Našem uhu riječ duh zvuči zastarjelo. To ne može biti ništa, nego tlapnja preuzeta iz starih vremena. Mi već odavno ne vjerujemo da duh postoji i kad neko kaže duhovno, skeptični smo, kolutamo očima.
Znamo, van svake sumnje, da postoje mozak, frontalni režanj, neurotransmiteri, itd. Kad neko danas, u naučnoj raspravi, iskoristi ove pojmove zvuči ozbiljno. Ali kad, u istom kontekstu, kaže duh, onda to zvuči anahrono, čak i blesavo.
Duh nam zvuči kao što zvuče riječi vještica, fantom, sfinga, Oziris, anđeo pa čak i Bog. Ništa od toga ne može se vidjeti, bar ne neposredno, a mi vjerujemo samo u ono što vidimo. Slike, statue, pjesme, itd, prikazuju duh (npr. božanstvo) ne omogućuju nam da ga neposredno vidimo, kao što vidimo ovu olovku na stolu ili neki kamen ispred nas. Zato je duh, sa stanovišta empirizma našeg svagdašnjeg, samo plod drevne, naivne mašte: sfinga, Oziris, sveti Duh, itd.
Jedini je problem što mi nismo dosljedni tom svom nejverovanju u ono što ne možemo neposredno vidjeti, pa vjerujemo u mnogo toga nevidljivog, u mnogo toga što nije neposredno dostupno čulima. Vjerujemo npr. u misli, iako su nevidljive.
Njih nikad ne vidimo neposredno, dostupne su nam samo u tragovima, posredstvom riječi, izraza lica, gestikulacija, itd, a opet van svake sumnje znamo da misli postoje, svejedno što su neopipljive, što ih ne možemo neposredno vidjeti kao što vidimo kamen. Čak je, počev od Descartesa, misao postala izvjesnija od bilo čega vidljivog: po rodonačelniku moderne filozofije, misao, van svake sumnje, jeste, a ono što vidimo možda je i privid.
Duh i dah
Tako dokazanost mišljenja samim sobom ide u prilog postojanju duha. Mišljenje je oduvijek bilo glavna djelatnost duha. Ono je zapravo glavna duhovna moć.
Medicina će nam objasniti da mišljenje nastaje tako što milijarde neurona međusobno razmjenjuje električne impulse uz pomoć neurotransmitera, hemijskih tvari poput dopamina, serotonina i acetikolina. Neurolozi mogu dokazati postojanje neurona, njihovih impulsa i provodnika tih impulsa; dakle, mogu razlučiti fiziološki “mehanizam” koji omogućava mišljenje. Ali ni neurološka nauka ne može učiniti mišljenje neposredno vidljivim. I ta nauka nam otkriva tragove mišljenja.
Ali tragovi mišljenja su nam uvijek bili dostupni u vidu riječi, tjelesnih pokreta, cijelog našeg činjenja, itd. Ovime ne kažem da je razmjena impulsa među neuronima isti trag mišljenja kao npr. govor. Nalazim ipak da su oboje, u izvjesnom smislu, tek tragovi i da mišljenje uprkos monumentalnom uspjehu moderne nauke i dalje ostaje nešto što ne možemo neposredno vidjeti.
I u toj nevidljivosti je bitna oznaka duha. Riječ duh je proistekao upravo iz napora da se ono nevidljivo u nama, carstvo mišljenja i osjećanja u čije postojanje nema nikakve sumnje, označi na odgovarajući način.
Da li je duh zaista dobar naziv za to nešto nevidljivo u nama, u šta spada i mišljenje?
Već odavno znamo da riječ duh potječe od riječi dah, disati, itd.
U starogrčkom, duh se kaže pneuma (πνεῦμα), npr. Pneuma Hagion u značenju “Sveti Duh”. Ovo pneuma u doslovnom smislu znači dah, disanje i, što je najzanimljivije, vjetar. Dakle, duh je izvorno vazduh.
Ista značenja (dah, disanje…) imaju i hebrejska i arapska riječ za duh: ruach (רוּחַ) i ruh (رُوح). Također i latinsko Spiritus potječe od spirare što znači “disati”, a od njega potječe respiracija.
Jasno je zašto je riječ, koja označava dah i vazduh, bila prikladna da označi carstvo mišljenja i osjećanja.
Kao i ono što je označeno riječju “duh”, sam vazduh je nevidljiv, ali ne sumnjamo u njegovo postojanje. Vazduh je sam uslov našeg postojanja. Pri tome, vazduh koji udišemo i izdišemo je nešto u nama, baš kao i ona nevidljiva moć koju je trebalo označiti.
Na koncu, gubitak te moći, koju nazivamo “duhom”, poklapa se sa smrću, koja se manifestuje prestankom disanja. Otud ideja da, sa posljednjim izdisajem, ta nevidljiva moć izlazi iz nas.
Kad imamo u vidu sve ovo, onda se označavanje nevidljive moći, u koju spada i mišljenje, riječju duh čini vrlo pametnim.
Ako još pažljivije sagledamo stvar, vidjet ćemo da je ta nevidljiva moć, u našoj diskusiji, bila određena i prije nego što je označena riječju koja potječe od dah, disanje, vazduh, itd.
Počeli smo, naime, s time da je ona nevidljiva. Time smo je odredili i prije nego što je imenovana. Dakle, dovedena je u vezu s čulom vida, određena je kao nedostupna tom čulu; i tek po tom osnovu označena je, potom, kao dah, pneuma, spiritus, ruach, ruh.
A da li je duh zaista, u jednoj izvornoj vezi s vidom, ili nam se samo učinilo?
Znanje kao gledanje
Nimalo slučajno, stvar, kao predmet saznanja, kod Grka se zove fenomen, τὸ φαινόμενον, kao “pojava”, “ono što se pojavljuje”, ili, najdoslovnije, “ono što sija”.
U prvim rečenicima Metafizike, Aristotel kaže da svi ljudi teže znanju, ili, kako on kaže, toû eidénai (τοῦ εἰδέναι) što doslovno znači “gledanje”. [1]
Dakle, ljudi teže gledanju: znanje se otkriva kao prošireni smisao gledanja. To je onaj smisao gledanja, u kojem je gledanje isto što i slušanje, dodirivanje, itd.
Tu se gledanje otkriva kao sinegdoha znanja, gdje se uži pojam koristi za zamjena za opći, kao u frazi “kruh naš svakidašnji”, gdje kruh, iako je samo jedna vrsta hrane, označava hranu općenito.
Pa iako znanje ne obuhvata samo gledanje, već i slušanje, dodirivanje, itd, znakovito je da Grci gledanju daju prednost i označavaju znanje u cjelini kao gledanje.
Na spomenutom mjestu, Aristotel kaže da najviše volimo spoznavati očima i da “i kad ne kanimo ništa činiti, izabiremo gledanje radije od svega ostalog”. (Metafizika, str. 1)
Taj privilegirani položaj očiju ne nalazimo samo kod Aristotela, već i kod Platona, u njegovom čuvenom učenju o idejama.
Jesu li ideje vidljive?
Znamo šta kaže Platon: dok sve tjelesno i vidljivo propada, pa se za njega ne može reći da jeste, ideje, koje su netjelesne i nevidljive, ne propadaju, pa stoga za njih možemo reći da jesu.
Premda nije vidljiva, pravda kao ideja postoji, čak je postojanija od svega što je tjelesno, pa samim time vidljivo i propadljivo.
Zagovornici ideja, veli Platon u Sofistu, polaze od područja nevidljivog ili. kako kaže, u izvornom tekstu, ex aorátou (ἐξ ἀοράτου).
Ovo aorátou nastalo je spojem a- (“ne”) i -horáton (“vidljivo”).
A horáton potječe od glagola horáō (ὁράω) koji znači vidjeti.
Kako rječnik kaže horáō uz vidjeti nosi i šira značenja osjetiti, iskusiti, spoznati, itd. [2]
Od glagola horáō potječu osnovne riječi Platonove filozofije idéa (ἰδέα) i eîdos (εΐδος).
Idéa izvorno znači “aspekt, pojava, forma, figura” (str. 963), a eîdos znači “pojave, oblika, forme” (Isto, str. 597).
Kod Platona, obje ove riječi dobivaju filozofski smisao, pa označavaju nepropadljive obrasce, obrasce koje oponašaju propadljive, vidljive stvari.
Kao što je poznato, ideja je za Platona ono nevidljivo, pri čemu se misli na čulno nevidljivo.
Iz drugog ugla gledano, ideja je ono što je vidljivo samo umu. Dakle, ideje su u doslovnom smislu nevidljive, ali su vidljive u jednom prenesenom smislu.
Misaoni vid
Platon u Sofistu, na jednom mjestu, piše da materijalistički filozofi odriču bitak onome što nije dostupno čulima.
Ali paradoks je, veli, da isti ti materijalistički filozofi vjeruju u najmanje čestice, atome, iako te čestice nisu dostupni čulima.
“Oni moraju”, veli Platon, “objasniti ono što je kod ovih bića [najmanjih čestica, H. I.] a k tomu i kod onih, koja imaju tijelo, iste prirode i s obzirom na što [βλέποντες] kažu da i jedna i druga postoje.” [3]
Ovo blépontes (βλέποντες) Miloš Sironić prevodi pomoću riječi obzir, u značenju koja ova riječ ima u frazi “uzeti u obzir” (što je isto kao “imati u vidu”).
Dakle, Platon hoće da kaže sljedeće: uzimajući u obzir, ili imajući u vidu da sva bića imaju istu narav, materijalisti i za tjelesna i za netjelesna bića (npr. atome) kažu da postoje ili da jesu.
Engleski prevodilac daje nešto doslovniji prevod:
They must then say what that nature is which is common to both the corporeal and incorporeal, and which they have in their mind’s eye [βλέποντες] when they say of both of them that they ‘are’. [4]
Dakle, blépontes, doslovno znači “imaju u misaonim očima”. Dakle, materijalisti filozofi imaju atome, kao i druga bića, u misaonim očima, spoznaju ih intelektom, a ne dodirom, ne drže ih u rukama.
Po Jowettu, Platon kaže sljedeće: samo pomoću misaonog pogleda može se otkriti zajednička narav, odnosno bitak svih bića, i onih čulima dostupnih i onih čulima nedostupnih.
Ovo shvatanje po kojem misao bolje vidi od čiju ne nalazimo samo kod Platona, već i u kolektivnoj grčkoj mudrosti, u tradiciji, mitu. Npr. mitu o Edipu, gdje slijepi prorok Tiresija bolje vidi od onih koji imaju zdrave oči.
Kad slijepi prorok jedini vidi šta se zbiva
Tako Sofokle u Kralju Edipu, za Tiresiju veli:
K’o gospod Fedo – znadem – vidi [ὁρῶντ] najviše
naš vrač Tiresija… [5]
Glagol horáō (“vidjeti”) i ovdje, kao i kod Platona, ne označava obični vid, već jedan misaoni, intelektualni vid, vid u prenesenom smislu.
Pogledajmo šta se dalje, na istom mjestu, veli za Tiresiju:
Tiresija, ti shvataš sve, i poznato
i tajno, sve nebesko i zemaljsko sve,
pa stoga, mada vida nemaš [μὴ βλέπεις], ipak znaš
Ovo mḕ blépeis, kao i ono Platonovo blépontes, oblik je glagola blépō koji znači “vidjeti”.
Kao i kod Platona, vid ovdje nema doslovno značenje, već se odnosi na misaoni vid slijepog proroka Tiresije.
Osim što smo vidjeli da se duh, pošto je nevidljiv, određuje pomoću daha, disanja i vazduha; a zatim i da se mišljenje određuje kao misaono gledanje; vidimo ne samo u Platonovoj filozofiji, već i u Sofoklovoj tragediji, da je i sam predmet mišljenja nevidljiv.
Dakle, nije samo duh nevidljiv. Nevidljiva je čak i istinska stvarnost, kao glavni predmet duha.
Sudbina kao djelo božanske moći
Bog nije vidljiv, ali se “misaonim očima” vidi da životima ljudi, pa i čitavih društava, država i civilizacija, upravlja jedna viša, čulima nedostupna moć. Ili bar kao da je tako.
Tu čulima nedostupnu, višu moć koja odvajkada upravlja životima ljudi, pa je jednog cara Edipa, neovisno o njegovoj volji, dovela do toga da ubije svog oca i opći sa svojom majkom, Grci su zvali Mojrama (Μοῖραι).
Istu tu moć, koju ne vidimo, ali svejedno u nju vjerujemo, nazivamo sudbinom, pri čemu ona nadomješta sudbinu kao božanstvo (Mojre), tj. božicu Sudbinu, bez obzira što joj ime najčešće pišemo malim početnim slovom.
Ako sudbinu pak ne poimamo kao činioca, već kao djelo (“moja sudbina”), onda vjerujemo da se naš život odvija, kao da jedna viša moć, koja nadilazi našu moć, upravlja njime.
Religija nije ništa drugo do pretvaranje ovog poređenja (“kao da…”) u metaforu. Umjesto da nam se čini kao da jedna viša moć upravlja svime, pa i našim životima, mi vjerujemo da jedna viša moć upravlja svime, pa i našim životima.
Dakle, čak i onaj ko ne vjeruje u Boga, ako je trezven, uvidjet će da se stvarnost razvija kao da njome upravlja neki, od ljudi i država daleko moćniji, prilično svojevoljan bog, i gotovo ništa se ne zbiva po našim očekivanjima, željama, nadama, pa čak ni strahovima.
Vjerovali u Boga ili ne, suština je u tome da mi ne možemo upravljati, u željenoj mjeri, čak ni vlastitim životom, akamoli životom zajednice, makar bili moćni poput jednog cara (npr. Edipa).
Pri takvom stanju stvari, mi ne znamo istinsko značenje događaja, ono nam izmiče, nevidljivo je i možda će se, kao u Sofoklovoj drami, tek vremenom otkriti.
Svjetski duh i historija
Ako nas mit o Edipu nije u stanju uvjeriti u to da nam često izmiče kontrola nad vlastitim postupcima, pa čak i razumijevanje njihovog značenja, onda nam možda može biti od koristi uvid jednog modernog nosioca velike moći.
Govorim o američkom predsjedniku Lyndonu Johnsonu koji je, tokom rata u Vijetnamu, u jednom trenutku uvidio da, uprkos tome što je na čelu najmoćnije vlade na svijetu, nije u stanju upravljati događajima, pa čak ni vidjeti smisao vlastitih odluka.
”Povijest će [nam]”, piše Johnson, “prosuditi na temelju činjenica koje mi sada ne možemo znati, a i na temelju događaja od kojih se neki još nisu ni zbili.” [6]
Isto ovo vidimo i trenutno na primjeru rata Sjedinjenih Država u Iranu: stvari ne samo što se nisu razvile po planu, već su odavno izmakle kontroli.
Problem je što američka vlada, u slučaju Irana, kao i ranije, u slučaju Vijetnama, nije na vrijeme razumjela da je značenje sadašnjosti izmješteno u budućnost i stoga nevidljivo, zbog čega je, kako poručuje grčki mit, izuzetno važno sačuvati se od hibrisa.
Time se vraćamo pojmu duha.
Jedan trezven pogled na svjetsku historiju, razvio je Hegel, polazeći od svjetskog duha, koji se težnjom ljudi i država da ostvare svoje interese služi kao instrumentom.
”Iz svjetske povijesti”, veli on, “proizlazi još nešto drugo, a ne samo ono za čim oni [ljudi, H. I.] teže i što postizavaju, ne samo ono što neposredno znadu i hoće. Oni ispunjavaju svoj interes, ali osim toga nastaje još nešto što također leži u tome, ali što nije ležalo u njihovo svijesti i njihovoj namjeri.” [7]
Tako, recimo, boreći se za svoj položaj i čast, Cezar pretvara Rim u Carstvo, što će u konačnici otvoriti put za pojavu i širenje kršćanstva i, generalno, promijeniti tok svjetske historije na način koji sam Cezar nije imao na umu, niti je mogao imati.
Hegel ovo naziva lukavstvom svjetskog duha, koji pušta da ljudske strasti, poput Cezarove volje za moć, djeluju u korist namjera svjetskog duha.
”Tako”, veli Hegel, “Bog upravlja svijetom, sadržaj njegova upravljanja jeste svjetska povijest.” (Isto, str. 50)
Zanemarimo ovom prilikom Hegelovo uvjerenje da je dominacija sjeveroatlantskih naroda cilj svjetske historije, i držimo se samo zamisli da se sve odvija tako što jedna viša volja (“svjetski duh”) upravlja postupcima ljudi i država, ili kao da je tako.
Po tom shvatanju, svjetska historija je znak koji otkriva ono nevidljivo označeno, “svjetski duh” ili, tradicionalno govoreći, Božju volju.
Pa i ako ne vjerujemo u jednog takvog svemoćnog činioca, iskustvo nam daje dovoljno razloga da zaključimo kako se sve odvija kao da njome upravlja svjetski duh. Jer ljudi, pa čak ni najmoćnije vlade, zasigurno ne upravljaju, čak i kada uspiju ostvariti svoje neposredne interese.
Kao što je dah, vazduh (pneuma, spiritus, ruh, ruach) bio pametna oznaka one nevidljive moći u nama, čiji je jedan aspekt i mišljenje, tako je i svjetski duh pametna oznaka za nevidljivu, apsolutnu moć, koja upravlja svime ili se bar sve odvija kao da jedna takva moć upravlja njime. U svakom slučaju se pokazuje da bez pojma nadljudske moći i njenog djela, zvali tu moć sudbinom ili samo njeno djelo, nismo u stanju trezveno misliti historiju, pa čak ni pojedinačni život.
Čini se zapravo da dobar dio problema s kojima se susrećemo dolazi od toga što ljudi, po pravilu, a uprkos iskustvu, više ne vjeruju u nevidljivo i kao da se radi o besmislenoj tlapnji odbacuju pojam duha.
Duh kao nevidljiva moć
Kroz pojam svjetskog duha, otkriva nam se da je duh moć: sama njegova svrha jeste da upravlja svjetskom historijom. Svjetski duh je najviša vlast, koja, u konačnici, upravlja ograničenom vlašću jednog Cezara, Napoleona ili američkih predsjednika.
Time nam se otkriva i šta je ljudski duh.
On je jedna nevidljiva moć.
Duh je nevidljiva moć u nama, kojom vladamo nad vlastitim nagonima. Kao takav, duh je sama granica čovjeka, u odnosu na živa bića, koja nisu u stanju savladati nagone što se tradicionalno misli za životinje.
Kod Hegela, “ja” je subjektivni duh.
Religija nastaje u uvjerenju da božanstvo, kao ono nevidljivo, kao duh, vlada nad prirodom, pa se ljudi upućuju molitve i prinose žrtve božanstvu, kako bi dao da padne kiša.
Osim toga, duh vlada nad prirodom, u određenoj mjeri, kroz tehniku: tako ljudska misao potčinjava prirodu svojim svrhama.
U konačnici, “ja”, kao duh, zamišljeno je kao da vlada nad strastima (prirodom). U protivnom se ne može govoriti o “ja”, odnosno o duhu.
Tako u Estetici, Hegel veli: “I ako čovek u takvom slučaju kaže: strast je jača od mene, onda je za svest apstraktno Ja odvojeno od posebne strasti, ali samo sasvim formalno, jer se ovim odvajanjem kaže samo to da Ja kao opšte uopšte ne dolazi u obzir prema moći strasti.” [8]
Ako je strast jača od mene, onda ne može biti govora o meni, o ja, jer ono dokazuje postojanje tek vladavinom nad strasti.
Ako strast slobodno djeluje, ako nema ničeg što bi je obuzdalo, ako “ja” nije izvan i iznad strasti, onda nema nikakvog “ja”.
”Divljina strasti”, kaže Hegel na istom mjestu, “sastoji se dakle u jedinstvu Ja kao opšteg sa ograničenom sadržinom njenog prohteva, tako da čovek nema više nikakve volje van te pojedinačne strasti.”
Hegel će, u Filozofiji prava, objasniti da običaji, zakoni, itd, predstavljaju objektivni duh, koji obuzdava strasti i ne dopušta da ljudi, gubeći svako “ja”, vođeni strašću, ubijaju jedni druge. U tom smislu, država nije ništa drugo nego duh, jer, u izvjesnom smislu, ima istu svrhu kao i “ja” čija je zadaća da kontroliše strasti, nagone (prirodu).
Kao ni “ja”, tako ni državu nije moguće neposredno vidjeti, kao što vidimo olovku na stolu ili kamen, ali premda je nevidljiva, te nam se otkriva u tragovima (npr. kroz policajca, sudiju, saobraćajni znak, itd), ona nesumnjivo postoji, čak nam je njeno postojanje daleko značajnije od postojanja neke olovke na stolu ili kamena.
Ako bolje razmislimo, svo naše iskustvo je duboko određeno onim što ne možemo vidjeti neposredno (“ja”, država, itd.), a mišljenje, koje navodno prihvata samo ono što je neposredno ili pomoću povećala dostupno čulima, pokazuje se kao neozbiljno.
FUSNOTE:
[1] Aristotel: Metafizika (Liber, Zagreb, 1988, prev. Tomislav Ladan, str. 1)
[2] Montanari Franco: The Brill Dictionary of Ancient Greek (Brill, Leiden – Boston, 2015, str. 1476)
[3] Platon: Sofist – Protagora (Naprijed, Zagreb, 1975, prev. Miloš Sironić, str. 253)
[4] The Dialogues of Plato – The Seventh Letter (Chicago – London – Toronto – Geneva, 1952, trans. Benjamin Jowett, str. 567)
[5] Eshil, Sofokle, Euripid, Grčke tragedije: Okovani Prometej, Car Edip, Antigona, Medeja (Veselin Masleša, Sarajevo, 1988, prev. Miloš Đurić, str. 92)
[6] Lyndon Johnson: Pogled unatrag: Pogled na predsjednikovanje – 1963 – 1969, Zagreb, 1974, prev. Ana Letica, str. 253)
[7] G. W. F. Hegel: Filozofija povijesti (Kultura, Zagreb, 1951, prev. Viktor Sonnenfeld, str. 42)
[8] G. W. F. Hegel: Estetika I (Kultura, Beograd, 1952, prev. Vlastimir Đaković, str. 80)
