Opasna vina naše mladosti, uboga, lažna, divna vina đačkih godina, koja su bila samo slika naših unutrašnjih pijanstava i zanosa i koja su prošla sa tutnjem našeg pulsa i šumom naše krvi nepovratno u zaborav, gde im je i mesto. (Ivo Andrić: Vina)
Ivu Andrića, bez obzira da li ga pamtimo negativno ili pozitivno, pamtimo kao starca. Većim dijelom je i on sam zaslužan za takav imidž jer se udaljavao od svoje mladosti. Već 1938. godine u pismu Milanu Markoviću izričito se protivi tome da se njegova mladalačka prva knjiga Ex Ponto objavljuje cjelovita u francuskom prijevodu. Andrić je već tada razmišljao o ugledu i prestižu jugoslavenske književnosti u svijetu, ali je, nažalost, procijenio svoja lirska djela kao manje vrijedna. Čak je i do starosti pisao pjesme, a one su objavljene tek posthumno. Razvio je bezličnu, proznu distancu od svog pjesničkog subjekta iz mladosti.
Ex Ponto i Nemiri po njegovoj želji nisu uključena u njegova Sabrana djela iz 1963. godine, a u pismu svojoj lijevoj i desnoj ruci, Veri Stojić, odgovara na interesovanje Katarine Vermeuler Dijamant za te dvije knjige, da joj se potraže jer prevedene u cjelosti do tada nisu nikad bile, a domaći primjerci su odavno rasprodati. Četiri godine kasnije su njegova Cjelokupna djela još uvijek u pripremi i ne želi da prije toga njegova lirika u prozi bude prevedena. Iako je pokazao spremnost u starosti, do smrti je odugovlačio ponovno objavljivanje tih knjiga.
Ex Ponto je Andrićeva prva objavljena knjiga. Godine 1918. štampa se zagrebačko izdanje, a 1920. godine beogradsko. Naslov je preuzet iz starorimske tradicije: pjesnika Ovidija car August protjeruje iz Rima u Tomidu (današnja Konstanca u Rumuniji) odakle Ovidije piše Epistulae ex Ponto (lat. Pisma sa Crnog mora) u kojima se žali na svoj progon. Tu knjigu je Andrić pisao u mariborskom i zeničkom zatvoru tokom Prvog svjetskog rata. Osumnjičen je i uhapšen u Splitu zbog neutvrđenih razloga oko kojih su se razvile špekulacije, od povezanosti sa atentatorima do navodnih tumačenja njegovih objavljenih tekstova po tadašnjim omladinskim časopisima.
Čitajući o Tomi Glauku u Stazama, Licima, Predjelima ne može se odoljeti misli da je Andrić svoj pjesnički subjekt Ex Ponta želio zamijeniti objektivnom bezličnošću historijske proze napisane iz daljine. Psihoanalitički rečeno, Andrić je koristio historijsku prozu da se udalji od svoga iskustva mladosti, prevarenog pjesničkog subjekta je zamijenio pseudoobjektivnim, sveznajućim naratorom. Na pitanja duše mladog Andrića “Zašto si mir svoj vezao za tvrdu zemlju i krhke ljude? Zašto ne pogledaš iznad zemlje i preko sebe?” Toma Glauk odgovara: “Ma šta se na širokom svetu dogodilo, ti više udela nemaš, nit išta više pod nebom može iz tvojih zglobova isterati taj hladan vetar.”
Danas je Juka počinio atentat
Dragoslav Ljubibratić, mladobosanac, u biografiji Gavrila Principa se prisjeća kako je u vrijeme organizacije Srpskohrvatske napredne omladine, čiji je predsjednik jedno vrijeme bio budući nobelovac, Princip želio Andriću pokazati svoje pjesme. Na Andrićevo kasnije pitanje kad će ih donijeti, Princip je odgovorio da ih je uništio. Ovom anegdotom se govori kako je Andrić u mladosti bio autoritet drugima po pjesničkim pitanjima, a kako je Princip bio ispunjen samokritičnosti sve do momenta svoje tuberkulozne odlučnosti.
Inače, Ljubibratić i Miloš Pjanić su bili optuženi i kasnije pušteni od austrougarske policije zbog istraživanja spomenute organizacije koja je djelovala pod programom Narodnog ujedinjenja u autorstvu Dimitrija Mitrinovića, u mistici zaboravljenog mladobosanca. To je vrijeme sarajevskih đačkih demonstracija iskazanih u solidarnost zagrebačkim protestima i period kad se među omladinom razvijao prijelaz iz srpskog i hrvatskog nacionalizma (ili vjerske anacionalnosti) u srpskohrvatski, odnosno jugoslavenski nacionalizam. Te burne 1912. godine je Luka Jukić, bosanski student koji se iz hrvatskog nacionaliste razvio u srpskohrvatskog, osmog juna izvršio neuspjeli atentat na hrvatskog bana Cuvaja. Andrić o tome piše u svom dnevniku:
Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja. Kako je lepo, da se zatežu tajni konci dela i bune. Kako radosno slutim dane velikih dela. I diže se i gori hajdučka krv. Bez čednosti i dobrote žrtava prolazi moj život. Ali volim dobre. Neka žive i oni, koji umiru po trotoarima onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni, koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju bune i smišljaju uvek nove varke. A ja to nisam. A neka žive i oni.
Nazire se Andrićevo odvajanje od hrabrosti drugih, spremnijih na odlučnija djela. Uprkos tome, u pismima se nazire njegova grandioznost. Durbešiću iste godine piše “ovo moje pismo ne smeš posle moje smrti da štampaš ma koliko navaljivali moji biografi, jer mi onda Zagrebčani ne bi nikad podigli spomenik…” Tek je maturirao, a već sebe doživljava kao nekoga ko će zaslužiti i biografe i spomenike. Za nekoga ko Andrića pamti kao skromnog starca koji je poslije Nobelove nagrade znao umanjivati svoje uspjehe, ovaj Andrić dolazi kao potpuno druga osoba, neko koga je on čitav život pokušavao sakriti. Zbog čega, to pitanje je previše lično za društvo koje posmatra mnoge stvari kolektivno, bilo to gledište etnonacionalno, vjersko, klasno ili ideološko i ono nije stiglo na red.
Otpor starijih prema srbohrvatstvu
Moglo bi se reći da je Andrić bio konformista i sa tim završiti, ali s obzirom da je istupanje za srpskohrvatski identitet dovodilo do šikanisanja i od strane hrvatskih i od strane srpskih nacionalista, taj odgovor je prejednostavan. Ljubibratić navodi da su srpska udruženja svoje kuhinje zatvarale za siromašne đake koji su učestvovali na “hrvatskim” protestima. U pismu Milošu Vidakoviću, rano preminulom pjesniku i mladobosancu, piše 1912. godine i komentariše odrasle ljude sa kojima se susreo u Višegradu: “Svi se zgražaju, ljuti, mali konformisti, nesiti nam očevi, da Bog sačuva”. Andrić se zgražavao konformizmu starih i to zgražavanje je dijelio sa svojom generacijom. Dok su drugi pjesnici-revolucionari još uvijek pisali u rimama, Andrić je prevodio Walta Whitmana i izražavao se u slobodnom stihu. I Gaćinović, upamćen kao ideolog Mlade Bosne, se često žalio na konzervativnost starijih generacija.
Jedan od odgovora je možda težina gubitka prijatelja i saradnika. Dok je on bio u zatvoru, i to bez količine patnje kakvu su trpjeli Princip, Nedeljko Čabrinović, Lazar Đukić i Trifko Grabež u drugim zatvorima, drugi su umirali bilo da su završili u srbijanskoj ili austrougarskoj vojsci, od kojih su neki pokušavali prebjeći u Rusiju, Srbiju ili Italiju. Da li je zanijemio od bola? Mnogo se govorilo o Andrićevoj šutnji. Avdo Humo u Mojoj generaciji navodi kako se očekivala podrška pisaca poput Andrića za vrijeme antirežimskih studentskih protesta u Beogradu 30-ih godina prošlog stoljeća, no Andrić nije istupio protiv vlade Kraljevine za koju je radio. Da li je Andrić od 1918. godine do svoje smrti osjećao krivicu što je preživio ili što se nije propatio kao njegovi tadašnji istomišljenici? Da li se može reći da njihove sjene nisu samo hodale po Beču i lutale po dvoru, nego da su proganjale i Andrića?
Sitni rad
Jedna od srateških rasprava bosanskohercegovačke i jugoslavenske omladine toga vremena je bilo pitanje “evolucija ili revolucija?”. Da li će se ići putem sitnog rada pod inspiracijom češkog političara Masaryka ili će se ići putem individualističkog terorizma ruskih revolucionara. Oba pravca su poticala od slavenstva, jedan se može nazvati češkim realizmom a drugi ruskim individualnim terorom. Andrić se možda uplašio žrtava revolucionarnog puta i do kraja života ostao zarobljen u ekstremnom shvaćanju sitnog rada. Novac od Nobelove nagrade je poklonio za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini. Poticao je rad i razvoj Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Oboje su djela u duhu sitnog rada. Možda su malo i u duhu velikih vezira koji su odvojeni od rodne grude sa stečenih položaja vraćali svome korijenu i pospješivali njegov rast i razvoj. Možda Andrića nije napustio osjećaj grandioznosti i dok je pisao o mostovima koji su veziri u amanet gradili u Bosni, on je ostavljao biblioteke, književnost i knjige. Ipak je višenacionalna književnost odgojila Mladu Bosnu.
U priči Most na Žepi, po želju autora uključena u knjizi Žeđ Sabranih djela iz 1967. godine se gradi most i mijenja natpis, brišući imena neimara i finansijera dok se ne završi sa time da most kao umjetničko djelo treba govoriti za sebe, a da umjetnici ostaju anonimni. Ponovno Andrić bježi u bezličnost i anonimnost, te takav postupak sakriva pod blještavo svjetlo aureola skromnosti. Autor na kraju sebe gura u zaborav, vjerujući da mu je tu i mjesto. Takav moral je idealan za društvo u kojem umjetnik treba da šuti i da radi svoj zanat, ali takav moral jeste noćna mora za buduće historičare i historičare umjetnosti. Poetika slučaja je htjela da 1967. godine francuski semiotičar Roland Barthes objavi esej “Smrt autora”, no Andrić je već u vremenu između dva svjetska rata pokušavao biti autor koji ne postoji.
Zašto Dedijer nije intervjuisao Andrića?
Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije crvenio. (Ivo Andrić: Noć)
Vladimir Dedijer, još jedna osoba izuzetno teškog života, historičar je poznat kao Titov biograf. Manje poznata je njegova opsežna studija Sarajevskog atentata u kojoj u 1000 stranica pregledno prikazuje sve od političkih pozadina Beča, Budimpešte, Beograda, pa i Berlina. Suočavao se sa mnoštvom različitih teorija, svakoj davajući dovoljno prostora koliko argumenti i izvori omogućavaju ili opovrgavaju. Srpskohrvatsko izdanje se zove Sarajevo 1914 i objavljena je 1966. godine. Englesko izdanje The Road to Sarajevo je 550 stranica objavljenih u (gle koliko poetika slučajnosti piše historiju) 1967. godini.
Osim mnoštva arhiva i privatnih zbirki, Dedijer je intervjuisao i mladobosanca i germanistu Peru Slijepčevića za svrhe svojih istraživanja. Od njega je dobivao informacije o njegovom radu sa Vladimirom Gaćinovićem u emigraciji tokom Prvog svjetskog rata, prije nego je Gaćinović otrovan 1917. godine. Iako Dedijer nije intervjuisao tada žive atentatore Popovića, Čubrilovića (koristio se njihovim člancima), Kranjčevića, (koristio se njegovim memoarom), Mehmedbašića (njega je intervjuisao historičar Luigi Albertini) znatiželja za svrhe ovoga eseja se više zanima za Ivu Andrića. Koliko bi Dedijerova knjiga bila senzacionalna da se u njoj nalazi i intervju mladobosanca koji je već u svijetu poznat kao nobelovac? Da li bi Andrić pristao na intervju ili ga je već odbio?
No, Dedijer je na Univerzitetu u Kopenhagenu govorio o Andriću već 1961. godine. Na Slavenskom seminaru je održao predavanje “Ivo Andrić i Mlada Bosna”. Pokušao sam doći do sadržaja tog izlaganja, ali o tome u arhivu Univerziteta u Kopenhagenu nije sačuvana referenca. Vrijedilo bi pokušavati i dalje, iako je vjerovatno da danas o toj temi imamo mnogo više informacija nego što je Dedijer imao tada.
Ni ime mu nije spomenuo
Danilo Ilić je bio koordinator Sarajevskog atentata. Školovao se za učitelja, ali se posvetio revolucionarnom radu i preživljavao je prevodeći tekstove i članke, među kojim su se našli i Bakunjanin i Oscar Wilde. Dok su drugi završili u zatvorima, on je kao punoljetan sa preostalim obješen 3. februara 1915. godine. Drugačiji ishod nije očekivao, pred atentatom meditirajući nad Andrejevom novelom Priča o sedmorici obješenih.
Njemu je Andrić 1926. godine u časopisu “Jugoslovenska njiva” posvetio članak U ulici Danila Ilića u kojem kaže:
Možda sva tragika herojstva i jest u tome: ne u kratkom bolu i oslobodilačkoj smrti koliko u tom što heroj, prešavši svojim delom onu kobnu liniju koja ga deli od običnih ljudi i svagdanjeg reda stvari, ostaje sam, nema roda ni prijatelja, gubi svaku ličnu oznaku i postaje ono što naraštaji žele i onakav kakvim ga vremena čine.
Andrić je bio svjestan koliko je vlada Kraljevine za koju je radio bila nespremna da se pamte sarajevski atentatori i Mlada Bosna. Morao je pratiti koliko su oportunisti toga vremena Ilića optuživali za kukavičluk i za izdaju. Oni koji su za života Principa bili protiv Principa, tada su se u veličanju Principa takmičili ko će njegovog i Andrićevog prijatelja Ilića predstaviti kao većeg izdajnika i većeg kukavicu. Ilićevo preispitivanje atentata kao adekvatnog sredstva za ciljeve omladine je poslije Prvog svjetskog rata postao čin kukavičluka.
U Mostovima u knjizi Staze, Lica, Predeli Andrić se osvrće na mostove i kad govori o sarajevskim mostovima, kaže:
Među njima je i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ni izdaju.
Današnja Latinska ćuprija, nekada Principov most. Andrić opisujući most, opisuje držanje Principa, koji se do smrti držao svoga djela, osjećajući žalost samo za ubistvo Sofije Chotek jer je prava meta bio Potiorek. Andrić kao da je pratio sve što se o Principu govorilo i pisalo i da je u kratkom, direktnom osvrtu na Principa, samo stilski poentirao ono što se provlačilo u novinama i knjigama da je bilo blisko portretu koji je Andrić procijenio za historijski preciznim. Ni ime mu nije spomenuo. Da li bi njegovim imenom stari Andrić prizvao duhove svoje mladosti?
Čempresi
Dostojevski je mogao u nekom svijetu u kojem se budućnost i prošlost direktno ogledaju imati na umu Andrića kad je napisao riječi “Tvoj najgori greh je što si izdao sebe ni za šta”. I toga je Andrić bio svjestan, kad bijesni na čemprese što stoje uspravno dok su sva druga drveća nagnuta u pravcu vjetra.
Njemu u starosti čempresi govore: “Vidite kakvi smo mi, pravi i ispravni, nepokolebivi i dosljedni! Uvek pravo i samo uvis!”. A Andrić u ogorčenoj starosti u Znakovima pored puta govori: “I to ponavljaju neprestano, nesposobni da išta drugo smisle i kažu, gluvi za sve što drugi govore, slepi za sve što se oko njih događa, tako da su zaista dodijali i travki i drvetu i moru i kršu svojom samodopadnom gordošću.”
Neki ne baš lojalan historijskoj istini film o Andriću bi mogao završiti sa scenom gdje ostarjelom piscu i diplomati čempresi citiraju Dostojevskog, a on do zadnjeg daha odbija prihvatiti da nisu konformizam i defetizam znak zrelosti i mudrosti. Kako su čempresi slijepi i gluhi za sve oko njih, da li je Andrić svoje postupke sebi pravdao vjerujući kako bi sveznajući, objektivni narator identično postupio? Kao da su pjesnici u svom idealizmu manje upoznati sa grozotama svijeta.
Mnogi odrasli ljudi govore kako Andrićeva djela razumiju tek u starosti, a problem razumijevanja Andrića preostaje u tome što mnogi ne mogu razjasniti šta je tačno to što u mladosti nisu mogli razumijeti. Da li je Andrićev rigidni stil pisanja prepreka mladima da pojme sadržaj ili sa godinama i razočarenjima Andrićev moral poraženosti postane samorazumljiv? Primjetno je koliko je kod Andrića čovjek pasivan objekt aktivnog vremena i mišljenja drugih ljudi.
