Jacques Derrida nije iscrpno pisao o Charlesu Darwinu, niti je teoriju evolucije, kao psihoanalizu ili Nietzscheovu filozofiju prirode, svrstavao među izvorišta svoje doktrine. Pa ipak se čini da je Derridina filozofija, u nekim svojim bitnim aspektima, ukazivanje na krajnje implikacije Darwinove teze o porijeklu ljudske vrste.
U svojoj kasnoj fazi, naročito u desetočasovnom predavanju iz 1997. Životinja koja, dakle, jesam (L'Animal que donc je suis) Derrida potkopava opreku između čovjeka i životinje, prepoznavši je kao jednu od fundamentalnih za zapadnu metafiziku i humanistički nauk.
Vjera u bogomdanu superiornost čovjeka u odnosu na životinju, kaže Derrida, “svjedoči o panici o kojoj je govorio Freud: ranjiva reakcija, ne na prvu traumu čovječanstva, kopernikansku (Zemlja se okreće oko Sunca), niti na treću, frojdovsku (decentriranje svijesti u korist nesvjesnog), već na njegovu drugu traumu – darvinističku”. [1]
Antropocentričnom narcizmu je daleko lakše prihvatiti Kopernikovu i Freudovu glavnu tezu, nego Darwinovu – da je čovjek postao evolucijom nižih životinja.
Da se navedenom mišlju dugo bavio svjedoči i to što ju je, prije nego u spomenutom predavanju, iznio i 23 godina ranije, u knjizi o Hegelu i Jeanu Genetu – Glas.
„Snažan i opsežan lanac”, veli Derrida tu, “od Aristotela, barem, do naših dana, veže ontoteološku metafiziku za humanizam. Suštinska opreka čovjeka i životinje – ili bolje rečeno animalnosti, jednostrano sagledane, homogene, opskurno pojmljene animalnosti – uvijek služi istom interesu: Životinja nema Razum, Društvo, Smijeh, Želju, Jezik, Zakon, Represiju. Od tri rane nanijete antropocentričnom narcizmu, ona koju Freud označava Darwinovim imenom čini se nepodnošljivijom od one koju je sam potpisao i dulje će joj se pružati otpor.“ [2]
Iako ni na jednom od navedena dva mjesta, Derrida ne razrađuje ovu tezu, već je samo prepoznaje kao iznimno važnu, nalazim da je dekonstrukcija u cijelosti otkrivanje iluzija antropocentričnog narcizma i njegove onto-teološke teze o porijeklu ljudskog duha.
Darwin i De Saussure
Nemamo dokaza da se Derrida iscrpno bavio Darwinovim spisima. Ali je poznato koliki je značaj za njegovu filozofiju imala lingvistička teorija Ferdinanda de Saussurea, naročito teza o proizvoljnosti jezičkog znaka, čija je implikacija oduzimanje privilegiranog statusa glasovnom znaku.
Ukazujući na neprirodnost jezičkog znaka, De Saussure na jednom mjestu veli kako “nije dokazano da je sposobnost govora, onakva kakva se ispoljava kad govorimo, sasvim prirodna, to jest da je naš glasovni aparat načinjen za govorenje kao što su naše noge za hodanje”. [3]
Da govor nije ni jedini, ni prirodni način stavljanja jezika u upotrebu, primijetio je i Darwin, u Porijeklo čovjeka (The Descent of Man) [4], skrećući pažnju na neglasovne znakove kod životinja i jezik gluhonijemih ljudi.
”Mravi”, veli Darwin, “imaju izuzetnu moć međusobnog komuniciranja preko antena, kao što je pokazao Huber posvetivši cijelo poglavlje njihovom jeziku. Mi smo mogli koristimo prste kao učinkovite instrumente [efficient insturments], jer izvježbana osoba može gluhom čovjeku prenijeti svaku riječ brzo izgovorenog govora na javnom okupljanju…” (PČ, str. 46)
Za razliku od fonocentrične tradicije zapadne metafizike, Darwin ne vjeruje u izvornu srodnost glasa i misli, te cijeni da pokreti rukama mogu biti učinkoviti instrumenti, odnosno jednako valjana oznaka za ljudske misli.
Evolucija nije dovela do širenja znakovnog jezika poput onog koji koriste gluhonijemi, ne zbog toga što bi ruke proizvodile manje učinkovite znakove, već zato što bi, kako piše Darwin, “gubitak ruku, dok bismo ih tako koristili, bio ozbiljna neprilika [serious inconvenience]”. (PČ, str. 46)
Dakle, glas je postao najčešća materijalna supstanca jezika, ne zato što je bolja oznaka od ruku, već zato što je bio manje zaposlen od njih.
Navedeno zapažanje je u skladu sa Darwinovim prevazilaženjem teleologije u Porijeklu vrsta, gdje je objasnio da su organi tokom evolucije preuzimali različite svrhe.
Sokrat kao jedan od utemeljitelja teleološki nastrojene zapadne metafizike npr. veli: “Zar ti se ne čini da je onaj ko je stvorio ljude dao im za korist ono čime sve saznaju: oči – da vide šta se može videti; uši – da čuju ono što se može čuti”, itd. [5]
Nasuprot tome, Darwin tvrdi da svrhe organa nisu bogomdane, te da kroz evoluciju organi preuzimaju razne svrhe.
“Jedan te isti organ”, piše Darwin u Porijeklu vrsta, “može simultano vršiti različite funkcije, a onda se može specijalizirati za jednu funkciju; isto tako, dva posve različita organa mogu u isto vrijeme obavljati istu funkciju, tako da je jedan usavršava a drugi mu pomaže”. [6]
On navodi primjer riba, koje škrgama dišu zrak otopljen u vodi, a istodobno diši u oslobođeni zrak pomoću plivačkog mjehura (koji je nastao radi flotacije, a tek kasnije je preuzeo ulogu i u respiraciji).
Isti je, dakle, slučaj sa glasom i rukama, jer istodobno preuzimaju istu ulogu. Tako njihova zamjenjivost, na koju ukazuje Darwin nije slučajna opaska, već rezonira sa njegovom evolutivnom doktrinom i opovrgavanjem onto-teološke teze o porijeklu čovjeku.
Životinjski i ljudski jezik
Prethodno zapažnje o jednakoj vrijednosti glasovnog i znakovnog jezika gluhonijemih, Darwin iznosi u okviru šireg zapažanja o nefundamentalnosti razlike između mentalnih moći čovjeka i nižih životinja.
Autor Porijekla čovjeka polazi od anatomske konstitucije čovjeka, ukazujući na to da je čovjek građen po istom općem tipu kao i drugi sisari, te se sve kosti u ljudskom kosturu mogu usporediti s odgovarajućim kostima kod majmuna, šišmiša ili tuljana.
“Tako je”, veli, “i s njegovim mišićima, živcima, krvnim žilama i unutrašnjim organima. Mozak, najvažniji od svih organa, slijedi isti zakon”. (PČ, str. 10)
Samo je snaga naših predrasuda i arogancije, veli Darwin, “navela naše pretke da tvrde da potječu od polubogova”. (PČ, str. 25)
Darwin zatim udara na najosjetljivije mjesto antropocentričnog narcizma, tako što objašnjava da i životinje imaju razum, štaviše koriste i jezik.
On ističe da je, bez sumnje, razlika u mentalnoj moći (mental power) ogromna, “čak i ako usporedimo um jednog od najnižih divljaka (…) sa umom najbolje organiziranog majmuna”.
Ali odmah dodaje da “ne postoji fundamentalna razlika [fundamental difference] između čovjeka i viših sisara kada su u pitanju mentalne sposobnosti [mental faculties]”. (PČ, str. 29-30)
Primjera radi, u odjeljku o jeziku, Darwin piše da se moć korištenja jezikom dugo smatrala glavnom distinkcijom između čovjeka i ostalih životinja, ali naučna istraživanja, veli on, više ne dopuštaju da se tako misli.
On navodi primjer nižeg majmuna, Cebus azarae, koji “kada je uzbuđen ispušta najmanje šest različitih zvukova, čime onda izaziva uzbuđenje kod drugih majmuna”. (PČ, str. 42) Isto, veli, važi za psa, koji je, otkako je pripitomljen, naučio lajati, koristeći najmanje četiri-pet različitih tonova: lavež ljutnje, lavež nestrpljenja, lavež očaja, lavež radosti, lavež zahtjeva ili molbe.
Darwin, naravno, ne dovodi u pitanje da je ljudski jezik složeniji od onog koji koriste životinje, a njegovu specifičnost vidi u označavanju ideja.
”Nije”, veli, “sama moć artikulacije ono što razlikuje čovjeka od drugih životinja (jer kao što svi znaju, papige mogu govoriti); već je to njegova velika moć [large power] koja se sastoji u tome da povezuje određene zvukove s određenim idejama [definite ideas].” (PČ, str. 43)
Dakle, čovjek nije razumna životinja, već životinja koja ima posebnu vrstu razuma.
„Mentalne sposobnosti”, kaže Darwin, “kod nekog ranog pretka čovjeka morale su biti razvijenije nego kod bilo kojeg postojećeg majmuna, prije nego što je čak i najnesavršeniji oblik govora mogao doći u upotrebu; ali možemo s pouzdanjem vjerovati da su kontinuirana upotreba i napredak te moći utjecali na um omogućujući mu i potičući ga da vodi duge nizove misli [long trains of thought].” (Podvukao H. I.)
Dakle, nije samo ljudski um proizveo jezik, već i obratno: korištenje jezika je unaprijedilo um, proizvelo ga u ovo što jeste danas.
Darwin zatim zaključuje da “dug i složen niz misli ne može se više izvesti bez pomoći riječi, bilo izgovorenih ili bezglasnih [spoken or silent], kao što se dugi izračun ne može voditi bez upotrebe brojki ili algebre.“ (PČ, str. 45)
Upravo povodom ovog utjecaja jezika (kako izgovorenih i bezglasnih riječi) na razvoj ljudskog uma, Darwin ponovo ukazuje na stanovitu jednakost između glasa i ruke, odnosno govora i pisma.
“Kako se”, veli Darwin, “glas sve više koristio, vokalni organi su jačali i usavršavali se kroz princip naslijeđenih učinaka upotrebe: a to je utjecalo na moć govora.” (PČ, str. 45)
Ali na istom mjestu Darwin ističe da je isti fenomen na djelu u slučaju pisanja rukom, koje, kako kaže, “dijelom ovisi o strukturi ruke, a dijelom o sklonosti uma”.
Time Darwin još jednom podcrtava da, protivno onome što nam govori fonocentrična metafizika, “unutrašnji” glas nije srodniji misli od “vanjske” ruke.
Životinje koje pišu metafizičke knjige
Da bi dodatno objasnio specifičnost ljudske komunikacije u odnosu na onu, koju nalazi kod raznih životinja, Darwin skreće pažnju na najviše oblike ljudske komunikacije: metafiziku, nauku, religiju i opažanje ljepote.
“Nema sumnje”, veli on, “da je razlika između uma najnižeg čovjeka i uma najviše životinje ogromna. Antropomorfni majmun, kad bi mogao objektivno sagledati vlastiti slučaj, priznao bi da, iako bi mogao smisliti lukav plan za pljačku vrta, te koristiti kamenje za borbu ili za razbijanje oraha, ipak bi pomisao na pretvaranje kamena u alat bila potpuno izvan njegova dosega. Još manje, kako bi priznao, mogao bi slijediti niz metafizičkog razmišljanja, riješiti matematički problem, razmišljati o Bogu ili se diviti veličanstvenom prirodnom prizoru.“ (PČ, str. 79)
Metafizičko, religijsko ili naučno mišljenje predstavljaju onaj “dugi i složeni niz misli”, koji životinjski znakovi nisu u stanju označiti. Tako čovjek nije razumna životinja, već životinja koja piše metafizičke spise, bavi se naukom, vjeruje Boga, itd.
Dakle, čovjek je životinja koja, uz to, posjeduje specifičnu vrstu razuma.
„Ako se tvrdi”, kaže Darwin dalje, “da su određene moći, poput samosvijesti, apstrakcije itd., svojstvene čovjeku, vrlo je moguće da su to slučajni rezultati drugih visoko naprednih intelektualnih sposobnosti; a one su opet uglavnom rezultat kontinuirane upotrebe visoko razvijenog jezika.“ (PČ, str. 80, podvukao H. I.)
Vidimo ponovo Darwinovo uvjerenje da je dugotrajno korištenje jezika imalo presudan utjecaj na razvoj ljudskog uma.
Sada je jasnije je u čemu Darwin vidi razliku između ljudskog uma i jezika, s jedne strane, i uma i jezika ostalih životinja, s druge. Ali i dalje ostaje pitanje: zašto ova razlika nije fundamentalna?
Čovjek je dio životinjskog carstva
Dok sa svojim pojmom razumne životinje, tradicionalna metafizika naglašava diskontinuitet čovjeka u odnosu na životinju, Darwin naglašava kontinuitet čovjeka-životinje i ostalih životinja.
„Vidjeli smo”, veli on, “da homologna struktura čovjeka, njegov embriološki razvoj i rudimenti koje još uvijek zadržava, sve to na najjasniji način pokazuje da potječe od nekog nižeg oblika. Posjedovanje uzvišenih mentalnih sposobnosti nije nepremostiv prigovor ovom zaključku.“ (PČ, str. 84)
Darwin veli dalje da su neki autori, “budući duboko impresionirani mentalnim i duhovnim moćima čovjeka, cijeli organski svijet podijelili na tri carstva: ljudsko, životinjsko i biljno, dajući, dakle, čovjeku zasebno kraljevstvo”. (PČ, str. 145)
Duhovne moći”, kaže dalje Darwin na istom mjestu, “ne može uspoređivati niti klasificirati naturalist; ali on može pokušati pokazati, kao što sam ja učinio, da se mentalne sposobnosti čovjeka i nižih životinja ne razlikuju u srodstvu, iako se uveliko razlikuju po stepenu [do not differ in kin, although immensly in degree].” (Podvukao H. I.)
Darwin zaključuje da razlika u stepenu, ma koliko da je velika, ne omogućava nam da čovjeka smjestimo u zasebno carstvo.
To će se, veli on, “možda najbolje ilustrirati usporedbom mentalnih sposobnosti dvaju kukaca, naime, (1) štitastog kukca i (2) mrava, koji nesumnjivo pripadaju istoj klasi”.
“Razlika [između štitastog kukca i mrava] je”, veli, “veća, iako donekle drugačije vrste, nego ona između mrava i najvišeg sisara. (…) Razlika u mentalnoj moći između mrava i štitastog kukca je enormna; ipak niko nikada nije sanjao da ih smjesti u zasebne klase, a kamoli u zasebna carstva.” (PČ, str. 145)
Autor Porijekla čovjeka veli da je, osim antropocentričnog narcizma, razlog zbog kojeg ne vidimo ovu ogromnu razliku između mentalnih moći mrava i štitastog kukca kao fundamentalnu, u tome što je sačuvano mnogo prelaznih vrsta između te dvije, a to nije slučaj sa prelaznim vrstama između viših majmuna i čovjeka, gdje, kako kaže, “imamo dovoljno razloga da vjerujemo da su prekidi u nizu prosto rezultat izumiranja mnogih oblika”. (PČ, str. 146)
Drugim riječima, da su opstali prelazni oblici između viših majmuna i čovjeka, kontinuitet izmeđi čovjeka i nižih životinja bi bio vidljiviji. Ali pitanje je da li bismo i tada uspjeli prevazići narcizam.
U svakom slučaju, Darwin veli da je, sa naučnog stanovišta, klasifikacija, koja je utemeljena na bilo kojoj pojedinačnoj karakteristici ili organi, “čak i organu tako divno složenom i važnom kao što je mozak”, nezadovoljavajuća. (PČ, str. 146)
Na kraju (str. 148), Darwin cinično zaključuje da je čovjek izdvojen u posebno carstvo, zahvaljujući tome što je bio sam vlastiti klasifikator.
Humanizam kao ideologija ljudske dominacije
U predavanju Životinja koja, dakle, jesam, Derrida će prokazati pojam “životinje” kao metafizički pojam par exellence, temeljno prožet humanističkom oprekom čovjek – životinja.
Propitivanje pojma životinje, veli Derrida, “ne znači ignoriranje ili brisanje svega što odvaja ljudsku vrstu od ostalih životinja, i stvaranje jednog velikog skupa, jednog velikog, fundamentalno homogenog i kontinuiranog obiteljskog stabla koje ide od animot do homo (faber, sapiens ili što god drugo).” (str. 47)
Ako je čovjek bliži primatima, nego što su primati psu, onda je jasno zašto je problematično polaziti od teze, koja čovjeka odvaja na jednu stranu, a sve primate i pse, na drugu. Takva regionalizacija živog bića (zoon) zahvat će antropocentrične metafizike.
Derrida daje kratak pregled različitih pokušaja zapadnih mislilaca, od Aristotela preko Descartesa do Lacana, da povuku strogu granicu između čovjeka i “životinje”, i otkriva da je napor bio vođen težnjom da se opravda dominacija ljudske vrste nad svim ostalim živim bićima. Humanizam, koji čak i nakon sekularizacije, nastavlja tradiciju abrahamskih religija, otkriva se kao ideologija ljudske dominacije nad svime što spada u zoon.
“Moć nad životinjom je”, veli Derrida, “bit ‘ja’ ili ‘osobe’, bit čovjeka (štoviše, to je u skladu s božanskom naredbom koja je, od Postanka nadalje, čovjeku dodijelila takvu svrhu, a to je označavanje njegove vlasti nad živim bićima”. (Životinja koja, dakle, jesam, str. 93)
Derridina dekonstrukcija humanizma otkriva se kao radikalizacija darvinističke teze: ako je čovjek proizvod iste historije života kao i ostale životinje, onda nijedna sposobnost — razum, jezik, samosvijest, religija ili metafizika — ne može služiti kao dokaz njegove metafizičke izdvojenosti. Sve te sposobnosti mogu biti shvaćene kao rezultat dugog evolutivnog procesa, kao razlike u stepenu i složenosti, a ne kao dokaz pripadnosti nekom drugom poretku bića.
Derridina filozofija može se čitati kao istraživanje posljedica Darwinovog učenja koje zapadna metafizika nikada nije bila spremna do kraja prihvatiti. Ako čovjek nije biće koje stoji izvan animalno-biološkog života, nego jedan njegov oblik, tada više nije moguće održavati ni strogu opoziciju između prirode i kulture, ni između instinkta i razuma, ni između čovjeka i životinje.
Tzv. dekonstrukcija pokazuje kako su te granice uvijek nestabilne, iscrtane iz perspektive ljudske potrebe za samopotvrđivanjem. Darwin je čovjeka vratio u životinjsko carstvo; Derrida je pokazao koliko duboko ta činjenica potresa čitavo zdanje zapadne misli.
FUSNOTE:
[1] Jacques Derrida: The Animal That Therefore I am (Fordham University Press, New York, prev. David Wills, str. 136)
[2] Jacques Derrida: Glas (University of Nebraska Press, Lincoln – London, 1986, prev. John P. Leavy Jr. & Richard Rand, str. 27)
[3] Ferdinand de Sosir: Opšta lingvistika (Beograd, Nolit, 1977, prev. Sreten Marić, str. 69)
[4] Charles Darwin: The Descent of Man and Selection in Relation to Sex (Wordsworth Editions, Ware, 2013.)
[5] Ksenofont: Uspomene o Sokratu (Kultura, Beograd, 1964, prev. Miloš Đurić, str. 21)
[6] Charles Darwin: The Origin of Species (Wordsworth Editions, Ware, 1998, str. 157)
