (Zanimljiva činjenica: Orhan Pamuk nije svrstan ovdje, nego radije u ediciju Orijentalist, što pokazuje da su i dalje na snazi kanoni mišljenja koji ga percipiraju više kao orijentalnog, nego kao samosvojnog autora koji je nagrađen i nagradom koja slovi kao najvažnija književna lovorika našeg vremena.)

U svakom slučaju, Buybook treba oprezno podržati, naročito s obzirom na teškoću uslova koje prilično uspješno prevladavaju, i također sačekati eventualnu stabilizaciju stanja u bh. izdavašvu koja bi mogla podstaknuti kako njihov, tako i rad ostalih izdavača, a sve zarad onih koji istinski vole književnost – čitalaca.

---

---