Pisci, spisateljice i nastavni planovi i programi
Autori se, u borbi za književnu i svakojaku drugu emancipaciju žena, nisu libili ni da u udžbenike uvedu pojačanje u vidu neobaveznih autorica. Tako je u pet odobrenih čitanki za šesti razred, uz Isidoru Sekulić, svoje mjesto pod suncem pronašlo ukupno osam autorica. Zejćir Hasić je uveo čak (?!) pet spisateljica, što je ipak za dvije više od svih ostalih zajedno: Suada Čamo, Suzana Timarac i Edina Konak nude dvije, Almira Hadžihrustić jednu književnicu, dok Azra Verlašević i Vesna Alić, kao i Šejla i Jasminka Šehabović smatraju da je Isidorino prisustvo sasvim dovoljno.
Putovala je Isidora Sekulić, putujući pisala, i ostavila nam dosta toga prije no što je zauvijek otputovala jednog aprilskog dana ‘58. Ne znam da li je tada osmogodišnjeg Muharema Serbezovskog dotakla vijest o Isidorinoj smrti; da li je već tada, kao što to čini danas, maštao o Nobelovoj nagradi za književnost ili je malom Muharemu bilo zapisano da postane jedan od najboljih uveseljivača širokih narodnih masa. Ne znam, no, da je i on putovao – putovao je! Putovao više od Isidore, putovao diljem svijeta i pjevao o Ameli, Azri, Emini, Fatimi…, o razbijenim čašama i krvavim rukama, proklinjao Ameriku i zlato što sja… U neka doba odlučio postati pisac. Postao. I doputovao u čitanku za šesti razred devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja.
Tamo je Muharem sreo Isidoru, ni krivu ni dužnu a jedinu među tridesetak muškijeh pisaca, izgubljenu i obaveznu (po NPP-u), svjesnu da će, zahvaljujući mudrim glavama iz Komisije za planiranje nastavnih planova i programa, i narednih godina biti jedina (u 7. razredu) ili jedna od čak triju spisateljica (u 8. razredu), koje su, po NPP-u, dobile pravo glasa. Osvježenje, vele, stiže u devetom razredu: šuška se da Isidore neće biti! Dosjetili se sastavljači da su pretjerali; dosjetili pa izbacili Isidoru, ali i zaboravili da posegnu za klupom za pričuve i umjesto nje uvedu neku drugu. Nema Isidore – nema ni žena, barem u čitankama.
Zbunjenoj djeci će zbunjeni nastavnici objasniti da Isidora nije jedina žena na kugli zemaljskoj koja je uzela pero u ruke, slagat će da se previdi događaju pa će se Jedna i Jedina u 7. i 8. razredu pojaviti sa istim djelom: Oslo pod snijegom. Shvatit će pametne glavice da je nepotrebno prikupljanje humanitarne pomoći promrzlim i napaćenim građanima Osla (pod snijegom, naravno), povjerovat će da Isidora Sekulić nije nordijska bijatlonka… Ali, kako objasniti Njega: parlamentarca-pjevača-udarača Muharema Serbezovskog?! Njega, kojeg su autori dviju odobrenih čitanki, želeći se, valjda, suprotstaviti sjajno uočenoj rodnoj diskriminaciji, uveli u udžbenike kao svepoznatog borca za prava žena!? Autorica Almira Hadžihrustić veli: Mnogi Romi danas su uspješni muzičari i umjetnici. Posebno mjesto zauzima Muharem Serbezovski. Razlog za to posebno mjesto naveo je, u svojoj čitanci, autor Zejćir Hasić: Sve je više školovanih Roma, intelektualaca, muzičara. Izdvojit ćemo jednog, općepoznatog – Muharema Serbezovskog. Počeo je kao pjevač, a postao je pjesnik i romanopisac, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Ono na šta je najponosniji je baš ono najljepše: prvi je prevodilac Kur'ana na romski jezik.”
Zaboraviše (?) autori navesti barem još jednog među sve više školovanih Roma, ne reče nam gospodin Hasić zašto je prijevod Kur'ana baš ono najljepše, ne htjedoše Almira i Zejćir pomenuti Muharemovu desnicu koja ne nasmijava, kao ni njegove ne baš umjetničke stavove prema onima koje ponekad zasluže da ih se mlatne. Opet previd? Shvatit će djeca, hoće!
Autori se, u borbi za književnu i svakojaku drugu emancipaciju žena, nisu libili ni da u udžbenike uvedu pojačanje u vidu neobaveznih autorica. Tako je u pet odobrenih čitanki za šesti razred, uz Isidoru Sekulić, svoje mjesto pod suncem pronašlo ukupno osam autorica. Zejćir Hasić je uveo čak (?!) pet spisateljica, što je ipak za dvije više od svih ostalih zajedno: Suada Čamo, Suzana Timarac i Edina Konak nude dvije, Almira Hadžihrustić jednu književnicu, dok Azra Verlašević i Vesna Alić, kao i Šejla i Jasminka Šehabović smatraju da je Isidorino prisustvo sasvim dovoljno.
Nakon što podnesu niske udarce autora NPP-a i autora čitanki, eskiviraju ubitačni kroše bombardera iz Skoplja, učenice – buduće djevojke i žene – će kroz interpretacije književnih tekstova uvidjeti koliko je lijepo biti žena na brdovitom Balkanu. Zapravo, shvatit će da se život ni za jotu ne razlikuje od crtanih filmova kojim su, otprilike, u tim godinama počele okretati leđa. Tom, Džeri, Duško, Paja Patak – svi listom muški likovi – svoje će mjesto u čitanci za šesti razred ustupiti nekim drugim muškarčinama, dok će žene biti svedene na razinu listova Tomove gazdarice, sjajno igrajući ulogu uspavanih ljepotica na zrnu graška.
Šejla i Jasminka Šehabović karakterizaciji ženskih likova u Čitanci za šesti razred devetogodišnjeg obrazovanja poklonile su nevjerovatnih dvanaest rečenica – pitanja, dok autorice Čamo, Timarac i Konak idu i (jedan) korak dalje: nude jednu rečenicu više!
Kako doživljavate djevojčicu?; Kojim oblikom kazivanja je predstavljena majka?; Koji od navedenih oblika kazivanja govore o majci? – neka su od pitanja kojima Suzana i njene drugarice hirurški precizno uočavaju probleme ženskog roda a koje će u preostalih deset rečenica u udžbeniku elaborirati te doći do rješenja na 146. stranici, u interpretaciji Hozićevog igrokaza Randes: Dvanaestogodišnjoj Almi se konačno posrećilo da dobije poziv na prvi randes. Seid iz sedmog razreda je ”premija; de luks”, reći će Mina, a Selma će joj predložiti da je pažljivo dotjeraju za sastanak.
U Čitanci Zejćira Hasića nema dotjerivanja, njegovim ženskim likovima ne trebaju ogledalce, češljić i malo gela (Čamo, Timarac, Konak) da bi bile lijepe. Ne, one su po samoj definiciji takve: prelijepe! Iako nije opisana ljepota djevojke, možemo naslutiti da je djevojka zasigurno lijepa, veli gosp. Hasić na 11. stranici udžbenika, u interpretaciji pjesme Ašikovah tri godine dana, a da bi bio siguran kako su ga svi razumjeli, na 16. stranici (interpretacija pjesme Alija opet zadobi preprošenu djevojku) ponavlja: Alijina vjerenica nije u pjesmi opisana, ali je jasno da je ljepota njena glavna osobina. Objasnite po čemu se to može zaključiti.
On ide i korak dalje pokazujući koliko razumije položaj žena i dokazujući da mu je do istih stalo. Tako na 73. stranici Zejćir Hasić, interpretirajući pjesmu Zejćira Hasića (dakle, samog sebe) Praviš se važan, ističe: Iz pjesme vidimo da su snaga i veličina važne u svijetu dječaka. Šta je važno u svijetu djevojčica?
Najbolji dokaz kako se u ovom muškom svijetu u zadnjih nekoliko vijekova, od Budaline Tala do Muharema Serbezovskog, ništa nije promijenilo jesu interpretacije epskih pjesama u ovim, nažalost odobrenim, čitankama.
Almira Hadžihrustić i Zejćir Hasić u svojim udžbenicima, interpretirajući epsku pjesmu Alija opet zadobi preprošenu djevojku, pažnju poklanjaju Aliji i njegovom pobri. Traže od učenika da uoče osobine koje ih krase: Alijinu hrabrost i pobrinu plemenitost, očekujući od učenika potvrdan odgovor na pitanje Jesi li zadivljen/a njihovim ponašanjem i odnosom? Nastranu što hrabrost i plemenitost kršni mladići pokazuju tako što djevojku razmjenjuju kao da su u pitanju sličice nogometaša, problem je što se ona iz naslova u interpretaciji ne pominje niti jednom riječju. Tu je jadnica, lijepa i šutljiva da ljepša i šutljivija ne može biti, baš onakva kakva prava žena i treba da jeste.
Takva je, manje-više, i Anica, sestra Tadije Smiljanića, u interpretaciji epske pjesme Budalina Tale dolazi u Liku. Čamo, Timirac i konak tvrde da Budalina Tale svojom pojavom nikoga ne plaši, ali je ipak veliki junak, i od učenika očekuju da tu tvrdnju potkrijepe stihovima pjesme. Zahvaljujući znanju stečenom u sličnim prethodnim interpretacijama, desetogodišnjaci će bez problema zaključiti da je Tale junak jer otima Anicu i ubija njenog brata, ali će se istovremeno i zapitati zašto oni koji žele biti junaci poput Budaline bivaju kažnjeni kada drugaricama kazuju ružne riječi, kada ih vuku za kikice, zašto se curice žale kada ih pipkaju… Zašto kada u drugoj čitanci Šejla i Jasminka Šehabović naglašavaju, netom nakon što Tale kuburu pod sisu uklepa bratu otete djevojke: Pjesme govore o željama i idealima grupe ljudi među kojima je nastala i među kojima se prenosila. Šta misliš – koje želje i koji ideali kolektiva su predstavljeni u ovoj pjesmi?
Ideali i želje kolektiva, barem kada je nježniji spol u pitanju, najvidljivije su istaknuti na slici uz tekst pomenute epske pjesme. Na toj slici junak Tale, nasmijan, držeći pušku iz koje se još uvijek dimi, sjedi na, također nasmijanom, konju. Iza njega sjedi lijepa (i oteta) Anica. Očiju iskolačenih, da l’ zbog toga što joj brata ubiše, ja l’ zato jer su joj ruke opasno nisko na Talovom struku… Ko bi ga znao. Uglavnom, ne buni se. Dapače!
A zašto bi se iko i bunio? Zar zbog godina koje će našim Winxicama donijeti mnoštvo mobinga, trafikinga, nasilja u porodici i van nje, profesora pravnih fakulteta…?! Ma haj'te, molim vas, bit će to sve dobro.
Nek’ su one nama žive i zdrave.
I lijepe, naravno.
