Operetni likovi igraju tragediju čovječanstva

(Kraus, Krleža)

Neće biti zgoreg ako na samom početku rat u književnosti doživimo kao jedan grč. Zato planiram ovu iskidanu književnu istoriju ratova i logora otvoriti kao groznicu, da bih je kasnije mogao voditi u opuštenijim tonovima, sve dok se na kraju sretno, jednom zauvijek, već ne oslobodim teme. Kad kažem opuštenijim, mislim da je najzanimljivija ratna književnost ona koja rat za malo promašuje, prebacujući ga kao minobacačem. Uvijek ostaju nada i očekivanje da će sljedeći put biti pun pogodak, a i ne mora, kada se zna šta se očekuje, kad se već sve vidjelo i preletjelo, i meta i odstojanje. Neka onda bude sreća u gađanju, a ne u pogađanju, bar kad su književne stvari u pitanju.

Sada, međutim, nisam siguran ni da li imam izbora, već kad sam odlučio tu istoriju, vrlo proizvoljnu i ni po čemu reprezentativnu, početi Krausom i Krležom, jer  kako bi se drugačije mogla i doživjeti Krausova hronika, zapjenjena i strasna, koju je sklapao u ratnim godinama, za vrijeme Prvog svjetskog rata i kasnije, od 1915. do 1922., tukući se protiv sve bečke štampe, godinama izrezujući i sklapajući te članke i izjave, da ih uharmoni na sedamsto stranica političkog vodvilja u kojem stupaju i razgovaraju deseci različitih ljudi, uključujući i autora samog, u pet činova, sve dok se na kraju ta krvava drama ne završi jednom dugom pjesmom, kao epilogom i posljednjom noći, tih Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. I sam Kraus u kratkom predgovoru na početku napominje da bi izvedba ove drame trajala deset večeri i da je zamišljena za neko kazalište na Marsu, jer ovosvjetski posjetitelji teško da bi je mogli dogledati.

Krv je to njihove krvi, kaže Kraus, kao sadržina nezamislivih, već potisnutih i zaboravljenih, samo u krvavom snu sačuvanih godina kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Kraus zaista vidi rat kao tragediju cijelog čovječanstva, posljednje dane, i on na svih sedamsto stranica, u hiljadu različitih obrta, takvim pokušava da ga označi. Krausa strašno uznemiruje što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a ono što izgleda kao izmišljotine su ustvari citati, i zato njegov humor, vrlo grčevit, dolazi kao prijekor što upućuje onaj koji jedva vjeruje da nije izgubio pamet, suočivši se sa svim tim svjedočanstvima i dogodovštinama. Sramotu rata, kaže on, nadilazi sramota ljudi koji više o njemu ne žele ništa znati, kao da rat jeste ali i nije bio. Kraus priznaje da je njegov humor prijekor, ali čini se da bi on bio sretniji da te figurine svojim sarkazmom može počastiti kao mišomorom.

Strašan je nesklad između mirnodopskog života i onog ratnog koji je najednom provalio u sadašnjicu, osjeća Kraus, i njemu je najdraže kad gomile tih svojih savjetnikovica, feldmaršala, diplomata, nadvojvoda, učitelja, pisaca, generala, pukovnika, reditelja, novinara, profesora, uhvati u jednoj blaziranosti, u negližeju mirnopskog života usred rata, kao onda kad njemački prijestolonasljednik sa vrata svog parka, u tenis dresu, pozdravlja reketom jednu satniju koja upravo defiluje u smrt, poručujući im Hrabro, momci! To je sekvenca zbog koje i Krleža ludio, naročito je izdvojivši u svom eseju o Krausu.

Mnogi pišu da to ljeto 1914. nikad nije bilo bujnije, ljepše i ljetnije, nikad svilenijeg neba, zraka mekanijeg, mirisnih i toplih polja, tamnih i bujnih šuma sa mladim zelenilom, sa mnoštvom u svijetlim i ljetnim haljinama koji koračaju austrijskim ladanjima, šećući se po kupališnim parkovima sa muzikom. Bilo je to vrijeme, kaže Štefan Cvajg, u kojem je svijet još uvijek bio pun djetinje naivne vjere, pa je i prvi užas rata (koji je diplomatima što su njime igrali najednom kliznuo iz ruku), dočekan sa ogromnim oduševljenjem, kao neka velika proslava. Na ulicama Beča su se stvarale povorke, na sve strane su plamtjele zastave, trake i muzika, mladi regruti prolazili su u trijumfalnom maršu, svijetlih lica jer im se konačno klicalo.

U ono vrijeme, kaže Cvajg, svijet je još bez dvoumljenja vjerovao u svoje autoritete, nikome nije naumpadalo da bi narodni otac, car Franjo Josip, u svojoj osamdeset četvrtoj godini bio pozvao narod na borbu bez krajnje nužde. To je razlika između tog rata koji počinje 1914. i onog 1939., piše Cvajg, kada ljudi već nisu imali toliko respekta prema državnicima, toliko religiozne vjere u poštenje i sposobnost vlastitih vlada. U Italiji i Njemačkoj ljudi su prestrašeno gledali u Musolinija i Hitlera, s pitanjem u šta li će nas sada uvaliti? Naravno, niko se nije protivio, vojnici su se laćali puške, majke su ispraćale svoju djecu, ali ne više kao nekad s vjerom da je žrtva neizbježna. Ljudi su odlazili na front, ali ne više zato što su sanjali da postanu heroji. Ljudi su se pokoravali, zaključuje Cvajg, ali više nisu klicali.

Onda, 1914., poslije pola vijeka mira, ljudi nisu ništa znali o ratu. Rat je bio legenda, ta distanca ga je učinila herojskim i romantičnim. Vidio se iz perspektiva čitanki i slika po galerijama, kao napad blistavih konjičkih jedinica u sjajnim uniformama, sa smrtonosnim metkom ispaljenim kroz samo srce. Na Božić smo kod kuće, dovikivali su regruti, nasmijani, svojim majkama u avgustu 1914. Biće to kratki izlet u herojstvo, divlja muževna avantura. To je tek trebala biti dobra prilika da se izdivljaju mračne snage požrtvovanosti i alkohola, avanturizma i čiste vjere, stara magija barjaka i patriotske riječi.

Dok to gleda iz godine 1940. i 1941., Cvajg govori da je to sve jučerašnji svijet, ali ne treba zaboraviti to da u Beču, u vrijeme dok ta patriotska proslava uveliko traje, i usred te jučerašnjice, jedan apokaliptik uređuje i izdaje časopis Baklja, u kojem odbrojava tom čovječanstvu posljednje dane. Kraus će svoju knjigu, u dijelovima, plasirati u časopisu tokom rata. Dok se pjeva u vlakovima, i ljudi se silovito tiskaju oko zastava, dok buja taj talas krvi u žilama cijelog carstva, Kraus osjeća da će ta plima uskoro izliti i potopiti sve, on vidi da su zločinci, ratni huškači sveprisutni, da je rat besmislen, da će trajati godinama, da će pojesti nenadoknadivo razdoblje života, da će ljudi mjesecima ušljivi i polumrtvi od žeđi gmizati po rovovima i tranšejima, da ih zatim smrskaju iz daljine a da nikada nisu ni vidjeli neprijatelja. Već tada on je naslutio te nove tehničke vještine ratovanja, kojim će granate pogađati djecu i majke u krevetima. I da će taj novi svjetski rat, blagodareći najnovijoj mehanizaciji, biti hiljadu puta suroviji, zvjerskiji, nečovječniji, nego bilo šta što je čovječanstvo prije toga doživjelo.

Kome je onda čudno što Kraus u svojoj knjizi ujeda i kolje polemičkim zubima na sve strane? On je na vrijeme taj rat odredio kao apokalipsu, odbrojavajući čovječanstvu posljednje dane. Tom užasu Kraus prilazi kao lirik, u žestokoj emfazi, kada sadašnjost postaje sve, i prošlost i budućnost. Kraus kao da želi da se neke stvari nakon njegove knjige nepovratno promijene. Apokalipsa se, naravno, nije desila, a Kraus će kasnije pratiti u svome časopisu pripremu novog Sudnjeg dana, još jednom, hitlerovskog. U Posljednjim danima čovječanstva, međutim, Kraus sve radi da na vrijeme razuvjeri i raskrinka štovatelje Reichposta, ili Neue Freu Pressea, čijeg izdavača Morisa Benedikta naziva šefom hijena. On je mnoga poglavlja ispisao da prokaže njihovu smiješnu tezu da će rat iznjedriti renesansu austrijskog mišljenja. U to ime često istretira novinare i pisce, ne zaboravljajući ni na najslavnije, tako naprimjer prikazuje Hofmanstahla negdje u nekom uredu za ratnu skrb kako čita Bahrovo ironično pismo, puno oduševljenja što se veliki pjesnik Hofmanstahl (tobože) priključio borbi, zajedno sa konzulom Leopoldom Andrianom, koji mu sigurno sad skače po uredu i čita Bodlera, kako Kraus i zaključuje taj prizor.

Kraus teži svakom prilikom, kad god je to moguće, da se obruši na ratne izvjestitelje, tako u nekoliko epizoda prati gospođicu Schalek, spisateljicu i novinarku, koja oduševljeno obilazi frontove nagoneći u razgovorima vojnike samo na najljepša osjećanja. Ona na prvim linijama primjećuje samo cvijeće, trofeje, kavijar, traži šampanjac u rovovima, svima se zahvaljuje, samo nailazi na jednostavne i fine ljude kakvi se u gradu inače ne mogu sresti. Dok meci fijuču, tako da se moraju svaki čas saginjati i bacati na zemlju, ona prvog časnika uvjerava da oni, eto, mora da ne žele da se taj rat ikada završi. Kada dođe u razrušeni Beograd, ponovo će je zanimati samo opšteljudski moment i biće razočarana što taj grad sada ne nudi nijedan razlog za smijeh, dok ne odluči pobjeći od njihovog užasnog i neshvatljivog razočarenja.

Svijet je kod Krausa često okrenut naopačke.  Propovjednici redovno drže govore u kojima, naprimjer, objašnjavaju da je Kristova ljubav privremeno ukinuta, dok traje rat. Oficiri upućuje ruske zarobljenike u veličinu austrijske kulture, da oni ponesu dobar glas o Austriji kad se vrate u Rusiju. Na liječničkoj skupštini u Berlinu psihijatri u dugim solilokvijima vijećaju o dijagnozi nekog luđaka koji pati od fiksne ideje da Njemačka svojom zločinačkom ideologijom srlja u propast, njima je čudno što on tako naziva uzvišeni idealizam njihovih vlasti. Oni nikako ne mogu sebi objasniti to što luđak govori, da njihova – a ne engleska – vlada snosi odgovornost za to što njihova djeca moraju umirati. Taj luđak ih pokušava uvjeriti citirajući fakta, a oni se samo zgražavaju nad divljom provalom mržnje prema domovini kakva dosad nije nikla na njemačkom tlu. Na istom skupu jedan profesor doktor će objašnjavati kako je njemačko stanovništvo, usljed pothranjenosti, postalo zdravije, da su mnoge bolesti iskorijenjene, a da se golem strah od gladi pokazao izlišnim.

Kraus u raznim prilikama podastire fakte, njegov humor je zgrčen zato što on vjeruje da se još nešto može uraditi. Često se dogodi da taj svijet, davši ga naopačke, u satiričnim dionicama, on zatim ispravlja ubacujući rezonera koji zaluđenima protivrječi nekim činjenicama. Neki će reći da ti likovi kod Krausa, gledajući iz današnje perspektive, govore antiratne fraze: vratimo li se u kontekst kad djelo nastaje, u doba ludila bečke štampe, kad niko ne zna šta je taj rat ustvari, te su zdravorazumske krilatice zvučale novo i čudno kao simbolističko pojanje. Rijetko sebi Kraus dozvoljava totalnu opuštenost, nemarnu grotesku, kao da ga ništa ne interesuje, kao da se samo ruga, Posljednji dani čovječanstva su jedna od najgrčevitijih knjiga, nevjerovatni podijum na kome se ideje neprestano kidaju i bore kao utvare, tome je doprinijela i jednoličnost dramskog registra u kojem je ustrajno plasirao sva ta razna zbivanja.

Ipak, ima u tom obilju i epizoda koje se zatvore satirično, nemarno, podsjećajući na lakrdiju. Tako u četrdesetom prizoru trećeg čina u njemačkim toplicama Groß-Salze na scenu izlazi komercijalni savjetnik Ottomar Wilhelm Wahnschaffe (De Wahn- zabluda i schaffen-stvoriti) koji ispred svoje vile pjeva jedan bojovnički song, poručujući da se bori duboko u pozadini, dirinčeći od jutra do mraka, vrlo uspješan u ratu, pozivajući mnoge da daju svoju krv za marku, jer to nije gubitak tečajni, a ratnik i pobjednik je uvijek Nijemac, kao u refrenu. Zatim se na sceni pojavljuje njegova supruga, gospođa komercijalna savjetnikovica Wahnschaffe koja se u jednom dugu solilokviju žali kako ima samo dvoje djece koja nisu, nažalost, vojno sposobna, od toga je jedna djevojčica, i zato se mora podavati predodžbi da je njen mladac već bio na ratištu i da ga je zadesila herojska smrt. Onda se na sceni pojavljuju i djeca, a njen sinčić se žali da Marica ne želi biti mrtva. Oni se igraju opkoljavanja i svjetskog rata, jer im je tata to dopustio. Dječak je, kaže, uspješno zasuo bombama njen rov a ona odbija biti mrtva. Marica se pravda da je to samo neprijateljska pripaganda, optužujući brata da je Englez i Francuz. Djeca počinju govoriti jezikom rata. Majka ih opominje da im je otac rekao da se moraju pridržavati granica humanosti, dok se igraju rata, da bi im tata donio Željezni križ. Itd.

Kraus ovdje kao da ne interveniše toliko, jedino što je pustio dvojicu invalida da se šeću parkom, dok ta igra traje. Na drugim stranicama, često, razgovor vode Optimist i Gunđalo koji svom sagovorniku, u direktnoj polemici, raspara mnoge patriotske iluzije o ratu. Optimist neprestano spočitava Gunđalu sitničavost, to što povezuje male pojave i velike činjenice, Gunđalo docira kako su male činjenice  i dovele do velikih pojava realne tragedije. Tiskana riječ je, kaže, navela izmoždeno čovječanstvo na počinjenje zala koje ono sebi ne može ni predočiti više. Gunđalo objašnjava svoj stav do u tančine, on drži zahuktale govore, jer osjeća da ništa antiratno ne postoji oko njega. On, kaže, nikad ne bi dopustio nekom engleskom satiričaru da se bavi prilikama njegove zemlje, i u tome se sastoji njegov patriotizam. Tu se vidi i zadatak koji je Kraus sam sebi zadao.

U posljednjem songu, u toku Posljednje noći, poprilično razigranom, učešće uzimaju razni: umirući vojnici koji u predsmrtnim časima misle od ratnih izvjestitelja da su bolničari i mole za pomoć, raspomamljene hijene Morisa Benedikta koje opisuju kako piju krvcu i dižu svemu cijenu, povremeni saradnici huškačkih novina, narednici, husari, generali, svi se oni stapaju u jedan oratorij, borbeni poklič koji razara sve na putu, a sve biva na kraju poantirano riječju Božijom koji poručuje: Ja to nisam htio. Knjiga je i zaključena ratnom fotografijom raspela koje je pogodila granata, tako da je samo Isus ostao čitav, kao simbolom.

Nešto ranije, Gunđalo zaziva apokalipsu i raspadanje svega jer se kultura samoubistvom spašava od krvnika. On čak želi da šuti i moli da mu svijet protječe kao strašan san, sve dok ne umre. Kraus je ponekad i martir, i čudan je taj spoj takve etičke požrtvovanosti i žestokih napada sarkazma koji su simptomi poprilične bespomoćnosti. Na kraju se Gunđalo mora pouzdati da će ga čuti neko biće koje je iznad gluhog vremena. Riječju, Kraus vjeruje u neku vrijednost u ime koje se angažuje, i otud tolika groznica, da uvjeri cijeli svijet da propada. To raspadajuće čovječanstvo i glavni je junak njegove opširne knjige. U ime te vjere, on grčevito želi donijeti svaku izjavu, svaki članak, svaku ličnost koji učestvuje u tom razaranju, i on se neće smiriti dok ih sve ne popiše i odredi im mjesto uvezujući ih u svojoj rastegnutoj drami.

Kod Krleže, jednog od prvih interpreta Krausa na našem jeziku, ne samo da se osjeti ta vrijednost, nego pogotovo žestoki i sarkastični ton. Ta vrijednost je kod Krleže različita u odnosu na Krausovu, ali Krleža u svom ritmu, baš kao i Kraus, ponajprije živi u razlikama, razdorima, nesrazmjerima, raskolima, rasterima koji se otvaraju oko njega. I on poput Krausa razvija svoj smisao za žestoka protivrječja političke stvarnosti, misleći da je život u ratu raskidan na kopljima tih protivrječja! A ti intenziteti su, prema Krleži, intrigantna ljepota. Želeći biti pjesnikom jednog tragičnog historijskog razdoblja, on je odbio strahovati pred žestokim sudarima različitih ideoloških koncepata, i on se u to ime morao priključiti borbi. Njemu se učinilo da je najnovija umjetnost razdrta među ruševinama čitavih civilizacija, koje nestaju sa scene pred očima, i on nije mogao prema tome ostati ravnodušan. To je svakako pisac čije je djelo otpočetka pa do kraja uvjerljivo prožeto temperamentom, nervom, znanjem, uvjerenjem, angažovanim doživljajem.

Opet je tu na sceni grč i pjena, i kod Krleže, jedino se  možda u tom užasu Prvog svjetskog rata Crnjanski sjetio onih šuma i zelenila o čijoj ljepoti tog ljeta Četrnaeste je pisao Cvajg. Samo će njegov Čarnojević primjećivati da su galicijske šume te jeseni sve ljepše, nakon što primijeti da je bilo dosta mrtvih. Crnjanski u toj knjizi među leševima vjeruje samo još da se treba smiješiti, jer će neko na Sumatri to osjetiti. Kod Krleže, međutim, u Hrvatskom bogu Marsu neprestano se osjeća jedna naporna tendencija, kao da pulsira ona vrijednost u ime koje raskrinkava ratne laži.

Ovdje nisu dovoljni prizori neviđene patnje i kasapljenja koje likovi doživljavaju. Nije dostatan ni Krležin angažovani pripovjedač koji ustrajno razjašnjava svaku scenu, sugerirajući koliko patnje su običnom čovjeku namrijele velike sile. Ne čini, dakle, tendencioznom Krležinu zbirku taj pripovjedač koji montirajući i komentarišući sarkastično prokazuje ceremoniju svijetle mise što ozaruje domobrane, namećući se kao jedina čistoća u panonskom blatu rata. Ono što tu zbirku čini tendencioznim jeste, naprimjer, postupak hiperbolizacije događaja koja spaja protivrječnosti, s jakom političkom tendencijom. Neki raskidani zagorski dječak kojeg na samrtničkoj postelji zlostavlja perverzna austrijska aristokratkinja, pod krinkom samaritanskog njegovanja! To je pravi krausovski nesklad. Treba li nešto jače?

Sudbinu jednog zagorskog domobrana Krleža tretira kao sudbinu cijele proleterske Evrope.  U Hrvatskom bogu Marsu je možda i najviše ostalo od polemičkog stila i jezika kojim je Krleža ulazio u sukob sa kritikom koja ga je dočekala s velikom averzijom. Oni su ga optuživali za pretjerivanje, oni su isticali da stvari nisu tako crne kako to hoće g. Krleža, oni su pisali da je njegovo djelo na tragu psihopatologije, oni su spočitavali kako mu nedostaje plemenitost i dobrota, kako truje živote, oni su mu dijagnosticirali megalomaniju i nihilizam. Nisu mnogi osjetili na početku koja je to vrijednost u ime koje se Krleža obrušava na sve.

Kada 1924. počne objavljivati fragmente Izleta u Rusiju, stvari će biti sve jasnije. Prolazeći u vozu preko Galicije osam godina nakon rata, Krleža će gledati taj otužni pejzaž gdje su ljudi ginuli, grobove palih junaka s trulim krstovima, na kojima grakću tusti gavranovi, vjetrenjače i prljavu zavjesu svjetlosti nad pustom i gladnom ravnicom koja umara jednoličnošću i rađa tjeskobu. Svi ti prizori od Budima do Kaunasa, svi ti narodi o kojima polupismena štampa piše hvalospjeve trućajući o velikim istorijskim misijama, kaže Krleža, na njegovom putu su se objavljivali kao bijedni, zaostali i politički nosati.

Za to vrijeme, kao kontrapunkt, iz fonografa vagon-restorana odjekivao je glas Majakovskog, koji se baritonom staromodnog recitatora rugao buržujima i predviđao dobro jutro koje sviće za sve drugove na ovoj nesretnoj planeti.

Revolucija miriše na polne organe

(Piljnjak, Babelj)

Krleža je, vozeći se kroz Litvu, susreo u vozu nekog putnika, koji mu je, čuvši da ide u Moskvu, saopštio da tek sada shvata zašto je maloprije prao ruke kolonjskom vodom. – Tamo, kaže, sada teče mnogo krvi! Krleža nije baš najbolje shvatio šta mu stranac govori. Kad se nađe na jednoj večeri na Dalekom sjeveru, među nekim aristokratima koji su svoje fabrike prepustili državi, on će ironično montirati iskaz jedne gospođe koja protestvuje protiv boljševika, baš kao što je Kraus tretirao one militantno raspoložene gospođe. Neki admiral Sergej Mihajlovič Krleži će govoriti o strašnoj ulozi GPU-a i o izrežiranosti predstava kolektivizacije, ali Krleža će se spasiti te sablazni utvrđujući da je dotični gospodin špijun i da ga je samo kušao. U međuvremenu, padaće u nevjerovatne, epileptičke ekstaze po kojima čovjek u dvadeset i prvom stoljeću postaje slobodan, dok zemlja svijetli i pristojno živi kao uređeni perivoj, sa vodopadima, morima i šumama, a čovjek postaje čovjeku ponovo čovjek, jer humanizam postaje posljedica životnih uslova. U tome zbivanju Lenjin znači svjetlost koja je obasjala tminu evropskog horizonta i koja sija iz dana u dan sve jasnije.

Boris Piljnjak u svojim prvim pričama, koje objavljuje baš u vrijeme Krležinog izleta, osjeća da ljudi u kožnim kaputima treba još mnogo da se potrude, da bi se ruske bajke o letećem ćilimu zamijenile snovima o osvajanju neba i zemlje mašinama. Piljnjak, međutim, teško vjeruje da će se skoro sagraditi željeznice u tim šumama gdje se još uvijek šire utvare. Ljudi često Piljnjaku, kao i Platonovu, liče na zvjerove, a zvjerovi na ljude. Čekistkinja Ksenija Ordinina u priči Dan i noć primjećuje da mora da je Marks napravio grešku, jer je uzeo samo u obzir fizičku glad i nije računao sa drugim pokretačem života, sa polom, ljubavlju, porodicom, plemenom. Ona, međutim, osjeća da je cijelo čovječanstvo, da su sve stvari, stolice, sve haljine, protkani polom. Revolucija, ističe ona, miriše na polne organe.

Jedan umjereni sovjetski kritičar otkrio je tako da je Piljnjak fiziološki pisac, jer u prirodi vidi nešto kao animalnu sliku životne istine. Suočavajući mašinsku i vučju Rusiju, kaže kritičar, on je razumom uvijek za onu mašinsku, ali je srcem bliži vučjoj Rusiji koju nikako da pokore. Revolucija je okrenula sve tumbe, i Piljnjak je zato ispremetao svoje romane, sjekao plohu po plohu, da dohvati taj preokret i katastrofu. U Goloj godini (1922), uveliko objavljenoj u vrijeme kad Krleža hoda po Rusiji, on u nekoliko navrata daje ludilo godine Devetnaeste širom Rusije, po tim gradovima u kojima ništa nema, u kojima se strahuje od zime i umire od gladi, u kojima vladaju još jedino tišina i razbojnici. U pripovijesti Mahagoni (1929), Ivan Karpovič okuplja kružok jurodivih koji još nisu odustali od revolucije, jer jedan od njih pokušava stupiti u vezu sa proleterima na Marsu, a drugi preporuča da se u ime revolucije pohvata sva odrasla muška riba iz Volge.

U odlomku iz dnevnika, objavljenom 1924. godine, Piljnjak neobično, neki bi to nazvali hrabrošću, kaže da neće nikada priznati da se o Ruskoj komunističkoj partiji treba pisati sa lažnim oduševljenjem, niti da pisac treba živjeti a svjesno ne vidjeti, ili naprosto lagati. Što je još gore, on će priznati da ga sudbina Ruske komunističke partije daleko manje zanima od sudbine Rusije. Što je najgore, on će u tom odlomku javno proklamovati da postoji književni zakon koji ne da da se siluju talenti, kao što su silovani neki stariji pisci koji su književnost zamijenili politikom, ili koji pišu u ime politike. U konačnici, on priznaje da pisac mora voditi računa samo o tome da li su mu rukopisi dobri, a to koliko je slavna i dobra njegova partijsko-školsko-društvena knjižica, njegova je, kaže Piljnjak, privatna stvar koja sa književnošću nema veze.

Piljnjak piše o tome slobodno u najmanju ruku kao da se nalazi usred Pariza i usput polemiše sa francuskim komunistima, kao Kiš. Tridesetih godina će početi prepravljati neke svoje romane, a jedan je rukopis zakopao u zemlju. Neće doista biti čudno kad ga kasnije pokosi čistka, uhapšen je 1937. godine i optužen da je japanski špijun, a stavljalo mu se na teret i da je dostavio neke podatke Židu koje je autor Povratka iz SSSR-a iskoristio u svojoj knjizi da napadne Sovjetski savez. Ista čistka će odnijeti i Babelja, koji je kao Piljnjak pokazao interes prema fiziološkom i krvavom, opisujući bol u revoluciji, donoseći scene silovanih žena, prizore u kojima očevi ubijaju svoje sinove, prizore strijeljanja i pokolja, razbacanih i iskasapljenih lešina. U toku polemike koja će nastati nakon što se pojavi Crvena konjica, riječ će uzeti i maršal Buđoni optužujući pisca da je kao kukavica i erotoman rat proveo u pozadini i da herojstvo Crvene konjice nije mogao ni doživjeti.

Tačno je da su i Piljnjak i Babelj koncentrisani na to da u svojim knjigama dohvate tu razmontiranu revolucionarnu zbilju. Međutim, daleko je to od one Krausove nervoze da prikupi i uveže cijeli jedan svijet u raspadanju, ili Krleže da što bolje potkrijepi jedan politički stav i potakne idealnog čitaoca na akciju, jer Piljnjak i Babelj to sve hvataju usput, u fragmentima, svojim postupcima simultanosti. Sva ta proza ruske avangarde kao da nastaje u željeznici, željeznica je izmijenila njen tok, kaže Mandeljštam, dajući joj novi takt. I Marina Cvetajeva, u svojoj prozi Oktobar u vagonu, daje u jednom potezu razna zbivanja gledajući revoluciju iz voza, dok se po stanicama gube djeca, prignječena i izgurana iz tih vagona-gomila, dočekanih na svakoj stanici urlicima i dernjavom, glagoljušćim i vapijućim. Sagledavši Rusiju gole Devetnaeste godine, Marina Cvetajeva, kao da tada ne zna za Piljnjaka, ili se on još uvijek nije pojavio, zaziva jednog pravog posmatrača koji bi mogao napisati knjigu o gladi, o čovjeku koji hoće da jede, čovjeku koji hoće da puši, čovjeku koji ima i koji ne daje, o ženi pjesniku koja je sama kao hrast, kao vuk, kao Bog. – Kada joj te gladne godine uruče naknadu od 60 rubalja, ona ih odluči vlastima vratiti, da oni kupe sebi tri funte krompira ili šest šibica, inače će ih ona potrošiti na svijeće koje će otići da zapali u crkvu, ne bi li se okončao taj poredak.

I Piljnjak i Babelj (i Cvetajeva u rečenoj prozi) često se konstruktivistički koriste nekim postupcima nefikcionalne proze, esejističkih ili feljtonističkih tekstova, u sklopu široke tendencije ka autentizmu. Oni teže jednom kolažu i montaži citata iz izvanknjiževne građe, povijesnih dokumenata, novinskih tekstova, uličnih natpisa i oglasa. Piljnjak se, kao u putopisima, ponekad lično pojavljuje u svojim romanima. Trend defikcionalizacije vidljiv je i u Babeljevom datiranju i lociranju priča iz Crvene konjice, koje su nekad date i u epistolarnom registru. Tačno je, dakle, da su ti prozaisti obilježeni žanrovima LEF-ovske književnosti činjenice: reportaža, crtica, naučnih studija, izvještaja sa terena, novinskih i časopisnih feljtona, biografija, memoara, autobiografija i dokumenata, dnevnika i zapisa, ali ne treba zaboraviti da je ta proza otišla u pravcu estetizacije materijala i beletrizacije činjenica, u pravcu zamjene fakta-efekta faktom-defektom. Tako Piljnjakova i Babeljeva potraga za činjenicama se ispostavlja i kao trik, budući da činjenice u književnom tekstu (koji ne ostaje sasvim lišen izvjesne faktičnosti) iščezavaju i pretapaju se u lirsku emociju, smjenjujući se i kontrastno i ironično sa primjedbama pripovjedača i likova.

To relaksiranje tona i oslobađanje od grča, kao bijeg od jedne nervoze koja hoće nešto saopštiti i uvjeriti nekoga u nešto, najbolje se vidi kod Babelja. Priču Prelaz preko Zbruča, naprimjer, Babelj počinje u birokratskom tonu: pripovjedač navodi kako je načdiv (načelnik divizije) obavijestio njegovu jedinicu da je u osvit zauzet Novograd – Volinsk, da štab treba krenuti iz Krapivna, da se komora razvukla cestom Brest – Warszawa, koju je na seljačkim kostima izgradio Nikolaj Prvi; dakle, u jednom pasusu izražena je apsolutna neutralnost pripovjedača: registar je to vojnog izvještaja ili dopisa, s četiri navedena toponima, jednom historijskom ličnošću i jednim čudnim neologizmom iz vojne hijerarhije (načdiv). Sljedeći namontirani pasus tiče se naglog izlaska i liriziranog opisa prirode: to su brilijantne slike, kamera kao da je pomjerena – vidimo polja purpurnog maka koji cvjeta, podnevni vjetar koji se poigrava u žutoj raži, djevičansku heljdu na obzorju, uzdignutu kao zid samostana.

Zatim slijedi rečenica u kojoj se gubi prividna neutralnost pripovjedača: „Tiha Volinja vijuga, Volinja odlazi od nas u bisernu maglu brezovih šumaraka, on uspuzava uz cvjetne brežuljke i iznemoglih ruku gubi se u šipražju hmelja.“ Razvedena poredba u opisu rijeke koja se dovodi u vezu sa pužućim vojnikom: istovremeno, to je rijeka koja se penje iznemoglih ruku, da bi se spustila s druge strane. Primijećujemo afekt motritelja u ovakvom viđenju okružja, u takvom dovođenju stvari u vezu: bolni besmisao zrači iz ovih tropa. Što je još bjelodanije u narednom poređenju: „Narančasto sunce kotrlja se po nebu, kao odrubljena glava, nježno se svjetlo rasplamsava u klancima oblaka, zastave sunčeva zalaska lebde iznad naših glava.“ Kretanje i zalazak sunca nose karakteristike ratnih pojavnosti: glava je odrubljena, svjetlo se rasplamsava, zalazak lebdi kao zastava – put prirodne pojave podsjeća na tok ratne bitke. Instanca pripovijeda pod jakim utiskom: ali čega? „Miris jučerašnje krvi i ubijenih konja kaplje u večernju svježinu.“

Eliptizirani iskaz: jučer je, dakle, bila bitka, tekla je krv, umirali su konji. Sada je sve sažeto lirski: pripovjedač u nosnicama još osjeća miris prolivene krvi. Sinestezijski postupak: taj miris sada kaplje u večernju svježinu koja se svuda osjeća. Čitav jedan događaj i doživljaj sažeti su u jednoj rečenici u nizu. Nakon još jedne sekvence opisa – mostovi su porušeni, vojnici gaze rijeku, psujući – slijedi rečenica važna za fabulu: ponovo registar izvještaja – vojnici stižu u Novograd. Pripovjedaču je dodijeljena soba troje preplašenih Židova – sada prvi put govori izravno o sebi, prezentom: „plašljiva neimaština sklapa se nad mojim ležajem.“ Zaspiva i sanja načdiva koji kombrigu (komadantu brigade) puca među oči.

Budi ga domaćica jer se u snu baca i gura njenog tatu koji leži preklan. „Tamo leži mrtvi starac, zabačen nauznak. Grkljan mu je istrgnut, lice rasječeno popola, modra krv leži u njegovoj bradi, kao komad olova.“ Prizor koji prethodno nije pomenut niti nagoviješten: oprisutnjen najednom u sveopštem redanju zapažanja. Tim više iznenađujući: pridat mu je ponovno neki oreol neutralnosti kojeg manifestuje pripovjedač. Iza njega slijedi još samo jedna sekvenca: „– Pane – govori Židovka poravnavajući blazinu – Poljaci su ga klali, a on ih je molio: ubijte me na dvorištu, da ne vidi moja kćer kako umirem. No oni uradiše onako, kako im je bilo najprikladnije – on je umirao u ovoj sobi i mislio na mene. I sad ja želim znati – reče odjednom žena s užasnom snagom – želim znati, gdje ćete još na čitavoj planeti naći takvoga oca, kao što je moj otac…“ Kraj priče.

Prizori i slike poredani su po jačini: intenzitet bola se penje. Naprije lik-pripovjedač promatrajući okoliš odaje svoju potresenost; koja se produžava viđenom preplašenošću njegovih domaćina Židova; koja se nastavlja i u sceni strijeljanja u snovima, da bi bila poantirana posljednjim prizorom preklanog čovjeka. Pisac, pak, priču završava iskazom Židovke koja priča o klanju svoga oca; jačina slika je tu najubjedljivija, jer je u pitanju njena direktna riječ: tačna i proživljena hiperbolizacija boli je na djelu.

Čitavo zbivanje odigrano na različitom prostoru u jednom potezu nutarnjeg čuvstvovanja svijeta i vremena dovedeno je u vezu: sve što je Pripovjedač vidio, namirisao, čuo. Iskaz je eliptičan, sveden na zapažanja; literarni fakti se kreiraju u nizu raznih prelijevanja, što odaje trajnu i neprekidnu potresenost instanci koja ih raspoređuje. Sve se spaja sa svime: rat je svojim pridolaskom raskidao svijet unoseći toliki haos u duše ljudi i pejzaž da su spojene nevjerovatne stvari: sunce i odrubljena glava, zalazak sunca i zastava, rijeka i pužući vojnik. Ta čudovišnost svega najbolje se manifestira u liriziranom iskazu, u iščašenosti te pomjerene perspektive koja sinestezira parčad rasutog života.

U čemu je tu rad pisca i zamah imaginacije, kako tu prepoznajemo preoblikovanje dokumentarne građe, u čemu je tu razlika u odnosu na obični dnevnički zapis? On se osjeća svugdje tamo gdje Babelj lirski i turpitudski domišljava i uvezuje gole fakte preuzete iz njegovog dnevnika. Da li se to stvarno desilo, i kako je doista bilo, sada je manje važno, sve dok je priča ovjerena. Rad pisca se osjeća u lickanju pokolja, u lirskim skretanjima s teme, i isturanju iskasapljenih prizora u prvi plan: mi doista u Babeljevim pričama vidimo istrgnute grkljane, lica rasječena popola, iščupane trbuhe, crijeva pala po koljenima, ogoljene otkucaje srca. I to su sinegdohe i čvorišne tačke tog ratnog svijeta.

Može se činiti da takva kombinatorika nateže ton, međutim ta minucioznost, kao odabir, pomaže da se rastureni svijet lakše pojmi, ako je to moguće, tako dat u detaljima.

Smrt nije bila nimalo gora od života

(Šalamov, Solženicin)

Mnogi su sanjali da pobrišu granicu između života i literature. To da je pisac doživio logor ili rat o kojima piše i danas se smatra kao kuriozum, ili velika prednost, pogotovo ako je tamo nešto vidio. Čini se da se takvom piscu faktoviku mnogo više vjeruje da će u svome djelu pravilno rasporediti mrežu fakata, jer se uvjerio u logiku tog ratnog ili logorskog svijeta. Ne treba zaboraviti da uvijek postoji mogućnost da pisac zbog svoga djela bude mučen i progonjen, on, zapravo, prevazilazi i dozira svoj i tuđi strah književnošću, on ne dozvoljava da strah otupi čovjeka, on mu vraća obličje; i gdje je tu onda uopšte granica između umjetnosti i života? Karlo Štajner, naprimjer, kaže da je u tamnicama NKVD-a, u ledenoj pustinji Dalekog sjevera, svugdje tamo gdje su patnje prelazile ljudsku granicu, nosio u sebi samo jednu želju: da preživi i ispriča prijateljima kakve je sve patnje prolazio, bez puno komentara, kao gole činjenice.

To je također jedna vrsta groznice, ali ne mora značiti da uvijek mora biti tako servirana. Na kraju priče Prvi zub, naprimjer, Šalamov montira neku vrstu komentara te priče, u kojem mu prijatelj logoraš predlaže dva drugačija (smislenija, sretnija) završetka priče, oni razgovaraju o tome, Šalamov ih onda odbacuje i ostavlja nezavršen i otvoren kraj priče, ravnodušno, onako kako je bilo, samo da napiše jer onda to znači da se može i zaboraviti. Kod njega sve počinje u zvuku hinjene beznačajnosti događaja, u redanju činjenica, s neutralnim oreolom, čime relaksira ton, kao da ne želi ništa uraditi. Šalamov ta događanja, međutim, disciplinirano i organizovano navodi na presudne tačke zbog kojih je i ispripovijedana priča; to su stravična događanja ili ironičke poente kojima se obično u formi direktnog govora završavaju njegove priče.  I na takvim mjestima rad na stvarnosnoj građi je očit – svakodnevni događaji su organizovani u priču usmjerenu na isticanje poenti i značenja.

U Prvom zubu, opisujući transport u daleki logor na sjeveru, Šalamov usmjerava zbivanje na centralnu tačku u kojoj glavni lik protestvuje istupajući iz stroja dok stražari prebijaju jednog zatvorenika i izgovara repliku: Da niste ni taknuli čovjeka; stražari ga vraćaju u stroj, u noći dolaze po njega, izvode ga na snijeg i prebijaju, kada mu izbiju zub (otud naslov priče); u odredištu na kraju puta načelnik straže pregleda stroj, i pita ima li pritužbi na stražu: posebno priđe zatvoreniku čija su usta razbijena koji odrješito raportira: Nema pritužbi na stražu!

To je ironični pristanak na pravila u očajničkom pomirenju s jednim nepromjenjivim i beznadnim stanjem, jer ništa drugo ne preostaje: ironija spram sebe i sveprisustva bola naprosto se otkriva sama od sebe, ona kao da zrači iz svih stvari. Šalamov neprestano traktatira odmjeravajući  velika osjećanja u logorskom okružju: šta se dešava sa strašću i ponosom, budućnošću, znanjem i požrtvovanošću? On neutralno konstatira izostanak i iščašenje svih tih kategorija, i to je nit koja često (gotovo esejistički) uvezuje fabulu. – U desetom ili jedanaestom času prisilnog rada, kaže Šalamov, tobom počinje da ovladava Velika ravnodušnost. Tada nema ni sebeljublja, ni samoživosti, a ljubomora i strast postaju nejasne predstave kao pale sa Marsa, obične tričarije. Shvatali smo da smrt nije nimalo gora od života, i nismo se bojali ni jednog ni drugog.

Šalamov ne vjeruje u prijateljstvo, on kaže da nevolja i siromaštvo u kojima se začinje prijateljstvo, jednostavno nisu dovoljno teški. Tuga koja se može podijeliti sa prijateljima nedovoljno je jaka i duboka. Sasvim je normalno i da se hrana ne dijeli ni s kim, zanimanje za tuđu hranu na Kolimi je nekoristoljubivo. U Kondezovanom mlijeku glavni junak pokusa bezbrižno dvije konzerve mlijeka, dok to ostali logoraši gledaju kao gledaoci neke predstave. Inženjer Kiprejev, odsluživši kaznu, ostat će u gradovima na Dalekom sjeveru, jer će jedino tu lako disati i vidjeti svoj spokoj. Glebov, bivši profesor filozofije, također će izjaviti da želi zatvor, kao jedino mjesto svoje slobode, umjesto povratka porodici, gdje ga nikada ne bi shvatili, jer sve što je njima važno – njemu izgleda tričavo: jer, ono što je on vidio – čovjek ne smije da vidi i zna. Na kraju priče Nadgrobno slovo, svi za Božić nabrajaju svoje želje, samo  Volođa Dobrovoljcev šuti, a onda upitan prizna da ima samo jednu želju, da bude ljudski patrljak, bez ruku i nogu, jer samo tada bi, kaže, našao snage da im pljune posred njuške za sve ovo što čine s nama.

Kod Šalamova nema nijednog iskupljenja kroz patnju, samo pitanje da li živjeti, i zašto uopšte živjeti kad već svi umiru. Šalamov nam, kaže Sinjavski, ne otvara nikakav izlaz, ostajući nemilosrdan prema čitaocu isto onoliko koliko je logor bio nemilosrdan prema njemu. Posle ovoga, zaključuje Sinjavski, nećemo više moći graditi kule u vazduhu, ali možemo još pokušati živeti. Čudna je, međutim, lakoća tona u kojem Šalamov sve to servira. On svojim  likovima ravnodušno određuje patnju do kraja života, njihove muke nikada neće prestati: najveća poruka logora je da za logoraša prave slobode i sreće više nema. A u nedostatku trajne sreće, misli Šalamov, duga patnja predstavlja neku sudbinu, bar toliko da se može zaokružiti jedna priča. Zato je treba davati nemarno, u pobrojavanju strahota, dok se ne zaokruži u pomirenosti sa bolom. To je dovoljno.

Šalamov se nemalo uvrijedio kad mu je Nadežda Mandeljštam saopštila da je pravu sliku o logorima stekla tek pročitavši pripovijest Jedan dan Ivana Denisoviča Aleksandra Solženicina. Šalamov je to smatrao svojevrsnom izdajom, objašnjavajući da bi u takvom logoru čovjek mogao provesti cijeli život. To je bio sređen poslijeratni logor koji nije ličio na pakao Kolime. Šalamov i inače nije simpatisao Aleksandra Isajeviča, odbio je čak i da pišu zajedno Arhipelag Gulag, što mu je Solženicin predlagao. Drugom prilikom, kad su ga pitali da se izjasni o Solženicinu, izjavio je da je to poprilično neozbiljan momak, jer on u svom romanu opisuje kako se oko logoraša vrzma neki pas. Da je pas stvarno bio tu, mi bismo ga, kaže Šalamov, pojeli u roku sat vremena, kao što i jesu, pa na kraju jedne njegove priče krotki pop Zamjatin mora povraćati, jer su mu kriminalci podmetnuli meso psa s kojim se tog popodneva igrao, što neće biti dovoljan razlog da ipak ne prizna da je meso bilo ukusno, nimalo gore od ovčetine.

I stvarno kod Solženicina, u Ivanu Denisoviču, i drugim romanima, logoraši češće nalaze utjehu, što nije teško budući da je kod Šalamova nema nikako. Brigadir na početku Jednog dana priznaje da u njihovom logoru vlada zakon tajge, ali ne treba zaboraviti da i ovdje ipak žive ljudi.Oni tu čak pišu pjesme i raspravljaju o nekim filmovima. Često kod Solženicina glavni junaci pronađu smiraj u patnji, u radu, u trpljenju i uniženju, kao da čitaju Tolstoja. Glavni junak Jednog dana Šuhov se zanosi u radu na podizanju jednog zida, njemu taj jedan dan prođe u sekundi. Šalamov, međutim, kaže da ne razumije Dostojevskog koji u Zapisima iz mrtvog doma raznježeno opisuje postupke nesrećnika koji se kod njega ponašaju kao djeca. Ti kriminalci, kaže Šalamov, biju i tjeraju na rad sve oko sebe, a da im niko ne smije ništa jer su jači i od uprave. Šalamov se često nasmije velikoj ruskoj književnosti koja je učila da se vjeruje ljudima i prenosi znanje, da se žrtvuje za druge i ustane i protiv najmanje nepravde. Takvi ljudi su najbolji materijal za obradu u logoru, oni propadaju za nekoliko sedmica.

Solženicin još uvijek u takvu pravdu i požrtvovanost vjeruje, on je sigurno drugačiji, ali treba imati u vidu i da je njegovo iskustvo, u odnosu na Šalamova, drugačije. Glavni junak Gleb Neržin, u romanu U prvom krugu, unosi nemir u specijalizovani zatvor, dopisuje se sa upravom, protestvuje, jer su mu oduzeli jednu knjigu. Kad njegovom sapatniku, Gerasimoviču, uprava te Šaraške, u kojoj drže zatvorenike inženjere da služe svojoj državi, kao u prvom krugu pakla, predlože da izradi mikrofone koji će se postavljati u klupe po parkovima, on će to odbiti, iako su obećali da će ga pustiti na slobodu, gdje ga čeka žena da provede s njim nekoliko mjeseci jer umire od raka. Solženicin tu nategnutu, iskonstruisanu, namještenu situaciju zaključuje Gerasimovičevom rezolutnom izjavom da mikrofone neće izraditi, jer to nije njegovo područje. – Kako nije Vaše područje, pitaju iz uprave, vi ste inženjer, takav i takav, itd… – Ne, nije moje područje, saspe im u lice Gerasimovič, bacati ljude u zatvor. Ja nisam lovac na ljude. Dovoljno je što su nas bacili u zatvor!

I još će se neki likovi etički izjasniti pred izazovima, kao intelektualci, prije nego ih sve zguraju u jedan kombi, na kome piše Meso, i pošalju iz te Saraške, iz prvog kruga, dalje prema Gulagu, neke i prema posljednjim krugovima okovanim ledom, na Kolimi. Logoraši će pronalaziti smiraj i u drugim romanima, i Kostogutov u Odjelu za rak, kad završi negdje u zabačenoj bolnici, u nekom malom uzbečkom gradu usred stepe, voljan da umre. On je taman bio navikao na miran život u progonstvu, tek izašao iz logora, kad mu se vratio tumor koji je već jednom operisao u logoru, i njegova brižna doktorica će se čuditi kako to da nema podatke o tumoru, kako je moguće da biopsija nije izvršena, a on će se samo smješkati. Jer hirurga logoraša su već sutradan nakon operacije premjestili drugdje, a Kostogutov, izrezan na prozoru, jedva da je i uspio čuti naziv instituta na koji je uzorak poslan, što mu je hirurg dovikivao dok su ga odvodili. Kostogutov stalno govori da ona nema neke naročite želje da živi i tu će prizdraviti tek toliko da se može vratiti u mjesto svog progonstva, u selo Uš Terek usred stepe, gdje ima samo kolibicu i tri topole, po kojima se to selo i zove, da možda umre. Posljednje scene, razvučene u melanholiji, prikazuje njega kako luta gradom i čeka voz za taj Uš Terek, ipak sretan što sada može koračati, što će još poživjeti, u Uš Tereku.

I tako dalje, i tako dalje. Solženicina su već šezdesetih, nakon što je Hruščov dopustio da se objavi Jedan dan Ivana Denisoviča, mnogi vidjeli kao odabranog, ZEK-ovi sa svih strana su mu počeli slati svoja svjedočanstva, i on je počeo sačinjavati ogromno književno istraživanje Arhipelag Gulag u kojem je, poput Krausa, želio uvezati činjenice o cijeloj jednoj civilizaciji. Kada to ogromnu knjigu objavi, po cijelom svijetu će se pisati kako je to nenadmašno svjedočanstvo o proganjanjima, utamničenjima, egzekucijama, mučenjima, logorskom svijetu, o tragediji i teroru u doba Staljina. Biće to nezaboravan umjetnički dokument i policentrična studija u jednom; riječju: jedna od najneophodnijih knjiga prošlog stoljeća.

Dok to priznanje nije dočekao,  bivši logoraši su Solženicina skrivali, krijumčarili i čuvali njegovu građu, jedno vrijeme je Arhipelag pisao u nekoj šumi, tako da niko nije znao gdje se nalazi. Putovao je iz grada u grad, djelo ispisivao na raznim listićima. Kad je došlo vrijeme da ga Hruščov prebaci preko granice, Solženicin je počeo puštati bradu. – Aleksandre Isajeviču, pitao ga je tom prilikom kolega pisac Vladimir Vojnovič, je li to pripremate lice za zapadne medije? Solženicin je tom deportacijom sretno krenuo u svoj pohod na zapadni svijet, živio u Švicarskoj i Americi, njegove knjige su se štampale na sve strane, postao je slavan, i to je trajalo sve dok se početkom devedesetih ne vrati u Rusiju, da postane njen najveći sin i intelektualac, namijeni joj budućnost i osudi truli Zapad koji je izgubio moralne vrijednosti. Kažu da je u povratku putovao vozom preko cijele Rusije i izlazio na svakoj stanici, da se vidi i porazgovara sa svojim narodom, što su i kamere zabilježile.

Tako je na kraju pobijedila Solženicinova vrijednost, i vjera ruske književnosti, u koju je Solženicin uzdao u svojim djelima. I Varlam Šalamov, nakon dvadeset i osam godina provedenih u logorima, pedesetih je dočekao i slobodu, čak i to da objavi svoje Priče sa Kolime šezdesetih u Njemačkoj i Francuskoj, kasnije i u Engleskoj, pa i da ga prime u Savez pisaca SSSR-a 1972., kada se morao odreći svojih priča, objavljenih na Zapadu, zato što je problematiku njegove proze prevazišao život. Pred kraj života je oslijepio i zatvoren je u psihijatrijski dispanzer zatvorenog tipa, gdje ga je smjestio navjerovatnije KGB. Dugo mu se bio zametnuo svaki trag i pred kraj života našla ga je neka prijateljica u tom dispanzeru izgladnjelog, kada će joj priznati da ga niko ne hrani niti liječi: poželjet će obične kekse, mlijeko i hljeb. Kada se ona s tim namirnicama vrati dva sata kasnije, Varlam Šalamov će biti mrtav.

Nismo rođeni, dok se nije pojavio Lenjin

(Andrej Platonov)

Likovi Andreja Platonova žive za revoluciju, oni bi sve dali da komunizam dođe što prije. Kada je Platonov pokazao svoj prvi roman Maksimu Gorkom, taj učitelj socijalizma mu je najtoplije savjetovao da svoj roman sakrije. A Platonov je sve bio uradio da da svoj prilog revoluciji, da komunizam počne odmah, prije nego umremo od života. Jedan njegov lik je toliko nestrpljiv, da se penje na svog konja Proletersku Snagu i kreće za revolucijom, a svi njegovi putevi vode samo na grob Roze Luksemburg.

A gdje je socijalizam? – upitaće Dvanov, u romanu Čevengur, gledajući po praznoj sobi, kad mu učini da ga je već našao. Njegov otac ribar, u nekoj stepi, jedan će dan toliko umirati od dosade da će poželjeti da se ubije, samo da vidi ima li nešto zanimljivije tamo. Seljaci mu usput kažu neka se onda proba malo samoubiti, pa da im onda može reći ima li stvarno nešto tamo, što on i uradi. Kad ostane bez oca, Sašu Dvanova će posvojiti Zahar Pavlovič koji je sluđen lokomotivama, tako da nema potrebu ni za kim drugim. On je lokomotive toliko volio da je im je svaki čas otpuštao matice, da se previše ne muče. Saša Dvanov će, međutim, napustiti sve to i otići u građanski rat, da se bori sve dok ne vidi socijalizam. Isto kao što je otac stalno tražio onaj svijet, kaže pripovjedač, tako je njegov sin stalno tražio komunizam.

Dok ne nađe taj socijalizam u Čevenguru, Dvanov će lutati ruskim stepama i sretati razne ljude, čak i jednog Boga. Tako se, naime, odlučio nazvati jedan seljak, Nikanorič, koji je tako postao Bog, pa će Dvanov sa tim Bogom hodati po selima tamo i ovamo, dok ne sretnu nekog seljaka koji će Bogu reći: – Zdravo, Nikanoriču! Mora da ćeš uskoro postati Lenjin, kad si već sada Bog. Takve replike svakako nisu bile razlog da Platonov ne ponudi raznim svoje romane, kao da su proizvodni i soc-realistički. Nikanorič nije jedini koji je sebi promijenio ime. Mnogi komunisti pišu oblasnom komitetu, šalju im svoje karakteristike, da im dopuste da promijene svoja imena, Libkneht i Mering, odgovara im se, moraju živjeti u skladu sa svojim imenima, inače su imena podložna vraćanju.

Kada komunizam konačno dospije u Čevengur, i kad otkrije taj Čevengur (ime skovano od čeva što znači opanak i gur što znači urlik, huka), Dvanov će postati nemalo uznemiren. On će sve raditi da komunisti ostanu tu, da povjeruju u komunizam, stalno začuđen time što je istorija u Čevenguru već završila, a da to niko ne primjećuje, i dalje bi da se gibaju. Sada postoji Čevengur, i sada Lenjin može prestati da piše. Buržuji u Čevenguru su svi postrijeljani pošteno, i nije ih mogao obradovati čak ni zagrobni život. Ali Čevengur iz nekog razloga, iako se u njega uselio socijalizam, ne prestaje ličiti na ruske stepe, sa močvarama koje počivaju u jesenjoj tuzi, ribama koje su se spustile na dno, pticama odletjelim i obamrlim insektima, iako su im bili obećali da će se zemlja, kad sretne komunizam, od kultivisanih trava jasnije vidjeti sa drugih planeta, a razmjena vlage će se toliko povećati da će nebo biti jasnije i plavlje.

Jednog od najagilnijih komunista u Čevenguru, Čepurnog, sludiće to što u komunizmu može umrijeti jedan dječak, prosjak, i što njegova majka, to veče, ima jedino želju da ostane ležati pored njega, tako mrtvog, ravnodušna prema komunizmu koji je došao. Kao i Dvanova, Čepurnog će uznemiravati i što ljudi, umirući od dosade u komunizmu, traže samo da im dovedu žene, svi osim Kopjonkina, Rozinog vjerenika, koji se bojažljivo pita da li je moguće da se drug Libkneht prema nekoj ženi možebitno odnosio nekad kao muškarac. Dvanov je u komunizmu bio zaboravio da ga čeka jedna djevojka u Moskvi. Komunisti će u Čevenguru, gušeći se, postajati sve zločestiji, tako će jednog dana optužiti Kopjonkina da mu je konj buržuj i da ima dušu. Tada će Čepurni odlučiti da im dovede žene, ali mršave, koje im neće odvlačiti pažnju, i dovešće im neku skupinu Ciganki koju će oni dočekati govorima, dok se one budu čudile nad tim ljudima koji prvo drže tribine, a svi pređašnji su počinjali s kraja.

Platonov postavlja stvari u paradoksima: komunizam je došao, ali svejedno umire dječak; komunizam je došao, ali nebo nije plavlje; komunizam je došao, ali ljudi su i dalje melanholični; komunizam je došao, ali ljudi i dalje žele seks itd.

Na kraju će boljševici naletjeti na Čevengur, a Čevengurci će pucati na te neprijatelje komunizma, sve dok ih boljševici, organizovani, ne pobiju sve do jednog. Jedino će Dvanov pobjeći na Proleterskoj Snazi, ali samo do jezera da stupi u njega prelazeći put koji je prošao i njegov otac tražeći smrt. Platonov se tu neće zaustaviti, on će slično nastaviti i u sljedećim romanima. Njegov Nazar Čagatajev, u romanu Džan, neće biti ništa uspješniji u pronalaženju socijalizma. Njega će, kad postane inženjer ekonomije, poslati negdje u Turkmenistan, u središte azijske pustinje, da svoj narod Džan uvede socijalizam. Tvoj narod, reći će mu, živio je dugo u paklu, sada neka proživi u raju.

Tamo će, međutim, zateći neke spavače koji hodaju pridržavajući se jedni za druge, šapćući nešto i mumlajući. Oni neće znati ni koliko ih ima, ni da li još negdje žive. Njegova majka jedva da će ga se se sjetiti. Tu niko nikog više  neće da začinje i rađa. Njihove duše su davno odlutale, njima je svejedno da li nešto čuju ili ne. Čagatajev, došav da ih nauči socijalizmu, zatiče ih povaljane po pijesku, kako spavaju kao da ih je neko već pobio, ali nije stavio u grobove. Čagatajev na kraju pomisli čak da i njima nije potreban socijalizam, nego samo zaborav dok vjetar ne ohladi i ne raznese njihova tela. Da roman bude na kraju zaokružen platonovljevski, Čagatajev se vraća u socijalističku Moskvu i uspijeva mu da se poveže s nekom drugaricom, naročito blisko.

Platonov je konstantno tragao u svojim romanima za socijalizmom, ali svi su ga počeli osuđivati. Gorki ne bi poželio ni najgorem neprijatelju da ga neko tako pohvali i potraži, kao što je Platonov potražio komunizam. U komentaru Čevengura (1929), u pismu, priznajući mu talenat, Gorki uvjerava mladog autora da njegova knjiga sadržava izvjesno anarhističko razmišljanje, kao i lirsko-satirični karakter osvjetljavanja stvarnosti, usljed čega mnogi revolucionari djeluju kao umno ograničeni ljudi. Platonov se cijelo vrijeme drži, čini mi se, kao da ne zna šta je napisao. I Staljin lično će osuditi njegovu pripovijest Makar koji je posumnjao, a kada pročita njegovo dokumentarističko studiju o kolektivizaciji Na korist Koba će reći vrlo lakonski: Ovo će autoru biti na korist! To će biti dovoljan razlog da RAPP-ovci Averbah, Serafimovič, Fadejev i Šolohov sa kritičkim PAM-ovima krenu na pisca, proglašavajući ga sitnoanarhističkim metafizičarem, opasnim po komunizam. Piščevog sina su uhapsili i poslali ga u logor, da bi ga onda pustili zaraženog tuberkulozom, kojom će onda i Platonov zaraziti i umrijeti 1951., u pedeset drugoj godini života.

Radi se o tome da Platonov usvaja socijalističke krilatice, on osvaja taj jezik i radi mu ono, kako primjećuje Brodski, najgore što mu se može uraditi, odvodeći ga u slijepe ulice. On podržava taj revolucionarni jezik, samo da bi ga dognao do apsurda. Dok ostali, Solženicin, Šalamov, Nadežda Mandeljštam, donesu i preko sto i preko hiljadu svjedočanstava, da bace sjenu i ospore svijetlu viziju, da je izvrnu naizvrat i pokaže njenu krvavost, Platonov se samo složi sa svime i počne rastezati tu gumu sve do pucanja, uz zaprepaštenje, kao dijete. On kao da ne želi da se suprotstavlja tom ludilu, on mu ne protivrječi, on ga prihvata i zajedno sa komunistima ga razrađuje, dok ne izvede krajnje konsekvence. Želeći im pomoći da razviju socijalističku retoriku, on je nespretno polomi kao igračku. Nadežda opisuje, naprimjer, nevjerovatnu maniju gonjenja od koje su se svi razboljeli tridesetih godina, toliko da su po cijelu noć znali osluškivati vrata lifta. Osip je tako jednom i kroz prozor iskočio, bježeći od nevidljive istrage koja je došla po njega. Izbjegavali su čak i da uče napamet lirske pjesme, da ne bi kojim slučajem propjevale iz njih na isljeđivanjima. Nadežda opisuje i slučaj jedne djevojčice koja je, čuvši da je njihov porodični prijatelj uhapšen, odmah skočila sa kauča, sva preblijedjela, otrčala do kućne biblioteke, našla knjigu sa posvetom uhapšenog i iskinula iz nje taj prvi list. Svi su se složili da je to strašan slučaj.

Kod Platonova, međutim, jedna djevojčica, Nastja, u romanu Iskop, kliče: Likividirajte kulake kao klasu. Živio Lenjin, Kozlov i Sofronov. Ona za sebe tvrdi da nije mogla doći na ovaj svijet, dok se u Rusiji nije pojavio Lenjin. Ona vjeruje, i uvjerava druge, da samo buržuji umiru, a da siromasima i ne trebaju sanduci. Platonov pretjeruje do krajnjih granica. Poneseni njenim entuzijazmom, njeni odrasli prijatelji počnu kopati ogromnu jamu za veliku kulu komunizma. Jedan od njenih najboljih prijatelja, medvjed Miška Medvjedov, radi u obližnjoj radionici kao kovač i redovno prebacuje normu. On toliko nekad ožedni da ispije cijelu kofu vode, a onda obriše šapom svoje proletersko lice. Nekad sa svojim drugom kovačem zna otići da istjeruju kulake iz kuća i provodi kolektivizaciju. Nastja je oduševljena ne samo zato što je Miška Medvjedev njen prijatelj nego pogotovo zato što je na strani proletera. Ipak, neočekivano, Nastja naglo počne da kopni i do kraja romana umre. Kopači, ogorčeni, počinju da sumnjaju u komunizam, koji je dječji čin, a Nastje više nema, pa moraju da je sahrane u taj iskop.

Miška Medvjedev često podsjeća na Bulgakovljevog Behemonta koji se također nekad odluči poigrati socijalističkim frazama. Na vratima Gribojedovog doma, kad mu neka gospođica zatraži člansku iskaznicu, on je samo pita da li je Dostojevski imao iskaznicu. Kad se ona zbuni, on je onda pita da li to ona tvrdi da Dostojevski nije bio pisac. Bulgakov je tridesetih nekoliko puta slao Staljinu pisma u kojima ga je upozoravao na svoj strašni položaj pisca kojeg je, kako je rekla kritika, nemoguće svrstati čak ni u saputnike. Ta kritika je, podastire Bulgakov Staljinu, pisala tristo i jedan put o njemu, od toga dvjesto devedeset osam puta negativno. Reakcionarstvo njegova stvaralaštva, rekli su, očigledno je kao njegov talenat. Bulgakov moli Staljina da mu naredi da po hitnom postupku napusti teritoriju SSSR-a, gdje mu nije dopušteno da radi i objavljuje a to mu je isto, kaže, kao da ga sahrane živog. Staljin je ostajao uglavnom nijem, samo se jednom javio telefonom i našao mu zakratko posao u pozorištu. Staljin je, kažu, volio Dane Turbinih, i gledao ih najmanje dvanaest puta. Njemu je izgleda bilo stalo da tako veliki pisac ostane u njegovoj zemlji, pa makar i ne pisao.

Bulgakov će ostati u SSSR-u sve do smrti 1940. godine, i u napadima neurastenije, od koje je bio obolio, spaljivao je nekoliko puta rukopis Majstora i Margarite. Nije čudno što se poistovjećivao ponekad sa Majstorom i da je na kraju morao doći Đavo da ga odnese, kad mu već Staljin nije dao da putuje.  Ni Bulgakov ni Platonov ipak ne razbijaju glavu i ne očajavaju mnogo u svojim knjigama, ne napadaju nikoga u direktnim polemikama, tu nema neke velike ljutnje. Usvojivši jezik sistema, smjehovno, pokazujući da su shvatili igru, samo razrađujući ludilo, oni će prema tom jeziku biti surovi gotovo isto onoliko koliko je on bio surov prema njima, što na kraju i nije bila baš neka utjeha.

Ljudi su brzo otišli kroz dimnjak

(Borovski, Pekić)

 Nije bilo lako napisati suroviju prozu od Šalamova, što je uspjelo samo Tadeušu Borovskom u njegovim pričama iz Aušvica. Još čudnije je da ta surovost dolazi kao neka vrsta otklona. Borovski je, naprimjer, u svojoj priči Dame i gospodo, izvolite u plinsku komoru odlučio pripovjedati iz perspektive dvojice logoraša koji su tog dana na rampi zaduženi da dočekuju i istovaruju vagone s ljudima. Dan počinje sa objedom, krhkim hljebom, slaninom, konzervom kondenzovanog mlijeka. I po nekoliko dana logor živi od transporta, jede tu šunku i kobasice, slatko i voće, pije njegove likere i rakiju, hoda u njegovom rublju, trguje njegovim zlatom i sjeća se kako je neka tura bila odlična. Kapoi utovaruju zlato, svilu i crnu kafu.

Na prvim stranicama priče neki rabin se tu na pričnama moli i njima – dvojici glavnih likova, jedan od njih je pripovjedač – smeta njegova dernjava, kao da je Boga za noge uhvatio. – Neka se dere, onda kažu, brže će otići kroz dimnjak. Uskoro dolazi prvi transport, u trenutku kad se jedan od njih zagrcnuo paradajzom: mala i uvela lica, neispavana, vire kroz sve šupljine, krici i ropci postaju sve glasniji. Zakon u logoru je da se ljudi varaju do posljednjeg trena. Onim koji odlaze lijevo govore da idu na kupanje, tako i svojim poznanicima koje tako sreću. Oni mladi i zdravi koji idu desno će prvo u logor na rad, ali gas ih neće mimoići.

Nakon što se vagoni isprazne vojnici ih ubacuju u vagone i tjeraju da čiste. Razbacane po ćoškovima, u ljudskom izmetu i među izgubljenim satovima leže ugušene i izgažene bebe, nagi mali monstrumi s ogromnim glavama i nadutim trbusima. Iznose ih kao piliće, držeći ih po dvije u jednoj ruci. Neki esesovac, zabavljen upaljačem koji je otkazao i nikako neće da upali, naređuje da se bebe ipak daju ženama, a da se ne nose u kamion. Oni onda viču na žene, da uzmu bebe, žene bježe uvlačeći glave u ramena. Jedna djevojka, izašla iz vagona, bježi od svoga djeteta, nadajući se da će preživjeti, dok to dijete heruvimskih obraza trči za majkom i doziva je. Na to će podivljati neki Andrej, mornar iz Sevastopolja, sluđen od rakije i žege, isprebijati tu jevrejsku bludnicu i baciti joj dijete pred noge. To je za svaku pohvalu – rekao je jedan esesovac.

Istovarivanje leševa bi trebao njima biti uobičajen posao, ali pripovjedač ove priče ipak ne može nikako savladati užasan strah koji se pretvara u bijes. Nije nikako mogao da pobjegne od beba, ogavnih nagih žena i muškaraca izuvijanih u grču. Neki su upravo nosili uplakanu djevojčicu, bez jedne noge, držeći je za ruke i tu preostalu nogu, i bacili je na kamion među leševe. U jednom trenutku pripovjedač će upitati svoga prijatelja šta misli, da li su oni dobri ljudi. – Vidiš, prijatelju, u meni nadolazi neki sasvim nerazumljiv gnjev prema tim ljudima zbog kojih moram da budem ovdje. Nimalo ne saosjećam sa njima što idu u gasnu komoru. Dabogda ih zemlja progutala! Bacio bih se sad na njih pesnicama. – To je, prijatelju, sve normalno, predviđeno i proračunato – reći će jedan od njih.

Nekima će Borovskijeva proza biti nepodnošljiva. Tačno je da on hini jednu opuštenost i ravnodušnost, jer tu stalno kao da se, iza scene, čuje bjesomučni plač. Ako tu i ima otklona, onda je on takođe vrlo histeričan. Iako se tu neprestano poziva na nemar, osjeća se samo smrtna ozbiljnost. Borovski je odabrao da o tom užasu posvjedoči iz perspektive saučesnika zločina, a to preuzimanje krivice za ono za što ne snosi nikakvu odgovornost govori dovoljno samo po sebi. Svo Borovskijevo razočaranje i razaranje, primjećuje Česlav Miloš, dolazi iz njegove estetske pasije koja je iznevjerena, zato on bira ništa, kad već ne može imati sve. On je bijesan i sluđen ljubavnik svijeta koji je ostao spaljen u krematoriju.

To su razlozi zašto on ide do kraja, zašto stavlja sebi u usta slaninu i paradajz, baš u trenutku kad dolaze vagoni nakrcani ljudima, pokušavajući se što više ocrniti. On izričito naglašava da u koncentracionom svijetu nije bio nijedan slučaj kad je neko pokazao čovječnost ili se žrtvovao za druge. Njegovi logoraši se smiju nekom Bekeru, izbezumljenom, kojeg su to veče odredili sutra za gasnu komoru, odlazeći na gornju pričnu da probaju marmeladu koju je neko pribavio. On je iskoristio svaku priliku da izrazi svoje gađenje prema čovjeku kao fiziološkom biću, koje se tako lako raspada i boji.

Vremenom, kaže Miloš, u njemu je počela djelovati jedna volja koja ga je privela samouništenju intelekta. Zar je to čudno? Potpao je pod partijsku propagandu i poslije rata postao komesar.  Ipak, presudio je sebi, kao ataše pri poljskoj ambasadi u Berlinu, ugušivši se plinom u sopstvenoj kuhinji, godine 1951.

U pričama kod Borovskog, bila je to jedna destruktivna ekstaza, neljudski grč, prikriven licem hladnim kao freon.

Finale

Meni se činilo da rat ne mora doći u literaturi baš svaki put kao kidanje, pa sam obećao da ću ovu krnju istoriju ponekad voditi i u opuštenijim tonovima, a tek sad, podsjetivši se onolikih previjanja u crnoj pjeni, vidim da to nije nimalo lako. Ratovi, o logorima da i ne govorim, previše su uznemiravali pisce, da bi ikad mogli zapjevati anarhično o tome. Svugdje se osjeća samo potreba da obruši i uradi nešto, da se posvjedoči i šokira čudovišnim prizorom, sve dok se, kako je napisao jedan logorološki kombinatorik, ne nadvlada izvjesni koncept u glavama ljudi, kako se ratovi i logori više nikada ne bi ponovili.

Solženicin je tako u Arhipelagu spreman u nekoliko navrata polemisati sa Šolohovom, oko njegove pripovijetke Čovjekova sudbina, ubjeđujući se koliko je ta pripovijetka neuvjerljiva, u prikazivanju jedne ratne scene između Rusa i Nijemaca, dokazujući da je Šolohov izabrao najmanje tipičan slučaj kada jedan ruski vojnik pada u zarobljeništvo onesviješten, zaobilazeći to da se domovina odrekla svojih vojnika tom prilikom, da ih je Staljin izdao i ostavio na milost i nemilost Nijemcima, itd. Sigurno će to ubjeđivanje biti nekome naporno.

Brodski se, naprimjer, nemalo čudi što Solženicin u jednom poglavlju Odjela za rak, do besmisla, pobraja sve poslove koje izvršava u jednom danu doktorica Vera Ganhart, a da na kraju ne izmetne sve to u apsurd, nego zastane baš u trenutku kada je bio nakorak da mu uspije sve obesmisliti, pretjerati u nabrajanju. U tome se vidi razlika, jer Solženicinova intencija je prevashodnije da stvarno opiše jedan dan te doktorice, negdje u sovjetskoj provinciji, da približi čitaocu tu svakodnevnicu, melanholično, nego da od svih tih zbivanja napravi apsurd. To je razlika između Solženicina i Platonova, a Brodski od Solženicina traži ovdje da bude Platonov.

Možda su trebale proći godine da bi popustio psihički pritisak kod pisaca, oko toga da moraju posvjedočiti, možda su literarno kombinirati mogli samo oni koji nisu izravno prokušali rat i logore, možda je trebalo da se jedna tema ispiše na jedan način, da bi doživjela svoja življa uobličenja. Što i ne mora značiti, jer su Platonov ili Bulgakov, koji pišu svoje romane tridesetih godina, mnogo opušteniji i skloniji zavitlavanju od nekih romansijera koji će o istoj temi pisati godinama kasnije, opet grčevito. Sve je to, čini mi se, od slučaja do slučaja.

To umnogome zavisi, dakle, od naravi pisca, od tona, tako će se, naprimjer, cijela ta sovjetska svakodnevnica, mučna, kod nekih nepodnošljiva, u romanu Moskva-Petuški Venjičke Jerofejeva odraziti samo kao lakrdija, sve do posljednjih stranica, kada će njegovog pajaca iz nepoznatih razloga usmrtiti neka smrknuta straža. Kod njega izostaje sve ono, što se vidi kod drugih koji pišu o staljinizmu. Prolazeći Moskvom, danonoćno, uzduž i poprijeko, pijan i mamuran, naizmjence, junak Venja će priznati da on nikada nije vidio taj Kremlj, o kojem mnogi pričaju. On živi drugačijim ritmom i putuje na duže relacije, u Petuške čak, kod njega je život raspoređen prema drugačijim zonama: čas ne pije nedelju dana, zatim pije četrdeset dana, zatim ponovo ne pije četiri dana, a zatim pije šest mjeseci bez predaha. Jutro je najbolje početi čašom zubrovke, a onda ubrzo uzeti i čašu koriandrove, kojoj je dobro dodati dvije čaše piva i slatkog likera. Cijelo putovanje prolazi u njegovim opuštenim naklapanjima, dok ga na kraju samo tako neko ne smakne.

U opuštanju tona osjeća se ponekad i rad vremena, vremenska distanca. Niko se, međutim, nije poigrao Gulagom kao Pekić, godinama kasnije, u Lučama Novog Jerusalima. Tu se  nadovezuje na jedan Solženicinov citat iz Arhipelaga koji kaže da je moguće da jednom neka ostrva Gulaga prekrije polarno more ništavila, ali da će jednog dana u budućnosti, cijeli taj Arhipelag, njegov vazduh, kosti njegovih žitelja, smrznute u kristalu leda, otkriti naši potomci kao neke nevjerovatne salamandre. Kod Pekića u pripovijesti je to vrijeme već došlo, godina je 2999., i kako je Solženicin prorekao, neki naučnik otkriva i tumači Arhipelag, prilazeći mu najboljim naučnim metodama rekonstrukcije i vrlo logičkog zaključivanja. Našavši dva kostura, čovjeka i pacova, pripijene, s kostima životinje duboko uglavljenim u karlični pojas čovjeka, on će doći do zaključka da je u tom Gulagu vladala bezgranično povjerenje između ljudi i zvijeri, koji su tako zajedno živjeli i sanjali, što može samo ulijevati nadu u veličajnost jedne civilizacije koja gaji takvu uzajamnu ljubav među ljudima i životinjama, a kamoli među samim ljudima.

U masovnim grobnicama naučnik će vidjeti potresnu sliku žudnje da se srećna komuna i u smrt ponese, što je neoboriv dokaz protiv svijeta  bolesnog individualizma i materijalizma iz 2999. godine. Pitajući se zašto su ti ljudi živjeli u tako surovim uslovima prirode, naučno će izvesti veličanstvenu viziju moćnog ZEK-a okruženog i udruženog sa prirodom, koji stoji na stijeni leda u tankoj i iscepanoj odjeći, u kakvoj bi se današnje generacije smrznule i ljeti,  osjećajući led u punoj snazi. Kada bude trebalo objasniti barake, slabe i trošne, naučnik će hvaliti to što je i u biološkoj rasnoj perspektivi taj ZEK slijedio antimaterijalne principe, čemu u prilog ide nevjerovatna činjenica da privatni posjed ne postoji, i pacovi su opšte dobro, a ono malo ličnih predmeta zateknutih pored kostura – drvena kašika, prazna konzerva, igla, češalj, muštikla od riblje kosti – imaju samo ritualnu vrijednost. Odsustvo prave ishrane i ljekarske njege, svjedoči samo o besprijekornom zdravlju ZEK-ova, što je logično.

Pekić prilazi Gulagu kao da je našao pogodno tlo za zavitlavanje, on je ovdje sve okrenuo na glavu. Imitirajući naučni metod, on navodi da je logika njegova sadržina, što je jasna stvar isto kao što je dokazivo da logoraši nisu imali potrebu za liječenjem zato što su bili zdravi. Svaka premisa je, međutim, vezana višestruko sa nužnim zaključkom silogizma, ZEK-ovi ne liječe i jer su na posebnom režimu odmjerene dijete. Sve dokazuje sve, sve se na sve oslanja, nema pukotine u tom logičkom krugu, što je kod Pekića smiješna stvar jer je ta logika samodovoljna i nemoćna da uopšte dohvati logiku koja upravlja Gulagom.

Uzevši na sebe da objasni besmisleni rad, obaranje drveća s kojim se kasnije ništa ne uradi, ili iskopavanje i zakopavanje jama, Pekićev naučnik će tako otvoriti oči i mućnuti glavom i doći do sjajnog zaključka da je sav taj rad bio samo igra. Opaki individualizam, odurna privatnost, ubitačan egocentizam, u Gulagu, kaže naučnik, ne postoje, jer se programski živi zajedno, svi obavljaju sve u isto vrijeme, a samoća ne postoji. Njemu na kraju ostaje da pozove da se svijet ujedini po uzoru na Gulag-civilizaciju, da se čovječanstvo poveže bodljikavim žicama, simbolom harmonije i humane sreće.

Možda će Pekić slično ironičan biti i u Godinama koje su pojeli skakavci, dok bude elaborirao svoja zatvorska priključenija, tretirajući ponekad samog sebe kao neprijatelja, hinjeno eruditivan kao da razvija studiju, ali mislim ipak da se po ironiji sa Lučama ne može porediti mnogo toga. Kada Grass, međutim, bude uzeo da posvjedoči o usponu i padu nacizma, tako što njegov Oskar Mathzerat lupka ili buba poglavlja na svom bubnju, ovisno o svom promjenjivom raspoloženju, kada iskoristi tog ostarjelog trogodišnjaka da kaže nešto o tim tridesetim i četrdesetim godinama, u Limenom dobošu, ili kada u Mački i mišu počne razvijati ličnost Malkea, i opisivati to kako se on riješio rata, onda to više neće biti toliko ni ironija ni sarkazam koliko neko ludilo, tako da ozbiljan ljubitelj ratne literature samo odmahne rukom, ne vjerujući svojim očima, jer rat se tu više ne može ni prepoznati. Onaj koji čita te knjige prati u njima i deset i petnaest drugih stvari samo ne taj uspon i pad nacizma, u ratu.

O tome govorim, kad kažem da je najbolja književnost o ratu ona koja ga savršeno promašuje. Neće stoga pogriješiti onaj koji se o ratu bude raspitivao tamo gdje se on ne osjeća toliko, pogotovo ako je prije toga prošao kroz svjedočanstva. Čini mi se da lakše vraćati tim knjigama koje o ratu ne govore izravno. Ponekad, pisac koji se šali sa tragedijom, zna više  o ratu od onoga koji prijeti i proriče, sav u grču, ali u svakom slučaju je zanimljiviji. Dvadeset godina nakon rata, ovog našeg, za vrijeme nekoliko proljetnih dana, pronalazio sam materijal i krpio ovu iskidanu istoriju ratova i logora u književnosti, čisto da je već jednom mogu zaboraviti. Sada se mogu okrenuti na drugu stranu i zaspati obeznanjen, jer me rat više ne interesuje, to više nije moja tema, pa čak i u slučaju ako cijelu noć budem sanjao nekakve deportacije.