U uvodu Bitka i vremena, na mjestu gdje izlaže svoju metodu, Heidegger distingvira pojmove fenomen (Phänomen) i “pojava” (Erscheinung).
Za njega, fenomen pokazuje sebe, a “pojava” ne pokazuje sebe već nešto drugo. Fenomen se pokazuje putem posrednika, a “pojava” jeste posrednik.
Govoreći jezikom moderne lingvistike, fenomen je označeno, a “pojava” – znak.
Phos, phaino, phainomen
Fenomen, kako pojašnjava Heidegger, dolazi od grčkog glagola phaínesthai što znači: “pokazivati se”.
Heidegger dalje piše da je phaínesthai tvorevina od phaínō, što znači “objelodaniti”, “iznijeti na vidjelo” [1], “rasvijetliti” [2] (kako kažu naši prevodioci za Heideggerovo an den Tag bringen, in die Helle stellen [3]).
Heidegger naznačava da phaínō ima porijeklo iz korijena pha- i phôs, što znači “svjetlost”, “sjajnost” ili “ono u čemu nešto može postati očitim, po sebi vidljivim”.
Zato je phaínesthai – “rasvijetliti”.Dakle, fenomen, kao grčki pojam za “stvar”, u znaku je svjetlosti.
Za razliku od neodređenog bića (das Seiend, τὸ ὄν), fenomen je određen kao pokazano biće, iznijeto na vidjelo, objelodanjeno, otkriveno. Rasvijetljeno.
Smjena dana i noći
Na jednom drugom mjestu, u predavanjima o Anaksimanderovom fragmentu, Heidegger kaže da za Grke smjena dana i noći “konstituiše tlo za sve drugo što nam se prikazuje”. [4]
“Dok se dan pokazuje”, veli on, “pokazuje se i svjetlost, sjaj; i upravo ta pojavljena svjetlost pušta sva druga bića da se pojave: more i kopno, šumu i planinu, čovjeku i životinji, kući i imanju. Kako se dan povlači i ustupa svoje mjesto noći, on na određen način odnosi sa sobom i pojavljene stvari i prepušta vlast noći koja zakriva sve.”
Heigegger dalje na istom mjestu kaže da “svjetlost, sunce, omogućuje bićima prisustnost u bitku”.
Bez svjetlosti i sunca, u tami noći, u istovjetnost te tmine; u njoj ne razaznajemo razlike, u tami ne vidimo granice među stvarima. One bivaju utopljene u tminu noć, zakrivene su i na određen način – odsutne, što znači da nisu.
Tako, svjetlo ili njegovo odsustvo ima ogromne implikacije.
Fenomeni su, zaključuje Heidegger u Bitku i vremenu, “ukupnost onoga što leži obelodanjeno ili se može iznijeti na vidjelo, što su Grci katkada identificirali jednostavno sa τὰ ὄντα (biće)”. (BVHŠ, 31)
Ono objelodanjeno i što može biti objelodanjeno
Da ne bi bilo zabune, sunce, more, čovjek, itd, jesu bića i kada padne noć, svejedno što privremeno nisu na vidjelu. Dakle, ti fenomeni “nestaju” samo u izvjesnom smislu. Nisu nam granice među njima vidljive, kao tokom dana. Ali ne nestaju u apsolutnom smislu, u smislu da su te granice izbrisane zauvijek.
Da su stvari preživjele, vidimo kada ponovo dođe dan: naime, sva se ta bića ponovo pokazuju, u svojim međusobnim granicama.
Fenomeni bi nestali u apsolutnom smislu, tek ako bi tmina jednom zasvagda prekrila bića, odnosno kada bi nestalo smjene dana i noći, u korist potonje. Ne bi se više moglo govoriti o raznim bićima, jer ne bi bilo moguće da bude rasvijetljena.
To naznačava i sam Heidegger, ističući da su fenomeni, “ukupnost onoga što leži obelodanjeno ili se može iznijeti na vidjelo, što su Grci katkada identificiraki jednostavno sa τὰ ὄντα (biće)”. (BVHŠ, 31, podvukao H. I.)
Dakle, fenomen nije samo ono što je iznijeto na svjetlost, već i ono što može biti iznijeto na svjetlost.
Vidimo na djelu ono što klasična misao zove dynamis i energeia, potentia i actualitas, Möglichkeit i Wirklichkeit, mogućnost i zbiljnost:
Fenomen jeste, kako bi rekao Aristotel, prema zbiljnosti, ali i prema mogućnosti.
Fenomen je biće, koje je pokazano ili može biti pokazano.
Fenomen kao privid
Heidegger dalje veli da, uz navedene dvije mogućnosti, “postoji mogućnost da se biće pokazuje kao ono što biće po sebi samom nije”.
Dakle, da se na pogrešan način pokaže.
”U tom sebepokazivanju [Sichzeigen]”, veli on, “biće ‘izgleda tako kao…’. Takvo sebepokazivanje mi nazivamo priviđanje, sijanje [Scheinen].” (BVMT, 49)
Ili, kako kaže drugi prevodilac na naš jezik, izgledanje. (BVHŠ, 31)
Dakle, biće se, u jednom slučaju, pokazuje kao ono što ono zaista i jeste, ali, u drugom slučaju, kao ono što ono, po sebi samom, nije, tj. kao privid.
U ovom drugom slučaju, samo nam izgleda kao da je nešto pokazano, da je otkriveno, a zapravo je zakriveno. Neka vrsta noći u danu, sjene koja prekriva stvar, pa je ne vidimo.
Stoga, kako ističe Heidegger, fenomen u grčkom znači i “nešto prividno”, “pričin”, nešto izgleda poput nečeg drugog ali u zbilji nije takvo kakvim se daje. (BVHŠ, 31, BVMT, 49)
Bez obzira na to da li se pokazuje ispravno ili pogrešno, fenomen se u oba opisana slučaja pokazuje.
Ili, kako Heidegger kaže: “Samo ukoliko nešto po svojoj strukturi uopće pretendira da se pokaže, to jest, da bude fenomen, može se pokazati kao nešto što nije, može ‘samo izgledati poput’…” (BVHŠ, 32)
Pa ipak, naziv fenomen je, kako kaže, primarno rezervisan za prvi slučaj, te “razlikujemo fenomen od pričina kao privativne modifikacije fenomena”. (BVHŠ, 32)
Fenomen kao ono pojavljeno
Nakon što je izložio pojmove fenomena i privida, Heidegger uvodi pojam “pojave” (Erscheinung).
Dok je fenomen ono što se pokazuje, “pojava” je ono čime se nešto drugo pokazuje.
Kao primjer “pojave”, Heidegger navodi simptome bolesti.
“Tako se”, veli, “govori o ‘pojavama bolesti’. Misle se simptomi na tijelu, koji se pokazuju [sich zeigen], i pri tom pokazivanju sebe, kao ti pokazujući-se, ‘indiciraju’ nešto što se samo ne pokazuje”. (BVHŠ, 32)
Misli se na znakove bolesti. Simptomi su pojava bolesti.
Dakle, za razliku od fenomena, koji pokazuje sam sebe (ispravno ili pogrešno), “pojave” (poput simptoma) ne pokazuju sebe, već nešto drugo (npr. bolest, poremećaj u organizmu koji nije neposredno vidljiv).
Također, ono što se pokazuje posredstvom pojave (npr. bolest) nije isto što i pojava.
Ili kako Heidegger veli, na istom mjestu: “Pojava kao pojava ‘nečega’ prema tome, upravo ne znači: pokazivati samo sebe, nego znači javljanje nečeg što se ne pokazuje, putem nečeg što se pokazuje. Pojavljivanje jeste sebe-ne-pokazivanje.” (Podvukao H. I.)
Dakle, ovo “nešto što se ne pokazuje” odnosi se na ono (npr. bolest) što se ne pokazuje neposredno, već posredno (putem simptoma).
Ali isti je slučaj i sa fenomenom. Ni on se ne pokazuje neposredno, već posredstvom znaka (tačnije govora). I fenomen je javljanje nečeg što se ne pokazuje putem nečeg što se pokazuje.
U tom smislu, fenomen također nužno ima svoju “pojavu”, svoj “simptom” odnosno svoj znak – govor.
Besjeda kao “pojava” fenomena
Heidegger objašnjava da lógos ne treba poimati kao govor, sud ili iskaz. Već kao činjenje vidljivim, otkrivanje.
“Λόγος”, veli on, “kao govor znači, naprotiv, isto što i δηλοῦν, učiniti očitim ono o čemu ‘je riječ’ u govoru.” (BVHŠ, 36)
A ono o čemu je riječ u govoru su fenomeni. Govor čini pokazanim fenomene, čini ih otkrivenim, vidljivim, dakle čini ih fenomenima. Heidegger svoj metod određuje kao fenomenologiju.
On veli da “fenomenolgija kazuje: ἀποφαίνεσθαι τὰ φαινόμενα”. (BVHŠ, 38).
Dakle, ona je logos, govor, koji pokazuje (apophaínesthai)
fenomene (ta phainómena).
“Aristotel je”, kaže Heidegger, “tu funkciju govora strože eksplicirao kao ἀποφαίνεσθαι. Λόγος daje da se nešto vidi (φαίνεσθαι), naime to o čemu je govor, i to za onoga tko govori (medija) odnosno za sugovornika.” (BVHŠ, 36)
Dakle, logos (govor) u odnosu na fenomene (kao “ono o čemu se govori”) ima istu onu funkciju koju imaju simptomi u odnosu na bolest.
Govor čini otkrivenim, vidljivim fenomene, pokazuje ih, kao što simptom čini otkrivenom, vidljivom bolest, pokazuje je.
Heidegger ima problem s pojmom “pojava”, jer je dvosmislen, pa nekad pod njime mislimo na označeno, a nekad na znak.
Drugim riječima, “pojava” često znači i “ono što se pojavljuje”, i posrednika putem kojeg se to pojavljuje.
Ako odstranimo tu dvosmislenost, pa “pojavu” shvatamo isključivo kao znak, onda možemo reći da govor – “pojava” fenomena.
Ono da svaki fenomen može biti ispravno otkriven ili pogrešno (“privid”), u ovom kontekstu znači da govor može biti istinita ili lažna “pojava” fenomena.
Istinit i lažan govor
Heidegger dalje ističe da nije svakom govoru svojstveno to da “čini očitim u smislu pokazujućeg davanja da se vidi”. Naime, govor može biti istinit ili lažan.
Govoriti istinito, veli on, znači “biće o kojemu je riječ izvaditi, u λέγειν kao ἀποφαίνεσθαι, iz svoje skrivenosti i dati ga vidjeti kao nešto neskriveno (ἀληθές), otkriti”. (BVHŠ, 36)
Zatim, na istom mjestu, veli da “‘lažnost’, ψεύδεσθαι, kazuje isto što i varanje, u smislu zakrivati, stavljati ispred nečeg”.
Lažni govor ne otkriva biće, ne rasvjetljava ga, već ga zakriva, daje da se ono vidi privid, tj. da se ne vidi u pravom smislu riječi.
Kad je govorio o simptomima bolesti, Heidegger pojašnjava da i oni mogu biti prividni: npr. kada u određenoj rasvjeti, izgleda kao da su nekome obrazi porumenjeli, što (pogrešno) indicira prisutnost groznice. U datom slučaju ne vidimo, odnosno ne razumijemo ispravno šta je zaista na djelu.
”U najčišćem i najizvornijem smislu”, veli Heidegger, “ ‘istinito’ – to jest samo otkrivajuće, takvo da nikada ne može zakrivati, jest čisto νοεῖν, obično gledajuće opažanje najjednostavnijih određenja bitka bića, kao takvih.” (BVHŠ, 37)
Još uvijek neotkriveni fenomen
Heidegger ističe da je pokritost (Verdecktheit) protivpojam za fenomen.
Dakle, ”pojava” je za Heideggera, kako smo vidjeli na početku, nešto drugačije od fenomena, ali protivpojam fenomenu nije pojava, već – pokritost.
Dobro.
Evo šta Heidegger dalje piše: “Vrste moguće zakritosti fenomena različite su. Jednom fenomen može biti zakrit u tom smislu, da uopće još nije otkrit [unentdeckt ist]. O njegovu postojanju nema ni znanja ni neznanja. Drugda fenomen može biti zapretan. U tom slučaju on bijaše nekoć prije otkrit, ali je ponovo podlegao zakrivanju.” (BVHŠ, 40)
Dakle, fenomen je, u prvom opisanom slučaju, neotkrit ili, kako naš drugi prevodilac kaže za ovo unentdeckt ist – neotkriven. (BVMT, 58)
Neotkriveni fenomen mora biti paradoksalan pojam, jer je određen vlastitim protupojmom. Neotkriveni fenomen je kao neotkriveno otkriveno.
Ali rekli smo na početku fenomen nije samo ono što je objelodanjeno, već i što može biti objelodanjeno. Neotkriveni fenomen je onaj koji može biti otkriven. Dakle, ono što je in actu neotkriveno, ali je in potentia otkriveno.
A šta znači objelodanjenost ili otkrivenost fenomena?
Kategorije kao znak
Heidegger dalje kaže da ono što ostaje neotkriveno (ili ponovo pada u zakrivenost) zapravo nije ovo ili ono biće, nego je ustrojstvo bića, odnosno bitak bića (das Sein des Seienden).
Bez vidljivosti njegovog bitka i samo biće ostaje zakriveno.
Iznošenje bića na vidjelo jeste iznošenje njegovog bitka.
Čak i kad naiđemo na stvar o kojoj ne znamo ništa (ni svrhu, ni ime…) možemo je otkriti, tako što ćemo je nazvati “ovo nešto tu”, ujedno ćemo joj odrediti broj (“jedno”), ako je uzmemo u ruke možemo joj odrediti kvalitet (“nešto teško”), itd. Time smo joj kao pojedinačnom biću odredili osnovno ustrojstvo.
Čak i ako mi se pogrešno učinila da je lagana, ipak sam je otkrio, i kao takva, otkrivena, ipak je fenomen. Privid, ali fenomen. Nije ono ništa.
Na djelu je logos, u značenju logosa, mišljenja i govora, kao pokazivanja fenomena. Smisao rečenica, koje izgovaramo svaki dan, ili ih samo imamo u mislima, nije u ničemu drugome do u iznošenju bitka određenog bića na vidjelo.
“Iskaz”, veli Heidegger, “primarno znači pokazivanje (…) pokazivanje će reći sâmo biće, a ne možda neku puku predodžbu njega” (BVHŠ, 176)
Smisao rečenice “more je plavo” je u ovome: ono isto, koje je, u jednom pogledu, more (supstancija), u drugom pogledu je plavo (kvalitet), u trećem je jedno (kvantitet), itd.
Dakle, rasvjetljavamo biće, činimo ga pokazanim, bjelodanim more, ističući njegove različite aspekte: da je more (kategorija supstancije), da je plavo (kvalitet), da je jedno (kvantitet), itd.
Bez izdvajanja mora od ostatka bića (što je posao kategorije supstancije), bez izdvajanja njegove boje (što je posao kvaliteta), itd, dakle bez jezika i lógosa u širem smislu (uma), more bi bilo utopljeno u neodređeno biće, bilo bi neotkriveno, o njegovom postojanju ne bi bilo ni znanja ni neznanja.
Nešto kasnije u knjizi (SZ, 159; BVHŠ, 181), Heidegger skreće pažnju na Aristotelovo viđenje suda, kao rada synthesisa i diaresisa, sastavljanja i rasklapanja.
Mišljenje je sagledavanje mora u jedinstvu njegovih odredbi (more-plavo-jedno-slano, itd.), ali i njegovo rastavljanje u sudu: ono isto, koje je u jednom pogledu more, u drugom je plavo, u trećem jedno, u četvrtom slano, itd:
More je plavo;
more je jedno;
more je slano, itd.
U sudovima, smisao rasvjetljavanja jeste u misaonom ”rasklapanju” ednog te istog bića na predstave, kako bismo ga učinili vidljivim u njegovoj supstanciji, kvalitetima, kvantitetu, itd.
Da je izvorni smisao kategorija u tome da su znak, koji otkriva biće, vidimo u Eshilovom stihu:
εὖ γὰρ φρονοῦντος ὄμμα σοῦ κατηγορεῖ
Ta suza otkriva [katēgorei] mi srce odano [5]
Iako, kod Grka, katēgoréō (κατηγορέω) najčešće nosi jedno uže značenje: optužiti, pokazati na krivca, itsl, vidimo u Eshilovom stihu da katēgoréō nosi jedno šire značenje pokazivanja i otkrivanja. Suza je tu znak, koji otkriva stanje srca.
Tako su kategorije osnovni znakovi, koji otkrivaju narav bića: jeste, ono, nešto jeste, takvo, jedno ili mnogo, itd.
Otkrivanje bitka Daseina: egzistencijali kao nove kategorije
Kao što je poznato, u Bitku i vremenu, Heidegger uzima obavezu da otkrije bitak bića, koje smo mi sami, a koje on zove Dasein.
On to biće ne naziva čovjek, s ciljem da izbjegao značenjsku kontaminaciju koju taj tradicionalni humanistički pojam nosi sa sobom.
Osim toga, Heidegger nastoji otkriti bitak Daseina uvodeći, umjesto kategorija, takozvane egzistencijale.
Kategorije su, po Heideggeru, primjerene bitku predručnog bića (kamenu, stablu, itd.), a neprimjerene bitku Daseina (“čovjeka”). (SZ, 45, BVHŠ, 49)
O tome bi se moglo polemisati, ali za poentu ovog teksta nije bitno. Bitno je da Heidegger otkriva bitak bića zvanog Dasein putem jezika. Dakle, on iznosi neotkriveni fenomen na vidjelo jezikom (logosom).
Odmah na početku Bitka i vremena, on upozorava na specifičnost svog jezika, koji je pun kovanica kao oznaka za egzistencijale (bitak-u-svijetu, bitak-ka-smrti, itd.)
”S obzirom”, veli, “na nezgrapnost i ‘nelijepost’ izražavanja unutar analiza što slijede smije biti dodana primjedba: jedno je izvještavati o biću pripovijedajući, a drugo zahvaćati biće u njegovu bitku [Seiendes in seinem Sein zu fassen].” (BVHŠ, 34, podvukao H. I.)
Heidegger podsjeća da su i Aristotel i Platon koristili slične kovanice, koje su njihovim savremenicima zvučale bizarno, a kasnije su se svi navikli na njih: npr. energeia ili enteleheia.
Dakle, da bi se zahvatilo biće u njegovom bitku, da bi se bitak bića otkrio, potreban je jedan naročit govor.
Heidegger otkriva ustrojstvo Daseina detaljnom elaboracijom egzistencijala.
Bez tog jezika se bitak, kao skriveni fenomen, ne može iznijeti na vidjelo.
Jedinstvo znaka i označenog
Nema lógosom nedodirnutog fenomena. Ako neki fenomen nije “dodirnut” govorom onda zapravo i nije fenomen. Isto tako, nema fenomena kojem ne bi bio potreban govor. Da bi bio ono pokazano mora se pokazati nekim znakom.
Vidimo na djelu jedinstvo znaka i označenog.
To jedinstvo ne znači potiranje svake razlike. Heidegger na početku s razlogom distingvira fenomen i “pojavu”, pa kasnije i fenomen i logos (govor), ali to ne znači fenomeni mogu biti to što jesu a da se ne pojavljuju posredstvom govora. Niti “pojava” može biti pojava a da ne upućuje na fenomene.
Ili kako kaže Heidegger: “Fenomeni, prema tome, nikada nisu pojave, ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene.” (BVHŠ, 36)
Ono što je različito istovremeno je u jedinstvu. Ono što je, u misli, razdvojeno, ostaje u jedinstvu, pa tako i fenomen i “pojava”, fenomen i govor, itd.
Najveći dio problema u mišljenju nastaje što zaboravljamo da ne može ništa razdvojiti, u apsolutnom smislu. Razdvojimo nešto u mislima, a zaboravimo da je ono, uprkos tome, ostalo u jedinsvu.
Za razliku od mislilaca slabijeg ranga, koji bi razdvojio dva pojma u cijelosti i zapao u kontradikciju, pa nam dopustio da ga ulovimo u njoj, Heidegger razumije da se ništa ne može razdvojiti u apsolutnom smislu.
On zna da je pokušaj apsolutne distinkcije, kako kaže Platon, “greška i obilježje nefilozofskog [ἀ-φιλοσόφου].” [6]
Zato Heidegger, kad distingvira fenomen i “pojavu”, veli da fenomen “nema za sada upravo nikakve veze s onim što se naziva ‘pojava’”. (BVHŠ, 32, podvukao H. I.)
Dakle, fenomena i pojava “za sada”, ili u jednom pogledu, nemaju nikakve veze, ali kasnije, ili u drugom pogledu, vidimo da su u jedinstvu i da nema stvari bez riječi.
FUSNOTE:
[1] Martin Heidegger: Bitak i vrijeme (Zagreb, Naprijed, 1985, prev. Hrvoje Šarinić, str. 31, u nastavku: BVHŠ)
[2] Martin Heidegger: BItak i vreme (Beograd, Kontrast, 2025, prev. Miloš Todorović, str. 49, u nastavku: BVMT)
[3] Martin Heidegger: Sein und Zeti (Frankfurt am Main, Vittorio Klostermann, str. 38)
[4] Martin Heidegger: The Beginning of Western Philosophy: Interpretation of Anaximander and Parmenides (Bloomington & Indianapolis, Indiana University Press, trans. Richard Rojcewicz, str. 19)
[5] Eshil i Sofokle: Odabrane tragedije (Srpska književna zadruga, Beograd, 1926, prev. Miloš Đurić, str. 53)
[6] The Dialogues of Plato – The Seventh Letter (Chicago – London – Toronto – Geneva, 1952, trans. Benjamin Jowett, str. 574)
