Naše radnje svetle različitim bojama, retko kad su jednoznačne – a ima dovoljno slučajeva u kojima izvodimo ‘šarolike’ radnje.
(Nietzsche, S one strane dobra i zla)
Gospođica Julija
Možda i glavna navika, koja vlada mišljenjem našim svakidašnjim, jeste da nečije ponašanje tumačimo ukazujući na jedan motiv. Da je neko učinio nešto zato što je motivisan nečim u osnovi je nepreglednog mnoštva naših sudova. Kažemo da je neko učinio nešto vođen glupošću. Ili kažemo da je učinio to i to vođen ambicijom, itd.
Čak i ako znamo da motiv na koji ukazujemo nije jedini, mi ne objašnjavamo dalje da ne bismo isuviše komplikovali. To znači da motiv, koji smo izdvojili smatramo najbitnijim. Ostali, ako podrazumijevamo da uopće postoje, nisu vrijedni pomena.
Pojednostavljivanje je neizbježno u politici, kao uostalom i u svakoj dobroj polemici o čemu je svojedobno pisao Mirnes Sokolović u Kratkoj istoriji jugoslovenskih književnih polemika. Politički, kao uostalom i polemički jezik, po definiciji je takav da mora iznevjeriti bogatstvo životne stvarnosti.
Za razliku od svakidašnjeg naklapanja, pri kojem se, dakle, vodimo praktičnim razlozima, pojednostavljujemo stvari, u ozbiljnoj umjetničkoj proze izvorišta ponašaju moraju imati mnogo složeniji prikaz.
Jedan od najboljih tumača umjetničke proze na našem podneblju Nikola Milošević ocjenjuje Strindbergovu Gospođicu Juliju, uz Zapise iz podzemlja Dostojevskog, najboljim djelom moderne književnosti. Uz ostalo, zato što August Strindberg u ovoj drami pokazuje ekstremno razvijen osjećaj za raznolikost izvorišta ljudskog ponašanja.
U predgovoru Gospođici Juliji, sam Strindberg podcrtava da “jedan događaj u životu nastaje obično iz čitavog niza manje ili više dubokih motiva, ali gledalac bira ponajčešće onaj koji mu je najshvatljiviji”. [1]
”Neko”, veli Strindberg, “izvrši samoubistvo: ‘Rđavi poslovi!’, kaže malograđanin. ‘Nesrećna ljubav!’, kažu žene. ‘Neizlečiva bolest!’ – bolesnik. ‘Porušene nade!’ – brodolomnik. Ali može biti da se motiv nalazi svuda, ili ga nije bilo nigde i da je pokojnik pravi motiv prikrio time što je istakao jedan sasvim drugi, onaj koji baca najpovoljniju svetlost na njegovu uspomenu.”
Strindberg dalje objašnjava kako je navedeni princip primijenio u svom najpoznatijem djelu, motivišući ponašanje svoje glavne junakinje čitavim nizom činilaca proisteklim iz njene psihološke i biološke konstitucije, kao i (slučajnih) okolnosti. Pri tome, svi su ti činioci srasli i nisu mehanički povezani, već su u organskom jedinstvu.
Takvo motivisanje postupaka naziva se višestrukom detereminisanošću ili, prosto, naddeterminisanošću.
”Žalosnu sudbinu gospođice Julije”, veli, “ja sam motivisao čitavim nizom okolnosti: majčinim osnovnim nagonima; očevim nepravilnim vaspitanjem; urođenim osobinama i sugestijama verenika na slab, degenerisani mozak, zatim: prazničnim raspoloženjem Ivandanjske noći, odsustvom oca, njenom mesečnom bolešću, bavljenjem sa životinjama, nadražujućim uticajem igre, jakim afrodizijskim uticajem cveća i najposle, slučajem, koji natera dvoje u neki tajni prostor, kao i preduzimljivošću nadraženog čoveka.”
Čitalac može ostati zbunjen, ako je, čitajući publiciste koji misle da su filozofi, počeo vjerovati da se ljudi ponašaju vođeni, recimo, glupošću ili ambicijom ili častohlepljem, itd.
A čitalac, koji razumije ovo o čemu Strindberg govori, može primijetiti da niz nije dovršen, jer svemu navedenom može se dodati ono na što, kasnije u tekstu, Milošević navodi: na ponašanje gđice Julije snažno utječe i status neželjenog, slučajno dobijenog djeteta, praćena povredljivošću, nesigurnošću i iz njome proisteklom agresivnošću.
Ovom majestestičnom bogatstvu odredbi ponašanja gđice Julije, Nikola Milošević suprostavlja siromaštvo odredbi u ponašanju Kapetana, glavnog junaka jedne druge Strindbergove drame – Otac.
Potvrda ili razaranje patrijarhalnog obrasca?
Po Miloševićevoj ocjeni, Strindberg u ovoj drami prikazao žene u izrazito negativnom svjetlu, odnosno, u polemičkom maniru je simplificirao ponašanje žena.
”Laurin lik”, piše Milošević, “deluje kao gotovo dijabolična figura, ispunjena mračnom željom za prevlašću po svaku cenu. Strinbergova junakinja ovaploćenje je apsolutnog zla, pri čemu nam za ovo njeno obeležje pisac ne nudi ni jedno iole uverljivo objašnjenje, izuzev usputne Pastorove napomene iz koje se može razabrati da je njegova sestra još od malih nogu bila patološki tvrdoglava”.
Uklapajući ovo u osnovnu tezu Psihologije znanja, Milošević nalazi da je Strindberg, u vrijeme dok je pisao Oca, patio od teškog duševog oboljenja, i zato mu je, veli, perspektiva bila izrazito sužena. Zato je, smatra Milošević, prikazao Lauru, tj. žene, kao ovaploćenje čistog zla.
No, da li je zaista tako ili se Miloševiću samo čini? Da li zaista Strindberg za ponašanje Laur “ne nudi ni jedno iole objašnjenje uverljivo objašnjenje”?
Kapetan, glavni junak Oca, vjeruje da među ljudima vladaju isključivo odnosi dominacije. Zato on, kako piše Milošević, smatra da i odnosi u porodici “moraju biti striktno uređeni prema patrijarhalnom obrascu, a žena i deca poslušno oruđe njegove volje”. (405)
Jedan od izvora radnje je o ocjena Kapetanovog šurjaka da je u svojoj kući Kapetan isuviše vlasti prepustio ženama, supruzi Lauri i kćerki.
“Treba da pritegneš uzde, šurjače; previše im toga puštaš na volju”, kaže Pastor. [2] A u Kapetanu je bilo plodnog tla da se ova opaska ne samo primi, već i izraste.
Radnja počinje tako što Kapetan uskraćuje svojoj supruzi Lauri da učestvuje u odlukama, koje se tiču obrazovanja njihove kćerke, konkretno gdje će nastaviti školovanje.
Prirodno, Laura, koja je u psihološkom smislu koncipirana kao slobodna osoba, tome pruža otpor i, pošto Kapetan ustrajava, dolazi do natjecanja među supružnicima.
Kapetan odbija bilo kakav kompromis. Kada Laura predloži da zajedno donesu odluku, on veli: “Kako bi to onda išlo! Ja hoću da ona živi u gradu, ti hoćeš da ostane kod kuće. Aritmetičko sredstvo bi bilo da ostane na kolodvorskoj stanici na sredini između grada i roditeljske kuće. To je pitanje koje se ne da riješiti!” (15)
Korak, po korak, Stvar će otići tako daleko da, na kraju, Laura druge uvjerava da je Kapetan lud i pokušava ga se osloboditi tako što će ga poslati u zavod za duševno oboljele.
Dakle, tek nakon što joj je uskrati pravo da se pita, u Lauri nastupa želja da nadvlada muža, jer ona – što je razumljivo – ne želi da se ušuti i povuče, jer nije rob.
Prema tome, ovako postavljena radnja ne daje osnova da, kao Nikola Milošević, zaključimo kako je Strindberg ovu svoju junakinju koncipirao tako da je vodi “smrtna mržnja prema muškom rodu.” (415)
Da Laura ne djeluje prema Kapetanu, kao nekom dobroćudnom, pasivnom objektu, već da je u pitanju natjecanje, izazvano Kapetanovim nepoštivanjem ženskog roda, vidi se ne samo u Strindbergovoj radnji, već i na jednom drugom mjestu Miloševićeve analize.
”I Kapetan i Laura”, piše Milošević na str. 408, “čine sve što je u njihovoj moći da jedno drugo podvlaste. Između njih dvoje vodi se bitka za prevlast u kojoj se ne biraju sredstva.” (Podvukao H. I.)
Da je duže zadržao u svijesti ovaj uvid, Miloševiću bi bilo jasno da Strindberg nije koncipirao Lauru tako da ničim izazvana krene da potčini svog supruga, niti je samo ona vođena tom željom, već je, osim što je prvi počeo, sve do samog kraja vođen i sam Kapetan.
Ne znamo da li bi se Laura natjecala sa suprugom da joj na početku drame nije uskratio pravo da se pita o sudbini svoje malodobne djece, i to, kako sam Milošević kaže, vođen uvjerenjem da u porodici treba vladati strogi patrijarhalni obrazac.
Znamo ovo što vidimo u Strindebergovom tekstu. I jasno je da nema osnove za početno zapažanje da nam radnja Oca, onako kako ju je Strindberg postavio, sugeriše da je Laura ovaploćenje apsolutnog zla, koje se okomilo na “sirotog, jadnog” Kapetana.
Zato je neodrživ Miloševićev zaključak da je Kapetan “samo nedužna žrtva ženinog bezmernog lukavstva”. (415) Prije će biti da je Kapetan žrtva vlastite rigidnosti i privrženosti jednom pretjeranom patrijarhalnom obrascu, u kojem se majci nastoji uskratiti da sudjeluje u odlukama o sudbini svoje djece.
Prema tome, prije će biti da radnja Oca pokazuje kako je, usljed duševne bolesti, sužena perspektiva glavnog junaka, a ne samog Strindberga, kako Milošević kaže.
Nema potrebe na ovom mjestu ulaziti u to šta je sve Kapetana dovelo do toga da bude ustraje u preuzimanju ovlasti glede obrazovanja kćerke. Ili šta je sve i kako je dovelo Lauru do toga da svog supruga želi smjestiti u bolnički zatvor. Zadaća je bila samo osporiti Miloševićevo tumačenje.
A Milošević ide tako daleko u ocjeni da tvrdi kako je “prvi talas šizofrenije potencirao do krajnjih autorov [Strindbergov] antifemistički stav, inspirišući ga za takve drame kao što su ‘Otac’ i ‘Drugovi’”. (334) Ako pažljivo čitamo, vidimo da Otac nije uopće u znaku antifeminističkog stava. Štaviše, moglo bi se reći da njegova radnja ide na štetu patrijarhalnog stava.
Ali zar je jedan teško oboljeli pisac, poput autora Oca, mogao sačuvati smisao za složenost ponašanja?
Suptilni uvidi jednog ludaka
Nikola Milošević u Psihologiji znanja tvrdi da duševna oboljenja, poput ovog od kojeg je patio pisac Oca, uzrokuju sužavanje perspektive i simplifikaciju.
Ali, ako je tako, kako onda Strindbergov alter ego u Ispovijesti jednog ludaka, koji također pati od teškog duševnog oboljenja, zadržao svijest o složenoj motivaciji ljudskog ponašanja?
Evo šta kaže Milošević o piščevom alter egu u Ispovijestima jednog ludaka: “Bolest je, razume se, bila onaj presudni činilac deformacije i ujedno onaj činilac koji je onemogućio puni i pravi razmah Strindberogovom umetničkom daru u ovom slučaju.” (387)
Nekoliko stranica kasnije, Milošević veli da je pisac Ispovijesti sklon “građenju manihejskih, antitetičkih shema”, i to objašnjava njegovom bolešću. (390)
Dobro, ali kako onda objasniti da Strindbergov alter ego u Ispovijestima kaže da “veliki događaji u životu uvek imaju više uzroka“, a zatim nabraja dug niz činilaca koji su doveli do toga da se on i njegova supruga Marija zbliže: “materijalne neprilike, njenu strast prema pozornici, njene čireve u materici, nasleđe očevo koji se tri put ženio, otpor majčin prema porođaju, besposličenje muževljevo, slučajnu pojavu jedne Finkinje, svoje instinkte čoveka iz nižih klasa, itd.” (430)
Da li je junak Ispovijesti, u datom trenutku i u vezi s temom koju tretira, bio u dobrom raspoloženju, pa mu perspektiva nije sužena ili se radi o nečemu drugome?
U svakom slučaju i sam Milošević priznaje da je Strindberg “ipak, u sebi sačuvao, makar u redukovanom obliku, smisao za složenost i iznijansiranost ljudske realnosti”. (431) Ja bih dodao: ne samo u Ispovijestima jednog ludaka, već i u Ocu (što piscu Psihologije znanja promiče).
Na kraju, valja imati na umu da pritisak psihičkih činilaca, kao što su teška duševna oboljenja, nije uvijek istog intenziteta, te da čak i autori, koji poput Strindberga boluju od šizofrenije, mogu zadržati smisao za složenost izvorišta ljudskog ponašanja. S druge strane, naići ćemo na obilje autora, naročito publicista, koji nemaju tu sofisticiranu perspektivu, ne samo zbog psihičkih činilaca pod čijim su dejstvom, već i zbog odsustva talenta.
FUSNOTE:
[1] Nikola Milošević: Psihologija znanja, Nolit, Beograd, 1989.
[2] August Strindberg: Naturalističke drame: Otac – Gospođica Julija – Drugovi – Mrtvački ples, Zora – GZH, Zagreb, 1971, str. 11
