O filmu “Kum” (prvi dio)
“Prohibicija je bila najgluplji zakon u američkoj povijesti… Nikada nije mogla funkcionirati, nikada. Ali ono što je stvorila bila je Mafija. Ti glupani sa svojim knjigama i istragama, misle da je Mafiju izmislila hrpa Sicilijanaca u nekoj zadimljenoj sobi negdje. Vjerojatno u Palermu. Gluposti. Mafiju su izmislili svi oni umišljeni gadovi koji su nam dali Prohibiciju. Izmislili su je ministri, južnjački političari, svi ti jebeni idioti koji misle da nam mogu govoriti kako da živimo.” Frank Sinatra [1]
„Vjerujem u Ameriku“ – to su prve riječi koje čujemo na samom početku prvog dijela filma Kum Francisa Forda Coppole. Film time odmah daje do znanja da će propitivati vjeru u američki san. Povezujući taj san s iskustvom useljenika, Kum I i Kum II pripovijedaju jednu od temeljnih američkih priča – možda čak i onu najtemeljniju. Zajedno prikazuju život u Americi otprilike tokom prve polovine dvadesetog stoljeća (1901–1959). Amerika je zemlja useljenika, a njih na njene obale privlači upravo američki san.
Filmovi o Kumu istražuju dvije sastavnice tog sna: porodicu i posao. Jedan aspekt američkog sna – uloga koja se tradicionalno pripisuje muškarcu – jeste izgradnja čvrstih temelja za vlastitu porodicu, osiguravanje dobrog doma te omogućavanje djeci da rastu i obrazuju se. Druga sastavnica jeste klasična američka priča o usponu „od trnja do zvijezda“. Čovjek treba izgraditi poslovno carstvo i obogatiti se iznad svih svojih očekivanja. U najmanju ruku, trebao bi imati vlastiti posao, jer je američki san ujedno i deklaracija nezavisnosti. Amerikanac ne bi trebao raditi za drugoga; Amerikanac ne bi trebao primati naređenja ni od koga.
San o vlastitom poslu razvio se kao svjesna suprotnost stoljećima staroj evropskoj noćnoj mori podaništva. Kao što smo vidjeli u Huckleberryju Finnu, u američkoj mašti Evropa je zemlja feudalizma i autokratije, u kojoj su mnogi zauvijek podređeni nekolicini. Historijski gledano, mnogi Evropljani napustili su različite oblike ugnjetavanja u Starom svijetu kako bi došli u Ameriku, zemlju slobode i prilike, čiji je Kip slobode služio kao svjetionik dobrodošlice.
San o osnivanju porodice i san o osnivanju vlastitog posla u Americi idu zajedno. U idealnom slučaju, posao treba predstavljati finansijski temelj porodice, a može se razviti i u porodični posao. Muškarac sanja da će njegov sin jednog dana nastaviti njegov posao (a možda i njegova kćerka). Poput porodične farme, porodični posao nalazi se u samom središtu američkog sna. U Americi, zemlji optimizma, sve dobre stvari trebale bi biti međusobno uskladive. Trebalo bi biti moguće spojiti porodicu i posao tako da oba imaju koristi.
Propitujući američki san, filmovi o Kumu grade se oko dvije osnovne suprotnosti: porodica nasuprot poslu te Evropa nasuprot Americi (ili šire: Stari svijet nasuprot Novom svijetu). Međutim, oni ne prihvataju američku predodžbu da je lako prelaziti između tih polova. Naprotiv, prikazuju ih kao međusobno napete. Odanost porodici često dolazi u sukob s predanošću poslu. Poslovne obaveze mogu čovjeka udaljiti od porodice, baš kao što porodične lojalnosti mogu ometati njegove poslovne odgovornosti.
Filmovi također dovode u pitanje mogućnost glatkog prelaska iz Starog u Novi svijet. Njihova epska širina daje im veliki geografski i historijski obuhvat. Coppola prikazuje šta znači preseliti se iz Evrope u Ameriku i iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće – a nijedno od tih putovanja ne prolazi bez teškoća za useljenika. Prenošenje navika Starog svijeta u Novi može ometati ostvarenje američkog sna, dok prilagođavanje brzom tempu promjena u Americi može dezorijentirati čovjeka koji dolazi iz Starog svijeta. Novi način života može potkopati njegove stare običaje i tradicije te ga ostaviti bez moralnog kompasa. Filmovi o Kumu prikazuju Ameriku kao zemlju modernizacije, ali istovremeno postavljaju pitanja o samoj modernosti kao načinu života.
Filmovi o Kumu tragični su u načinu na koji prikazuju iskustvo useljenika. Njihovi likovi razapeti su između porodice i posla, Evrope i Amerike, Starog i Novog svijeta. U Coppolinoj viziji useljeničkog iskustva američki san ostaje nedostižan, možda čak i obmanjujući, te se previše lako pretvara u novu noćnu moru. On opisuje način na koji Amerika kao zemlja „novog početka“ prijeti da postane zemlja „lažnog početka“.
Useljenik, upravo zato što nikada nije u potpunosti prihvaćen u glavni tok američkog društva, prisiljen je živjeti na njegovim marginama, pa ga to iskušava i uvlači u svijet kriminala. Paradoksalno, mnoge vrline koje čine dobrog Amerikanca pokazuju se i kao vrline dobrog kriminalca: težnja da čovjek nešto postigne u životu, opsesija uspjehom, spremnost da se zauzme za sebe, posvećenost marljivom radu i samodisciplini, osjećaj samostalnosti i odbijanje da zavisi od drugih, kao i hrabrost da odgovori na izazove.
Filmovi o Kumu pripovijedaju tragičnu priču o tome kako život u kriminalu, premda ponekad motiviran razumljivim razlozima, na kraju postaje samoporažavajući. Njihova središnja tema glasi: ako čovjek posegne za kriminalom kako bi stekao bogatstvo i osigurao svoju porodicu, mogao bi upravo zbog toga izgubiti tu porodicu. Zato filmovi bude duboke sumnje u američki san. Oni propituju da li je potraga za tim snom zaista otvorena svima koji dolaze u Sjedinjene Države te dovode u pitanje može li se uopće jasno razdvojiti zakonita od nezakonite potrage za američkim snom.
Početak prvog dijela Kuma briljantno sažima temeljnu dilemu useljeničkog iskustva. Prve riječi izgovara italijansko-američki pogrebnik Amerigo Bonasera, oličenje useljenika koji slijedi američki san: „Vjerujem u Ameriku. Amerika mi je donijela bogatstvo.“[2]
Uspješan u svom poslu, Bonasera se nastojao uklopiti u američki način života i svoju djecu odgajati kao Amerikance: „Kćerku sam odgojio na američki način.“ Nadao se da će pronaći ravnotežu između Starog i Novog svijeta: da svojoj kćeri neće nametati strogu disciplinu tradicionalne italijanske katoličke porodice, ali će ipak sačuvati starinsko shvatanje porodične časti: „Dao sam joj slobodu, ali sam je naučio da nikada ne osramoti svoju porodicu.“
Nažalost, njegova nada da će spojiti Staru Italiju i Novu Ameriku pokazala se neutemeljenom. „Našla je momka – nije bio Italijan.“ Opušteniji moral mladih Amerikanaca doveo je do tragedije. Kada je odbila njegove nasrtaje, mladić je zajedno s prijateljem brutalno pretukao Bonaserinu kćer i unakazio joj lice.
Ipak, Bonasera je nastojao ostati uzoran građanin svoje usvojene domovine: „Otišao sam policiji, kao dobar Amerikanac.“ Nastavio je vjerovati u američki san, uvjeren da će, čak i kao useljenik, dobiti pravdu pred američkim sudovima. Međutim, na svoje zaprepaštenje saznao je da je sudija uslovno oslobodio mladiće i da su „istog dana izašli na slobodu.“ Njegovo uvjerenje da ga je Amerika prihvatila kao ravnopravnog građanina bilo je slomljeno kada pravdu nije pronašao pred njenim sudovima.
Tada se Bonasera obraća don Vitu Corleoneu kako bi njegovoj kćeri pružio pravdu Starog svijeta. Kao lokalni mafijaški vođa, don Corleone utjelovljuje sicilijanski kodeks osvete – primitivno načelo „oko za oko“ – a Bonasera ga moli da ubije mladiće koji su pretukli njegovu kćer.
Don razumije kroz šta Bonasera prolazi i, iz dugog iskustva, zna koliko američki san može biti zavodljiv: „Našao si raj u Americi. Imao si dobar zanat, dobro si živio, policija te štitila, postojali su sudovi, i nije ti trebao prijatelj poput mene.“
Kao Sicilijanac, Vito insistira na strogom reciprocitetu: mladići će biti pretučeni, ali neće biti ubijeni. Sve mora imati karakter Starog svijeta. Uvrijeđen je kada mu Bonasera ponudi novac za osvetu, jer bi to čitavu stvar pretvorilo u običnu poslovnu transakciju – nešto što previše podsjeća na modernu Ameriku. Za Vita to mora ostati tradicionalni čin prijateljstva: „Prihvati ovu pravdu kao dar na dan vjenčanja moje kćeri.“
Don Corleone njihov odnos pretvara u odnos starosvjetskog pokroviteljstva. [3] Susret završava starim ritualom: Bonasera se klanja, ljubi Donu ruku i zaklinje mu se na odanost kao svom kumu. Kao da se ponovo nalazi u Evropi, pokoravajući se autoritetu aristokrate i obavezujući se da će mu služiti kada za to dođe vrijeme. Da bi dobio pravdu Starog svijeta, Bonasera mora prihvatiti i podaništvo Starog svijeta.
Iz logike tog uvodnog prizora razvijaju se oba filma o Kumu. U njemu već vidimo i vrline i mane kako Starog, tako i Novog svijeta.
Početak Kuma I uvodi nas u sukob između dva oblika zajednice koji će obilježiti oba filma. U njemačkoj sociologiji taj je sukob poznat kao Gemeinschaft nasuprot Gesellschaft: mala, tijesno povezana, organska i tradicionalna zajednica (koju predstavlja selo) nasuprot velikoj, kosmopolitskoj, umjetnoj i modernoj zajednici (koju predstavlja nacionalna država). [4]
Gemeinschaft karakteriziraju konkretne lične veze. Ljudi se međusobno poznaju i čine neku vrstu proširene porodice. Takve zajednice obično su etnički homogene i njima upravljaju običaji i tradicija. Društveni status važniji je od drugih kriterija. Razmjena darova igra ključnu ulogu i stvara mrežu uzajamnih obaveza. Odnose određuje pitanje ko ste i koga poznajete.
Nasuprot tome, Gesellschaft počiva na apstraktnim i bezličnim odnosima te zato ne zahtijeva etničku homogenost. Kako bi zajednica mogla obuhvatiti veliki broj ljudi, odnosi moraju postati depersonalizirani, jer je nemoguće lično poznavati sve članove društva. U takvoj zajednici tržišna razmjena zamjenjuje razmjenu darova. Ljudi novcem kupuju robu i usluge od stranaca, umjesto da održavaju lične veze putem uzajamnih usluga. Načelo ugovora zamjenjuje načelo statusa: ljudi slobodno stupaju u odnose kao ravnopravni, umjesto da budu vezani odnosima nadređenosti i podređenosti. [5] Proširenim zajednicama vlada zakon, a ne ljudi. Pravda se traži pred bezličnim pravnim sistemom, a ne kroz ličnu osvetu.
Bonasera je rastrgan između ta dva shvatanja zajednice. Kao novi Amerikanac obraća se zakonu i vjeruje u njegovu pravdu, a čak i kada se razočara u taj sistem, očekuje da će Donu Corleoneu jednostavno platiti za uslugu. Kum ga mora podsjetiti na Stari svijet iz kojeg dolazi, gdje se pravda ostvarivala kao lična usluga i gdje je sve zavisilo od toga koga poznajete i čiji autoritet priznajete. Don Corleone želi da Bonasera vjeruje ne u Ameriku – kojoj je on potpuno nevažan – nego u svog Kuma, koji će se, kao njegov zaštitnik i prijatelj, pobrinuti za njega.
Geografija filmova o Kumu odražava upravo tu temeljnu napetost između malih tradicionalnih i velikih modernih zajednica. Selo Corleone oličenje je male zajednice. Njegov tradicionalni način života istovremeno je i prokletstvo i blagoslov: od njega se bježi, ali mu se ljudi i vraćaju u mislima. Sjedinjene Države predstavljaju oličenje moderne nacije sa svojim idealom bezlične pravde, vladavinom prava i sklonošću da gotovo svaki ljudski odnos pretvore u ekonomsku razmjenu.
Las Vegas – gotovo potpuno umjetna zajednica iznikla usred pustinje Nevade – predstavlja krajnji razvoj Amerike kao velike i bezlične zajednice. New York iz filmova o Kumu nalazi se na pola puta između Corleonea i Las Vegasa, baš kao što se porodica Corleone nalazi na pola puta između Starog i Novog svijeta. Michael Corleone shvata da porodica neće postati potpuno američka sve dok ne slijedi klasični američki poziv: „Idi na Zapad, mladiću“, i ne preseli se u Nevadu. Vito Corleone živi u Maloj Italiji, koja je tek napola američka, a napola još uvijek italijanska. Zato je upravo New York mjesto gdje Corleoneovi započinju svoj prijelaz iz seoskog svijeta tradicije u moderni svijet nacije, ali ga ondje ne mogu dovršiti. Kao mjesto susreta Starog i Novog svijeta, tradicije i modernosti, Vito Corleoneov New York nalazi se u samom središtu tragedije njegove porodice.
U filmovima o Kumu američki san, upravo zato što ljude oslobađa okova Starog svijeta, podvrgava ih novim ograničenjima modernog svijeta. Baveći se iskustvom useljenika, filmovi istražuju tragediju modernizacije i prikazuju šta se događa kada ljudi napuste svoje tradicionalne zajednice kako bi ostvarili američki san o slobodi i samostalnosti. U Coppolinoj mračnoj viziji američki san o nezavisnosti pretvara se u novu noćnu moru podaništva, dok Michael Corleone postaje zarobljenik života u kriminalu. U nastojanju da oslobodi svoju porodicu i učini je legitimnom, on je na kraju podvrgava bezličnim silama moderne korporativne Amerike, koje iz nje postupno iscrpljuju svaki život. [6]
Paul A. Cantor (1945-2022.) bio je američki književni i medijski kritičar. Dugi niz godina predavao je na Univeritetu Virginia, gdje je bio profesor engleskog jezika na katedri Clifton Waller Barrett. Također je bio član Nacionalnog vijeća za humanističke znanosti od 1992. do 1999.
FUSNOTE:
[1] Kako je citirano u: Tom Santopietro, The Godfather Effect: Changing Hollywood, America, and Me (New York: St. Martin’s, 2012), str. 58–59.
[2] Svi citati iz filmova Kum, uključujući i izbrisane scene, transkribovani su s DVD izdanja, a na pojedinim mjestima provjereni su i upoređeni s drugim izvorima.
[3] Za izvrsnu i opsežnu analizu ove uvodne scene u sličnom duhu vidi: Paul A. Rahe, „Don Corleone, Multiculturalist“, Business & Professional Ethics Journal, 16 (1997): 133–139.
[4] Ovu suprotnost prvi je formulirao Ferdinand Tönnies u svojoj knjizi Gemeinschaft und Gesellschaft iz 1887. godine. Za engleski prijevod vidi: Community and Society, prev. Charles P. Loomis (East Lansing: Michigan State University Press, 1957). Fredric Jameson također se poziva na suprotnost između Gemeinschafta i Gesellschafta u svojoj raspravi o filmovima Kum u znamenitom eseju „Reification and Utopia in Mass Culture“, objavljenom u knjizi Signatures of the Visible (London: Routledge, 1992), str. 44.
[5] Ideju o „prijelazu od statusa ka ugovoru“ (movement from Status to Contract) prvi je formulirao Sir Henry Maine na kraju V poglavlja svoje znamenite knjige Ancient Law (1861).
[6] U prikazu ponovnog prikazivanja filma Kum I u kinima 1997. godine, Edward Rothstein sažeo je njegovu temeljnu temu: „Kum je pogodio jednu od velikih tema američkog života u ovom stoljeću – izazov postajanja Amerikancem… Kako ostvariti prijelaz od porodice ka društvu, od etničke kulture ka američkom načinu života, od krvnih veza ka vezama građanstva?“ („Chilling Balance of Love and Evil“, New York Times, 23. mart 1997).
