Podmitljivost pisaca koji su sretni izašli iz komunističkog mraka i ušli u prostrane odaje Novog svijeta  (honorari, izdavačke kuće, promocije, prevodi) prouzrokovala je pad moralnih principa. Postkomunistička i postsovjetska (u Makanjinovu slučaju) era natjerala je izvjesnog gospodina Petroviča (pisca) da luta hodnicima podzemlja non-stop koketirajući sa velikanima ruske književnosti…Piše: Osman Zukić

Zabilješke iz tranzicije

Prošlo je više od deset godina od kada su knjižari otkupili i objavili roman Andergraud, ili: junak našeg doba ruskog pisca Vladimir Makinjina. Makinjin je uspio, deset godina nakon pada gvozdene zavjese i urušavanja komunizma, kao i Sovjetskog saveza, kroz naraciju i perspektivu glavnog protagoniste u romanu, izvjesnog gospodina Petroviča, sažeti duh novog vremena i odgovoriti izazovima novog totalitarizma koji je svoju legitimizaciju sproveo opšteprihvaćenom naracijom liberalizma i ljudskih sloboda.

Slična situacija se desila i u drugim zemljama tzv. Istočnog bloka u kojima je proces tranzicije kroz koji je obavljena vesternizacija društava ušao u književni prostor i na taj način ga obilježio. Hod tranzicije koji je za posljedicu imao urušavanje sistema vrijednosti na račun novog društvenog poretka koji će, tobože, izjednačiti prava društvima, kako s jedne, tako i sa druge strane Berlinskog zida, osjetilo je i bosanskohercegovačko društvo zajedno sa ostalim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Samo, razlika između književnosti eks-jugoslavenskih prostora i npr. poljske, ruske ili češke književne produkcije[1] ogleda se u tome što pisci južnoslavenskih jezika nisu, ili su u neznatnoj mjeri iznjedrili književnost koja bi prekinula, i iz druge perspektive se obračunala sa totalitarnim silama, naglašavajući problem tranzicijske ere u koju su ušli.

1.

Podmitljivost pisaca (bez obzira na tako davno vrijeme u kojem je podmitljivost bila izvrgnuta ruglu i satiri) koji su sretni izašli iz komunističkog mraka i ušli u prostrane odaje Novog svijeta (honorari, izdavačke kuće, promocije, prevodi) prouzrokovala je pad moralnih principa. Postkomunistička i postsovjetska (u Makanjinovu slučaju) era natjerala je izvjesnog gospodina Petroviča (pisca) da luta hodnicima podzemlja non-stop koketirajući sa velikanima ruske književnosti (Gogolj, Dostojevski, Čehov, Ljermontov), uz to pišući u uslovima koji su mnogo pogodniji za pisca nego su bili u vrijeme totalitarizma, da trijumfuje priznanjem kako je nemoguće sačuvati svoj ego (po-etiku) u doba posttotalitarističke „čudovišnosti“. Valjalo bi, u tom pogledu, uspostaviti nove utopije zasnovane na po-etičkim načelima, te dekonstrukciji izložiti nacionalne bardove i njihove generacijske fraze kako bi se, na kraju, izvrnuli njihovi, podmitljivosti skloni, džepovi.

Ekspanzija medijskih nastupa, zauzimanja stava u odnosu na drugi stav u debatnim emisijama, nemjerivi rast pop-kulture i trivijalnosti, konzumeristička halapljivost, etc. kojima svjedočimo u zadnjih nekoliko godina, stjerale su intelektualce i akademce u oskudne retke kolumni u kojima nužno, u ime honorara, spuštaju svoje teorijsko sidro na društveno pristanište kapitala. Takav, tobože analitički odnos prema kulturi u tranziciji, zauzimanje stava i govor u ime neke ideološke grupe koja raspolaže određenim kapitalom iznevjerava etičke principe, uz to, pravdajući se uvođenjem kritičkog diskursa u javni prostor. Taj isti javni prostor je nužno ispolitiziran i kao takav nije plodotvoran za polemiku kojom bi iznjedrio nova rješenje u prevazilaženju tranzicijskoj traumatičnog mira.

2.

Da li je moguće primjetiti radikalne društvene promjene uslovljenje procesom tranzicije, te ih u književnim ostvarenjima (re)prezentirati? Ukoliko jeste, koju poziciju u sagledavanju i interpretiranju tih promjena zauzeti? Postaje li jedan takav poduhvat u kontekstu koji živimo utopija? Da li su savremeni eks-jugoslavenski pisci prinuđeni da svoja dugo pisana djela ne objavljuju, i na taj način, kao izvjesni gospodin Petrovič sačuvaju svoj ego?

3.

Bosanskohercegovačka tranzicija obilježena je postratnim traumatiziranim subjektom koji tapka u mjestu tragajući za egzistencijalnim mirom. Sa druge strane, bh. tranzicijska stvarnost pogodna je za pisanje književnosti i oblikovanje kulture čiji autori imaju zadatak da konstruiraju novi mit prema kojem je društvena scena postkomunizma ljepša i uglađenija jer svojoj publici nudi metafizičku smirenost. Na taj način savremeni autori u kulturi, po narudžbi političkih i religijskih elita, manipulišu svojim auditorijem namećući stanje kolektivnog blaženstva. Iza zavjese, svjedoci smo, religijske vođe i zloglasni kriminalni milje stupaju u kumstva. (U još dubljim porama bh. društva, susrest ćemo se sa zvijezdama popularne kulture, zvijezdama reality show-a, ubicama i maloljetnim delikventima.)

Uprkos svemu, književnost na sve to ima odgovor, primjerice, e-korespondencijom dvojice sarajevskih pisaca u egzilu.

4.

Savremena književnost ovih prostora ne samo da nije uspjela upratiti turbulentne kulturne i društvene promjene i odgovoriti na njih, nego su njeni autori iz pozicije disidenstva (što je bilo obilježje njihovih starijih kolega u komunizmu) odjezdili u toplu postelju politike, da li to bilo javno (nastupajući na stranačkim tribinama) ili potajno (forsirajući povratak u prošlost, odnosno pričanjem kolektivne priče kojom započinje proces bigbrotherizacije književnosti).

Mađarska tranzicija je proizvela nekoliko pisaca (Attila Bartis, László Darvasi, Péter Esterházy) koji su uspjeli sažeti radikalne promjene, kako u kulturi tako i u politici. Njih nekoliko je obavilo zadaću, zgužvali su duh svog vremena i raščinili stanje tranzicijske epohe.

Savremeni pisci koji objavljuju, pišu i rade na prostorima bivše Jugoslavije, izuzev pojedinaca, nisu nastavili tradiciju očuvanja po-etičkih vrijednosti koje zasnovala tzv. srednja ili rezervna generacija jugoslovenskih pisaca (Kiš, Pekić, David, Kovač). Možda je zbunjenost nastala kao posljedica postmoderne koja je na ovim prostorima bila kratkog daha, ili je riječ o bolećivosti prema jednom ili drugom nacionalnom kolektivu.

5.

Putovanje se nameće kao spas za pisce južnoslavenskih jezika. Naprosto, putovanje će omogućiti susret sa Drugim što će prekinuti višegodišnju opsjednutost porijeklom, vrijednostima vlastitih (priznajmo!) malih kultura, kao i opsjednutost identitetom koja je trijumfovala nacionalizmom, rasizmom, šovinizmom, itd. Spas se nameće u promjeni pozicije iz koje se sagledava društvena scena, u nužnosti temeljnih promjena kritičkih i analitičkih perspektiva u kojima trenutno uživaju intelektualni i kulturni službenici. Postaje jasno da aktuelni, nazovimo ga, kritički diskurs nepodnošljivo lako svoje kreatore izlaže slatkom samožrtvovanju svetim honorarima. U tom pogledu, polako nestaje nada da ćemo jednom uspjeti vratiti univerzalne ljudske vrijednosti koje je sama, vidjeli smo, književnost iznevjerila.

Još uvijek nismo dobili roman koji bi uspio sažeti iskustva čitave generacije (kao što je to slučaj sa Makanjinovim Junakom našeg doba) nakon pada jugoslavenskog komunizma i posljedica koje je proizveo, od ratnih grozota do užasnog tranzicijskog prezenta. U svom romanu Berlinsko okno Saša Ilić je uspio pokrenuti jednu lavinu savremenosti poslavši svog junaka u Berlin odakle on sagledava muke kroz koje prolaze savremenici južnoslavenskih tranzicijskih društava. Takvih slučajeva sigurno ima još. Pogotovo u poeziji, onoj koja je prekinula tradiciju (anti)ratne poetike, okrenuvši se izrugivanju konzumerističkih i popularnih kultura i žanrova.

6.

Petnaest godina od kraja krvavog bosanskog rata, intelektualna i akademska zajednica uveliko profitira radom na istoriji. Dakle, aktuelne studije (ukoliko ugledaju svjetlo dana) nastaju na kvazi-naučnim istraživanjima kojima uspotavljaju nove mitove koji će, ponovo, čekati generacije spremne da ih razaraju.

Nomadizam je uveliko postao in u savremenim i razvijenim kulturnim zajednicama.[2] Nomadi su se već odavno označili prestupajući granice države, putujući i razmjenjujući iskustva, intelektualna i kulturna.

Savremeni bh. intelektualci i pisci sebi ne mogu priuštiti takav način intelektualnog sazrijevanja. Njihovi naučni i umjetnički projekti suženi su u korita omeđena ličnim i političkim interesima. Njihovi glasovi se uglavnom svode na mudra gunđanja na račun prošlih totalitarizama, ili su kolumnisti koji svake sedmice nostalgično skreću pažnju na svoje vrijeme u kojem su filigranski precizno znali razdvojit papke i raju. Nigdje se u njihovim radovima ne ukazuje na prezent u kojem je društvo osuđeno na strah. Nepodnošljivi metafizički strah ili strah od nadolazeće bijede. Dapače, njima su važni antologičari, važna im je povijest i debele knjige u kojima će se preštampavati njihove priče, eseji i kolumne. Tobožnji disidenti u ugodnim foteljama, skloni podmitljivosti i razonodi.

Teritorijalna i politička izoliranost postjugoslavenskih društava, kao i egzistencijalni nemiri, ne dozvoljavaju potencijalnom (mladom) istraživaču mogućnost da odgovori izazovima nomadizma. Napustiti prostor Zapadnog Balkana i prepustiti se avanturama s kojima se susreće nomad jednako je zavodljiva vrsta istraživanja s kakvom su se susretali etnografi, kulturolozi ili antropolozi osamdesetih godina dok su prodirali iza Željezne zavjese tragajući za posebnim predmetom istraživanja.

Američka naučnica, Katherine Verdery, pisala je kasnije o svojim iskustivima, o svom istraživačkom radu u komunističkim državama.

Dok smo prelazi preko divnih imena mjesta u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj, moje je uzbuđenje raslo. Kako smo se pogledom približavali Crnom moru bila sam sve ushićenija, istinski me radovala mogućnost rada (istraživanje za doktorsku disertaciju) u „komunističkoj državi“ sa svim tim sjajnim imenima. Bez nekog posebnog predmeta istraživanja na umu (jednostavno sam željela vidjeti kakav je život iza Željezne zavjese). Ništa nije predodređivalo moj izbor zemlje u kojoj bih radila (Verdery, Katherine, 1996.)[3]

Tako će naš potencijalni (mladi) istraživač novog kulturnog identiteta, novih medija i globalizacije, transkulturalnosti i kozmopolitizma, susret sa zapadnim Drugim, htjeli mi to priznati ili ne, doživjeti sa ushićenjem, njegov naučni rad biće obilježen aurom egzotičnog.

Ili će ostati da tapka u jednom mjestu, začuđen pred strašilima postjugoslavenske tranzicijske zbilje koja mu je nametnuta.

7.

Pitanje je da li ćemo dobiti roman čiji će autor, barem pokušati, da rekonstruiše ne toliko svest koliko svet u kojem živi, duh epohe, sve one elemente od kojih je taj svet sačinjen, paru oblaka koji je taj svet okruživao i koji je nestao. Nije li postalo jasno da južnoslavenske književne zajednice pate od viška istorije, one potrebe za teškim i mračnim prodiranjem u sve pore istorijskog uz to, što je najgore, ne podrivajući, ne suprostavljajući se zvaničnom. Okupiranost istorijom danas znači pad u stvarnost. Valjalo bi uhvatiti detalj, tačku koja je usisala ljudskost, uspostaviti novu utopiju, vratiti se vrijednostima. (Ima li književnost snage za to?) Ili je lakše spustiti svoje sidru u naše ili njihovo pristanište kapitala.

Možda smo shvatili da nismo više u represivnom režimu (konačno!), da smo slobodni i da nam nije potreban glas savjesti. Ovdje je stvarnost postala show-u čiji smo nijemi posmatrači.

[1] Isp. Otvoreno suočenje s tranzicijom. U: Endru Baruh Vahtel, Književnost Istočne Evrope u doba postkomunizma, Stubovi kulture, Beograd, 2006. (prev. Ivan Radosavljević)

[2]Isp. Sarajevske sveske br. 23.-24, Mediacentar, Sarajevo, 2009.

[3] Citirano prema: Ines Prica, Na tlu trivijalnog: pismo iz tranzicije, Narodna umjetnost br. 2. Hrvatski časopis za etnologiju i publicistiku, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2004.