Nastava iz jezika i književnosti spada u tzv. nacionalnu grupu predmeta (uz historiju/povijest i geografiju – a njima se lako može dodati i nastava iz vjeronauke) što podrazumijeva da taj predmet služi izgradnji, reizgradnji, obnovi „nacionalne svijesti“ pri čemu se uopće ne insistira da u osnovnoj školi učenici prvenstveno nauče čitati književno djelo, razmijevaju značenje samog teksta i koriste ga za izgradnju vlastitih stavova. Interpretacija u udžbenicima nužno afirmira vrijednost književnog djela pri čemu do kraja sama vrijednost interpretacijom nije potvrđena.

Predajem književnost (i jezik) u osnovnoj školi već 6 godina. Djecu od V do VIII (za koju godinu – do IX razreda) podučavam osnovnim pojmovima iz teorije književnosti, tehnikama čitanja, značenju teksta, oblikovanju rečenica, vještini pisanja sastava, prevodim jezik usmene književnosti, provjeravam znanje iz gramatike na književnim tekstovima, učim ih da čitaju knjige, odgovaram na učenička pitanja zašto su lektire „glupe“, osporavam mrzovolju prema ćirilici…

Više od dvadeset godina dio sam obrazovnih sistema i rijetko kada sam na časovima maternjeg jezika slušao ili držao časove književnosti koji su oslobođeni različitih ideologizacija. Književni tekstovi brzo postaju poligon za otaljavanje: značenje teksta zasnovano je na površnosti, a najviše koristi od književnog teksta djeca dobiju ako u njemu prepoznaju gramatičke i pravopisne zakonitosti. Lako je izabrati put (većina nastavnika to radi) minimalnog rada, prenosa osnovnog znanja, odlazak s posla kad se završi posljednji čas i bavljenje sasvim nekim drugim stvarima – škola je mjesto u kojem radim, reći će nastavnici, priznajući da ih se mnogo ne tiče kako i šta učenici usvajaju tokom svog školovanja. Tako je i sa nastavnicima književnosti: teže je učenike naučiti čitati, razumijevati značenja pročitanog.

Nacionalni NPP-ovi i loše znanje

U kakvom je stanju obrazovni sistem (ili bolje: obrazovni sistemi), čiji je dio i nastava književnosti, niko precizno ne može reći; ne postoji nijedna ozbiljnija studija koja bi uspjela opisati trenutna postignuća svršenika osnovnih i srednjih škola. Većina stanovništva u bilo kakvoj anketi (ozbiljnoj ili formalnoj) reći će da treba reformirati obrazovanje jer je to teza koja se u medijima papagajski ponavlja više od deset godina. Pri čemu niko ne nudi opis i sadržaj novog obrazovanja. Ako se i govori o reformama, onda se spominje uvedeno devetogodišnje osnovno obrazovanje koje se ni po čemu ne razlikuje od ranijeg osmogodišnjeg – nisu uvedeni novi predmeti, nisu temeljito reformirani nastavni planovi i programi (NPP) – nije ništa napravljeno da bi se denacionalizirali NPP-ovi, nisu jasno objašnjeni ciljevi učenja, nisu date skoro nikakve preporuke za metode ostvarivanja obrazovnih ciljeva – nisu ništa uradili da prilagode obrazovanje današnjim generacijama u skladu s njihovim interesovanjima i trenutnom okruženju. Stoga ne postoji institucija niti osoba u BiH koja će moći reći šta učenik po završetku osnovne škole treba usvojiti, recimo, iz književnosti da bi mogao nastaviti školovanje.

Jedino međunarodno vrednovanje znanja rađeno je 2007. godine u 159 bh. škola u okviru TIMSS-e i testirano je znanje učenika završnih razreda iz matematike i prirodnih nauka. Objavljeni rezultati smjestili su BiH ispod nivoa prosječnog znanja što je sasvim dovoljan pokazatelj da se nešto u tim oblastima mora mijenjati. Teško je i zamisliti kao bi izgledalo testiranje iz književnosti na području BiH – koja bi to bila pitanja na koja bi odgovor mogli dati učenici iz svih dijelova BiH. Osim tri nacionalna NPP-a, različitost se pojavljuje i regionalno u okviru svih ovih NPP-ova.

Što je više časova iz književnosti, to je manje čitatelja

Nastava iz jezika i književnosti spada u tzv. nacionalnu grupu predmeta (uz historiju/povijest i geografiju – a njima se lako može dodati i nastava iz vjeronauke) što podrazumijeva da taj predmet služi izgradnji, reizgradnji, obnovi „nacionalne svijesti“ pri čemu se uopće ne insistira da u osnovnoj školi učenici prvenstveno nauče čitati književno djelo, razmijevaju značenje samog teksta i koriste ga za izgradnju vlastitih stavova. Interpretacija u udžbenicima nužno afirmira vrijednost književnog djela pri čemu do kraja sama vrijednost interpretacijom nije potvrđena. Treba imati na umu da od svih predmeta iz nacinalne grupe, nastava jezika i književnosti ima najviše časova te time najveći teret „onacionalizovanja“ učenika preuzima na sebe. Da je nešto truhlo u nastavi književnosti vidljivo je i po izdavačima: tiraži književnih djela su mali, rijetko se prodaju knjige, članstvo u javnim bibliotekama minorno, obnavljanje bibliotečkog fonda rijetko i siromašno – a učenici minimalno 4 časa sedmično uče o književnosti i jeziku.

Ključni problemi književnosti i obrazovanja

Preuzeti obrasci iz prethodnog sistema – interpretacije i razumijevanje književnog djela zasnovani su na nasilnim i nestručnim interpretacijama – prije se tragalo za vrijednostima socijalističkog društva, danas za nacionalnim vrijednostima.

Profesorski i nastavnički kadar – Fakultete i akademije koje proizvode kadar za B/H/S jezik i književnost u velikom broju upisuju studenti koji se nisu uspjeli upisati na druge fakultete i studenti koje ne zanima ni nastavnički posao, niti jezik i književnost sami po sebi. Mali broj predmeta i časova iz oblasti metodike nastave jezika i književnosti što za posljedicu ima neobučene profesore koji nespremni ulaze u učionicu.

Fakulteti ne posvećuju dovoljno pažnje djelima koja se izučavaju u osnovnoj školi (tzv. dječija književnost) – te profesori prepuni teorije književnosti s pročitanim nacionalnim literaturama ne znaju analizirati, naprimjer, pjesmu „Praviš se važan“ Zejćira Hasića.

Komisije koje imenuju Prosvjetno-pedagoški zavodi (PPZ), sastavljene od profesora metodike i stručnih savjetnika na stručnim ispitima (kada se odlučuje o tome ko može raditi u obrazovanju) puštaju i kandidate zbog srčanih problema ili kandidate koji kao završni dio časa učenicima nude jabuke ubrane u vlastitom voćnjaku. Kako komisije PPZ-a na polaganju stručnog ispita omogućavaju da kandidati s kičastim, natrpanim i površnim časovima steknu uvjete da mogu samostalno obavljati svoj posao, tako i samostalni časovi neće imati potrebni sadržaj. Kad se sjaj časa, koji pokazuju drugima, oduzme, ne ostane ništa. A onda to ništa nastave nuditi djeci narednih godina.

NPP-ovi su plod površnog rada u kojoj članovi komisije, kada govorimo o federalnom NPP-u, zagovaraju „svoje“ autore (autorice su iznimka koja potvrđuje da su čitanke muški teritorij) ne vodeći računa o prilagođenosti djela uzrastu učenika, niti o zanimljivosti književnog djela. Ponekad, sastavljači NPP-a ne znaju ni pravi naslov književnog teksta koji su uvrstili u program. U NPP književnosti za devetogodišnje obrazovanje su i djela „Gazel o Starom mostu“ Bajezidagić; Bašeskija, san o Sarajevu Sidran, „Čovjek je lava“ Krleža, „Kad sunce umiva oči“ Parun – koja je nemoguće pronaći pod tim nazivima.

S druge strane, nastavnici ponekad „osjećaju“ što se od njih traži: domovina je uvijek najbolja u svemu, vlastita nacija se mora naglašavati, uvijek naglašavati nacionalnost pisca i proglašavati „jednim od najznačajnijih“, ubijati kod učenika svaki pokušaj pitanja koji bi doveli u sumnju nastavničku interpretaciju književnog teksta.

Insistiranje na zastarjelim konceptima interpretacije usmenog teksta – koji se interpretiraju kao da su sveti tekstovi u koje slijepo vjerujemo. Uopće se ne demontiraju koncepti, ne uče djeca da iz sadašnje perspektive čitaju epske pjesme. Umjesto toga, postoje aksiomi: epski junak je po definiciji slab na svoje, agresivan prema drugima, nužno je da zakoni časti i poštenja važe kad je među svojima, a da to odmah može zaboraviti kada na vidiku vidi druge. Savremena tumačenja i razum protjerani su iz interpretiranja epske usmene književnosti.

NPP programi književnosti u kantonima sa hrvatskom većinom i u RS-u su izrazito nacionalni – skoro da nema književnika iz Hrvatske i Srbije koji nije uvršten u čitanke, na bilo kom nivou obrazovanja – dovoljno je makar da je u teškim vremenima (a tih teških vremena kod nas ima na pretek) spomenuo domoljublje, otadžbinu ili rodni zavičaj. S druge strane, zanemarani su autori koji, uvjeteno rečeno, pripadaju drugim konstitutivnim narodima. Sistemsko ispiranje mozga na djelu, skrivanje informacija i ignoriranje isprepletenosti književnosti (i kulture općenito) na ovim prostorima.

Konkurs za udžbenike raspisuje samo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i to za škole koje rade po federalnom NPP-u. Škole koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu koriste udžbenike iz Hrvatske, s tim što ih formalno izdaju u Mostaru, dodajući uz prethodne autore udžbenika i jednog autora iz BiH. U RS-u je do ove godine izdavanje udžbenika pripadalo Zavodu za udžbenike koji je jedini mogao izdati udžbenika za upotrebu u škola RS-a.

Iako, formalno, najviše „demokratičnosti“ postoji u raspisivanju Konkursa za odabir udžbenika pod okriljem FMON-a, praksa već nekoliko godina pokazuje kako je lako određivati koji udžbenici se odobravaju, a koji ne, pri čemu ne postoji odgovornost recenzenta za obavljeni posao. Uzme novac i povuče se. To što recenzent za iste stvari u različitim udžbenicima daje iste ocjene, to što ne argumentira vlastite tvrdnje, to što zloupotrebljava svoju poziciju nikako ne dotiče Ministarstvo – samo prešute cijeli problem.

Kako dobiti bolju nastavu književnosti

Da bi većina problema nestala potrebno je, prije svega, postaviti drugačije obrazovne ciljeve nastave književnosti koji će omogućiti učenicima da nauče čitati. Osnovnoškolsko obrazovanje treba u potpunosti osloboditi od „nacionalne književnosti“ (neka se time bave u srednjoj školi), od potrebe da se književnoteorijske zakonitosti moraju isključivo učiti na djelima domaćih pisaca. Olabaviti NPP i dozvoliti nastavnicima da sami biraju književne tekstove na osnovu kojih će raditi s učenicima.

Fakultete i akademije prilagoditi potrebama osnovnih i srednjih škola, povećati broj časova i predmeta iz oblasti metodike i pooštriti kriterije za sticanje prava na samostalan rad s učenicima.

A onda, skinuti s leđa književnosti breme „gajenja nacionalnog osjećaja“.

No, ništa od svega navedenog neće biti ako sami nastavnici i profesori ne mijenjaju postojeće stanje i ako ne budu spremni mijenjati svoj način rada. To mogu početi raditi odmah.