Portret aktualne književnosti.

Zaista je humano i korisno danas piscem biti. Mrakovi populizma zastali su daleko pred vedrinom i svjetlošću angažovanog dana naše literature, a glave naših pisaca-angažovanika izračavaju blistavu energiju koja se širi cijelom zemljom preporađajući ljude. Naši pisci stoje na skelama kojima su opkolili kule Zla poredane duž našeg svijeta, i rade mučno i sporo, popravljaju vrijedno i ustrajno; ne obaziru se na podsmijeh: valja izliječiti od trauma cijelu jednu zemlju, valja ugraditi ženska prava u tvrđavu našeg patrijarhata, valja sagledati sa tih skela cijeli svijet univerzalno, i dostojno zastupati Nevidljive isključene koji ne rade. – Trebalo bi popraviti ovaj svijet koji je nakrivo nasađen.

U jeku tog sveobuhvatnog napora, u grču te mnogoruke popravke – rođene su nove teme i preokupacije literarne – i to nije čudno, nimalo; uskrsnule su poetike koje raskrinkavaju organizirani kriminal, otkrivaju ratne zločine, skreću pažnju na zaostale mine, njeguju Drugost kao cvijeće, razobličuju historiografske mitove, rasparaju naš priklani patrijarhat, kritikuju akademski svijet, raskrinkavaju nove revolucionare, rasvjetljavaju tminu naših ratova, decentriraju identitete, uvode nas u studentske bune, zalažu se za tranzicijsku pravdu, liječe od trauma! Pobuna je buknula širom planete. Zasvijetlile su strukture koje se protežu u weltliteratur razmjerama – i ovo je naš doprinos – naša mala potpaljena vatra – u korist tog svjetskog poetičkog razbuktavanja. – Rađa se poetika Trga Tahrir, poetika londonske pobune, poetika grčke revolucije, poetika Ocuppy Wall Streeta. Sutrašnjica, izgleda, već donosi nove stilove, kao automat. Usred te svjetske revolucinarne epopeje vidi se kako plamti kao gromom pogođena glava, široka prsa išibana munjama, postjugoslovenskog pisca-angažovanika, plemenitog i ciničnog pogleda, sa izrazom strašnog titana, u srcu Evrope, prikovanog na balkanske planine. U drhtaju beskraja koji ga okružuje osjeti se dah koji bije i s njegovih britkih stranica, a na njegovim sprženim usnama podrhtava dah plemenitog ideala. On stoji prikovan dvije decenije na vjetrometini ratova i tranzicija koji hitaju tim prostorom. Priđite i čućete kako u ovom prljavom i krvavom tijelu, iskasapljenom ranama, išaranom ožiljcima, pulsiraju arterije svjetske pobune, vene nabrekle od angažovaničke krvi. Nemojte slušati tutnjavu pera i grmljavinu laptopa, odvratite pogled od tih bitaka na poprištu štampe koja traje, ne gledajte to sveobuhvatno izvođenje radova na tisuću društvenih skela, na sto i hiljadu osvojenih kula zla. – Ostavite tu piljevinu svakodnevlja, tu neminovnu crnu pjenu istisnutu u grču neizbježne borbe. Pogledajte kako se ovog puta na plavičastoj pozadini neba blaženstveno i sjajno uzdiže jedna utješna vizija; to je ta humanost, to je umjetnost. Ozdravljenje našeg društva, konačno. Ta utješna vizija, to je ono što nam je donijela borba.

Godinama osmišljavajući to pisanje, čineći ga relevantnim, ta blagonaklona orgija humanizma, to plavičasto priviđenje angažmana sada se raspršava u dim, kao emancipacija društva. Kao spašavanje. Taj preporod i to milosrđe! To se sada otkriva kao smisao sve te književnosti, kao katarza. Zlonamjernici godinama to nisu mogli vidjeti u svojoj kratkovidosti. Samo to!?, pitaju i dalje. Samo to ujedinjuje cijelu jednu književnost, cijeli jedan koncept; samo to opravdava nepodnošljivo jednoličnu literarnu eksploataciju naših bijeda u protekle dvije decenije? Taj petparački koncept nekakvog ozdravljenja u koji trebamo sada tobože vjerovati nakon svih naših mrakova. U izlječenje parapsihološkim metodama. Da, gospodo, to je ozdravljenje: čovjek će ozdraviti preturivši preko glave jednu stravičnu epohu. To je skromna pomoć s naše spisateljske strane, humano.

Možda se iza te diletantske neozbiljnosti krije neki piščev trik, neko iscrpljivanje i prokazivanje nedostojnosti; neka obmana naivnog čitaoca? Ne, ne, ništa od toga, sve je to pisac tako mislio i sve je jasno napisao. Pred ovim čudesnim ukazanjem cijelog koncepta sva će sumnjala ostati postiđena, konačno će se sve osvijetliti u nesagledivoj monumentalnosti pred njihovim sitnim očima: te i takve knjige godinama su se tako pisale zbog toga! To oni dosada nisu mogli shvatiti. Te su, znači, knjige tako napisane jer im je cilj da pomognu; one, dakle, mogu liječiti ljude. One su ljekovite; one su pisane u ljekovite svrhe. A ovu će zemlju opet izliječiti njena umjetnost.

To je naš doprinos razvitku svjetske književnosti. Naše posljednje dvije decenije! Možda možemo izliječiti i cijeli svijet. Bilo bi dobro upoznati i upamtiti jednom taj nezaustavljivi ritam akcijskog pisanja, tu prozu za nestrpljive. Tu nema eseja, nema filozofije, kažu; tu je samo gola naracija, to je takva proza. Sve ide brzo, efektno, bez ikakve gnjavaže. – Trebalo bi jednom sve prometnuti u lirsko lamentiranje, u zacjelovljenje duše, u poemu čiste prirode nasuprot užasa, da tako dobijemo skladnu cjelinu. Remek-djelo! Dobar je svaki iskorak.

To je umjetnost po našoj mjeri, i mi bolju i ne trebamo. Ta veličanstvena borba za spas čovjeka uvijek će se odvijati pored sveštenika ljepote, pored tih reis-ul-ulema književne književnosti, pored estetičara koji ne mogu shvatiti akcijsko pisanje, pored reakcionarnih sumnjala koji ne znaju da više ne postoji Literatura. Da postoji borba, osvjetljenje historije, da postoji Reportaža. Da postoji ozdravljenje, literatura kao lijek! Oni neće da slušaju naše angažovanike koji su im objasnili gdje se zapravo nalazi izlaz iz današnje krize: da treba prikazivati ovog našeg čovjeka, ovog ovdje što ga gledamo, kako ratuje i kako se oporavlja u tranziciji, kako se guši u besmislu kapitalizma, kako je bijedan i kako se muči, kako ga potkradaju i omalovažavaju, i da će se tako sve samo od sebe riješiti! Sve drugo je bijeg u stilsku vratolomiju, u svetu književnost! A ovo je pak angažman koji liječi ljude. I cijele zemlje, pritom.

U našim savremenim romanima ima ljubavnih uzdisaja po kasabama u praskozorje rata, kada se likovi, vidimo to, opredjeljuju za zlo i dobro, jednostavno, kao po narudžbi dana, vodeći žestoke svađe oko nacionalizma i disidentstva, da vam se čini da ste upravo čitali novinski članak, ali onda najednom ponovo provije ona tragičnost neminovnog ljubavnog rastanka, i vi čujete nekoliko potresnih rečenica u tom smislu; glavni lik kao piščev alter ego je jamačno apatrid koji slama sve okolne figure kao da su od šperploče, trijumfujući ispravnošću svog moralnog stava; on u ironijskom otklonu prema svima potvrđuje svoju vrijednost. Uopšte lamentira se nad kasablijskom tragičnošću mnogo, kako u ratu, tako i u tranziciji, pogotovo u poraću, kada iskrsne povratnik iz rata; kasaba je dobilo novo historijsko osvjetljenje, i naši spisatelji kao da žele toržestveno pisati na radost Andrićevu. Samo djelo nas nekoliko puta direktno podsjeti da je zaokupljeno ratom ili tranzicijom, da se mi ne bismo zapitali zašto ono uopšte postoji; mi onda vidimo da su te knjige pisali novinari, jer je očito kako se jedna novinarska fraza dotjeruje andrićevskom ornamentikom, što kasnije zvoni šupljinom, oskudnošću. Takav je naš roman kojeg ćete naći kod naše omladine, nagrađenog, ponosno zadjenutog u džepu vijetnamke.

Važno je da pisac uvijek stoji iza svog lika, iza svake njegove geste; pisac mora biti moralan koliko i njegov lik. Nikada upotrebljavati nekakvu kombinatoriku, nikada zakrivljavati! Kao što je u ljubiću glavna preokupacija svih likova da u svakom trenutku izgaraju od ljubavi, i da pisac saosjeća s njima, tako likovi naše društvenoangažirane stalno pate od politike i istorije, kao da su cijelo vrijeme u logoru ili ratu. Kao uostalom i sami pisci! Jer to je ono što pisac hoće da kaže, i on to zato treba reći, dati samog sebe u književnosti, neusiljeno i da ga svi razumiju. Da to nije možda kič, etički kič? Cijeli život je u toj književnosti distrofirao; likovi su puke varijable koje služe piscu u rješavanju društvenopolitičkih i historijskih problema. Lik samo služi tome da se iskaže etička problematika epohe. To je dovoljno, to je ta angažovana književnost! To je krajnji stepen nadindividualizacije u našoj književnosti: to je književnost koja se tiče svih nas, svih trauma i ožiljaka naših! Likovi su neuvjerljivi, kao šahovske figure, nikom živom nisu bliski; takav lik ne može iznijeti jedan roman. On može ponijeti samo jednu najobičniju frazersku ideju. Ali kome je to bitno? Šta je uopšte taj minimum književne logike i organizacije, da bi značio takvim djelima kao što su naši savremeni romani? Važno je da sve bude jasno običnom čitaocu: kroz šta je lik prošao, i gdje je na kraju dospjeo. Zašto? Da bi se i čitalac mogao poistovjetiti, u ime katarze. U ime prosvjetljenje stavova, u ime univerzalnog pogleda na svijet. Radi razumijevanja izvjesnih historijskih zbivanja.

Naša angažovana literatura barata ulaznim historijskim podacima u književnom djelu kao krajnjim njegovim smislovima i značenjima. Za pisanje jednog romana dovoljno je razrješenje niza problematičnih historiografskih tačaka. Književni postupci ne trebaju imati nikakve značenjske konsekvence: ako se nalazi tu neki katalog, pa on je tu samo da bismo pobrojali stvari koje liku trebaju: zašto u svemu tražite smisao? Katalog je tu da se pobroje društvene opačine. Ako posložimo pet-šest činjenica jednu za drugom u naraciji, to je tu da bismo ispripovijedali priču. O kome, zašto? Pa o ovom našem čovjeku ovdje, o nama. Ko smo to mi? Mi – cijela zemlja koju će izliječiti umjetnost. Otud čitavi nizovi riječi provaljuju iz kolumne u književnost, mi osjećamo da je to na djelu politička analitičnost; ti kolumnizmi su pokazatelji angažovaništva u širokim razmjerama.

Najveći živući američki pisac Phillip Roth u svom romanu analizira predizbornu kampanju Georga Busha, kao da piše članak! Dobro. Našu najangažovaniju pjesnikinju Adisu Bašić najviše nadahnjuje život u današnjoj Bosni koji je toliko pun protivriječnosti: sa jedne strane siv, težak, pun potisnutog mraka, a sa druge strane iznenađujući, autentičan, pun smijeha, duha i ljepote. I to je dobro; dobro je da postoji i lijepo i ružno, tako onda treba i pisati, i biće lakše preživjeti. Popularni pisac Muharem Bazdulj je odlučio napisati roman u kojem će vjerodostojno prikazati naš akademski svijet tokom trodnevne konferencije konstatujući njihov konformizam. To je napredno! Crnogorski pisac-angažovanik Andrej Nikolaidis, evropski poznat, usred romana kolumnaški piše o Dodikovim putevima, o Republici Srpskoj i o huškačkim ratnim metodama crnogorskih popova! To je subverzivno! Mlade spisateljice obrađuju lepeze ljudskopravaških tema, zalažu se direktno u pričama za prava homoseksualaca i žena, tragaju za identitetima, ali ne zaboravljaju ni ratne zločince, pa čak ni mine. Odgovorno! Glavna junakinja pri kraju Vremenske petlje Nenada Veličkovića se žestoko obrušava na korumpiranu policiju. Odlično! – Ljudska prava – obrađeno, ratni zločini – obrađeno, korupcija – obrađeno! Obraz naše književnosti i dalje je čist! Najznačajnija pjesnikinja našeg vremena – postala je takvom zato što je naš vodeći teoretičar napisao da feministička i rodna i osviještenost njene poezije demaskira svaku vrstu esencijalističkih gesti. Pardon, šta radi? Ona demaskira svaku vrst.. Da, jasno! Vodeći pisac pregažene generacije Faruk Šehić pružajući pomoć našoj zemlji piše roman u kojem će glavni lik hipnozom prevazići ratnu traumu; on valjda cijelo vrijeme govori o tome u romanu. A na kraju neko izlazi zagrliti horizont: ko je sada to? Pa to je onaj ozdravjeli glavni lik koji je cijelo vrijeme govorio; izveden je tako vješto da smo lako u toj rijeci ispovijedi zaboravili da tu uopšte i postoji neki lik. Dobro! To je takva književnost. Tu je zato naša kritika da nam to razjasni, da nas podsjeti na piščevu namjeru, i mi to nećemo zaboraviti. Kritičar Amer Tikveša u našem vodećem magazinu Dani vrijednost romana procjenjuje po tome da li je istina na strani univerzalističkog pogleda na svijet, a iznenađuje nas svojom umjesnošću da protumači ko u tom romanu na stvari gleda iz perspektive partikularizma, ko relativizuje identiteme, i koje vrste partikularizma kod nas postoje. On se tim komplikovanim pojmovima igra kao lopticama na poprištu magazinske kritike! Teoretičar Enver Kazaz će u eseju objavljenom u Sarajevskim sveskama, zajedno sa lirskim subjektom jednog pobunjenika, pankera i pjesnika sići u smrdljivi gnoj stvarnosti, u njenu malignost! To je najvažniji estetički zahtjev, to je tako lako. Mi ćemo, dakle, vidjeti kako je to kad jedan kritičar i jedan panker-pjesnik-romansijer, ruku pod ruku, angažovano silaze ravno u taj smrdljivi gnoj stvarnosti. Kao u močvaru. Profiterska etnokapitalistička ideologija! Okovi getoističke kulture! Kancerogenost etnokulturnih identiteta! Sve te tročlane formulice koje sažimaju u sebi cijeli svijet; sve je to jasno i očito. Biće to neviđeno razumijevanje jednog pankera i jednog teoretičara, po mjeri njihove pobune! Ti subverzivni proroci naših dana ne poznaju tabu teme, tako da će njihovi eseji – njihova poezija i muzika sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu! Trebalo bi opisati i stotinu i hiljadu marginalaca, u ime te pobune i tog ozdravljenja. To se sve danas zbiva pred našim očima; u trajnoj oporbi prema svim autoritetima, nastaju romani koji propituju ikone aktivizma i lijeve scene, baš kao i postulate kapitalizma, uzroke ratova i jugonostalgije, kao i koristi od novih tehnologija. Poeziju najviše interesuje moderan duh; čovjek i labirint globalizacije; tranzicija, opustošenje zemalja u kratkom vremenskom roku; rušenje ideala zbog nafte, razmjena nafte i krvi; novi mediji, antipatriotizam, patrijarhat, tranzicijska pravda, moralni preobražaj društva, asfalt i beton, mine, čete profitera, konzumeristička ideologija, etnocentrični geto. Tu smo! Po parkovima i kafanama se svakodnevno organizuju agitatorske recitacije poezije koje žestoko udaraju na autoritete i svetinje; godišnje se priređuju festivali – skuplja se s naših prostora sve što misli antinacionalistički a držalo je pero u ruci, i onda se oni dovode pred učenike, pred sto i hiljadu učenika, u ime prosvjetljenja koje se stalno odgađa; učenici će vremenom možda pomisliti da je svaki antinacionalizam ustvari književnost. Dvojica satiričara feralovaca koji su po svome angažmanu jučerašnje figure – putuju širom naše bivše zemlje – i izvode svoje recitale i performanse po elitnim klubovima – nasmijavajući naše građane! Ti građani s čašama vina u ruci postali su danas brechtovci; oni su došli tu potvrditi svoju prosvjećenost, ojačati svoj antinacionalizam. Sviće postjugoslovenska Internacionala! Za to vrijeme naša kritika sekundira ne samo o angažmanu pankera, ne samo o angažmanu poezije i romana, nego i o angažmanu šansonijera, balaševića, ekv-a, azri itd. Možda ćemo ponovo doći i do angažmana cijele naše estrade, kako to sniva onaj kritičar Dana, možda ćemo i nju intelektualizirati, udahnuti joj ponovo prosvjetiteljski duh; jamačno ga je ona nekada imala, mora da ga je imala! Treba obnoviti kritički potencijal i najbezazlenijih struktura. To je sve aktualno, u duhu vremena.

Naša umjetnost angažovana je po mjeri našeg vremena. Ona se rađa u olakotnosti amnezije, kao da ništa od književnosti nije bilo prije nje, i zato je sve dopušteno. Nešto što nas upoznaje s određenim istorijskim periodom – donoseći nam mnoštvo novih podataka i neobičnih perspektiva na određene događaje – ne može samim tim biti roman; ne može ponuditi te podatke i takve perspektive kao krajnje svoje sudove, da bi bilo romanom; to je reportaža, to je izvještaj, to je zapis. Korisnost nekog djela još uvijek ga ne čini književnim djelom. Ta književnost je bliska običnom čitaocu; ona ga tetoši u njegovom govoru i razmišljanju, jer ne govori ništa što on već ne razumije i ne zna. Ona ga može i zabaviti, izvedena kao igrokaz na pozornici. To su romani-igrokazi. Zabaviti i poučiti! Ta književna djela, ti recitali i performansi – iluzorni su sami po sebi; predaleko su otišli u svojoj ambiciji: oni žele raniti establišment! Oni su se podredili samo tom nemogućem ranjavanju; njihova struktura ostala je zvoniti u praznini te prvobitne intencije.

Šta uopšte znači to skakutanje iz kolumne u reportažu i nazad, uz pokoji lirski uzdah ili igrivi uzvik? To je – uvjeravani smo – svjedočenje, to je odgovornost; pisci ratne i tranzicijske književnosti i dan-danas vjeruju u realizam, u takozvane snimke stvarnosti i užasa, kao da su snimali filmskom kamerom. Oni su još uvijek žrtve slabe estetike i kritike koja ih je uvjerila u takvu mogućnost. Oni misle da su tako dostojno iskazali tu tematiku. Predočavajući besmislice kao presudne sudove, podmećući užasne scene u olakotnosti prosedea kao reportažu i igricu, oni su učinili da mi književnosti više uopšte ne vjerujemo.

Rat je temeljna tačka aktualnog angažovaništva. – Uobličenje rata devedesetih – stav pisaca prema ratu – tačke su na osnovu kojih se odmjerava piščeva odgovornost. Ta krucijalna tačka zbog koje se vode polemike – rat – ne postoji kao literarna činjenica. To je samo gomila svjedočanstava. Postoje reportažno i neuko ispričana iskustva izravnih učesnika i svjedoka. Postoji rat u kolumnama i člancima, da bi se prema njemu moglo suditi piscima. Da bi pisci na osnovu svog iskustva ispričanog kako se to već dalo – postojali kao takvi. Naša ratna literatura je samo svjedočanstvo vremena a ne umjetničko djelo. Literarni trudbenici burgijaju: rat ne smije biti prevaziđen! Oni su pomogli da bude prevaziđen jer nije nikada u literaturi ni otkriven ni stvoren u pravom smislu riječi; rat uobličen ovim i ovakvim prosedeima i ne zaslužuje postojati u literaturi. On tu i ne postoji; njega će u budućnosti sigurno nestati.

Neće se imati šta naslijediti. U kovitlacu nove stilske jurnjave, ta tema će biti prevaziđena, a ti pisci će biti zgaženi pod stopama novih tendencija. Nadmoćnijih, jačih tendencija. To će se zbiti usputno, u našem mraku; to neće ni ostati zabilježeno na planu literarne historije. Pretrajavanje rata kao teme zavisiće samo od dobre volje nove estetike; od toga koliko će joj uopšte biti zanimljiv. Zašto? Naši angažovanici koji se sada boje prevazilaženja teme – nikada nisu satvorili stil – ta tematika nikada nije zasvijetlila sugestivno i uvjerljivo. Stilskom poravnatošću i dosadom ona je svagda izazivala samo ravnodušnost. Ne govorimo sada o tržištu, to će tamo sigurno pretrajati, mi govorimo o pravoj književnosti; na tržištu će uvijek biti unosno tako unovčavati naše bijede i patnju.

Rat će uskrsnuti u literaturi samo u slučaju ako proiziđe iz stila prikazivanja; možda će se iz njegove pojavnosti roditi neki zanimljiv registar. Možda će rat kao objekt prikazivanja opredijeliti pisca za neki veliki stil. To sada ne znamo. Ali to su jedine mogućnosti da rat kao tema pretraje. Velika literatura neće citirati neko iskustvo, opetovati ga u tekstu bezvezno, i tako ga smatrati važnim po sebi. Naša reportažna ratna književnost nesumnjivo će jednom biti prevaziđena. Zašto bi nekome u budućnosti značila ta svjedočanstva, ona su bila možda korisna samo u datom trenutku: ratnom! Tada neće biti nikoga tu da nas ucjenjuje svojim ožiljcima i traumama. Od tih svjedočanstava i iskustava nažalost dosad nije nastala literatura. Suvremena estetika je pomiješala kategorije: najveći patnik i iskustvenik nije i najbolji pisac. Nečije iskustvo, nečija trauma, ispričani nedoučeno, na prvu ruku, kao takvi ustvari na polju književnom ne bi trebalo ni da nas interesuju. Oni su nam nezanimljivi.

Evo kako tu estetiku shvata naš kritičar Amer Tikveša: „Posebno treba naglasiti ciklus pjesama Ljudi govore. Tu se pjesnikinja bavi žrtvama logora iz posljednjeg rata, tačnije otkriva nam njihov glas. Već samim naslovom ciklusa, ona ih deviktimizira. Za viktimološki diskurs karakteristično je da se on bavi žrtvama kao bivšim ljudima kojima su neki drugi izbrisali sve ljudsko ratnom torturom uništivši im dostojanstvo. On ih svodi samo na komponentu žrtve. Adisa ih deviktimizira na način što ih imenuje ljudima prije, u toku i poslije zbivanja koja su im tragično utjecala na živote. Ona i kroz pojedine pjesme ironizira viktimološki diskurs koji od žrtve pravi misiju.“

Jedna pjesnikinja se dosjetila da izjave logoraša poreda kao svoje pjesme, i to naši kritičari onda proglašavaju spasonosnom gestom koja će pomoći našem društvu. To što oni zovu „viktimološkim diskursom“, kako kažu, sve ljudsko svodi na žrtvu – a pjesnikinja koja poreda jedan iza drugog, skoro bez ikakvih intervencija, gole iskaze logoraša, kratka svjedočenja žrtava  – svojom formom ne svodi ih na žrtvu – već ih „deviktimizira“. Zašto? Zato što je tako kritika odlučila. Ili prosto zbog naslova ciklusa pjesama: Ljudi govore! Ako se tako zove jedan ciklus pjesama, onda je jasno da to tamo pjesnički subjekt govori, i da su ti subjekti – ljudi! Ko bi mogao nakon takvog naslova u to posumnjati? Kritičar piše da te žrtve pjesnikinja deviktimizira već samim naslovom: možda je u knjizi onda trebala štampati samo taj naslov, prepisan od Rastka Petrovića, pa da taj humani zadatak bude obavljen! Diletantsko uvjerenje da je dovoljno poredati niz izjava da bi nešto bilo ciklus pjesama – svjedoči o tome da kritičar ne zna šta je književno djelo; govori nam da je zaslijepljen etičkim oreolom koji lebdi nad tim stihovima, i da ne vidi dalje od toga. Nije stoga čudno što pjesnikinja ima toliko pouzdanja u jednu tematiku, toliko da vjeruje da ta tematika može biti dovoljna sama sobom. To je precjenjivanje jedne teme, računanje sa najnižim emocionalnim efektima koji će ga spasiti od mjerodavne kritičke procjene. Po načinu uobličenja tih odsječaka bola – takva poezija i ta kritika žele sebe izuzeti iz sveopšte istorije patnje u literaturi. Trud koji se ulaže u ovakvo stvaranje jednak je naporu ispoljenom u zapisivanju direktno u laptop izjava koje se upravo emitiraju na televiziji. To što se dosjetila naša pjesnikinja Adisa Bašić baca sjenu na cjelokupnu istoriju uobličenja povijesnog bola u svjetskoj literaturi: zašto se trudio Celan uglazbiti nekoliko izjava u veličajnoj refreničnosti i zvonkosti svoje Fuge smrti, kad ih je mogao tek zapisati jednu iza druge? Zašto je Babelj u prozi onoliko lirski stilizirao zapisane iskaze svjedoka i sopstveno iskustvo, zašto je onoliko lickao nakazu, kad nam ju je mogao prosto sasuti u lice? Otkud to da se Šalamov onoliko mučio sa sižeom, premećući priču da istakne čvorišna mjesta, da nas što bolje udari, kad nam je te strašne priče mogao poredati, ukratko, onako kako je stvarno ispričano, kako se doista zbilo? Zašto Kiš jednostavno nije svoju Grobnicu satvorio samo od citata iz Štajnera, Mandeljštamove, Medvedeva, Ginzburgove, itd? Otkud toliko skribomansko djelanje na tekstu, čemu taj isposnički trud u oživotvorenju likova, čemu taj štreberski rad na uvjerljivosti predočenog svijeta, kad se bilo tako lako dosjetiti, kako nam to pokazuje naša pjesnikinja Adisa Bašić, da se ti iskazi samo poredaju? Dobri Gospod Bog, nažalost, njih nije bio obdario takvom inspiracijom i kritikom kakva je naša. Ti iskazi su poredani jedan za drugim kao tobožnje pjesme, ti živi ljudi se pojavljuju kao puki izjavljivači svojih patnji, oni su predočeni jedino kao žrtve, oni su obezljuđeni izostankom šireg svijeta, oni su svedeni na skice distrofijom njihovih života, oni su objektivirani u jednoj jedinoj emociji – oni nisu oživjeli u olakotnosti te izjava-forme, lišene svake estetske uvjerljivosti i oneobičenosti – ti iskazi ne izazivaju jači utisak od običnog govora koji svakodnevno slušamo – ta osjećajnost je prava kao linija u plakatnosti te članak-forme – a naša kritika uprkos tome tvrdi da ih ta pjesnikinja deviktimizira zato što ih imenuje ljudima! Gdje ih imenuje: valjda u naslovu! Takva je kritika izgleda blagodat samo našeg vremena.

Anđeoski je svijetlo u ovoj angažovaničkoj inkviziciji morala. Naša kolumnistička kritika mogla bi nam jednom zbog estetskog zanosa opako suditi. Pogotovo zbog rata, te neuralgične tačke našeg svijeta. Mi smo rekli da naše angažovanike moralna osjetljivost na kapitalizam i nacionalizam još uvijek ne čini piscima. To što odgovore u jednom trenutku na nacionalističku bijedu – još uvijek ih ne čini vodećim piscima Evrope. To što imaju dobar stav prema ratnim događanjima devedesetih – to je lijepo i dobro, dostojno poštovanja; ali to ne  isključuje mogućnost da su možda tek literarni trudbenici i diletanti. Ratno iskustvo može biti dragocjeno; ali samo ako se zna inovativno uobličiti. Djela koja su na strani progonjenih trebalo bi literarno strožije prosuđivati nego ona koja se zalažu za progonjenike.

Insistirati danas na autentičnosti ratnog odsječka, snimka, citata, iskustva – kao krajnjeg dometa jednog djela – postupak je savršeno bespredmetan i glup, kao vjerovati u katarzičku moć književnosti, u njenu snagu da izliječi cijelu jednu zemlju. Proglašavati to smislom jednog obesmišljenog literarnog koncepta – znači samo biti dosjetljiv, u trendu. To znači priskočiti u posljednjem trenutku jednom propalom konceptu koji se urušava sam od sebe, i ostati zatrpan pod njegovim ruševinama.

Kada naši angažovanici – koji su inače na putu da postanu literarni travari – ponavljaju onakve stvari o ljekovitosti književnosti, onda oni griješe protiv Svetog Duha Vremena, jer se protive sveopštem znanju, istini poznatoj. Danas kada se smiju izreći cijele istine bez ikakve snage u okviru lažnog svijeta, kao dekoracija; danas kada je notni tekst uvijek isporučen unaprijed, tako da uvijek znamo unaprijed šta nam može pasti na pamet – kada su i naše želje prethodno propisane; danas kad se ne mora čak ni lagati – kada ideološki inventar i nije potreban – jer je sve lažno; danas kad je oduzeto i pravo na nemirnu savjest – kad se ne zna šta je nemoralno – jer je sve bezazleno – svedeno na puko tipkanje i opsluživanje mašina; danas, dakle, u tom i takvom kontekstu treba biti djelatna i ljekovita književnost, i to književnost uobličena u jednom potrošenom stilu, bez ikakve sugestivnosti. Trebalo bi u tu svrhu samo napisati stotine i hiljade takvih romana pa bismo vidjeli kako se svijet preporađa!

Rekli smo da rat ne postoji u našoj literaturi, i zato je kriv prije svega reportažni memoarski prosede. Floskula stvarnosti kao dominanta nikada nije mogla prići tom živom čvoru svijeta: ratu. – Ratu koji u punoj proturječnosti spaja vrijeme i prostor, vodeći te kategorije ka iščašenju – što je najveći izazov literaturi. Ratu koji u literaturi preispituje sva velika osjećanja. Prava književnost spaja fakta i riječi dovodeći ih u sintaksičku vezu; tim minucioznim postupkom, tom alhemijom, literatura neće postati reportaža; niti će iznevjeriti logiku istine i stvarnosti. – To zna samo prava literatura; to je onaj udio čuda. Simbol se stvara u tom naponu fakata i riječi, u njihovom prelijevanju i treperenju, u izvođenju nadindividualnog i neizrečenog iz obične floskule stvarnosti. Šta je stvoreno u tom smjeru o našim ratovima? Hermann Broch je znao da je to slično radu sna: raspoložive floskule stvarnosti se uklapaju u subjektivnu stvarnost protkanu simbolima. Koji se simbol rodio u našoj ratnoj književnosti? Tako iskrsne svijet kakav želimo ili pred kakvim strepimo, naše želje i naš strah; dogmatizam reportaže ne može vidjeti takav svijet. To je znao i Danilo Kiš.

Sada su ga uzeli kao advokata svog angažovaništva, citiraju ga do neukusa. A on je davno govorio o tome kako samo osrednji pisci precjenjuju moć literature. Piscima koji imaju nešto da kažu preporučivao je publicistiku. Literatura je za one koji žele to reći na izvjestan način: za one koji hoće jezički istraživati, koji se znaju uzdići iznad efemernosti žurnalistike i aktuelnosti. Koji stilsku kombinatoriku ne smatraju najbesmislenijom rabotom na svijetu. U očima običnog govora i kolumnistike jezik književnosti je nerazumljiva latinština, crkvenoslavensko molepstevije, stilizovan i nesvakidašnji, dolazeći iz mitskih dubina nesvjesnog i sakralnih sfera tradicije i mitosa. To je pisao Kiš.

Ko je to bio dovoljno neodgovoran da se na vrhuncu jedne epohe logora i ratova, u 20. vijeku, u zenitu političke književnosti – zamara stilskom pedanterijom i depatetizacijom izraza, prigodom uobličavanja jednog literarno dotad neotkrivenog istorijskog arhipelaga? Ko je bio taj što je napisao da je literatura danas – puko pribježište duha, boca u koju je stavljena poruka i koja pluta po moru, bez adresata. Ko se to u neponovljivom momentu političke literature, kada je ona još uvijek itekako imala smisla – usudio tragati za stilskim amalgamima? Zar nije taj užas trebao sasuti nama u lice, izravnim i žestokim jezikom, da nas šokira, da nas sablazni? To bi bila pamet po mjeri današnjeg stila; to nije po-etika. To ne bi uradio niko ko zna šta je literatura: među njima je bio i Kiš! Nijedan pisac; nijedan pravi pisac koji zna da je važnije baratati registrima nego izraziti najprešućenije događaje na svijetu! Koji zna da je to prvi uslov da bi se uostalom prekinula i neka (politička) šutnja. Nijedan pisac koji zna da bez pravog i inovativnog prosedea ne može zasvijetliti ni zla pojavnost života, ni naopakost istorije, niti bilo šta pod kapom nebeskom, o čemu literatura govori stoljećima! To bi trebalo biti već jednom polazište spisateljima; mi ne bismo znali šta je rat da nije bilo sugestivne i vrijedne umjetnosti o tome; nikada se ne bi skrenula pažnja. Svesti cijelu književno djelo na politički problem: to ne radi niko od onih koji znaju da je život širi od politike. – Da je politika samo jedan kontinent života; ostali stoje neotkriveni! Književna tvorevina svedena samo na političku problematiku – jeste podjednako neuvjerljiva kao izvjesna književna struktura posvećena samo ljubavi, samo seksu, samo ubistvima; žanr našeg novog društvenoangažovanog romana nije zanimljiviji ni složeniji od žanra ljubića, pornića ili krimića. – To jest, zanimljiv je kao taj ljubić i krimić, ili pornić, budući prilagođen široj publici.

Naša književnost još uvijek razvlači lake žanrove alternativne kritičke umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Treba li naglasiti da sve to danas najviše liči na povijesnopoetičku grotesku? Ta umjetnost je nekada imala svoju publiku, svoj smisao; bio je to period kada je jedna totalitarna kultura u Sovjetskom savezu počela gubiti svoju funkciju: ostalo je pregršt neupotrebljivih znakova čija je značenja valjalo iscrpiti. Tada se kritička književnost otkrivala svrhovitošću; masa je bila željna jedne nove umjetnosti, i otud nije čudno što se taj talas tako lako i brzo širio Istočnom Evropom. U tom periodu, umjetnost je još uvijek mogla biti subverzivna, postojao je neko ko je to suzbijao i zatomljavao, pa i kažnjavao. Oživljenje avangardističkih načela konstrukcije i montaže književnog djela – bili su zanimljivi sami po sebi, bilo je to obnova jednog nasilno zaustavljenog književnog razvoja, prekinutog dekretima, što se dogodilo s ruskom avangardom tridesetih godina! Ideološko središte jednog društva je slabilo, i sve zanimljivije je bilo osvijetliti rub društva, i taj senzibilitet marginalca koji se kreće obodom; bilo je vrijedno otkopati avangardu koja je bila živa sahranjena. To je jedna alternativna kritička umjetnost koja je računala na masovnost, što je često i dobijala; taj žestoki kritički odnos prema stvarnosti bio je simpatičan i nov čitateljima, a ta politička satira i provokacija bile su neobične nakon smrtne ozbiljnosti socrealizma, ili visoke potresnosti antitotalitarne književnosti kakvu je pisao npr. Solženjicin. Ta proza i poezija su pravili jednak otklon prema te dvije oprečne strukture, oni su ih podjednako mrzili; bilo je to vrijeme proze u trapericama, crnog vala, soc-arta, književnosti svagdana (byta), ljubomornika avangardizma, surovog ženskog pisma, emigrantskog vala, itd. – što se proširilo svim istočnoevropskim književnostima. To su bili impulsi za rođenje istočnoevropskog postmodernizma. Danas se događa da mi tridesetak godina nakon te aktualnosti gledamo izobličenja i razvlačenja tih žanrova i stilova u književnosti do besmislenosti; ti žanrovi su bili rođeni po mjeri tog prošavšeg vremena. To je stil zastario, a stilska evolucija je tim okamenjivanjima zaustavljena. Danas ponovo neko na scenu izvodi one antijunake: alkoholičare, luđake, odmetnike, lopove Venjičke Jerofejeva, Juza Aleškovskog, Saše Sokolova, Eduarda Limonova, da iscrpljuje svetinje novog vremena? Neko je smetnuo s uma da su ti antijunaci danas sveprisutni, da ih svakodnevno sada možete sresti na ulicama; pa jesu li te svetinje iscrpljenje? Naša književnost otkucana je u ritmu beskrajnog skaza punog žargona, psovki, slenga, kolokvijalizama, argota, kao u najpoznatijoj prozi Aleškovskog ili Limonova. Ima li neko ko danas ne govori tako na našem spisateljskom woodstocku; da li postoji još nešto osim senzibiliteta književnosti kao ostarjelog odebljalog bitnika koji se kočoperi svojom buntovništvom u našem literarnom rock klubu, kao da oko sebe ne vidi mirijadu istih takvih pisaca koji podjednako viču. Nekom bi lako moglo danas na um pasti da skuplja kao Kabakov smeće u instalaciju, čime je on satvorio transmedijalnu biografiju trivijaliteta u životu sovjetskog građanina; uraditi to danas ne bi značilo ništa drugo nego tek sakupiti gomile smeća. Danas, kad je nemoguće konkretno odrediti jednu ideološku dominantu svijeta! Kada se ne može pouzdano saznati da li se angažujemo na pravom mjestu, na pravi način, kada se angažujemo! Šta toj skrivenoj biti društva mogu danas trivijalni – olakotni kritički žanrovi alternativne istočnoevropske književnosti iz prošlog stoljeća?[1] Mogu je samo skriti podražavanjem banalnosti, sitnica i besmislica stvarnosti, političkih trivijalija, onog najvidljivijeg. Skupljanjem sitnica u duhu prošavšeg! Razvijanje buntovnog senzibiliteta koji se prije orijentisao prema konkretnom ideološkom središtu – danas, u doba njegove skrivenosti, znači samo dizanje galame! Po mjeri sveopšteg senzibiliteta! Sve to znači nemati druge ideje nego prihvatiti ponuđeno; to znači biti angažovan angažmana radi, zato što se pročitalo i načulo da to tako treba, da je to lijepo i dobro, zato što su svi angažovani. Biti angažovan danas u književnosti znači vjerovati u kič; zašto? Pisac koji se opredjeljuje da današnju stvarnost uobliči žanrovima i prosedeima zastarjele alternativne književnosti iz prošlog vijeka – odaje nam banalnost svojih povijesnopoetičkih asocijacija; on sadašnje društvo prispodobljava sovjetskom društvu, iako ona nemaju nikakve veze. To je momentalna dosjetljivost, na prvu loptu; to znači biti u modi! Biti danas angažovan na antitotalitaristički način znači stvarati u književnosti kič, jer su u novim djelima umjetnička sredstva alternativne književnosti krivo i slabo primijenjena, pogrešno upotrijebljena, što je glavna osobina kič literature, kako je vidi Krleža. Kada počne savremeni romansijer reportažno kritički prikazivati stvarnost, to onda nije ni angažman ni književnost, nego kič; on tu ne može ništa promijeniti, i on se angažovao pisanja radi. Taj angažman je svrha samom sebi. Naša angažovana književnost je kič i zato što je brzo i dopadljivo izvedena, po zahtjevu tržišta, po ukusu i potrebi građanske alternativne publike: ona njeguje njihov patos i senzacionalnost; ona popisuje onaj ideološki dekor koji oni dobro znaju iz štampe!

Istočnoevropska alternativna književnost u prošlom stoljeću nije sebe shvatala ozbiljno, i otud dolazi njena mudrost: u tom smjeru treba shvatiti njeno stalno insistiranje na kolažu, na sopstvenoj aliterarnosti, na prosječnosti. To nije jedna velika umjetnost, i ona je to sama znala, bili su joj jasni njeni kapaciteti i njena publika. Bila je jasno ocrtana i njena funkcija: forsirati subkulturne žanrove i jezike u ime provokacije i iscrpljivanja jedne dominantne represivne kulture koja je na izdisaju. Skučenost te strukture nije mogla razviti neki senzibilitet koji će jače osjećati taj svijet u raspadu, i to joj nije bila ni namjera; poetički kapaciteti i laki žanrovi nisu mogli predočiti totalitarističko društvo, i čovjekovo mjesto u njemu, u svoj složenosti etičke problematike. Zato se dobro se znala razlika između onoga što je satvorila velika književnost a šta plošna alternativna literatura; kritičar je rijetko miješao – složene romane Zamjatina, Platonova i Bulgakova koji su izvodili i interpretirali problematiku tog vremena u nekoliko neslućenih i začudnih dimenzija – sa olakotnim popularnim djelima Aksjonova, Limonova ili Venjičke Jerofeja, kojima je cilj poigrati se praznim znakovima jednog sistema na uveseljenje šireg publikuma. Danas se taj jednostavni, politički, provokativni, angažovani, trivijalni niz jedne populističke književnosti razrastao do neslućenih dimenzija, i uzet zaozbiljno, kao nenadmašan intelektualni doprinos jedne književnosti, rastegnut je preko cijele književne strukture, kao njeno jedino, plitko i potrošeno, tkivo; ono što je nekada bio samo jedan marginalni tok u okvirima jedne šire (antitotalitarističke) književnosti – danas je naša jedina tradicija; ono što je nekada bila samo jedna dimenzija književne strukture – danas je cijelo književno djelo! To su svi prihvatili.

Naša alternativna književnost danas podmeće nam svoj angažman kao najviši poduhvat u historiji književnosti, u okvirima tih olakotnih žanrova; to je presudan korak u pomaganju današnjem čovjeku i njegovom životu, kažu. Oni žele transformirati cijeli svijet. Kritičari tu poetiku vide kao moćnu u velikim poduhvatima, i to je svrha te kritike. Svako upozorenje na estetsku manjkavost, na poetičku nedoraslost tim enormnim luđačkim ambicijama, na estetsku neuvjerljivost etičke pretenzije, naša kritička javnost smatra neviđenim zakeranjem, za koje ne bi trebalo biti mjesta; oni to vide kao sabotažu revolucije. Preko stvari estetskih prelazi se olako: zar je to uopšte bitno za jednu tako humanu umjetnost? Zar može ovako odgovorna književnost biti manjkava negdje; ona mora da je cijela lijepa!

Treba pogledati kako tu literaturu danas procjenjuju naši kritičari: „Dakle, etički gledano, Knjiga o Uni je dobra jer nudi katarzu i ima detraumatizirajući učinak, gledano s estetske strane odlično je izvedena. Svi naratološki postupci su potpuno utemeljeni, a diskurs poezije, slikovitost i sentencioznost garant su jedinstvenom čitateljskom užitku.“

Ovako može prosuđivati samo literarni diletant koji ne zna ništa o tome da je literatura u dvadesetom vijeku kao nikad dotad zasvijetlila svojim karakterom estetičke radnje s etičkim posljedicama: pjesnik u sjenci užasa nije mogao raditi dobro a da ne radi lijepo, i obrnuto. Dati stil je proizlazio iz uobličenog događaja, isto kao što je taj događaj nametao određeni stil. Etički ciljevi su nedohvatni ako djelo puca po estetskim šavovima, i stoga je nemoguće govoriti o estetskim i etičkim stranama. Znači: estetika i etika su neodvojive, u dijalektičkom kretanju; i ljepota je postala etička vrijednost. Predočeni užas je postao ljepota! Turpituda je postala ljepota! Novi stil se rodio u ritmu patnje, nakaze! Ako je želio služiti najvišim ciljevima, pjesnik je morao raditi svoj posao zanatski dobro; jedino u tom umijeću je još preživjela neka vrijednost! Uprkos tome – godinama kasnije – naši kritičari se naginju i gledaju književnost malo sa estetske – malo sa etičke strane, i tako procjenjuju, što im pomaže da izvode zanimljive opozicije: blagodareći najnovijoj književnosti tako ćete prema našem kritičaru Tikveši doživjeti i „detraumatizaciju“ i osjetiti „čitateljski užitak“! Kakva osjećajna kapriola! I sve to zato što je jedna knjiga i sa estetske strane (pazite sad!) „odlično izvedena“. Dakle, ocjena pet. Zašto? Svi naratološki postupci (pisac je naratog!) su potpuno utemeljeni, a diskurs poezije, slikovitost i sentencioznost su garant jedinstvenom čitateljskom užitku. U našoj kritici mutni pojmovi: slikovitost i sentencioznost su najviše vrijednosti, a pisci su promaknuti u naratologe!

To što govori vrijedna literatura, o čemu ne zna ništa naša kritika, naslućujući probleme bez čijeg osvjetljenja se ne može nastaviti živjeti – to je jedini angažman literature. Jedino veliki stil može imitirati žive emocionalne i životne potrese. Jedino će on pretrajati u vremenu, blagodareći idealnom čitaocu – kojeg će naći u svakoj budućoj epohi; tu će ga svojim jezičkim obrtima i sižejnim obratima svaki put pogoditi. Njegov senzibilitet postaje tako osjetljiv i na prevaziđene i zastarjele užase; on će biti izoštren u spoznavanju sličnosti prošlosti i sadašnjosti. Djelo će ga natjerati na logičko prorokovanje. – Jedan idealni čitalac je garant preživljavanja date književnosti. – Intelekt će osjećajući uspostavljati veze. Literatura koja tog idealno osjetljivog čitaoca tjera na takvo što, to je angažovana literatura.

Već sada čujemo prosvjedno struganje kritičkih žižaka u zidovima našeg naherenog književnog hrama! Insistiranje na stilskoj oneobičenosti i saznajnom potencijalu literature – jeste sumnjivo skretanje prema desnici; svaka se estetička skupina zaokupljena stilskom kombinatorikom – svetom književnošću! – dobrano približava etnonacionalističkim dženetskim vrtovima: tu se već čuju milo prskanje esencijalističkih šedrvana! Zaustavite ih u tim desničarskim estetizantnim namjerama! Prepriječite im put stotinama i hiljadama naših ljevičarskih knjiga otkucanih u ritmu nove pripovjedačke Bosne! Izbezumite ih decentriranjem u našoj bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici! Ne dajte im stupiti u naše hrestomatije nacionalne književnosti! Suprotstavite im našu reportažnu tranzicijsku književnost! Uključite Nevidljive Isključene u književnost! Moralizirajte društvo! Neka književnost postane potraga za moralno valjanom normom u bezočnom društvenom poretku! Tako treba angažovano rikati besmislene fraze.

Književnost danas ima gotov stav, ona se želi nametnuti u najboljoj maniri glupog političkog uvjerenja. To naši estetičari onda zovu angažmanom. Treba primijetiti da je uvjerljivost likova nepostojeća kategorija u našoj kritici i književnosti; oni više ne liče na čovjeka, koji je kao smrtno biće nestao iz naše literature. Čovjek u našoj literaturi je uglavnom protagonista koji ima ovakav ili onakav politički stav, u okvirima plošne književne forme, i to je sva njegova životna preokupacija. Prava književnost nikada kao danas nije toliko bila zaokupljena samo novinarskom pobunom protiv vladara i zakona; – tu više ne postoji pobuna protiv stanja koje se ljudskom biću kao takvom nameće, i otuda, tako uprošćena, naša književnost nam se čini kao neuvjerljiva naporna bura koja nas zasipa gomilom hartije i politike.

Nepopustljiva paranoja je obuzela literaturu, i ta literatura se ustrajno približava novinarskom delirijumu; ona povezuje svakodnevne sitnice i besmislice, urličući o konspiracijama svjetskih razmjera. Jedina njena preokupacija jesu te političke trivijalije na koje je ona svela cijeli život. Naša literatura je paranoična jer prekomjerno uvažava svoju ličnost, njoj se čini da je otkrila neviđene tajne. – Mi već sada vidimo kolika je to paranoično prorokovanje hinjeno; tu nema živo deformiranih slika. To su obične floskule stvarnosti nasilno uglavljene u plitko i usko književno tkivo. – Naša je književnost obični simulant koji u prazna bjesnila bježi od svoje nemoći.

Ne postoji opozicija angažman-dezangažman: ako se angažujem kao pisac, dezangažujem se kao čovjek, i obrnuto. To je pisao Radomir Konstatinović. Očajavanje, strah – to nije program. Ali jeste ljudskost, sugestivnost, uvjerljivost: nešto što je, znači, mnogo šire i jače od programa; to su i složene dimenzije u književnoj strukturi koje imaju svoj datum i mjesto rođenja. I ti se sentimenti najuvjerljivije izvode na polju literature; zato je ona jedini pravi angažman. Taj splet ljudskih osjećanja u grču konkretnog političkog doba u književnosti je izveden uvjerljivo samo onda kada se cijela ta problematika stvarno tiče piščevog Ja; ali i onda kad je on zna zanatski realizirati tu problematiku. Možda će u transpoziciji tih sentimenata bolje zasijati i politička groza jednog vremena; to je u drugom planu. Kakogod, takva konstrukcija će biti bliže onom što bi književno trebalo biti, iako možda neće biti ni deset ljudi koji će imati u glavi asocijacije, uspomene i rastrojstva da bi razumjeli tu osjećajnost u punoj datosti. To nije važno. Adorno je pisao da je asocijalna umjetnost najbolja negacija jednog društva.

O dijalektičkom kretanju angažmana i stila raspravljali su i Camus i Sartre. Jedino veza naših angažovanika s njima jeste to što nisu čitali ni jednog ni drugog. Odbolovavši pet godina angažmana i istorije u Pokretu otpora tokom Drugog svjetskog rata, pišući svoje kronike u listu Combat, Camus se povukao ponovo u očajanje i borbu protiv gnusne ljudske kobi: prolaznosti. Napustio je istoriju i uredovanje njome, nije se izravno zalagao za popravljanje socijalnih prilika. Jasno je da ga je zbog toga Sartre kritikovao – Camusova prijetnja da će se povući u pustinju izgledala mu je bespredmetnom: Camus, to je također kavez, samo malo rjeđe naseljen – poručuje mu Sartre. Camus je u istoriji vidio još jedan apsurd – i nije ga želio tumačiti. U svojim esejima se zagnjurio u samotinju pustinje, i pokušao sebi objasniti: šta je s čovjekom, šta je s njegovim životom, kroz šta to on prolazi, i šta tu može literatura? Sartre ga je optuživao što ne daje istoriji smisao, nego to traži od nje same; Sartre je negodovao što Camus postavlja uslove za ulazak u istoriju kao da je van nje. Sartreu je smetalo što je nakon rata Camusov moral bio samo literatura. Camusu – ma koliko da je to želio Sartr – nije bio stran dijalektički materijalizam – i tobožnji uzmak od istorije u sigurnu zavjetrinu među ljubitelje umjetnosti i životinje – što su mu Žanson i Sartr pripisali u polemici – Camus smatra glupošću, bezazlenom. On zna da je i taj njegov povratak očajanju također historičan; i on će čovjekovo postojanje i kategorije koje su iščašene do raskidanja sagledati upravo u sjenci historije, u koordinatama stravičnog vremena i prostora. To će biti jasno u Pobunjenom čovjeku. Camus ne želi vjerovati i osmišljavati povijest – jer to vodi u nasilje. Međutim, on ipak želi u od nešto od te povijesti i vjerovati – da ne bi to nasilje odobrio. Camus samo ne želi poimati povijest kao apsolutnu vrijednost. Camus misli život u proturječnostima; on se zalaže za govor blizak šutnji, za slobodu koja stalno čezne za bitkom kao svojim ukidanjem, za umjetnost koja ne može sebe ostvariti i odvojiti od mnogostrukih funkcija koje prožimaju, za misao koja stalno gradi cjelinu istodobno je rušeći, za to rušenje na putu samostvaranja; on pledira za povijest koja realizira moralni smisao lucidno spoznavajući uzaludnost i nemogućstvo. Camus je spojio mediteransku ljubav prema životu i lucidnu konstataciju apsurda, nemogućnosti sreće.

Otud dolazi Camusova mudrost, naspram Sartrova angažmana koji će ga odvesti u odobravanje i prećutkivanje komunističkih zločina, u ostvarenju cjelovite vizije svijeta. Postoji li u takvom mišljenju Camusov angažman? Njega samo interesuje život kao koloplet proturječja; i on ucrtava čovjeka u punini njegova životnog djelokruga u vremenu i prostoru. Njegovi se eseji bave čovjekovim životom i umiranjem; i to je angažman. Sartre je tek deceniju kasnije u Riječima priznao da je literatura nemoćna u popravljanju socijalnih prilika; to je naglasio u djelu koje je pisao u vrijeme kada je fanatičnu komunističku mladež uvjeravao da se odrekao literature. Već tada je osjećao da se jedna literatura praksisa ipak rodila u doba nepronalažljive publike, i to je taj paradoks koji nije uspjela preživjeti netaknuta. To je izgleda Sartr znao i početkom pedesetih godina u polemici, a Camusov bijeg u očajanje zbog gnusne ljudske kobi prevrtljivo je koristio u njegovom diskreditiranju. On je razumio Camusa i svjesno žrtvovao prijateljstvo; Sartre je kasnije priznao, nakon Camusove pogibije, da je Camus bio među posljednjim piscima koji su vjerovali u moralnu konsekventnost literarnog čina. Literatura je bila njegovo jezgro; život, literatura. On je tražio idealnog čitaoca. Sartre je pobijedio u polemici; njegove ideje godinama kasnije doslovno ostvaruje literatura pretvarajući se u etički i socijalnoodgovorni kič, u revolucionarni poklič. To ostvaruje i naša društvenoangažirana književnost zaokupljena ratom i tranzicijom.

Kada je u pitanju Džojs, on se u literaturi neodgovorno ponašao otpočetka. U Prvom svjetskom ratu on živi u dubokoj unutrašnjoj izolaciji. Borbe su vođene na svim stranama, carstva su padala, kraljevi su odlazili u progonstvo, stari poredak se s treskom rušio, a on je spokojan sjedao za sto – i pišući Uliksa imao osjećaj da radi nešto za najdalju budućnost. Politika me ne zanima, govori svome bratu, jedino što me zanima jeste stil!

Šta bi rekla naša najsavremenija angažovanička misao: Džojs je neodgovorni reakcionar, obični molusknik; Džojs se polako približava desnici? Otkud su ta mnogobrojna gospoda i drugovi, te gospođe i drugarice, ti literarni trudbenici i djelatnice, uopšte sigurni da je angažman na njihovoj strani? Kakav je to onda koncept ako ide u prilog našim škribentima? Jesu li to oni upućeniji u stvari literarne od Džojsa ili Camusa? Jednom kad odlučimo ras-kiš-iti ta njihova pisanija, te njihove ispremetane uratke, šta će ostati od te naše prve linije u odbrani pred stilom u literaturi, od tih diverzanata angažmana? Ni Kiša, ni Camusa, ni Sartra; samo provincijalna hartija, zgužvani papiri, promočeni.

Šta se dogodilo s angažmanom? Mi ga gledamo svako večer na televiziji u toj amizantnoj igrici skrivanja i otkrivanja istina. Cijelu našu literaturu, svu njenu strukturu i smisao gledamo svako noć emitiranu u igri skrivača. Ili ispisanu u tri stupca novina. To je ipak samo kolumnističko i reportažno natražnjaštvo. Nekakva politička odgovornost, primijenjena i sprovedena u literaturi; to je puki dnevnopolitički komentar. Prema tim uzusima – angažovan je neki romančić koji iznova ispisuje našu ratnu grozotu ili tranzicijsku muku, promičući dobar stav, a da pri tom to nije ni roman, i pisac je posve nesiguran o čemu zapravo piše, a mi samo možemo naslućivati šta je htio reći – dok  je najveći hirurg savremene duše, stvorivši prozu s neviđenim ritmom u prošlom vijeku, s ritmom koji je neprevaziđen do dana današnjeg, rasporivši bolna mjesta našeg savremenog senzibiliteta prvi i najhrabrije, konstatujući da se se neke stvari stubokom promijenile u čovjekovom životu – zapravo, znate, obična kukavica i ignorant koji se boji rata i politike. Zastarjeli romansijer!

Postoji li neko među ozbiljnim čitaocima koga dotiče nešto od ove angažovane vike? Pod maskom najprozirnije olakotnosti, u zamahu spisateljske neinventivnosti i neukosti, pojavila se, eto, jedna književnost, pokazujući nam na pet hiljada sedamsto šezdeset i pet mjesta prorupljenu vijetnamku svoga intelektualnog i zanatskog umijeća; ona nas stalno zasljepljuje blijeskovima svoje društvene angažiranosti, tako da na početku od te korisne grmljavine ne uspijevamo razabrati ni slova.

Kakvo društvo, kakav spor i koja kritika, kakvo ozdravljenje koje zemlje i kakvog društva; šta to buncaju naši pisci, u šta to oni vjeruju: koliko je to kilometara i kilograma zla i nacionalizma ostalo raskrinkano pred njihovim oštrim napadom; zašto angažman, odakle i po čemu upravo taj angažman, šta je taj angažman i šta se hoće tim angažmanom? Tišina; na ova pitanja nemaju odgovora, i to će tako i ostati.