1.
Platon u Fedru kaže da je mišljenje, s jedne strane, dijeljenje, a, s druge strane, suprotnost dijeljenju – sjedinjavanje.
“Ja sam”, veli on, “zaljubljenik u dijeljenje [diairéseōn] i sjedinjavanje [synagōgôn]; oni mi pomažu da govorim i mislim.” [1]
Diaíresis, kako kaže rječnik starogrčkog, označava dijeljenje, ali i “razdvajanje”, “hiruršku intervenciju”, kao i “tumačenje” i “objašnjenje”.
Dotle je synagōgḗ uz sjedinjavanje označava i “okupljanje”, “sastanak”, “zajednicu”, “mjesto okupljanja”, “sinagogu”, “zbirku”, itd.
Da je mišljenje dijeljenje i sjedinjavanje u vezi je s onim što Platon govori na drugim mjesta: jedno je mnogo. I to (jedno je mnogo) zbunjuje običan razum, koji ovo “je”, kopulu, tumači kao potiranje razlika između “jedno” i “mnogo”. Ali ako, kao Platon, pođemo od toga da značenje kopule (ovog “je”) nije u potiranju razlika između subjekta i predikata, već u označavanju njihove zajedničke pripadnosti istome, onda nećemo ostati zbunjeni pred uvidom: jedno je mnogo.
Npr. zlato je sjajno ne znači da nema razlike između “zlato” i “sjajno”, već da ono, koje je u jednom pogledu zlato, u drugom pogledu je sjajno: zlato je sjajno.
Tako i jedno je mnogo znači: ono isto, koje je, u jednom pogledu, jedno, u drugom pogledu je mnogo.
”I ako bih našao”, veli Platon, “bar jednog koji bi bio kadar da vidi ‘i jedno i mnoštvo’ u prirodi, slijedio bih ga i ‘išao bih njegovim stopama kao da je bog’.”
Kako vidjeti i jedno i mnoštvo u prirodi?
Uzmimo se primjer ljudsko tijelo. S jedne strane, vidimo ga kao jedno – ljudsko tijelo. S druge strane, vidimo ga kao glavu, vrat, prsa, ruke, noge, itd. Dakle, kao mnoštvo.
Ono što je, u jednom pogledu, tijelo (jedno), u drugom pogledu je mnoštvo: glava, vrat, prsa, ruke, noge, itd.
Dakle, jedno je mnoštvo.
2.
Uzmimo dalje za primjer anatomsku regionalizaciju površine glave. Mi ćemo rijetko područje između dvije obrve prepoznati kao nešto zasebno. Između ostalog, jer tom području ne dajemo zasebno ime.
Ali anatomi prepoznaju područje između dvije obrve kao nešto zasebno i zovu ga glabella. Ona je jedan dio čela. Isto kao što postoje drugi dijelovi čela: čeona kost (os frontale), arkada (arcus superciliaris), itd.
Mi možemo gledati nekog u lice, cijeli dan, i ne razaznati mu ni čelo, a kamoli glabellu, arkadu, čeonu kost, itd, kao zasebne dijelove čeonog područja glave (regio frontalis). Jer ne gledamo na lice sagovornika, iz anatomske perspektive. Dakle, vidimo ga kao jedno, kao lice, kao dio tijela, ne uzimajući u obzir da i taj dio ima svoje dijelove, a onda ti dijelovi svoje, itd.
To je, kao kada govorimo, o podjeli svijeta na kontinente, pa nemamo u vidu “unutrašnju” podjelu kontinenata na zasebne države (pa podjelu države na regije, gradove, itd.). Našem se pogledu na kartu, jedan kontinent otkriva kao nešto jedinstveno, kao jedno.
Kao što nam se i lice otkriva bez čela, a čelo bez glabelle, itd.
3.
Kao što je glabella dio čeonog područja, a čeono područje dio lica, a lice dio glave, tako je i glava jedan dio tijela, a tijelo dio osobe, ili aspekt osobe, itd.
Možemo vidjeti nekoga, tako što ne obraćamo pažnju na njegovo lice, već obraćamo pažnju na njegovo tijelo u cjelini, npr. motreći ga sa distance. Ali to ne znači da nismo izvršili dijeljenje.
Jesmo, jer, čak i tijelo, koje vidimo iz daljine, samo je aspekt osobe, jer ona je, uz to što je tijelo, također i osoba.
Možemo vidjeti nekog, a ne obraćati pažnju na njegovo tijelo, već ga imati u vidu, misliti ga kao sveukupnost njegovog ponašanja. Ili ga čak misliti kroz prizmu samo jednog fragmenta njegovog ponašanja.
Primjera radi, ljuteći se na nekog vidim ga u svjetlu njegovog postupka prema meni. Dakle, vidim ga, imajući u vidu njegovu odluku da tako postupi prema meni. Ili ne nužno odluku, već, recimo, to što se prepustio strasti i nošen njome postupio na određen način prema meni.
Ljut sam na njega, što znači da sam izvršio dijeljenje: imam u vidu jedan njegov čin, jedan aspekt njegove egzistencije, jedan “dio” sveukupnosti njegovog činjenja.
To znači da drugu osobu – kao uostalom i sebe – mogu vidjeti na razne načine. Mogu ga, u mislima, “rasklapati” na razne načine.
Mogu misaono “rastavljati” ili reflektirati njegovo lice, izdvajati “dijelove” njegovog lica, “dijelove dijelova” lica, itd. Mogu reflektirati njegov postupak, dijelove njegovih postupaka, itd.
Ali tu ne smije biti kraj mišljenja. Nakon dijeljenja (diaíresis), mora doći sjedinjavanje (synagōgḗ).
Važno je da imam na umu da to što sam misaono rasklopio, ipak i dalje ostaje u cjelini. To što sam lice rasklopio na njegove dijelove, videći glabellu, arkadu, itd, ne znači da je lice prestalo biti lice.
4.
Mogu misaono izolirati glabellu na licu, ali ona je ipak, u izvjesnom smislu, neizolirana. Zagledajmo se u lice i vidjet ćemo da je ono sraslost svih svojih dijelova, ne samo glabelle, već i očiju, nosa, usta, čela, itd. Dijelovi lica nisu izvana pridodati jedni drugima i sklopljeni u cjelinu. Zato ih treba pisati pod navodnicima: “dijelovi” lica.
A, opet, da ne prepoznajem različite aspekte na izvornoj sraslosti, da ne vidim dijelove lica (čelo, oči, obrve, glabellu, nos, itd.) ne bih vidio ni lice. Jer šta bi ono bilo bez svoje “unutrašnje raznolikosti”, kakvo bi to lice bilo bez čela, očiju, obrva, glabelle, itd.? Zato cjelinu treba pisati pod navodnicima: “cjelina” lica.
Stvar (npr. lice) nije, u apsolutnom smislu, ni cjelina ni mnoštvo dijelova. Nije u apsolutnom smislu jedno, ali nije, u apsolutnom smislu, ni mnogo. Već oboje.
Reflektirajući razum “dijeli”, a um nas podsjeća da je, osim što je “podijeljeno”, sve također “u jedinstvu”, u sraslosti.
Ko primjenjuje samo reflektirajući razum onda on pomišlja da je glabella dio (u jednom apsolutnom smislu te riječi), kao da je naše tijelo sklopljeno od takvih dijelova, kao kakva mašina.
I upravo je ono mišljenje, koje dijeli, a ne sjedinjava, nazvano mehanicističkim. Ono gleda stvar kroz jednu odredbu.
Čeono područje bi bilo: glabella + os frontale + arcus supercilliaris, itd. Pri tome bi ovo “+” označavalo neku isključivo izvanjsku vezu.
Ali prava medicina nikad nije mehanicistička.
5.
Da medicinska nauka, ma koliko uznapredovala, polazi od onog Platonovog diaíresis i synagōgḗ, vidi se i ako prodremo dublje u tijelo, u tkivo.
Tako u Osnovama histologije, na samom početku možemo pročitati: “Tkivo je građeno od ćelija i ekstracelularnog (vanćelijskog) matriksa, dveju komponenti koje praktično predstavljaju odvojene cjeline.” [2]
Dakle, ćelije, s jedne strane, i vanćelijski matriks su dvije odvojene stvari, dvije odvojene cjeline.
Međutim, odmah zatim, u istom pasusu, čitamo da su ćelije pod utjecajem vanćelijskog matriksa, odnosno da “u tkivima postoji intenzivna interakcija između ćelija i matriksa”.
”Osim toga, neki molekuli matriksa”, piše dalje, “se prepoznaju vezivanjem za receptore prisutne na ćelijskoj membrani. Većina tih receptora su molekuli koji prolaze kroz ćelijsku membranu i vezuju se za molekule u citoplazmi.”
Dakle, granica između “dvije odvojene cjeline” je propusna, što u konačnici dovodi do toga da dvije cjeline nisu dvije, već jedna cjelina.
Ili, kako dalje navode autori Osnova histologije: ”Stoga, ćelije i ekstracelularni matriks formiraju jedinstvenu cjelinu (sic!) koja zajedno funkcioniše i reaguje na stimulatorne ili inhibitorne signale.”
Dakle, dvije cjeline čine jednu jedinstvenu cjelinu!
Počeli smo od toga da su ćelije i matriks dvije odvojene cjeline, a sad vidimo da su, u drugom pogledu, ćelije i matriks u jedinstvenoj cjelini tako da molekuli iz ćelije prelaze u matriks i obratno.
Na koncu, sama ćelija je, u jednom pogledu, jedno, cjelina, a u drugom pogledu mnoštvo, dijelovi (citoplazma, nukleus, membrana).
Zatim u samoj citoplazmi možemo vidjeti njene dijelove: organele, citoskelet, depozite ugljenih hidrata, lipida i pigmenata…
Naravno, pri tome, ćelija je sraslost svojih “dijelova”, baš kao što je i tkivo sraslost ćelija.
Koliko je važna sraslost ćelije sa svojim okruženje vidimo po tome što jedna te ista ćelija nije istovjetna sebi, ako je u različitim regionima tijela.
Kako se kaže u Osnovama histologije, “ista ćelija može pokazivati različite karakteristike i ponašanje u različitim regionima tela i uslovima mikrosredine”. (str. 22)
Ćelija nije samo ono što je ona sama, što je za sebe, već i ono što je prema drugome, prema ostatku tkiva kao onome što je izvan nje.
Sraslost ćelija u tkivu, kao njegovih “dijelova”, otkriva još jedan primjer.
Pet stratuma površinskog sloja kože (epidermisa) čine zapravo pet faza u životu epidermalne ćelije: od “rođenja” u najnižem sloju (stratum basale) do “smrti” u najvišem sloju (stratum corneum) koji je zapravo sraslost obilja mrtvih ćelija.
Tako se ono što se na prvi pogled čini kao niz “dijelova”, “elemenata” otkriva kao vremenski continuum, kao jedinstvo vremenskih momenata u životu i odumiranju ćelije.
6.
Gdje je onda kraj dijeljenju? Nema kraja. Misao je beskonačna u dijeljenju, kao i u sjedinjavanju.
Dijelove ćelija možemo dalje dijeliti sve do molekula, a njih dalje na atome.
Nekada se vjerovali da je atom nedjeljiv, dok nisu otkrivene subatomske čestice.
A danas znamo da ni subatomske (kvarkovi, elektroni) čestice nisu nužno nedjeljive, te je njihova elementarnost dovedena u pitanje.
U Fizici elementarnih čestica, Frank Close najprije piše da “u najuspešnijim eksperimentima koje danas možemo da izvedemo pokazuje se da su kvarkovi izgleda najosnovniji sastavni delovi celokupne materije”. (Podvukao H. I.) [3]
Ali, nakon toga, autor ostavlja mogućnost da su i sami kvarkovi i elektroni podijeljeni, kao najosnovniji sastavi dijelovei materije, ipak i sami podijeljeni na manje “dijelove”, samo što trenutno nemamo instrumente pomoću kojih bismo to vidjeli.
“Kada”, veli Close, “kažemo da elektroni i kvarkovi nemaju nikakvu dublju strukturu, sve što zaista možemo da kažemo jeste: ‘barem u okviru dimenzija od 10-18 m’. Moguće je da postoje dublji nivoi na rastojanjima manjim od ovih, ali za sada nismo kadri da ih razlučimo u eksperimentima.” (str. 52)
Pa, iako ne znamo postoje li čestice od kojih bi bili sačinjeni kvarkovi i elektroni, mi ipak znamo da su, ako postoje, te čestice zapravo “dijelovi” kvarkova i atoma. Dakle, ne znamo da li postoje, ali a priori znamo već nešto o njihovoj naravi: ako postoje, do njih možemo doći samo kroz razlučivanje, odnosno “dijeljenje” kvarka ili elektrona.
Baš kao što smo ranije na “podijeljenom” atomu razlučili hadrone, pa zatim na “podijeljenom” hadronu – kvarkove, tako i Close već unaprijed misaono “dijeli” kvark, pojašnjavajući da, ako postoje još niže čestice i ako budemo imali instrumente kojima ćemo ih moći eksperimentalno razlučiti, onda će se ispostaviti da su to “dijelovi” kvarka.
To već unaprijed znamo zato što je mišljenje, kako kaže Platon, diaíresis.
Ali, nakon dijeljenja, treba sjediniti stvari, jer svi su “dijelovi” u sraslosti.
7.
Da moderna nauka ukazuje na sveopću sraslost svega, pisao je već David Bohm u Uzročnosti i slučajnosti u savremenoj fizici. [4]
Bohm zaključuje (str. 229) da priroda liči na ideju iznijetu u pjesmici:
Velike buhe imaju male buhe
Koje im sjede na leđima i ujedaju ih;
Male buhe imaju još manje buhe,
I tako dalje, ad infinitum.
Međutim, beskonačna “djeljivost” zapravo ukazuje na sveopću sraslost, na sveopću nepodjeljivost svega što postoje.
Ono što se beskonačno može dijeliti, veli Bohm, ne može se podijeliti do kraja.
“Pre svega”, piše on, “treba uočiti činjenicu da je sveopšta povezanosti stvari već tako dugo vremena očevidna na osnovu iskustva, da je niko ne može dovesti u sumnju. Međutim, prema mehanističkom gledanju, pretpostavlja se da se ta povezanost može u konačnoj analizi svesti isključivo na interakciju osnovnih entiteta iz kojih se sistem sastoji.” (str. 235)
Ali, kako on veli dalje na istom mjestu: “Sve što postoji, ma kako se fundamentalnim činilo, u samom svom postojanju zavisi od permanentnosti izvesnih uslova u svojoj beskonačnoj sredini”.
Dakle, osnovni entiteti su srasli sa svojim okruženjem, te je njihovo (misaono) izdvajanje iz svega što postoji poput onog izdvajanja glabelle iz cjeline čela.
Drugim riječima, bilo bi pogrešno misliti da je priroda sklopljena iz “osnovnih čestica”, odnosno da te čestice, kao dijelovi, imaju ontološko prvenstvo u odnosu na cjelinu prirode ili materije.
Isto važi i za svaki mehanicizam: npr. uvjerenje da je svijet zbir stvari (planine, doline, ulica, ove zgrade, ovog stola tu, itd.)
“Ne postoji”, piše Bohm, “stvar izvan konteksta iz kojeg je ovako pojmovno apstrahovana. Stoga sve nije sastavljeno od ‘stvari’ već su stvari rezultat analize u izvesni kontekstima i pod pogodnim uslovima.” (str. 239)
Kao i “stvari”, tako su i “osnovne čestice” su misaono apstrahirane, izdvojene iz cjeline svega.
To Bohm i izravno kaže, primjećujući da “sredina na vrlo fundamentalan način ulazi čak i u samu definiciju uslova postojanja novih osnovnih entiteta do kojih ćemo najzad doći ma šta oni bili.” (str. 228)
Kao što je “unutrašnja” narav ćelija određena njihovim okruženjem, tako su i “osnovne čestice” određene svojom sraslošću sa okruženjem.
Tim se uvidom moderna fizika – a već smo vidjeli da isto važi i za medicinu – vraća Platonovom uvidu iz Fedra da je mišljenje dijeljenje, koje mora biti zatim i sjedinjavanje, jer samo tako može, na primjeren način, može otkriti narav bića.
FUSNOTE:
[1] Dialogues of Plato – The Seventh Letter, Chicago – London – Toronto – Geneva – New Delhi, 1952, trans. Benjamin Jowett, str. 134
[2] Osnovi histologije, Novi Sad, 2006, str. 1
[3] Frank Close: Fizika elementarnih čestica, Beograd, 2019, str. 60
[4] David Bohm: Uzročnost i slučajnost u savremenoj fizici (Beograd, 1972).
