Dobra knjiga u domaćem izdavaštvu

Tko bi se danas usudio štampati i objaviti sabrana djela Paula Valerya, naprimjer? Ili Roberta Musila?

I

Kako se danas pod izdavačkim mjerilima podrazumijeva čitalački ukus, te kako je izgled, papir, korice, sadržaj, prevod i sve ostalo podređeno upravo tom ukusu, tako je nemoguće naći raspoloženog kandidata, dobrog u svom poslu, koji bi se odvažio na luksuz iz gorenavedenog pitanja. Jer, zalud mu ogromna ljubav i poštovanje prema literaturi: obrazovanje, načitanost, gomile naslaganih knjiga u kućnoj biblioteci, naslovi koje je objavljivao za dobra vremena, projekti koje je podržao, mladi autori koje je afirmirao, konkursi koje je objavljivao, uredno i čisto poslovanje, ugled i dobar izgled. Zalud mu činjenica da bi nekoliko lokalnih biblioteka otkupilo po tih nekoliko tomova: možda nekom zanesenjaku trebaju i takve knjige. Zalud mu njegov senzacionalistički karakter: ljubav prema izazovima i rizik u ime dobre literature. Zalud mu njegov imidž, i knjige koje je napisao: nekoliko romana, dvije zbirke poezije, zapisi, savjeti izdavačima, tri knjige eseja. Zalud mu novac koji bi dobio od Fondacije za izdavaštvo na ime projekata koji bi oživili interes za klasike. Zalud mu mnogo što, jer bi njegov odgovor bio jasan, precizan, promišljen i racionalan: A tko bi to kupio? Kako mi je to isplativo?

Dakle: politika uređuje medije, mediji proizvode ukuse čitateljstva, čitateljstvo održava tržište, tržište vrednuje knjige – prodaja mojih knjiga jest jednako moja egzistencija.

I tu završava priča o literaturi, a počinje priča o izdaji literature.

Šta je literatura, a šta isplativa literatura?

Literatura, naravno, nije samo proizvod namijenjen tržištu, nego je, prije svega, suma ideja i razmišljanja, suma pitanja i dogovora o izazovima vremena, suma različitih mišljenja i iskustava, suma utisaka o svijetu. Literatura bi treba biti budilnik za naša čula, naš doživljaj stvarnosti, izvor naših košmara i trenutnih spokoja. Literatura treba ispitati granice i mogućnosti našeg jezika, odgovoriti našim primarnim potrebama: komunikaciji i razumijevanju. Literatura bi, dakle, trebala biti osnov za dalju raspravu o pobunjenom čovjeku.

Isplativa literatura bi trebala dati odgovor na pitanje ulaganja, na pitanje čitalačkog ukusa i potreba tržišta.

Ali, pitajmo se nije li naše čitateljstvo naučeno upravo na takvu literaturu, literaturu s ograničenim rokom trajanja, zabavnu i poučnu, literaturu koja je čitljiva i ne traži od nas napore pri razumijevanju, nego nas svojom ispraznošću drži podalje od odgovornosti, u zanosu opričavanja. Zapitajmo se misli li takvo čitateljstvo literaturu kao pristup društvu odgovornih bića, ili samo uživa njeno beznačje, učestvuje u konačnom slomu zanatstva i otiskom svojih jagodica stavlja pečat na umrtvljenje jezika. A margine ostaju prazne, nije bilo potrebe da se poseže za olovkom kojom bismo energično povukli uskličnik uz pasos, koji je nekad značio spasenje i pobunu misli, otkriće sopstvene oaze.

Isplativa literatura bi, dakle, bila mrtva literatura, literatura nastala kao izdaja literature (ili, makar, okrutna šala na račun Literature). Tako je “uživanje u tekstu” pojednostavljeno do te mjere da je odgovornom čitaocu jasno, pri pogledu na isplativu literaturu, da je akcenat na uživanju koje proizilazi na jednostavnim riješenjima i jednostavnim formulama. Pripovijeda se da bi se pripovijedalo, a ne da bi se pripovjedano zapamtilo. Pamti se formula uspjeha da bi se nastavilo životariti na tržištu. Zanat je, jednostavno, potcijenjen.

Vratimo se pitanju s početka teksta, i iz njega izvedimo sljedeće: Zašto bi danas nekom bio važan Valery, njegova rima, pjesničke konvencije, njegovo razumijevanje svijeta? Ako živimo vrijeme iPoda, vrijeme u kojem svako pitanje svoj odgovor dobije jednim klikom, zašto bi se onda neko mučio prevodeći poemu La Jeune Parque, odnosno, zašto bi se neko zamarao razumijevajući je kad može, ležeći u udobnoj fotelji, bez naprezanja i umaranja, uživati u spektru boja koje čine najljepše slike svijete, neprevodive u riječi.

Otuda je literatura, proza i poezija, u borbi sa konkurencijom koja zabavlja svijet, posegla za jeftinim rimama, ispraznim i netačnim metaforama, ugodnim i prijajućim pričama. Otuda bi štampanje Valerya bila smiješna i uzaludna rabota, da ne kažem – tužna. Danas je sintagma “ogoljeni jezik”, čini se, više na cijeni od same sadržine djela, jer vas (vas, pretpostavljenog autora) stilistička ogoljenost, figurativno škrtarenje, nedvosmislene sintagme dovode do samih orgazmičnih visova čitaočevih, pretvarate se u maskotu književnog reality showa, gdje svako ukoričeno svjedočanstvo spremno izlazi na tržište i uvrštava se u niz sličnih ili istih, te postaje samo jedan iskaz više, svjedoči o samom sebi, ne mareći o vlastitoj vrijednosti, već isključivo o što tragičnijem kontekstu i pozadini. Bezbrižnost s kojom se stupa u svijet književnosti predstavlja finalni poraz univerzalnih literarnih principa, omogućavajući svakom pojedincu, shodno demokratskim principima, da se etiketira oznakom “pisca”.

Ne krije li se upravo u tome razlog za navedene teze o izdaji literature: jer, čitateljstvu je rečeno da jedan klik ima sposobnost da zamijeni hiljadu i više riječi, da jedan potez prstom načini najljepše prizore koje ljudske oči mogu da prime, da riječima više ne možemo opisati svijet.

Svjedočimo pomami za literaturom koja propituje identitete, koja se koncentriše na perspektivu tzv. malog čovjeka, na fragmentiranu sliku svijeta, na priču o sukobima generacija, itd. Pred količinom takve literature, bojimo se priznati kako je otkriće male priče uslovilo da zanemarimo ukupnost i univerzalnost ideje.

Stoga, samo rijetki izdavači odbijaju borbu sa snažnom konkurencijom koja zabavlja čovječanstvo i posežu za obnavljanjem interesa prema literaturi dvadesetog vijeka, koja je tada, ali i danas bila izraz krajnjih napora da se da odgovor na pitanje koje postavlja epoha, na zlo ljudskog bića, kao i za literaturom koja se kvalificira kao njeno naslijeđe. Takvo izdavaštvo danas uspijeva zahvaljujući naporima pojedinaca s jedne, i interesima pojedinaca s druge strane, a pod plaštom odgovornosti, intimne i javne.

Način na koji rade i kako koketiraju sa tržištem, ovdašnje izdavače izjednačava sa proizvođačima svježe piletine ili svježeg mlijeka, jer su tržište i mediji od njih proizveli sitna preduzeća koja igraju na njihovu svirku, bez ideje i koncepta, takta i harmonije. Zamislimo li idealnog izdavača, onda smo odstupili od ustaljenog mišljenja o izdavaštvu, a probamo li kritički ispitati literaturu koja se objavljuje onda ćemo dirnuti u svete priče o egzistenciji, o tome kako je takav i takav način poslovanja jedini održiv. Zamislimo li idealnog izdavača, morali bismo zamisliti sizifovsku misiju, samoprožrtvovanost i apsolutnu posvećenost ideji umjetnosti. Nalazimo se, kao pretpostavljeni konzumenti, pred dilemom: prezreti izdavačku rabotu i želju za ekonomski pozitivnom nulom, a vratiti se u prapočetke distribucije knjige – starom, dobrom (istina, pomalo napornom) prepisivanju knjiga, koje nikad nije iznevjerilo? Naime, svaki će vam matematičar reći da je pozitivna nula mit kojeg su izmislili novčanim minusima opterećeni individualci, ne bi li tako lakše egzistirali, a svaki će vam prekaljeni izdavač reći da prestanete sanjariti i uhvatite se prepisivanja, ukoliko želite očuvanje estetike i “kontrolu kvaliteta”.

Stoga nije začudo kada izuzetno talentirani autori svoje knjige objavljuju u samizdatima, što i nije slučajno uzme li u obzir broj prosječnih pisaca nad kojima monopol drže određene izdavačke kuće. Ako bi prihvatili da iza njihovog autorstva stoji žig određenog izdavača, onda bi istovremeno pristali na politiku takvog izdavaštva, a samim tim i na politiku tržišta, što bi ih, na kraju, udaljilo od eventualnih, ionako rijetkih čitatelja. Breme izdavača, ukupnost objavljenih naslova, kotiranje na kritičkom vrtuljku, željeli oni to ili ne, postaju problem autora koji pristaju na politike koji im se ugovorom nude. Kompletirano književno djelo, čini se, gubi svog autora (a ovaj opet gubi autorsko pravo), u momentu ulaska pod izdavački krov. Tragičnost govora o velikim ugovorima, velikim izdavačkim kućama i izdavačkoj djelatnosti uopće proporcionalno se povećava ukoliko problem lokaliziramo na državicu sa velikim procentom nepismenog stanovništva, čija je posljednja briga koliko će im štivo na stolu biti po rafiniranom ukusu birane manjine. Međutim, bez obzira na manjak sredstava, novca za objavljivanje se nekako i nađe. Koliko se prethodnih godina u bosanskohercegovačkim (malobrojnim) izdavačkim kućama razmišljalo o prethodnim pitanjima, jasno je iz jednog usputnog pogleda na siromašne štandove tokom dva veća godišnja sajma knjige. Dakle, dilema je jasna: imati siromašne štandove i kvalitetne naslove ili siromašne štandove i siromašnu književnost?

II

Izdavačke kuće u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina svoj rad, kada je u pitanju književnost, baziraju na promociji i distribuciji autora koji su već afirmirani, sa stalnom čitalačkom publikom, ili autora koji svojim uracima pokušavaju uhvatiti trenutna gibanja u lokalnom književnom kontekstu i tako se književnoj kritici nametnuti kao otkrića. Pojedine izdavačke kuće, kao što Dobra knjiga iz Sarajeva, bilježe, reklo bi se, jedan od značajnijih pomaka u novijoj povijesti domaćeg izdavaštva: objavljeno je mnoštvo knjiga, u kvalitetnom uvezu i papiru, pokrenuto je nekoliko edicija, otkriveni su neki mladi autori, ostvarena je dobra suradnja sa Fondacijom za izdavaštvo, realizirano je nekoliko projekata, upriličene su promocije i stigle su nagrade. Sve to u nepune dvije godine intenzivnog rada. Stoga ne čudi što su mnogi autori posegli da potpišu ugovore s ovim preduzećem i da svoje nove pisarije uomote upravo u korice Dobre knjige, pozdravivši njen logo i ime, te prepoznavši ozbiljnost, entuzijazam i ambiciju kuće. Možda je primjer ove male sarajevske izdavačke kuće najplodotvorniji za potrebe argumenata prilikom dokazivanja teze da izdavaštvo izdaje literaturu. Nije sporno što se na policama knjižara pojavljuju razne knjige i što se tako u svakom trenutku može ispitati raznovrsnost čitateljskog ukusa, ali to ne smije biti opravdanje za sve aktuelniju potrebu da se vrednuje prosječnost u nedostatku kvaliteta. Dakle, Dobra knjiga je na tržište izašla sa izdanjima kakva jesu, sa književnošću kakva trenutno jeste i kakva se piše, kao što će Mljekara X na tržište izaći s mlijekom kakvo se otkupljuje, ali je Dobra knjiga za razliku od Mljekare X neće samo prodavati svoj proizvod, nego će se nadmetati da oblikuje čitateljsku misao, a samim tim i društvo, kako i vele u svom propagandnom letku: ako je vaša domovina Bosna i Hercegovina, a vaši preci “Dobri Bošnjani – sinovi Dobre Bosne” i ako ste zainteresirani za (re)afirmaciju bosanstva, a protiv plemenskog stanja svijesti i dinarskog mentaliteta, pridružite nam se i ne dozvolite da (p)ostanemo kulturna kolonija! Učlanite se u Klub čitalaca Dobre knjige. Samo zajedno možemo nuditi i tražiti dobro, ono najbolje u nama. Pokušajte se pronaći u bibliotekama najmlađe bh izdavačke kuće…

Dakle, ključna ideja ovog projekta jeste (re)afirmacija bosanstva, te otuda i edicije Dobri Bošnjani (Mehmed-beg Kapetan Ljubušak, Mehmed Džemaludin Čaušević, Mustafa Ejubović Šejh Jujo, Riza-beg Kapetanović, Šemsudin Sarajlić, itd), odnosno edicija Dobra Perla Bosnae (Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, Bošnjak, Bosanska krajina, Život i obićaji Muslimana u BiH, Pogled u Bosnu, itd.), kao i edicija Dobra riječ, u kojoj su objavljene knjige proze i poezije poznatih i manje poznatih autora iz BiH, kao i prevodi. Osim navedenih, knjige se objavljuju i u edicijama Razgovori, Dobra škola Bosnae, Publicistika, itd. Činjenica da je Fondacija za izdavaštvo BiH odobrila preko 35.000 KM za rad ove kuće[1], kao i činjenica da je ista dodijelila nekoliko nagrada pothvatima i autorima[2] ove kuće jesu dovoljan pokazatelj da Dobra knjiga kotira kao jedan od najvrijednijih projekata u bh. izdavaštvu, kao što je to ranijih godina bio slučaj sa Buybookom, Nakladom Zoro i Šahinpašićem.

Sada se postavlja pitanje kvaliteta objavljenih knjiga, odnosno pitanje prosječnosti.

Monografija “Šemsudin Sarajlić – Od društvene funkcije do književnoestetske umjetnosti” Alije Pirića je tek jedan od priloga (re)afirmaciji bosanstva, a sadržaj knjige je zapravo analiza rada Šemsudina Sarajlića, od njegovog ranog društvenopolitičkog angažmana do kasnijeg književnog rada. Osim što je svojim kritičkim i analitičkim okretima i zaokretima od Sarajlića načinio pjesnika, Pirić je iskoristio priliku da ponovi opšta mjesta domaće istorije književnosti, od priče o ideji bosanstva do priče o Bosni u kojoj se lome koplja zapada i istoka, od svekosmičkog do mističnopanteističnog doživljaja prirode, itd.

Naravno da ne treba trošiti vrijeme i gubiti strpljenje na dokazivanje uzaludnosti ovakvih književnih projekata, ali je potrebno zapitati se zašto takav proizvod na tržištu nema istu vrijednost kao mlijeko i zašto se takvim proizvodom pokušava uticati na ljudski um podvaljujući ga kao visoku literaturu, vrijednu ideju i univerzalnu poruku?

Nadalje:

“Duhovna biografija” je knjiga nastala kao posljedica razgovora između Izedina Šikala i Esada Durakovića, u kojoj ovaj drugi odgovara na pitanja o samosvijesti Bošnjaka, o predstavama o Bogu, o odrastanju i studentskim danima, o postkolonijalnoj kritici, o orijentalizmu, o Salmanu Ruždiju, itd.

Akademik Esad Duraković je jedan od najcjenjenijih arabista današnjice, što potvrđuju nagrade koje dobio za svoj rad, kao i jedan od najistaknutijih domaćih intelektualaca, poznat kao čest komentator društvenog stanja. Objaviti knjigu razgovora s njim je zasigurno pametan potez izdavača, jer se radi o laganom štivu, bez teoretiziranja i mudrovanja, s pričom o islamu i Bošnjacima kao temom koja najčešće varira. Ispitivani nije propustio priliku da osudi Salmana Rušdija, niti je propustio priliku da podršku političkom angažmanu Harisa Silajdžića, opravda kroz razgovor o Harisu Silajdžiću kao prijatelju i poznavaocu arapskog svijeta.

Dakako da je i pomenuta knjiga samo još jedan proizvod bh. izdavaštva, ali nikako nije jasno zašto urednici, kritičari i izdavači takve knjige opisuju kao knjige koje će, u ovom slučaju, tobože osvijetliti aktuelnu i društvenopovijesnu poziciju Bošnjaka i bosanskog čovjeka uopće na ovom parčetu Kugle Zemaljske.

I još:

Amir Brka je na književnu scenu stupio prije petnaestak godina, a od tada do danas je objavio nekoliko zbirki poezije, učestvovao u raznim uređivačkim i kulturnim projektima, te je aktuelni predsjednik Društva pisaca BiH. Izdavačka kuća Dobra knjiga mu je objavila zbirku poezije Turistički vodič, s kojom je bio u najužem izboru za Nagradu Fondacije za izdavaštvo BiH.

Turistički vodič je zbirka pjesama u kojoj svaka pjesma slavi jednu kulturno-istorijsku znamenitost BiH, te tako čine zbirku koja je zapravo spoj narodnih kazivanja, mitova i historijskih činjenica. Vodeći turiste kroz Bosnu, Brka joj iznova udara temelje, ne opterećujući čitatelja dosjetljivim metaforama i vrijednim poređenjima, nego o svemu govori natenane, glasom vječnika.

Kako je Turistički vodič bio blizu nagrade, te kako je njen autor jedan od najutjecajnijih pjesnika postratne književnosti nije iznenađenje što Dobra knjiga posegla da ukoriči ovaj rukopis.

Dakle, iza nas su kratki osvrti na tri nasumice izabrana naslova izašla ispod žiga pomenutog izdavačkog preduzeća. Interesi publike su zasigurno zadovoljeni – prosta štiva, čitljiva štiva i štiva koja će očuvati naš identitet. Računajući na povijest svjetske literature složićemo se s činjenicom da nijedna od navedenih knjiga nije iznimne kvalitete, te da svaka od njih zadovoljava ukuse prosječnosti. Ako je tako, zašto su te knjige prodaju pod sloganom vrijedne literature, literature koja može spasiti naš um i osvijetliti naše pute? Zašto je ta literatura nagrađena? Nije li to argument tezi da prosjek hvalimo kao kvalitet u nedostatku kvaliteta? Šta radi kritika? Zašto i kritika slavi prosječnost? Da li uopšte postoji kritika? Odgovara li kritika ukusu čitateljstva i formira li ga? Zašto ne postoji nijedan projekat koji neće posegnuti za isprobanim varijantama kompromitacije zarad komocije?

Na kraju, zašto se tako teško mirimo s činjenicom da nam književnost grca u prosjeku – i zašto je unatoč svemu promoviramo kao vrhunski proizvod?