Pisac štampa svoje djelo i šalje ga u svijet, i samim tim prihvata da ono ima neki smisao. Složiti književno djelo, montirati ga u izabranom žanru, pod određenim uglom, znači opredijeliti se za dati sistem, etički i estetički; pisati već znači priznavati neku vrijednost. Kao što je to već dobro poznato: u vješto napisanom književnom djelu ne osjeća se napor ili muka pisanja. Na kraju sve ostaje kao zaokruženo, skoro savršeno, kao da je napisano s lakoćom. Tačno je da stanoviti stav ili vrijednost doista bivaju konstituisani u završenosti jednog djela, i to se da lako interpretirati; ali ne treba zaboraviti da je to djelo samo jedna dobro izvedena simulacija života. Parče haosa svedeno po književnim zakonima vjerovatnosti i mogućnosti, prema unutarnjim zakonima jedne fikcije; djelo je moralo jednom biti nekako završeno, zar ne? Također ne treba gubiti iz vida i da se književna tvorevina sigurno u jednom trenutku i otela autoru iz ruku zaklapajući se po svojim unutarnjim logičnostima, ili pod pritiskom životnih okolnosti; naprimjer, Crnjanskijeve Seobe su ruina: od predviđenih šest knjiga – na kraju su napisane samo tri. Joyceov Uliks je na početku trebao biti samo jedna od priča u Dablincima; isto kao što je Vergilijeva smrt bila zamišljena tek kao pripovijetka. Teško koji pisac može biti siguran da će ostvariti sve svoje namjere onako kako je to snivao prije pisanja djela.

Mi samo možemo naslutiti stvarne razloge zbog kojih je pisac napisao određeno djelo; i uslovi koji su pratili nastajanje tog djela ostaju također ponajvećma nepoznanica. Mi uzimamo i shvatamo od djela ponajviše ono što je nama blisko. Dati iskaz stoji u tekstu, i mi ga vidimo – on tu ima svoje značenje, i mi saosjećamo onako kako je to možda pisac želio; književni teoretičar vidi funkciju tog iskaza, njegovo mjesto u sižeu, i on to može protumačiti. Također: on dobro zna kontekst jednog djela, njegovu sociopolitičku težinu, itd. To je sve uredu.

Ali mi tako rijetko saznajemo stvarnu pobudu pisca da stavi taj i takav iskaz na određeno mjesto; mi ne znamo odakle on potiče. Pisac ne razmišlja povijesnopoetički ili književnoteorijski; ili barem, on ne smije tako razmišljati. Mi znamo da on svoju sudbinu u tekstu uzdiže kao da je to sudbina cijelog čovječanstva, i mi ga zato razumijemo, bez toga se ne može; ali ti njegovi lični poticaji, lični trenuci dostojni uobličenja, u tom uzdizanju, nepovratno propadaju. – Živi život nestaje kao prah propadajući u tekst. Njegove impresije čiji su impulsi završili u tekstu: gdje, kada i zašto su proživljeni; šta je bio razlog baš njihovog uobličenja, zašto su bili specifični? S kim to razgovara, koga to lično želi ubijediti predočenim svijetom? Mi ćemo teško dokučiti koji su to bili njegovi stvarni problemi koje je imalo razriješiti jedno književno djelo, bez čega život ne bi mogao biti nastavljen. Nama u punoj datosti nikad neće biti jasan totalitet koji je iznjedrio jedno djelo. Mnogo otpada u tekstu.

Pisac rješava prvenstveno svoje preokupacije; on ih, istina, zavija u opšterazumljivu (sociopolitičku) oblandu koja uspostavlja komunikativnost njegova svijeta; on izmišlja ili autentično zastupljuje topose, on uspostavlja vrijeme radnje, i to je sve ono što mi interpretiramo, u potrazi za značenjem tog djela. Mi se tako, recimo, bavimo literaturom.

Nećemo reći da pisac nije svjestan te političke kvalitete svoga djela; nećemo reći ni da mu je svejedno – da je lišen svake strasti dok uspostavlja tu dimenziju književne strukture; ali to nikada nije glavni razlog zašto on piše svoje djelo. Osim ako nije pisac reportaža, ili naše najnovije društvenoangažirane književnosti.

On – kako je to već rečeno – u tekstu prije svega rješava lične probleme: svoje opsesije i svoje strahove. Ali također: on će s njima postati napadan i dosadan, ako ih bude uobličavao otprve, sirovo; ako ne pogodi pravi stil, saopštavajući ih izravno. Mi ćemo u tom slučaju ostati indiferentni prema njegovim patnjama i zanosima, čak i ako su oni i neobični i značajni. Njegovi lični problemi i patnje, oni nas kao takvi ustvari i ne interesuju. Pisac ih mora na pravi način iskrivljavati; pisac mora podesiti siže koji će ih sukladno sopstvenoj logici transponovati i preoblikovati.

Pravo orkestriran i tačno podešen taj i takav citat života, iskrivljen s mjerom, prelomljen na pravom mjestu, tako da ne gubi mnogo od svog autentizma – daje tekstu onu dimenziju koja će nas uvjeriti da je to jedno djelo koje je doista moralo biti napisano, da je postojala piščeva potreba da se načnu date nerazmrsivosti života. To djelo će nam biti blisko i razumljivo; možda će nas i potresati ili zanositi. – Ono što je još važnije, takav tekst nas uvjerava da pisac zna svoj zanat: da je dobro znao kako efektno transponovati građu, i na kojem je tačno mjestu prelomiti u uobličenju, u sižeu. Znalački otkrivati ta iskrivljenja, osjećati ta skrivanja – uviđati tehniku tih iskrivljenja – znati dozu koliko se sve smije iskriviti da bi književni svijet ostao potresan i bolan kao pravi život – da bi sve odavalo bolnu potrebu da se napiše – dijagnosticirati taj olovni prah u grudima –  procjenjivati tekst u svjetlu jedne takve ideje; sve su to dobre preokupacije kritičara – i to su prave kvalitete jednog pisca.

To je sve jasno, ali to nije ono o čemu smo govorili na početku. Možda je pisac govorio jednu stvar, a godinama kasnije – to će se razumijevati drugačije; kao da je proteklo vrijeme mračno kao ambis. Da li je on uspio uobličiti sve te citate svoje stvarnosti onako kako je želio? Jednom kad svoje djelo štampa – da li će do nas doći ta emocija koju je on podesio u tekstu? Kada prođe vrijeme, da li će iko više razumjeti to djelo? On je snivao o zaokruženosti svoga djela, on se opredijelio za jedan sistem samim pisanjem; ali vrijeme će protjecati i sve će se mijenjati: hoće li na kraju išta ostati od toga? On se opredijelio za datu vrijednost, ona je ostala upisana u tekstu, sačuvana po tekstu, i ona će doći jednom u dodir sa smrću. Smijemo li pitati šta će biti sa piščevim ličnim impresijama, cijelim njegovim životom, hoće li se on ukazati pred nečijim očima jednako (ili barem približno) onako kako su iskrio u njegovim zjenicama, onomad. Smijemo li pomisliti šta će biti s nedovršenim djelom: da li će veličanstvenost jednog okljašćenog torza dostojno prenijeti ili naslutiti sistem vrijednosti ka kojem se išlo? A autor neće biti tu da nas uputi. Sve su to tačke u kojima život daleko prerasta literaturu.

Objavljujući svoje djelo pisac prihvata učesništvo u svijetu, upušta se u rukovođenje proturječnostima stvarnosti – koji će njega i njegovo djelo dijalektički obezglavljivati. To je izgleda neminovno, i on s tim mora računati. Književnost mora biti odmjeravana u odnosu na život.

Hlebnjikov je toržestveno vjerovao u proročanske zvuke poetskog jezika: nije bilo riječi, postoje samo zvukovna kretanja! Prostor zvuči kroz azbuku. Veličanstveni ritmički nemiri iskre na bonaci postojanja; a bogovi zvuka raspoređuju prah čovječanstva na ploči zemlje, slikajući njime kao po staklenoj plohi. Domovina stvaralaštva bila je budućnost, i umjetnost je tada projekt života. U tom razvedenom poetskom snu pronađen je čudestveni kamen prelaska svih slavenskih riječi, jedne u drugu, a strune azbuke su zvučale snovno, milozvučno; ono što se trebalo vaspostaviti bijaše jezičko svejedinstvo i opšti trijumf dobra, čistote i nekoristoljublja. Mislio je da sve dobro zna, i da se slični događaji u istoriji zbivaju po zakonu koji je otkrio.

Život i stvarnost su bile sasvim druge stvari. Taj pjesnik je po Jakobsonu kasnije svrstan u jedan niz, u jednu generaciju pjesnika koji gube; i to je bila generacija ruskih pjesnika koji su u Revoluciju 1917. ušli formirani, ali bez snažnog i stabilnog poetskog sistema, još uvijek misleći stvari u protivrječnostima; – proučavajući stvarnost u kretanju. Završili su strijeljanjima, samoubistvima, duhovnim agonijama, fizičkim mukama, surovim lišavanjima, neljudskim patnjama. Oni koji gube!, kaže Jakobson.

Zvuk je prema Hlebnjikovu natopljen značenjem. Riječi probadaju te zvukove kao mačevi. Prostor se razmotava u svojoj koži vaseljenskih dimenzija. Sve su to poetske slike pjesnika o kojemu govorimo. On kao somnambul mjesecima luta ruskim prostranstvima, bez doma. Svaki put kad Majakovski urgira da objavi knjigu i naplati svoj rad, Hlebnjikov odlazi: Na jug! Proljeće! I taj pjesnik će se buditi iz svog poetskog sna: opet običan život, oštrine gladi! Pišu da je od gladi lipsavao danima. Jedan drugi pjesnik, među onima koji gube, Mandeljštam, nastupiće vehementno pred činovnikom Berđajevom, tražeći smještaj i namještenje za svog prijatelja, lutajućeg pjesnika, lakomog na odricanje, nemarnog u imetku. Taj činovnik, Nikolaj Berđajev, kasnije religiozni mislilac, mutni interpret Dostojevskog, ostaje mirna lica pred Mandeljštamom koji ga obasipa gomilom uvreda. Buđenja Hlebnjikova kao stvaraoca bila su rijetka, ali ih je kritika pamtila; nisu mu oprostili njegovu priču Čovjek s puškom koja je evocirala Lenjinovu rečenicu: „Čovjek s puškom – strašan u prošlosti u svesti radnih masa, nije strašan sada kao predstavnik Crvene armije.“ U posljednjim danima, kako piše Jakobson, Hlebnjikov se živ raspada, i pjesnik moli da se u sobu unese cvijeće kako se ne bi osjećao njegov smrad.

Da li Hlebnjikov izgleda smiješno, dok slušamo kako sanjari o tom svejedinstvu dobrote, u praskozorje jednog doba koje će neko nazvati ljudožderskim? U tom dobu kada se moralo danonoćno biti budan kako bi se sačuvao goli život. Možda nekome on može izgledati smiješan. Mi znamo da on nije nikada zaspivao. To je samo zaklapanje očiju pred očiglednim oštrinama stvarnosti, to je san u koji dopire taj vrišteći svijet. I to je jasno iz njegove poezije: treba samo pogledati njegovu poemu Ždral. Hlebnjikov je živio onako kako je pisao; i ta preimućna podudarnost života i literature – to je ono što ga spašava od toga da bude smiješan. On nikada nije obitavao u drijemežu; bio je to veličanstven san otvorenih očiju pred svijetom koji se raspada.

Stvarnost nam gotovo nikada nije naklonjena. Svijet nije napravljen prema našoj mjeri. Ta mašina koja gužva godine ljudskih života nezaustavljiva je. Vrijeme stalno nestaje kad se pogleda unazad; godine su zgužvane u besmislu. Literatura je uvijek tu da – sada! – u ovom trenutku, zaustavlja taj rad stravične mašine, da popravlja ono što je ostalo zgužvano; ona pomaže da naši besmisli, naše tuge, naša odricanja, naša patnja, naša poniženja – da sve to izgleda smisleno, i koliko je moguće: lijepo! Ako se složi ubjedljivo i ukusno dozirano, u preimućstvu jednog sižea. Ali za to sve – treba veliki Stil.

Mnogo smo puta vidjeli kako je i najveći stil bespomoćan u grotlu života. Veličanstvene  sanjarije su bile utjeha Hlebnjikovu; ali kakva je to utjeha u konačnici. I najveće slike i najritmičnije rečenice stravični život nekad izmeće u grotesku; da li ih se uopšte tada sjećamo? Boravivši šest sedmica u bolnici među epileptičarima, kao Rembo u paklu, Crnjanski će se početi gaditi literature, i neće dugo nakon toga napisati pjesmu; varirati tugu rastanaka, uzvišenost misli, krasotu zvijezda, pouzdanost smrti, u stihu, u metru, u tercini, u katrenu, u oktavi, u sonetu, stoljećima – sve je to užasnije od epilepsije, piše. Čini se jasnim ko odnosi pobjedu u tom sukobu života i literature, i mi bismo mogli očekivati da literatura jednom posustane. No ona ne prestaje s tom čežnjom za jedinstvom; ona uspostavlja red. Ona je svjesna svog izgnanstva: ko je jednom osjetio toplinu sunca – sjeća se ljeta i usred zime! Stalno sjećanje na to jedinstvo se vraća poput revolta, rekao bi Camus. I ono stvarno i jeste revolt – kao jaka mržnja na ono što gužva život. Tu je odmah i korijen angažmana. – Angažman je prihvatanje maštarije kao morala – oživotvorenje literature – življenje sanjarije; to je taj angažman kao Hlebnjikovljev. Takva dosljednost maštariji u kojoj se konstituiše moral može se manifestirati i na političkom polju, u vidu političkog angažmana; ali to je samo jedna od dosljednosti literaturi u samom životu. Pisac često zaboravlja literaturu u svom angažovanju, samo politika biva njegova sudbina, i mi to vidimo u njegovim djelima: ona sve više liči prikazu i izvještaju. To često gledamo u literaturi danas.

Sjećamo se bljeska inventivnosti u nadrealističkim formama. A oni su govorili kako njihovi ciljevi i nisu toliko čisto umjetnički koliko su usredsređeni na ispitivanje dotad neispitanih kontinenata života. Oni ne žele razmišljati o pitanjima ove ili one književne forme, nego prevashodno pitanje jeste: kako živjeti. Literaturu je tu zaokupljena velikim pitanjima života, i slike su su zbog toga veličajne, dotad neviđene. Misao se tu daje artificijelno, ali ona nije razdvojena od života. I samim tim doziva i angažovanje na političkom planu; i to je samo jedan od angažmana. Literatura je kod nadrealista imenovana uopšte kao vidovita u stvarima životnim: ona je trebala osloboditi čovjeka od svih njegovih blokiranih želja. Samo luda ljubav, piše Breton, može biti most ponad skučenih života koji vodi pomirenju mogućeg i nemogućeg, svjesnog i nesvjesnog, sna i jave; san i java su se približavali: slučaj je proishodio iz želje – najdublje ja tada prirodno pronalazi u stvarnosti događaje koji mu odgovaraju, kao da je u pitanju san.

Život se svejedno suprotstavio toj smislenoj koncepciji. Jedan bistroumni bezumnik među njima, kao odbačenik iz pokreta, ističe da su nadrealisti upali u zamku zdravlja. – Da zbog toga nasjedaju i u klopku društvenog angažmana. Šta će meni sva svjetska Revolucija, piše Artaud, ako znam da ostajem vječno bolan i bijedan usred svoje vlastite kosturnice. Nadrealisti su, rečeno je, ljubili život koliko ga je Artaud prezirao. Otkrilo se da su oni život ipak shvaćali suviše plošno. Artaud jednostavno nije mogao cjelovito prihvatiti nadrealistički sistem – i zato je bilo krivo njegovo tijelo; kako bi sam on rekao: bio je neslobodan zato što je bio loše građen, i čovjek bi bio slobodan jedino ako mu tijelo jednom konstruišu bez organa. Artaudov košmar će se otkrivati kao zastrašujući negativ Bretonovog sna: Artaud je doista ostao dosljedan nadrealističkoj tezi da pisanje nikad ne treba razdvajati od sopstvenog života. – Svaki titraj njegovog jezika je doista i dalje strujao kroz njegove misli; ali on nije imao tijelo atlete da bi mogao kušati praskavost, postojanost, magičnost, i svu puninu lude ljubavi.

Život je još jednom prevazišao stil. Široka nadrealistička koncepcija koja je trebala obuhvatiti cijeli život zaboravila je na krhkost ljudskog tijela. Artaud će Bretonovu grčevitu ljepotu ostvarivati svojom lucidnošću. Ona će neprestano napeto kružiti oko odsutnog – mrtvog vlastitog jezgra. On će taj negativ nadrealističkog žovijalnog koncepta odslikati, neublaženo. On će ostati dosljedan životu, literaturi na svoj način, onoj nadrealističkoj opkladi prema kojoj treba dobiti ili izgubiti čitav život. To će biti novi delirij; delirij razočarenja, napuštenosti, užasa, kojim se opet umiče svakodnevlju. Patnja će ustvari biti zaslužna za sve to. Tako je otvorena nova stranicu u stilu i mišljenju. Patnja i lucidnost su babičile pri rađanju jednog novog stila.

Taj stil je grčevita ljepota košmara u oštrinama i tamnim sjenama proturječne i nezavršene stvarnosti. Svašta je odslikano na tim košmarnim negativima: posljednji dani čovječanstva, to olujno istorijsko nebo dvadesetog vijeka, i olovni gromovi koji udaraju; i mašine koje uduplavaju ljude kao sjene, svemu skidajući auru, i neki ljudi razjapljenih čeljusti, sa svojim krhkim tijelima, u tom svom paklu kako se otimaju za posljednja velika osjećanja, kidajući se oko tih plašteva s proturječjima stvarnosti. Ti ljudi znaju da velika osjećanja nisu prava ako nisu nezemaljska, ako nisu posebna i neviđena, ako nisu brizantna, ako ne nose tu auru trijumfalizma; ona više ne mogu biti takvim sama po sebi, i ona ponovo moraju vaskrsnuti u tom stalnom gušanju sa utvarama stvarnosti, koje mračno napadaju sa svih strana. Ti ljudi stoga moraju biti u jednom povišenom stanju lucidnosti koja će nadrasti sve. Oni će proći kroz taj pakao proturječja, grčevito, često izvrnute utrobe, kao luđaci. Davno je prošlo vrijeme kada su sve doživljavali kao hipnotisani; pažnja više ne može biti slijepo i sanjalački zaustavljena na jednom liku. – Likovi i stvari prolijeću uokolo kao na ubrzanom filmu. I oni sada moraju hitati spašavajući ta pokidana velika osjećanja, u mraku pakla, među oštrinama. – To im je dovoljan razlog da glavu razmrskaju o neki nevidljivi zid! Literatura je taj san koji ih na moment obuzima kad se prislone uz neki mračni zid; te slike koje viđaju u tami dobivaju svoju simboličku vrijednost kad se dovedu u sintaksičku vezu: oni snatre da su spasili nešto od toga za što se bore, oni u snu ponovo vide njihovu cjelovitost. Na njihovim krvavim rukama su samo poderotine tih velikih osjećanja, jedino preostalo iz stravičnog kidanja sa utvarama i oštrinama; ali u njihovom snu, ostaje nešto od onoga što oni žele. – U literaturi mi još možemo vidjeti poneki bljesak prosvijetlog lelujanja tih osjećanja. – Možemo ga naslutiti u mraku okolnog pakla koji se prelijeva i u san. Literatura kao san: kao život kakav želimo, ili pred kakvim strepimo; uvijek tu postoji snaga da se propadne u san usred prijetećeg života. Pravi pisac silazi u taj pakao da sanja; on dobro zna da neće upoznati ništa ako ne prođe kroz njega. – Osjetljiv na pakao, kao što će to biti i kada bude prolazio kroz raj, on ustvari ispituje život. Kao stilist, on podjednako osjeća neke božanstvene ključajuće oblake, i gasnu komoru; on je ključni provodnik svog užasa svijeta, i ponekog impulsa blagosti.

Ne treba biti do kraja naivan i misliti da smo svagda u tom paklenom lovu; ne treba biti naivan i vjerovati da se na slici svijeta stalno kidamo sa utvarama stvarnosti. Neko će samo obrnuti taj film, okrenuvši ga s druge strane, i mi ćemo se na njemu naći u okružju pitomom, sa blagim smiješkom, u životu solidnom. – Ništa više nije tako inferalno i vehementno, nikakvih kidanja niti borbe; sva ona stravična izobličenja samo su nam se pričinjavala: taj film života gledali smo sa stražnje strane, pogrešno. Život je proturječan: ljudi proizvode oružje, ali istovremeno i grade bolnice. Neki doista ginu, ali neki i preživljavaju. Neka djela će progutati mrak, ali neka će i pretrajati, onako kako je to htio njihov autor. Nema stoga nikakve potrebe da nasilno nasrćemo na svijet: nekad je sve oko nas blagost, kao da ležimo u perinama.

Nama valja saučestvovati u toj pitomosti i blagosti, sa sjećanjem na onu drugu paklenu stranu. Trebali bismo znati da se svaki čas stvari mogu vrlo lako okrenuti; da će se cijeli život može jednom izvrnuti. Neka će ruka ponovo obrnuti onaj neizrađeni film života: i mi ćemo se, kao ucrtani, naći tamo gdje najmanje očekujemo. Svjesni smo da je taj mir oko nas samo privid, i trebalo bi s tom sviješću i govoriti. Trebalo bi hinjiti da se slažemo sa tom svom harmonijom. Trebalo bi sa smiješkom prevladati proturječja svijeta. Neukusno je uvijek napadati i kidisati na svijet, kad je on već toliko umjestan da vječno ne mori nas, da nas ostavlja nekad na miru.

„Bilo je već dosta mrtvih. Navikli smo se. Šume su bile sve lepše; zlatne, crvene, mlade šume.

Šta je nama ubiti tri miliona ljudi? Mi smo slobodni i znamo da je nebo svud na svetu isto; plavo, oh tako plavo. Došla je smrt još jednom kao nekad davno, ali će iza nje doći sloboda…

Ah, je li istina da su tamo dole sve devojke obeščašćene. Ja vidim da će doći jedno bolje stoleće. Ono uvek dolazi…

Nekad sam htio biti vajar i mislio sam da govoriti grčki to je raj. Danas sam željan ubijati, ubijati… A ja bih se radovao da kolju. Neka kolju.“

Život se ukazuje u literaturi, u neprekidnim nizovima, kao nesanica. Crnjanski tu grozu stvarnosti shvata kao blagost, i u tome je njegova mudrost. To je taj baršunasti prozračni dodir literature i života: mnoštvo ubijenih i neke zlatne, crvene, mlade šume; ubijanje i sloboda u plavetnilu neba; sanjarija umjetnosti i radost klanja; i bolje stoljeće koje uvijek dolazi. Neko će reći da je to ironičan san – da je to jedno hinjenje u tobožnjem mirenju sa zlom. To je jedan novi postupak zaborava – svesvejednosti, kojim se naglašava to ludilo i groza stvarnosti. To je ono kako se literatura suprotstavlja grozoti. Živi dodir života i literature u književnom tkivu.

Tu se stvara privid sreće u odricanju pred životom. Odricanje, kao jedna velika tema literature, uvijek dolazi zbog toga što se ne može osvojiti vječnost, zato što se ne može spasiti od smrti; zato što je savršenstvo tako daleko: i zbog toga su nam užas i grozota mrski, i odbijamo učestvovati u tome. No u odricanju ima uvijek nečeg tako ironičnog i hinjenog, jer pravo odricanje zapravo i ne postoji, ono je iluzija. – Šta je drugo odricanje nego ponovo životna grozničavost – mučno prihvatanje svega kao nepotrebnog i nedostojnog u našoj slabosti pred očevidnim krajem; mi okrećemo glavu od te nakaze kojoj ne možemo ništa, mi se udaljavamo od svega, u bolu. Kao da postoji mogućnost se tim odricanjem uđe u jednu novu fazu obnove, u jednu pripremu vaskrsenja novog života i stila. Taj čin kao takav možda još ima neko značenje, ali će njegovu istinitost stvarnost svakako osporiti.

I sama ironija jeste svojevrsna grčevitost; to pregnuće da se odhinji nadmoć pred očiglednom neprevaziđenom snagom – ono nije jednako blagosti i olakotnosti kako se misli. Daleko od toga. Takva ironija je bolna, podrazumijeva i dalje saučesništvo u svijetu, ona je neimaština, jer ništa drugo ne preostaje za staviti u zalog.

Tako treba shvatiti i Bretonov crni humor. Tačno je da on nema nikakve veze sa pošalicama, podrugivanjem, vicljivošću, itd. Taj crni humor, to je ustvari jedna pobjednička subjektivnost u odnosu na vanjski svijet. Ali nikada ne treba zaboraviti da je ta pobjeda iluzorna. Crni humor hinji da je prevladao proturječja svijeta; ta pobjeda uvijek uključuje sumnju. Sumnju zbog svoje nepotpunosti, zbog proturječnih načela svijeta. No sve se to izostavlja i zaboravlja u jednom kočoperenju ega koji odbija patnju zbog takve tričarije kao što je život. Otud dolazi namjerna ravnodušnost, posvemašnja beskorisnost, zdušno odmaganje. Taj sentiment pojavio se kod Crnjanskog u ratu. Žak Vaše, meštar nadrealizma, usred Prvog svjetskog rata također će izjaviti: „Odbijam umrijetu u ratu. Ubiću se kratko nakon sklapanja mira!“ I on je to uradio, to imate sprovedeno: i to je možda jedino pravo odricanje! Pišu također da je nakon hapšenja slično govorio i Mandeljštam: „Bolje mi odmah kažite oslobađate li nevine ili ne. Vi mene morate pustiti – ja nisam stvoren za tamnicu!“ To je taj sentiment, to je taj očaj: svesvejednost da li ćemo pobijediti ili izgubiti! Ravnodušnost da li ćemo na sjever ili jug! Ne možemo utjecati ni na pobjedu ni na poraz. Izgleda da je taj koncept po pravilu sveprisutan u doba ratova, represije, logora. Dakle, tako karakterističan za dvadeseti vijek!

Zaspivanje u ironiji i humoru pred oštrim vrištećim svijetom uvijek zahtijeva snagu. Snagu misli, snagu stila! I ta stalna grčevitost u zaklapanju nezavršene stvarnosti – to je ustvari literatura. Unakaženo, rastrgano, zgrčeno, neljudsko čovječanstvo! I milost uobličenja, blagost života koje ga posipaju odozgo. Kako u tome izbjeći neukus? Prisustvo samo nakaze, ili samo blagosti, podjednako jeste pretjerivanje, kič. Njihova kombinacija pak tjera na razmišljanje.

Taj strah da se pisanjem udaljava od života punim plućima, i to odricanje pred životom u ime pisanja – to dvoje vodi u krize, u kolebljivosti – i to je poprilično strašno; u ime takvog propitivanja trebalo bi samo ponovo proći literaturom dvadesetog vijeka. Opredijeliti se za nešto od toga: znači cijeli svoj život i osjećanje svijeta staviti na kocku. Nemoguće je uspostaviti tačnu mjeru u uobličenju i uspostavljanju jedinstva; nije moguće precizno dozirati život i literaturu u strukturi jednog djela, a da sutra budemo sigurni da stvarnost neće zbrisati to djelo kao da nikad nije postojalo na svijetu. Pisac piše o životu, svom ili tuđem, spašava momente i impresije; kretanje će možda sutra u besmisao odnijeti cijeli njegov život! On ustvari pisanjem izaziva taj život opredjeljujući se za vrijednost. On se opredjeljuje za jedan stil, za jedan ugao gledanja; sutra će to biti anahronizam koji nikog ne dotiče. Onda će valjati iznova uobručavati tu stvarnost koja je provalila; ispočetka, kao da nije bilo ništa prije toga. Forma će opet biti aktuelna! Onda će ponovo uslijediti borba sa živim životom u kvadratima književne strukture. Ponovo osmišljenja, osmišljenja; ta čežnja za jedinstvom. Gotovo da se ne može ovako izreći apriorno rješenje. Spas je uvijek na licu mjesta, u grčevitosti.