Neki među nama, ipak, nemaju snage istkati danas književnost kao jedno verbalističko uže koje spaja ljude, njih kao da nije briga što onima koji nisu isti, eto, ipak valja zajedno živjeti. To je već jasnovidno, da ne kažem jasno kao dan. Neće da se uhvate posla i konačno lirskim lopatama benevolentno prokopaju taj komunikacioni kanal kojim će sigurno hodati i djeca. Oni, stvarno, neće da shvate kakav silan bastion bi književnost mogla postati u čuvanju demokratskih vrijednosti. – To nije, kažu nam, tako htio raditi ni Crnjanski! Kao slijepci, oni ne vide, i još i ne čuju i ne govore, da se danas čitave društvene grupe isključuju vražjim strategijama diskriminacije, oni kao da su gluhi i nijemi! Eno, univerzalne vrijednosti još uvijek lebde nad našim gradom, mreškajući se lazurno, nepostvareno, kao da nikada neće biti implementirane. Koliko još posla stoji pred nama, koliko još toga treba decentrirati, koliko samo ljudskih prava ostvariti, koliko znanja primijeniti iz postkolonijalnih i feminističkih teorija, i studija nacionalizma… O, Bože! Pa, dovraga, ako nastave ovako, natjeraćemo tu njihovu književnost da u našem društvu zagovara inkluziju i narednih stotinu godina!

Oni, međutim, prokockavaju dragocjeno vrijeme, trošeći svoje posljednje snage, i propovijedaju liriku. Interesuje ih, kažu, mračna ljepota koja bode ravno u ganglije, kao hotimično zaražena injekcija. Jedan među njima traga za novom sintaksom svoje duše, mjesecima; moje je samo, kaže, buncanje! Sva literatura je, viče, danas besmislena, i on je pobornik te besmislenosti! To su oni sve odštampali, to je već objavljeno. Je li vi mislite da se tako može ući u EU? Vi stvarno mislite da je to kulturna revolucija, transformacija. Pred velikim zadacima epohe, nedogorjeli i nemrtvi, oni izgleda već rezervišu mjesto na našim elizejskim poljanama. Jadnici! E pa, gospodo, neće ići ovog puta, tako ne može! Hiljadu viza za ljepotu će biti nametnuto, a finansijera za ta vaša osjećanja i rastrojstva neće više biti! Zar ne vidite kako naši fondovi nestaju u vašem prisustvu? Iščezavajući kao onaj mačak iz Alise u zemlji čuda, na kraju će vam ovdje ostati samo naša usta! – Oni nam odgovaraju, da naš optimizam, i naša utjeha, naša ushićenja, naša svijetla nada, njima jesu smiješni. Oni, kažu, nisu toliko naivni da vjeruju u platneno nebesanje jedne krune zvjezdica! – Pa dobro, može i tako, kažemo mi. – Oni opet prizivaju jednu mračnu epifaniju, vjeruju u pridolazak kobne tišine, kao pobornici nesreće i straha. – To mora da je, kažemo mi, ta ratna trauma! Vi ste preživjeli rat i genocid. Nama je sada sve jasno. Kako to da vas naši teoretičari, uključeni u projekte naših fondova, oni naši razumljivi psihomarksisti, oni predavači po našim interdisciplinarnim studijima – još uvijek nisu psihoanalizirali? Mi bismo željeli čuti njihove mišljenje o vama. – Mi dobijamo, kažu oni onda, snagu od neke srušene četvrti, ona je možda i u prošlosti! Mi ćemo se uskoro nadahnuti i blagim ritmom ustrajnih metastaza! To su neke veze koje ne bi razabrao ni Crnjanski, ni da sada vaskrsne iz groba! – Kažete, opet, Crnjanski. Stalno govorite: Crnjanski, Crnjanski… Ponavljajući kao neka opsjednuta baba! Zar nije to jedan od onih pacifističkih pisaca nakon Prvog svjetskog rata? Mi smo pročitali da je on iskovao sumatraizam, kao jednu dublju vjeru u smisao, sumatraizam koji je povezao narode i prostore, nadišao nacionalne granice. Njemu se to, kao utješna vizija, otkrilo u onom blatu rova. Zar niste čitali docent-doktora Slobodana Vladušića, on bi vam to lijepo objasnio? – Čudi me da g. Vladušić nije Čarnojeviča osumnjičio kao Indonežanina, tog književnog lika koji se, nacionalno, osjeća kao sumatraista. Tada biste ga trebali samo upozoriti na interkulturne veze, da na ovom bijelom svijetu ima mjesta za Čarnojeviča za Indonežanina i Vladušića kao Srbina, ravnopravno, i on bi to shvatio. Možda bi zahtijevao samo da sve nazovemo kosmopolitizmom, Crnjanskijevim. Našli biste već načina, vi iz fondova, da stišate njegov prvotni gnjev! Dajte mu samo još malo onih svojih teorija, kao sedativa! Mi se slažemo da vi, zajedno sa dr. Vladušićem, trebate nastaviti tako vjerovati na riječ Crnjanskom, koji je bio jedan ozbiljan gospodin, koji se nikada nije vajkao, koji nikada nije bio ironičan, koji je cijelog života ostao dosljedan. On se nikada nije mijenjao! Nije šteta ako mu povjerujete. On će možda reći da pouzdanost vašeg shvatanja njegova djela ipak zavisi samo od otvaranja nekog tulipana na Wall Streetu, a vi mu i tada trebate povjerovati, i nadati se! – Pa zar nije, kažemo mi, sve to lijepo: tulipan i Wall Street! Jarkost i sivilo. – Kako da ne! Lijepo je, itekako. Isto tako je lijepa i ona milina, koja je obuzimala vojnike u toku kratkih zatišja, kada bi izašli i oko rovova, i oko leševa, bezazleno i sitno djelali i zbijali šale, u momentima kada se grmljavina topova malo stiša i prestanu padati granate. Život je milina! Tiha, blaga, djetinjasta ćaknutost ljudi, vojnika, i nemar. Vsjo ravno. Govorio je tako Crnjanski, ljeta 1924, prepričavajući te mile ratne scene, tada podrostoku Marku Ristiću, to tiho djelanje vojnika oko rovova, govorio je tako tada jednom mladiću koji će kasnije postati njegov najbolji tumač. Možda najbolji interpret Crnjanskog ikada! Ali i njegov najveći tužilac, polemički, početkom tridesetih godina, kad Crnjanski odbaci svoje defetističke ideje i postane nacionalist! Ristić će ga decenijama progoniti, kritički, i pedesetih i šezdesetih godina. Blagom svojom ironijom Crnjanski je, međutim, tog ljeta 1924. i njega uspio obmanuti, i deset godina kasnije, kad bude pisao o tome pominjući neka svoja smirenja, Ristić će mu i dalje vjerovati na tu ironičnu riječ. Kao da je stvarno Crnjanski govorio, ozbiljno govorio da je život milina, mislim na taj ratni život! To je onaj sentiment iz Dnevnika o Čarnojeviču. Ristić će zabilježiti tek neku blagu ironičnu grimasu na Crnjanskijevom licu, dok je izgovarao to, život je ugoda, možda nešto, pretpostavimo, kao sjenku blagog tihog gnušanja. Tu milinu Ristić će, kaže, kasnije osjetiti u šetnji sa svojom dragom, jednog kasnog ljeta, na svom ladanju, u Vrnjačkoj Banji. To je bila jedna ironija koja se nije često sretala dotada u književnosti, a da ne govorimo kod ljudi, jedna samozatajna ironija, gotovo nepronična, blaga, nova, tiha, oprezna, graciozna. Zato je njena podsmješljivost bila stotinu puta razornija! Crnjanski uobručeno, oprezno hvali kad kudi, plete kao ulizica, odaje duboko poštovanje, zatvoreno, s maskom, i zato je tu ironiju teško razotkriti. Taj njegov govor samo, jedva vidljivo, na moment prsne u svojoj zaokruženosti i uvjerenju, u groteski pretjerane pohvale, i mi je tek tada možda možemo naslutiti. Ona zavisi i od sljedeće rečenice, koja često izmetne u grotesku neku himnu; ta pohvala dolazi u jedno infernalno okružje! Možda se zato ne može uzeti za zlo Ristiću, kao mladiću, što je povjerovao u ta smirenja oko rovova i leševa. Zašto bismo onda očekivali da je neki današnji docent danas shvati? Možda bi naši profesori i danas stvarno vjerovali ako bi im Crnjanski rekao da razvitak njihove akademske karijere zavisi od rasta nekog kokosovog oraha na Sejšelima. – Otkud ste vi tako sigurni da je to stvarno ironija? Prošlo je stoljeće kritike, a mi nismo našli nigdje takvo oskrvnuće tog svijetlog ideala! – Vi vjerujte u njega, slobodno, mi nemamo ništa protiv. Vi zapravo trebate vjerovati u njega. Kada budete umirali, pogledajte nebo, utjehu svoju, i smiješite se. Doći će smrt, i iza nje sloboda. Doći će bolje stoljeće, ono uvijek dolazi. Ako bude dosta mrtvih, pa vi pogledajte u neke šume, crvene, zlatne, mlade šume. Zaljubite se u vode i u drveće, ako se nađete nekad u smradnoj i dernoj kasarni. – Mi smo, znate, nedavno čitali jedan nov roman u kojem se jedan lik tako izliječio od rata, zaljubivši se u neku rijeku! Zar nije to roman koji će pomoći vašoj zemlji? – To je stvarno lijepo. Crnjanski to ne shvata, međutim, tako naivno. U njegovom djelu je sve to hinjenje jednog sklada, jedan san istkan ironijom, jedno utvaranje u mirenju sa zlom, kao zaborav i svesvejednost. Vode i drveće i smradna, derna kasarna! – Mi još uvijek ne, vjerujemo, u to hinjenje! – Pogledajte onda, recimo, pismo koje je Crnjanski uputio Juliju Benešiću, godine 1918., pismo u kojem on piše i o Krleži. Julije Benešić je tadašnji urednik Savremenika, jednog časopisa koji objavljuje Liriku Itake, i Crnjanski nadasve želi da mu se dopadne, kao pjesnik, kao osoba. On se upinje u tim pismima, on je tada još uvijek vojnik. Međutim, Benešić ima drugog ljubimca, Krležu, i godinama kasnije on će ostati blizak upravo s Krležom, i pomagati ga. Nemojte misliti, Benešiću, da Crnjanski zavidi Krleži što ga već toliko slave, piše vam, on se samo čudi što ga mnogi već razumeju i vole, to kod nas prije nije bilo u modi. On Vam šalje sada svoju kratku biografiju, i on želi da vam to napiše privatno, neka se to tako ostane i kada bude štampano, inače bi izgledalo afektovano, a on ne liči samom sebi na nekog majmuna da bi bio, piše, neka literarna senzacija! Da to možda Crnjanski ne želi reći da je to tamo neki popularni pisac majmun? Ne, ne, ne. Moj talenat je, kaže, suviše oštar, kao mač ili otrov, i on ne vjeruje zato da je mnogima simpatičan. A Krleža je, Benešiću, vaša primadona, napisaće u drugom pismu. Je li to onaj model pohvale, ukrašene surovom primjedbom. Kao u Dnevniku: mlade lijepe šume, i klanje! Poslije jednog odslušanog Krležinog predavanja 1925. – Andriću će napisati da je Krleža govorio kao neka austrijska baba. Taj animozitet, vidimo i dalje traje, zašto? Njih dvojica su se i 1918. družili po zagrebačkim kafanama, blagonaklono, kao dvadesetpetogodišnji pjesnici. Godine 1919. Crnjanski piše jedan ushićen prikaz Krležinog Plamena. On iste godine, u jednom drugom prikazu, također kaže: „Došli smo mi na red. Svežina naša je ono što čini našu draž. Jeste li primetili novu liriku? Prestaće nedostojne polemike, i pobediće blagi i meki, pun duše stih Andrićev i silom bogati stih Krležin.“ Sve će eskalirati, čini mi se, zbog jedne Krležine rečenice iz Izleta u Rusiju. Opisujući bogatašku berlinsku četvrt, i intelektualce tamo, Krleža će napisati da većih glavobolja ta estetska gospoda nemaju, jer te papige kriješte u krletkama ukusa, kao da čitaju putopise Miloša Crnjanskog. Odmah po objavljivanju prvih dijelova Izleta u Rusiju, u jednoj beogradskoj kafani Crnjanski prilazi Krleži s pitanjem: Koliko su ti Sovjeti platili da ono napišeš? – Šta pričaš? – Koliko su ti platili za Izlet u Rusiju? Krleža podiže stolicu na njega i tjera ga od svog stola. Crnjanski odlazi samo dobacivši, na francuskom: Stara svinjo! O čemu se tu radi? U tim godinama nakon prvih objavljenih knjiga, oko 1920. godine, u njihovoj dvadeset šestoj, i dvadeset sedmoj, i dvadeset osmoj godini, i Crnjanski i Krleža i Andrić se potpuno individualiziraju, kao intelektualci, kao pisci, ponajviše kao ljudi, i razilaze na različite strane, za samorealizacijom, za finansijerima. Tokom čitave 1920. godine Krleža aktivno sudjeluje u radu Komunističke partije. On govori na brojnim skupovima, posebno se angažira na opštinskim izborima. Njegovi govori iz tog perioda su, piše Stanko Lasić, vješt spoj analiza i zanosnog viđenja budućnosti. Tako nekako je, na kraju, konstruiran i Izlet u Rusiju. Godinu dana ranije, 1919., Krleža će primiti i sumu novaca za jedan broj Plamena, od mađarskih komunista, i to nikada, ni u jednoj polemici, neće priznati, čak ni na jednom suđenju, sve do posljednjih godina života, kada će to reći, ispovjedno, Enesu Čengiću, u razgovorima. Mi ovdje ne želimo reći da Krleža taj svoj angažman u literaturi, pa ni u tim prijelomnim godinama, shvata slijepo i plošno, kao što se danas shvata. Možda bi to neko mogao ishitreno zaključiti sjetivši se onog prigovora putopisima Crnjanskog. Lasić je godinama dokazivao da sva Krležina literatura nastaje u jednom magnovenju, u neurasteniji jedne trajne raskidane opredijeljenosti, sa sviješću da se nikako nije i ne može biti upravu, ma koliko ta opredjeljenost kao takva, unutar sebe, bila kompleksna i antitetična. Nema tu sigurnosti i nema spokoja! Krleža se još kao mladić opredijelio za realistički arhetip morala, kao svoju soluciju; Lasić izvodi različite varijante morala, moral nije jedan. Krleža je u svome izboru, kombinaciji, našao ravnotežu između ekstremnih imperativa pragmatizma (uporan književni rad), esencijalizma (komunizam) i egzistencijalizma (liberalni individualizam). U toj grčevitosti između različitih modela, sa sviješću da nikada nije upravu, Lasić vidi Krležin moral. Otuda i Krležino kompleksno shvatanje autonomije književnosti. Nema rješenja za literaturu, zna Krleža jako rano, za literaturu koja izdaje svoj poziv ako ne shvati da je odbrana slobode i ukidanje gladi, ako zadrži svoju distancu onda kada su u svijetu ukinute političke sloboda a glad sveprisutna, tada ona postaje „ne samo divna avantura nego i vapijući apsurd“. Nema rješenja za literaturu koja želi svojom strukturom i sadržajem ostvariti slobodu i ukinuti glad, zato što ona tako izdaje svoj poziv, postajući samo trenutačno efikasna i korisna, uništivši svoju slobodu i osiromašivši čovjeka kojeg je mislila obogatiti. Krleža je najbolje kod nas pokazao da literatura nikada ne može naći svoju čistu savjest! Pitamo se znaju li naši današnji angažovanici za Krležu. Oni će možda ostvariti ono što je Krleža želio, a da sprovede nije mogao! Ta njegova grčevitost se vidi čak i u Izletu u Rusiju, kao njegovom najangažovanijem djelu, prepunom svijetlih vizija o preobražaju čovječanstva, o Čovjeku koji postaje u dvadesetiprvom stoljeću slobodan, a zemlja svijetli i živi kao uređen perivoj, sa vodopadima, s morima i šumama. O Lenjinu koji, kao svjetionik, obasjava tminu evropskih obzora. Sve to stoji u Izletu u Rusiju, zajedno sa prustovskim zapažanjima u jednom poglavlju, pomalo skeptičnim, s jedne večere, iz jedne građanske kuće, na Dalekom sjeveru. Trebali bi u to ime ispitati i razjasniti i Filipa Latinovicza, ta raskidanost je tamo prikazivana izravno. Tu grčevitost imate i u polemikama, iz časopisa Danas, u godini 1934., kada izvjesni Ivo Lendić jasno Krležu pita da mu odgovori da li je istina da SSSR-u poklano oko dva miliona radnika i seljaka, i zatvoreno milion i pol političkih osumnjičenika? Krleža već tada zna da nije slobodan intelektualac, on zna za te žrtve, tu ima i njegovih prijatelja, ali on samo šuti i verbalistički se, kao neki estetski orao, u svom odgovoru ustremljuje na nemoćnog Ivu Lendića, dokazujući mu da je kaptolski trabant, isusovački novinarčić, nacionalistička truba. Krleža će ista Lendićeva pitanja postavljati interno Titu, Krleža neće dobivati odgovora godinama, sada to nije primarno pitanje, kazat će mu se, i Lasić vjeruje da upravo ta neurastenija i raskidanost ono što onako silovito grominja u onom jezovitom ritmu Dijalektičkog antibarbarusa iz 1939. godine.

Za šta se Crnjanski opredjeljuje oko te 1920. godine? On je ipak samo za sumatraizam. Šta je to? Vi znate, piše, da ja imam jednu ludu teoriju sumatraizma: da život nije vidljiv, i da zavisi od oblaka, rumenih školjki, i zelenih trava na drugom kraju svijeta… Je li ovo Crnjanski opet ozbiljan? Život stvarno zavisi od neke školjke na drugom kraju svijeta. Te prijelomne godine 1920., i još godine 1921., oženjen, on se ustrajno upinje da negdje otputuje, on traži da neko osmisli njegov život, njegovu literaturu. On će proći kroz Beč, i Minhen, i Pariz, i ne znajući do kraja zašto putuje, on neće istaknuti ništa konkretno, kao da nije ni vidio tih gradova. To je možda zasmetalo Krleži. Osim toga, Crnjanski u ovim putopisima piše mnogo bolje nego Krleža u Izletu u Rusiju; mnogo ljepše, sugestivnije, inovativnije. Crnjanski piše izgubljeno, kao smetenjak, on je tu prvo došao da izuči slikarstvo i pozorište. On zatim kaže da treba pisati satiru. On nije ništa samosvjesniji od onoga žutokljunca koji je putovao tako prije mira i prije rata, prije Prvog svjetskog rata. Njegov put nije osmišljen kao Krležin, on luta bez cilja. Nemilosrdni svud, kaže, izazivaju sad moj zadivljeni osmijeh, i oni u Rusiji, i oni u Irskoj. Sve to nije važno. Važno je da ovdje umiru djeca kao što su i u Srbiji umirala. Zbogom, kaže, želim vam veselosti! On kao da piše iz dosade. U Parizu je osjetio ljubav i bezbrižnost, lak i prozračan i miran, kao nikad u životu. Vjerujte mu na riječ! Šest dana je zatim šutio i živio u mraku. Pognute glave išao bretonskom obalom od kamena do kamena i milovao rukom svoju obalu kad bi se uspeo na vrhove staza. Nema ničeg što mu je drago, što ostaje, sve se gubi. Pruža ruke u vazduh i miluje nebesa. Bio je na kraju svijeta, i umjesto života vidio samo jednu blagu, beskrajnu, zelenu svjetlost. Gdje je život, pita se on već u Dnevniku o Čarnojeviču. Možda će postići da nekog mladića ogorči, neku lijepu ženu izmijeni, ismije neku popovsku pridiku, kaže, i biće zadovoljan. Vaistinu, kaže, mi smo anarhiste! U tome vaistinu, i u tome: mi smo anarhiste, vidi se Crnjanskijev stav. On je proturječan, šaljiv, on je ništa, on može biti i ovo i ono, istovremeno. Nakon izlaska Priča o muškom, on piše svom izdavaču: „Vi ste svakako već dali knjige novinarima. Dodajte i moj pozdrav. Ako je za radikale, recite da sam radikal. Ako je za republikance – recite da sam republikanac – oni su mi podjednako odvratni.“ Prije nego što počne pisati o izložbama, o parlamentima, i o kursu franka, o čemu kasnije u tim putopisima neće ništa napisati, pustite me, kaže, da još jednom stanem uz ono drvo što pupi i štapićem po njemu izudaram brzojav: da trava zeleni, i da se sjetite vječnosti. Nije čudo što je Krleža, koji te godine brine brigu oko fonda za pomoć gladnima u Rusiji, pobjesnio na ove putopise. On je ostao dosljedan svojoj raskidanosti, cijelim djelom, razbijajući glavu, a Crnjanski mijenja mišljenje svake druge godine, bezazleno. Svi vi koji znate rezultate te Krležine akcije, to kako je ona završila, pomislićete da je gladnima u Rusiji više pomogao onaj Crnjanskijev brzojav. Ja sam siguran da Crnjanski nema ništa protiv Izleta u Rusiju, kao takvog, i on se nekad izjašnjavao kao socijalista, nego njemu prije svega smetaju one estetske papige koje kriješte kao da su čitale njegove putopise. To će ga kasnije odvesti u jedno trajno podozrenje prema marksističkoj kliki. Vi sada bjesnite govoreći da je to relativizam, da ja sve tumačim olako, kao mi na um pada. Sada ćete mi reći: – Vi omalovažavate svaku humanitarnost i odgovornost. Vi ismijavate književnu nauku, tako lako donoseći sudove. Po kojim pravilima jedan angažman, pa makar i bio na radikalnoj strani, na komunističkoj, kao Krležin, pitate, jeste besmisleniji od besciljnog šetanja obalama kao političkog stava. Kakav je, molim vas, to moral? – Sve to je prije svega jedno suludo projiciranje samog sebe u apsolut koji tu relativnost ukida. Nasuprot tolerancije ili etičke volje za Drugoga stoji Crnjanskijeva volja za moć, jedna neetična želja za postavljanjem samog sebe kao isključive i prevashodne činjenice, u sebičnosti, a dobro je tu bačeno pod noge. To je njegov moral tada. To je moral, rekao bi Lasić, umjetnika. Pravila su kontradiktorna: ne ubij – ubij, nemilosrdnost ga u Irskoj i Rusiji ispunjava spokojem. U pitanju je jedna etička negacija smještena u srce etičkog imperativa, borbena, kao pobuna. To su one godine kada Crnjanskog progone književni kritičari. Šta hoće taj gospodin Crnjanski, piše Srpski književni glasnik iz 1921., šta hoće i sa svojim knjigama, i sa svojim naslovom, i sa svojim pjesmama? Od prve do posljednje strane on je uspio ubiti tupim nožem, nezgrapno, sve od duše i duha, do logike i glave… On je prosto prošao ulicom, i kao pustahija, psuje, grdi, razbija izloge, izvrće napise, i mijenja imena ulicama, sudara se s ljudima i bježi dalje. Smeta mu Vidovdanska etika i baca se na njene oltare. Njegovog Čarnojeviča shvataju kao nekog manijaka. Neka profesorica iz Bijelog Polja, prema svjedočenju Rista Ratkovića, tri puta uzima čitati tu knjigu i tri puta je odbacuje od sebe. Sve to je, kažu, nemoralno! Isidora Sekulić, kao neki današnji Enver Kazaz, piše Čarnojeviču da se vrati sa Sumatre na kaptol debelih kanonika i terazije ratnih profitera! Jedini koji tada shvataju Crnjanskijevo djelo jesu dvadesetogodišnjaci, Ristić i Dedinac, o tome pišući u svom časopisu Putevi, jedino možda oni, Ristić i Dedinac, koji će kasnije postati nadrealisti, razumiju, početkom tih dvadesetih godina, Crnjanskijevo djelo. Crnjanski će im se odužiti, kasnije će im dati da u Putevima štampaju Stražilovo, prvi put u integralnoj i dovršenoj varijanti. Prvi će Dedinac u prikazu Dnevnika o Čarnojeviču primijetiti još 1922. godine da upravo u tim velikim čudesnim spajanjima leži onaj neviđeni, neobični, teški lirizam koji je nastao kao plod dotad neviđenog kombiniranja na osi tradicije: kombinacijom Villona, Hainea i Radičevića, itd. Ta blistava sila spajanja uvezaće ljude, nepoznate još, ljude i prirodu, različite svjetove, vasione, beskonačnost, prazninu, daljine. To je jedna poetska vjera, a ne interkulturna, kako misle naši najnoviji teoretičari! Nešto kasnije Ristić će pak, vezano za Seobe, nenadmašno protumačiti Crnjanskijeva ponavljanja, neshvatljiva običnom čitaocu, te refrene koji vanredno simbolizuju ne samo bezizlazno kruženje nezasitne žudnje, već i ono ogromno kruženje kojim se život vraća i ponavlja u bezizlaznom i neiscrpnom obnavljanju. I Milan Bogdanović će razumjeti da ljudi koji su odrasli na osvještanoj tradiciji, čitaoci koji poštuju red, neće mirne duše primiti djelo mladog novatora, Crnjanskog. Marko Ristić će, naprimjer, suvereno dati zadnju riječ nakon Crnjanskijeve polemike sa Markom Carem, nakon što odbiju štampati njegove putopise u Srpskoj književnoj zadruzi. Marko Ristić će, dakle, iste te godine 1929. shvatiti to neporečno lice poezije u putopisima Crnjanskog, on će razumjeti umjetničko uobličenje jednog osjećanja u putopisima, kao prevashodnije, u odnosu na puko navođenje podataka, jer Crnjanski ne piše bedekere, nego putopise. Ristić će se odreći Crnjanskog kada on počne pisati te bedekere o plažama na Jadranu, ili o Beogradu. Marko Car, međutim, razumjeće te putopise baš onako kako ne treba; on optužuje Crnjanskog da u putopisima priča samo avanture svoje duše i svoje fantazije. Gospodina Crnjanskog, kaže Car, kao da najviše interesuje gospodin Crnjanski, i on ima čudan način pisanja, biće da je to moderno. Zbog toga Carevog referata Srpska književna zadruga će odbiti štampati putopise Crnjanskog. Na vijest o svemu tome, Crnjanski opet počinje spremati za borbe, književne, i on poručuje Andriću da imaju svega dvije godine da spase književnu situaciju. Andrić, u diplomatiji, ostaće miran kao Buda. Crnjanski upozorava u Vremenu da Marko Car nije samo njegov kritičar, on je cenzor u Srpskoj književnoj zadruzi nad knjigama čitave mlade generacije, i samo zato se on uopšte osvrće na te kritike. On poručuje Caru da će ga tužiti, neka mirno čeka sudski poziv. U Vremenu odgovaraju, podsmješljivo, da se to Crnjanski opet sprema u rat. On je ponovo slab i uvrijeđen, i sa zebnjom, posvađan sa svima, sve usamljeniji, razmišlja o svojoj budućnosti. Ne bojim se ja, dragi Ivo, sirotinje, piše Crnjanski, nego ja imam ženu, a ta žena se ponašala se do sada kako sam naše žene znaju da se ponašaju prema mužu. Pa nije pravo to da do smrti čini, uz neudobnosti, sirotovanje. Zato on, kaže, traži mir, a njega nema, nikako, nigdje, u Berlinu možda i nekako, a u Beogradu biće i dalje bijedno, gore nego što je bilo. U njemu se u tim godinama rađa želja da ode u diplomatiju, kao Ivo. Njemu su dali da predaje, pored istorije, zemljopisa i srpskog jezika, u pančevačkoj gimnaziji, i gimnastiku. Bio je to jedan jako savitljiv pisac!

U tim godinama on piše jedino možda Andriću bez ironije, tek uz pokoju poluironičnu žaoku. On neprestano Andrića kudi što mu ne odgovara na pisma, što tako ustrajno i dosljedno šuti. Vi ste, kaže, otišli a da niko ne zna kuda ni kad, tek sad čujem da ste u Marselju, vrlo mi je žao što se prije toga nismo izrazgovarali. Ja bih od Vas, kaže, toliko toga mogao naučiti, vi ste mudrac. Spominjem Vas kao nekog Turčina koji samo uživa svijeta i sve mu je ravno. Što se tiče žena, ne zaljubljujte se, ako ste čovjek, to je dobro za zdravlje, kao dobar ručak i kakva bezbrižnost. Ne ženite se nikako – to je kao da imate malo dijete. Ovo svakako nikada nemojte ispričati Vidi. On neprestano laska Andriću, tek poluironično, raspitujući se za neko diplomatsko mjesto u Rimu. On tih godina, oženjen, piše jednoj poznanici ljubavno pismo, sav raskidan, u kojem želi prekinuti i poznanstvo i dopisivanje, sasvim, ako ona bude željela da prema njoj promijeni ton. To neće nimalo štetiti onom tonu adoriranja koje u svojim memoarima, u svome djelu, kao prava varalica, on pokazuje za svoju ženu. Crnjanski je godinama nespokojan, on vidi da stalno mora mijenjati svoj život, kao literaturu. On će jedno vrijeme zašutjeti, u diplomaciji, zgađen literaturom, kao Rembo. On se stalno upinje i bori za nova unutrašnja otkrovenja duše, kojih nema bez vanjskih impulsa. On čak upućuje prigovor i direktoru svoje škole koji ga je ocijenio vrlo dobrim: ja sam, kaže, odličan! U literaturi stalno postoji ona grčevitost između onoga što život stvarno jeste i onoga što pisac čezne da jeste. Tako je možda i u životu pisca, kao čovjeka. Neki se, kao Andrić, zadovoljavaju tek literaturom, sve ono što nije sproveo u životu, sve ono kakvim nije bio u stvarnosti, Andrić je nadomjestio literaturom, na simboličkom planu, pričom. Zato on želi da se samo čitaju njegova djela! Jedino je možda Krleža, daleko najviše od njih, uspio postati u životu, ono što je samom sebi zacrtao literaturom da postane; on na kraju, kao direktor Leksikografskog zavoda, satvara enciklopedije, prosvjećujući i osvajajući svojim uticajem, svojom moći, cijelu Jugoslaviju. Crnjanski se neprestano upinje, ali on stalno shvata da ne živi onako kako je želio, cijeli njegov život mu sve više liči na neku lakrdiju. On hoće da organizuje svoj život kao priču, ukusno, decentno, u nadmoćnosti. Godinama kasnije Krleža priča da se Crnjanski neprestano hvalio da je najbolji igrač golfa, najbolji jahač, najbolji mačevalac. On uopšte, kaže Krleža, nije bio veseljak, iako je stalno isticao da jeste. On je, kaže Krleža, govorio i da je najbolji plivač. Našavši se jednom s Dobrovićem i Krležom, kod Dubrovnika, neprestano je sjedio na obali, po čitav dan, ne htijući ulaziti u more, i Dobrović ga u prolazu jednom gurne u vodu. Šta se dešava? Taj lirik Itake se počinje gušiti, on viče da ne zna plivati, moli da ga spase, bori se kao pravi davljenik. – Dobrovič mu dobacuje da samo ustane, i on se osovi na noge, s vodom do pasa. To je ta lakrdija o kojoj govorim. Samo što Crnjanski nije obični hvalisavac, on pravi od toga veliku literaturu, on zna svoje likove sagledati podsmješljivo, kao samog sebe. To nije neki nerealizirani pjesnik kojem se sada može smijati! Sukobivši se verbalno sa nekim avijatičarima, on će jednog od njih išamarati svojom bijelom rukavicom i izazvati na dvoboj i preživjeti će sasvim slučajno. Pouzdani svjedoci kažu da je noć pred dvoboj spavao mirnim snom pravednika. Vrativši se iz emigracije, on još uvijek ima želju da se raspravlja, kao sedamdesetogodišnjak, i prilikom jedne ankete oglasiće se, kao svađalica, u novinama izjavom, zato što je Mirko Kovač rangirao najnovije romane i stavio Prokletu avliju ispred Seoba, na prvo mjesto. Ne bih mogao priznati, nikad, izjavljuje Crnjanski, da je moj roman drugi, pa ni iza romana mog starog prijatelja Ive Andrića, nobelovca. Nemaju smisla te rang liste, jer su uvijek lične, kaže. Nakon povratka u Jugoslaviju, poredeći se sa Krležom i Andrićem, reći će u jednom intervjuu, kao da se opet raspravlja: – Nisam imao tu naklonost kao Krleža i Andrić. Krleža je imao tu sreću da cijelog života radi samo književnost, samo teatar, samo umjetnost, da nije negdje klonuo, da ga nisu ubili, da nije pao, da nije umro. On je imao divnu ženu koja ga je uvijek podržavala. Imao je tu sreću. Vidite, u životu nije sve kako vi hoćete!

Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog vijeka Crnjanskog svog obuzima neka preduzetnost, i on se želi spasiti iz provincijskog blata, pobjeći iz svakodnevne čamotinje, iz te pančevačke gimnazije. Negdje mora biti lakšeg života, vedrine događaja, što se slivaju kao čisti i hladni, pjenušavi, prijatni slapovi. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negdje, na nečem čistom, bistrom, glatkom kao što je površina dubokih, gorskih jezera. Živjeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se bijaše rodio. Tako osjeća i Vuk Isakovič u Seobama. Crnjanski sve češće uzima odsustva iz gimnazije, i njegov direktor negoduje. Plovi Jadranom u delegaciji Pena. Siguran sam da Crnjanski već tada osjeća da je sve uzaludno, to se zapravo vidi u njegovim Seobama. On ipak želi u diplomaciju, kao Andrić, on želi putovati gradovima, odvažno, kao Kazanova. Otkud bi vlast udostojila te časti jednog pisca s etiketom razbijača nacionalne istorije, onoga koji se bacao kamenom na oltare vidovdanske etike? On onda počinje pisati drugačije, sav se daje u novinarstvo, sada piše članke za Vreme, počinje hvaliti sve što oni žele. Već 1930. ga kritičari hvataju u nedosljednosti, spremno kao u stupicu. Miloš Crnjanski, pišu, tipičan je karijerista u književnosti, priman podjednako i od modernista kao i tradicionalista. Prije deset godina predstavljao je šefa beogradske literarne avangarde, danas dobija nagrade od akademije i Cvijete Zuzorić, vozika se Pen-klubom i predstavlja modernu literaturu naivnim provincijalcima. Galamio je svojedobno protiv Ibrovca i Bogdana Popovića, a sada im ide na poklonjenje, bio je protiv nacionalne romantike (Vojnička pesma) u isto doba kad je sarađivao u Književnom jugu i Srpskom književnom glasniku. Završio je i kao ostali beogradski pisci sa nešto talenta i prečišćenog stava u diplomaciji skupa sa Ivom Andrićem, Rastkom Petrovićem, Sibom Miličićem. Danas je stub Srpskog književnog glasnika štampajući u njemu sve što stigne baciti na papir. – U januaru 1932. godine pokreće anketu „Gdje živi najsrećnija žena Jugoslavije“ za Vreme i vodi intervjue s različitim gospođama putujući širom Jugoslavije. To je onaj istim autor koji s persiflažom, kritički, u nikad dovršenom romanu Suzni krokodil tretira beogradske građane između dva rata. Onaj pisac koji je u Romanu o Londonu o tome ispjevao poemu! Crnjanski se vratio, po uputstvu gospođe Sekulić, sada na Terazije, blagočastivo. Te iste godine razilazi se sa Markom Ristićem, primoran da raščisti s njim književne račune; on, kaže u tom oproštajnom pismu, želi prekinuti njihovo buržoasko prijateljstvo. Povod je bio Ristićev tekst Protiv modernističke književnosti, u kojem se Ristić sada distancira od te književnosti Crnjanskog, tih djela o kojima je godinama najbolje i najuvjerljivije, s najviše razumijevanja, kao kritičar, sve dotad pisao. On tu književnost sada likvidira ponovo odmjereno, ne toliko ubjedljivo koliko elegantno, sistemski, pišući da je ta modernistička književnost nakon Prvog svjetskog rata imala progresivnu ulogu, kao napredna literatura modernista koji su kasnije podlegli svom političkom analfabetizmu, svom konformizmu, svom karijerizmu. Protiv njihove poetske modernizacije bunili su se svi, i desni i lijevi pozitivisti i pragmatičari, zato što je doprinosila revoltu protiv ukalupljenih formi, predrasuda i normi buržoaske kulture. Međutim, ti modernisti, kaže Ristić, nisu smjeli ni umjeli da povuku revolucionarne konsekvence iz svog djela. Ristić predviđa posvemašnje dezerterstvo, moralnu bijedu, političko poltronstvo i umjetnički slom tih modernista. Crnjanski je, kaže tu Ristić, postao laureat svih mogućih nagrada koje se u varošici daju, u naherenoj i rasplinutoj starinskoj varošici naše literature, gdje se tri-četiri literata neprestano pojavljuju po svim odborima, sjednicama, konferencijama, udruženjima, mljekarnicama, klubovima, parastosima, izložbama, zatvaranjima, otvaranjima, premijerama, upravama, predavanjima. Ristić se sve više u tim godinama opredjeljuje za socijalni i moralni smisao poezije, i zato je sve bliži Krleži, s kojim će biti u redakciji Danasa 1934. godine. Ristić je, osim toga, napisao i neke najvažnije kritike i o Krležinom djelu, treba samo pogledati kako on objašnjava naprimjer Glembajeve.

Kako godine prolaze, Crnjanski sve jače osjeća podozrenje prema toj marksističkoj kliki, sve jasnije i više se udaljavajući od svojih prijatelja. Sve više se osjeća ugroženo, kao da će ga oni kao pisca ugušiti. On se želi što prije diferencirati od njih, kao da mu u tim godinama nije dovoljno što je napisao drugačiju literaturu. On se želi dokazati na političkom planu, on želi biti važan isto kao i oni, ali na svoj način. Postaće zato žrtva jednog ideološkog klizanja u najbanalniju opoziciju njima, u ono što mu prvo padne na pamet. Negdje u martu 1932. godine objavljuje tekst znakovitog naslova: „Postajemo kolonija strane knjige.“ Ovaj pisac Ljubavi u Toskani, koji je išao u Beč i u Pariz i u Galiciju po novu inspiraciju, ovaj pjesnik koji je Šantića i ostale naše pjesnike samo poštovao, a kada mu se čitalo – onda je čitao pjesme Mikelanđela, Kamoenjša, Blakea, sada u tome tekstu piše, kao da njegovo djelo nije svo satkano od strane književnosti, kako u jednoj dubokoj apatiji za naše knjige, u grdnom zastoju naše savjesti, strana misao prijeti da obnarodi i zatruje buduća pokoljenja koja se stvaraju u tuđinskoj atmosferi. Crnjanski tu pledira za zabranu prevođenja i ukidanja dotacija stranoj knjizi, jer se sada po našim knjižarama samo vidi tuđinska knjiga i prodaju prevodi iz strane književnosti. Šta je uzrok ove pobune? Da to Crnjanski možda ne želi preduprijediti svaku mogućnost da buduća pokoljenja otkriju strane utjecaje u njegovom djelu! Ništa od toga! Govoreći i pišući tako, on se ustvari ustremljuje na Milana Bogdanovića, također svog interpreta i starog prijatelja, jednog od najboljih, urednika Nolita i Srpskog književnog glasnika, koji se sve više i više socijalno osvještava u tim godinama, postajući sve bliži Krleži, kao i Ristić; i on će 1934. biti u redakciji Danasa. Crnjanski se ustvari ustremljuje na Nolit, i urednika Nolita, koji u tim godinama prevodi strane pisce, on se ustvari bije protiv sve te „komunističke literature“ koja znači tada, kaže, propast za jugoslovensku književnost. Bogdanović je pravilno razumio taj napad, i on odgovara da Crnjanski zapravo samo traži mjesta za sebe i za svoju grupu u Glasniku i u Nolitu. Bogdanović piše da će se sutra već znati u šta Crnjanski ulaže svoj idejni kapital, ako se to ne zna danas. Crnjanski mu uzvraća da je svoje mjesto urednika Glasnika dobio kao partijsku sinekuru, da nikada nije napisao ubjedljivu kritiku ili esej, a Nolit, časopis koji je izlazio u Berlinu, bio je boljševički list, i Bogdanović se sada mora prilagoditi svojim ljevičarstvom i političkim zaslugama. Bogdanović već tada zna, on to tada uostalom i piše, da će se Crnjanskom ta uloga koju je odlučio igrati gorko osvetiti ne pred vječnošću, nego već pred sutrašnjicom. Imao sam, kaže Bogdanović, iluziju o čovjeku, o kojoj sam se samoobmanuo, i imao sam iskrenu i duboku vjeru u moćan talenat koji je dao Čarnojeviča i Seobe, za koji nikada nisam mogao pretpostaviti da će praviti dijaloge o sreći da veledamama i da će jednom napisati „Kap španske krvi“, feljtonski roman na lutriju čitateljkama. Ovaj drugi Crnjanski ga, kaže Bogdanović, s nečuvenom žestinom optužuje da je korumpirani strani plaćenik u službi defetizma. Povodom polemike izlazi apel kojim kulturni radnici osuđuju tekst Crnjanskog, s potpisanih pedeset najpoznatijih imena. Poznanici ga preziru. Đorđe Jovanović, mladi nadrealista, u oči mu na ulici kaže da je potkazivač. A onda u literarnoj čaršiji odjekne neočekivana vijest: Vreme donosi članak u kojem piše da su se Bogdanović i Crnjanski pomirili. On se rukuju na slici, u redakciji Vremena. Tako se pokazalo kako je Crnjanski bio ustrajan i dosljedan, koliko je samo vjerovao u svoju misiju dekontaminacije od strane knjige!

No u nastavku života on ostaje sam, jer su ga stari prijatelji ostavili, i on je njih ostavio, u stalnim svađama, raznim razmiricama. Godine 1934., iste godine kad je aktuelan Krležin Danas, Crnjanski objavljuje svoj glasoviti tekst „Oklevetani rat“. Rat je, kaže, bezrazložno proglašen životinjskim, niskim, idiotskim. Rasuta je ogromna propaganda ismijavanja i pljuvanja protiv militarističkih ideja i principa, protiv vojske. Oni koji su bili u ratu, i ležali među mrtvima, znaju da je rat veličanstven i da nema višeg momenta, nikada ga nije bilo u životu, od učešća ljudskog u bitki. Što je najstrašnije, rat postaje sve fantastičniji i, ma kako to grozno zvučalo, sve ljepši. Rat u mojim očima, kaže, izgleda kao jedna svijetla, vječna zvijezda u noći pred nama. Rat je bio jedini način sjedinjenja naših naroda kojim smo samo mogli ići. Je li ovo ponovo ironija? Dakako da ima tu i hotimičnog pretjerivanja, da je to ponovo ona Crnjanskijeva etička negacija u srcu jednog etičkog imperativa, no tu nije samo to. To je prije svega jedna provokacija, jedno svjesno oponiranje, jedno izazivanje ciljanih, svojih prijatelja, koji više nisu imali vremena gonetati i tumačiti njegovo djelo. Reakcija marksista-pacifista je ponovo burna, onaj koji se odmah prepoznao, Krleža, promptno mu odgovara u Danasu, likvidirajući ga jednom jedinom rečenicom: „Kad bi iz tehničkih razloga bilo moguće, trebalo bi preštampati čitav ciklus Vidovdanskih pesama g. M. Crnjanskog da se tome gospodinu već jedanput objasni kako je njegova današnja pobuna protiv sebe sam napor jalov i uzaludan i kako on puca danas iz svog browninga po svojoj vlastitoj slici što se odrazuje u ogledalu njegove najintimnije lirike.“ Crnjanski se, međutim, ne predaje, u svom odgovoru „Miroslav Krleža kao pacifist“ tumači svoju poeziju kao nimalo defetističku, on tu kaže je to samo u pitanju jedan paroksistički krik mladog čovjeka na mržnju i otpor protivniku. Pišući godinama kasnije o svemu, Marko Ristić će tumačiti taj put koji će dovesti Crnjanskog na pozicije potpune moralne, intelektualne i umjetničke samonegacije, zatiranja onog najboljeg u sebi, lirskog i defetističkog, umornog, bezbrižnog, lakog i nežnog. Ristić opisuje, kako je u tim godinama Crnjanski dao izraditi jedan gumeni pečat, s natpisom „ćesarev“, koji se u antologijama pažljivo udarao u njegovoj Vojničkoj pjesmi, po sredini drugog stiha prve i posljednje strofe, preko riječi „Dušanov“, da bi se stihovi: „Nisam ja za srebro ni za zlato plakao,
niti za Dušanov sjaj“ – malo popravili na bolje! Crnjanski se u tim godinama boji da bi mu ti stihovi mogli naškoditi s obzirom na publiku koju želi osvojiti. Ristić će, ipak, ostati dosljedan u negaciji Crnjanskog do kraja. Godine 1954. objavljuje esej Tri mrtva pjesnika: treći mrtvi pjesnik je Crnjanski, iako je on živ, u Londonu. Je li put svakog nihilizma, pita se Ristić, taj besmisleni put u jad razuma, u fašističko bespuće? Ristić vjeruje da je Crnjanski kao pjesnik usahnuo, kao što je usahnuo potok njegove lirike. Čudni su i žalosni putevi ambicije, sujete, sebeljublja, snobizma, karijerizma. Crnjanski je rekao, vjeruje Ristić, sve što je imao, iscrpio je dosad svu svoju poetsku poruku, otpjevavši, kao dijete rata, svoju melanholičnu kantilenu razočaranog defetiste i sentimentalnog anarhiste. Crnjanski je bio čovjek osjećanja, naslućivanja, evokacija i invokacija, i kako čitavo njegovo pjesničko biće nije bilo organizovano na idejnoj bazi nego na afektivnoj i temperamentnoj, onog dana kada je idejama htio da zamijeni svoje mutne simbole i kada je prestao sanjati galicijske topove, pravog pjesnika zamijenio je loš novinar. Godinama kasnije, nakon što se Crnjanski vrati u Jugoslaviju, poslije Hiperborejaca, i Drugih Seoba, i Lamenta nad Beogradom, Ristić će izjaviti, dosljedno, da nema potrebu ono što je rekao, to da je Crnjanski je mrtav pjesnik, podvrgnuti bilo kakvoj reviziji. Ristić ostaje, dakle, pri svom stavu godinama se ustremljujući na Crnjanskog, progoneći ga cijelog života onako kako se samo mladalačka zabluda može progoniti.

Nakon tog sukoba oko „Oklevetanog rata“ Crnjanski još jače i ustrajnije nastavlja srljati u svetoslavje i karađorđevijanstvo. On želi ostati sebi dosljedan unatoč svima. Krajem 1934. godine objavljuje knjigu u Svetom Savi. On tada piše i bedekere o plažama Jadrana. On želi, kaže, vratiti sjaj političke ideologije toj literarnoj legendi, kao i našim plažama, on vraća oreol ideologiji u kojoj je sve unutra, iskustvo, ljubav za mase, ali i statički pojmovi morala i najvišeg zakona terora. Sveti Sava je najdragocjeniji zato što se pod silinom njegovog dejstva Crkva čisti od svega tuđinskog. O Svetom Savi će nastaviti pisati i u Idejama, protiv jednog materijalističkog samozadovoljstva koje misli da ničeg nije bilo prije njega, koje ništa ne zna o tome kolika se iracionalna snaga čuva u tom svetom pepelu srpstva! U časopisu „Ideje“ on će zapravo široko istaknuti svoju nacionalističku ekstazu, ponesen tom neviđenom želju da oponira Krleži, Ristiću, Bogdanoviću, i to će mu se kasnije isplatiti, karijeristički. On tamo, naprimjer, kao glavni urednik, piše najeklatantnije fraze o viteškom kralju Aleksandru I Ujedinitelju koji je mrtav, ali besmrtnost njegova ostaje u ideji jedne države od Strumice do Alpa. Njegova snaga, kaže, tek će se osjetiti! Nažalost, ističe, srpski šovinizam ne postoji! Već godinama, trubi Crnjanski, u našem društvu neko vrši sabotažu svega što je državno, a u intelektualnim krugovima svega što je nacionalno! Naša nacija se širi po našim pjesmama, po planinama i zabrežjima, čežnjama! Logičan je povratak srpstvu, kao osnovi novog rada! Pacifistička ideja i proklamacija, poslije rata, samo je obmana i samoobmana! Našem narodu ne treba niko soliti pamet o strahotama rata i o blagodatima mira, to ne vidi samo onaj koji nema stida. Bogataška djeca igraju se komunizma! Osigurani u svojim skupim domovima, ti komsalonci ostaju dosljedni sebi, jer oduvijek glavna crta te bogataške djece – bila da se nekažnjeno igraju mangupa! Ona ne stupaju u istinske komunističke organizacije gdje se pati i strada, već tamo ostavljaju svoje kolege iz siromašnijih porodica. Naravno, ovdje prije svega Crnjanski udara Ristića i Koču Popovića, nadrealiste, koji su potjecali iz bogatih građanskih porodica. Njegove ideje su se kasnije isplatile. Konačno, nakon mnogo truda, Ministarstvo vanjskih poslova ga postavlja za dopisnika V položajne grupe Centralnog presbiroa u Berlinu. – Teškoće materijalne prirode, u životu profesora i novinara, i u to doba, kao i hajka mojih literarnih protivnika, natjerali su me, kaže Crnjanski, da napustim književni rad i odem u inostranstvo, kao ataše za štampu.

– Ja sada znam šta ćete vi, kao menadžeri fondova, reći da je Crnjanski jedan fašist kojeg treba likvidirati u nekom seminaru kulturalnih studija! To je prevrtljiv čovjek s kojim se ni u crkvu ne ide. Njegova misao je opasna, nacionalistička. Trebalo bi to zatrijeti, to je reakcionarno! Hoćete li da nam se ponove novi genocidi i ratne tragedije? – Koga bi mu, pitamo, trebalo onda supostaviti? Ko je onda taj svetac? – Evo, naprimjer, kažu, Ivo Andrić. On je danas tako interkulturan. Pročitajte samo šta je napisao g. Ivan Lovrenović: Andrić je veliki pisac Svebosne!

Na tom provincijalnom voziću Ideja, piše Koča Popović, mašinovođa je imao elegantan skijaški dres, i bio pun oduševljenja. Počasni putnik bio je g. Milan Rakić i držao se relativno dobro. Gđa Isidora Sekulić i g. Todor Manojlović smatrali su da njihove karte očigledno spadaju u spavaća kola Orijent Ekspresa, a ne u ovaj lokalni pilićar. Samo se g. Vinaver otpočetka bio snašao: dali su mu odmah trubicu, proglasili za konduktera, i dozvolili mu (pošto ih je ubijedio da se tako radi u Berlinu) da trubi do mile volje. No u taj vozić Ideja neko se tiho ukrcao, otvorio svoju otmjenu diplomatsku valizu, predao djelić svojih Razgovora sa Gojom i izašao već na narednoj stanici. Bio je to g. Ivo Andrić. Smireno služivši u diplomaciju već od 1920., Andrić se drži po strani od našeg književnog života, kao u sjenci. On, kaže, ne voli da se o njemu piše, on želi da se gledaju samo njegova djela, ne bi se trebalo interesovati za njega kao čovjeka, trebalo bi se zanimati samo za njegove knjige, i to nije čudno, ni na sekund. To je bio jedan primjeran činovnik, piše njegov konzul 1924. u jednoj preporuci, on je marljivim radom stekao opsežno stručno zvanje, on jako dobro poznaje organizaciju državne uprave. Svojom rijetkom inteligencijom, svestranom naobrazbom, otmjenim vaspitanjem, umiljatim ophođenjem sa strankama, ozbiljnim i čestitim karakterom, poznavanjem srpskog, francuskog, njemačkog i italijanskog jezika, čvrstom voljom za rad, g. Andrić pruža najbolje garancije da će s vremenom postati odličan činovnik, koji može da bude samo na diku konzularnoj struci, a na korist državi i našem narodu! Godine 1926. na prijedlog Bogdana Popovića on se prima za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a 1939. on je već redovni član. Njegova prva knjiga dočekana je blagonaklono, jedino je njega kritika poštedila maltretmana od svih poslijeratnih. To su bili stihovi religiozne inspiracije kojih se Andrić kasnije odrekao. Neko je Milanu Bogdanoviću rekao da je Andrić tom prvom knjigom uspio zadobiti i simpatije šiparica. Crnjanski mu, s blagom ironijom, piše da ga stalno na ulici zasreću djevojke i pitaju ko je taj pisac Ex ponta. Odbolovavši robiju u ranim dvadesetim godinama, što ga je umalo koštalo života budući tuberkulozan, ostavši bez igdje ikoga, Andrić u diplomaciji u Rimu otkriva Gvičardinija i Makijavelija, i odluči više nikad ništa izravno ne progovoriti protiv vlasti, on će je, kao intelektualac, u nastavku svagda samo hvaliti. O njegovom angažmanu će godinama nakon toga biti zazorno uopšte pričati. Jedino Krleža stalno upozorava da bi se njegova služba trebala opisati i valorizovati isto kao ona Crnjanskog, da nema velike razlike među njima, da se o tome ne bi trebalo šutjeti. Nisam samo ja angažovan, kaže Krleža, angažovana su bila i druga dvojica kolega, samo na drugim stranama. Marko Ristić svjedoči da je Andrić, u toku odmora, u Vrnjačkoj banji, svakog 6. septembra konvencionalno oblačio odijelo i odlazio u crkvu, na rođendan kralja Petra II, za sretan i dug život kraljev. Srevši se s Andrićem u Ljubljani, Vidmar će mu se požaliti na to kako se slovenački jezik potiskuje, kako se djeci nameće samo srpski jezik, i Andrić ga uvjerava da će se zauzeti da se stanje popravi. Onda odlazi u Beograd i upozorava nadležne da Vidmara i njegove istomišljenike što prije treba pohapsiti. On svih tih godina vjeruje u svoju službu odano služeći državi i nadređenim. Uvijek šutljiv, uvijek distanciran, ako bi se njega pitalo, nijedna polemika u našoj književnosti se ne bi razbuktala. Jedan novinar koji će s njim boraviti pred kraj života primijetiće sveopštu smirenost čula koja skladno, kao po dogovoru, prelaze na njegovo lice. To jeste ono što je ljude, kaže, privlačilo Andriću, kao što je to s prodoran pogled Krležin, ili gest Crnjanskog. Ništa ne prepustiti slučaju, svesti i strast na razumnu mjeru i u najsitnijim pojedinostima, u svemu tražiti čovječnost. On neprestano pomaže svojim starijim kolegama, Dučiću i Vojnoviču, naprimjer, on im se uvijek pažljivo nalazi pri ruci. Pogledajte recimo šta Krleža misli o Vojnoviću u svojim polemikama! Vojnović je tipično jalov. Živeći ne znamo koliko godina (kao gavran), on nije napisao gotovo ništa. Crnjanski će pak reći da je Duka, Dučić, išao na poklonjenje Dučeu, noseći mu na poklon Miroslavljevo evangelije, da ga odobrovolji glede naše zemlje. Upravo je Dučić, zajedno sa Alaupovićem, Andrića poučavao činovničkoj karijeri i diplomaciji, a manirima Milana Rakića Andrić se do kraja života divio. „S kakvom je on gospodstvenošću pozdravljao prijatelje i poznanike na ulici. Priznaću vam da sam pokušavao da podražavam bar nešto od njegovih manira.“ Andrić će se pomiriti sa činjenicom da biti pjesnik znači nemati svoga mjesta u postojećem svijetu, to znači biti među onim ljudima koji nisu našli svoga mjesta ili su ga izgubili, to znači biti izvan zakona, asket u višem smislu riječi, osuđen da natčovječanskim naporima dopunjuje viši red. Crnjanski, kao pjesnik, do kraja se neće pomiriti sa tim izgubljenim mjestom u životu, neće ni Krleža. Jedino Andrić hoće, ali ne kao asketa već kao diplomata, i zato se kaže da je on kao neki istočnjački mudrac. Biti kao bog: ostati netaknut usred požara, proći kao Dante kroz pakao, okrenut ćutanju, geslo je mladog Andrića. On neće ni u jednom trenutku žrtvovati taj svoj mir. Tako će naprimjer, pod pseudonimom Patriusa, 1938. i 1939. godine sarađivati u časopisu „XX vijek“ Milana Stojadinovića, a u jednom članku iz 1939. će napisati da, blagodareći sjajnoj vanjskoj politici tog gospodina ministra, naš narod može mirno dočekati Njemačku na svojim granicama. Te pisanije su bile njegova patriotska dužnost! U miru i sigurnosti, Andrić je htio da stvara, i bio je spreman na sve u to ime, on će već 1937. postati Stojadinovićev pomoćnik. Ministar je stalno insistirao da Andrić stilizuje diplomatske note, i kažu da je uživao čitajući ih u andrićevskoj stilskoj besprijekornosti. Godine 1939. Andrić će napisati diplomatski elaborat o podjeli Albanije, izrazivši jedno mišljenje koje je bio stav ministra vanjskih poslova Stojadinovića i kraljevske vlade. Na njegov nagovor Isidora Sekulić će odbiti prijedlog Zogovića i Vojislava Vučkovića da održi predavanje o Servantesu na jednoj književnoj večeri koje je organizovalo antifašističko Udruženje naučnika, umjetnika i pisaca. Vaša priredba, gospodine, jeste možebitno finansirana parama španske republike. Moj prijatelj Ivo Andrić mi je to saopštio, on radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Kada nakon 1945. godine dođu komunisti na vlast, Ristić i Zogović će mu štampati i dva i tri romana, a on će ubrzo postati predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Otkud takav odnos prema ambasadoru kneza Pavla kod Hitlera? Prema najvišem činovniku u Ministarstvu vanjskih poslova koji je do pred sami rat sarađivao sa fašistima. Kažu da je komunističke simpatije najprije stekao odbivši u ratu potpisati proglas protiv partizana u okupiranom Beogradu. Nakon što je činovnik došao sa pozivom na njegova vrata, on lično mu je odvratio da g. Andrić nije kod kuće. Činovnik ga je, međutim, prepoznao, i to mu rekao. Prenesite onda gospodinu ministru da mu je Andrić poručio da nije kod kuće! Zatim je hitro otputovao u banje. Prvi put se vidjevši s njim nakon rata, Đilas i Zogović, kao kultur-vladari tog perioda, ostali su šokirani nakon što je Andrić izvadio iz svoje torbe njihove dvije knjižice zamolivši ih da mu ih potpišu. Nakon toga donijeće im jednu priču na uređivanje, na ogorčenje Isidore Sekulić koju više nikada nije udostojio te časti. Ja pružam sada most, kaže Zogoviću, prema vama: pomozite mi u tome! Nakon rata promptno objavljuje dva teksta o partizanskim memoarima, a piše i reportažu o rudarima iz brezanskog rudnika. Andrić nakon rata postaje počasni član Matice, dobija državnu nagradu FNRJ, odlazi kao predstavnik u delegacijama književnika, dobija ordene zasluga za narod, postaje spoljni saradnik katedri za jugoslovenske književnosti, dobija Nobelovu nagradu, Josip Broz Tito mu lično uručuje Orden republike sa zlatnim vijencem! Tek nakon rata on je čak u boljem položaju i od Krleže koji se dvadeset godina borio za tu državu, dok je Andrić godinama bio na suprotnoj strani: sveskaši, ponajprije Đilas, nisu Krleži mogli oprostiti sukob na književnoj ljevici iz 1939., Đilas mu čak saopštava da bi ga lično strijeljao da je došao u partizane prije 1942., a jedno vrijeme tek nakon rata odbija štampati njegova djela kao bespotrebna socijalističkom društvu, izbacuje njegove knjige iz sindikalnih biblioteka i skida njegove predstave sa repertoara. To neće prestati sve dok Tito ne kaže da je polemika sa Krležom završena, i da je Krleža najzaslužniji, intelektualno, za komunistički pokret u Jugoslaviji. Šta je u tim godinama sa Crnjanskim? On nije bio tako uspješan u diplomatiji kao Andrić. Našavši se u Berlinu, u službi kod poslanika Balugdžića, on će odmah biti razočaran, željeće da djela, da radi politički, ali biće onemogućen. Ovdje, kaže mu Balugdžić širokogrudo, nećeš imati nikakvog posla. Pjesnici nisu ni za kakav posao. Šta bi ti htio? Pa ti si dodijeljen za kulturnu propagandu. Pjesnici ovdje ima samo da pjevaju. Crnjanski će se međutim u tim godinama neprestano nametati. Krajem tridesetih godina i on će tijesno sarađivati sa Milanom Stojadinovićem stalno mu povjerljivo upućuje neke izvještaje. Kažu da je ustrajno i dalje pisao za Vreme jer je to bio Stojadinovićev (drugi) omiljeni časopis. Objavio je nekoliko izvještaja sa španskog ratišta pišući s pijetetom o fašističkom generalu Franku. Objavljuje još jedan bedeker, sada o Beogradu. Ustrajno šuti, sve od prvih Seoba, deset godina. Ja sada, piše Kašaninu, želim da šutim i ne pišem ništa. Uvijek sam želio da vodim akciju. Sudbina je htjela da postanem izvještač i posmatrač. Prebacuju ga na službu u Rim, tamo živi mirno, i svaki dan je isti, prijepodne je u vili Borgeze, na poslu, potom izlazi na ručak, šeta do Španskog trga, do omiljene knjižare, a onda odlazi do poslastičarnice na kafu i kolače. Proputovao je Skandinavijom, i Španijom, i sada mu dolaze pisma s tim dalekih putovanja: piše mu neka Španjolka iz Salamanke, jedna Dankinja iz Orhasa, i neke dvije Šveđanke. Čini mi se da je u Rimu došao na svoje, galantno, nakon one bolnog irgatovanja u Vremenu i Idejama. Nakon onih višegodišnjih radova! Crnjanski je u tim godinama osjećao da se mora pomaknuti. Da je ostao vjeran svom provincijalnom profesorskom poslu, da je ostao smiren u toj izdvojenosti, izdao bi onu logiku svog književnog razvoja: permanentno kretanje, stalnu promjenu, otkrivanje novoga! Tada on ne bi bio Miloš Crnjanski, nego neki Momčilo Nastasijević ili Nedžad Ibrišimović. Da je ostao, zarobljen, u onoj pančevačkoj ili beogradskoj gimnaziji – nikada ne bi nastali ni Hiperborejci, ni druge Seobe, ni Roman o Londonu! Pa, ako hoćete, ne bi bilo ni Stražilova, Finisterea ili Ljubavi u Toskani, nastalih na impuls jednog višemjesečnog, studijskog putovanja po Evropi. Nikada ne bi nastalo, da rimskom sinekurom, da diplomacijom, da skandinavskim putovanjima nije bilo omogućeno a vladinim novcem finansirano, ono čudestveno, sumatraističko, spajanje u Hiperborejcima, kao literarna novost, nekih polarnih predjela i Mikelanđelovog kubeta, ne bi bilo one blistave analogije između prizora u kojem polarna medvjedica ljubi svoje mladunče i Mikelanđelove slike na kojoj Bogorodica slično ljubi svoje čedo. Ne bismo imali kod Crnjanskog proživljene one rimska ćaskanja s diplomatama o Kardučiju, Tassu, Marcijalu, koje je on prenio kao dokono ubijanje vremena prije nego počne ljudožderska gozba Drugog svjetskog rata. Ne bi bilo one začudnosti Crnjanskog koji hoda Rimom svima pričajući o nekim ledenim glečerima, o njihovom survavanju na Špicbergenu. Toliko toga novog bi izostalo iz naše književnosti!

Početkom Drugog svjetskog rata – Crnjanski bježi iz Rima u Madrid, gdje ga dočekuje Dučić, zatim u Lisabon, pa u London. Tamo radi u emigrantskoj vladi, i toku rata ne piše ništa: ne pjeva se, kaže, u kući mrtvaca! On je bio u Berlinu, on je bio u Rimu, on je službovao i u Londonu, kratko, a onda, nakon rata, radi u jednoj obućarskoj radnji, i misli na samoubistvo. Surađuje s nekim ekonomskim časopisom Milana Stojadinovića u Buenos Airesu. U Jugoslaviju su od njega napravili čudovište. Zogović je već 1946. u zbirku „Na poprištu“ preštampao svoj pamflet protiv Ideja, i to je bio dovoljan znak kako se odnositi prema Crnjanskom. U antologiji jugoslovenske poezije iz 1949. godine Crnjanski izostaje; on je mrtav, ponavlja Ristić. Tek krajem pedesetih godina on će ponovo biti objavljivan. Emigracija u Londonu u tom vremenu plete protiv Crnjanskog, praveći intrige, prijeti mu što izbjegava suradnju sa njima. Ni riječju ni gestom Crnjanski se ne uključuje u tu suradnju. U emigrantskim jugoslovenskim listovima po Čikagu, Londonu, Minhenu napadaju ga zbog lojalnosti jugoslovenskom režimu, optužuju ga za saradnju sa Udbom. Crnjanski razvija fobije, obuzima ga paranoja, boji se da će biti otrovan. Do kraja života će piti samo flaširanu vodu. U šetnju odlazi naizmjenično sa ženom, boji se da će neko provaliti i pokrati spise. Povratak u Jugoslaviju 1965. godine počeo je strahom, podozrenjem, a poantiran je oduševljenjem – „Novi Beograd izgleda kao Njujork, i policija nije na svakom koraku“ – mladi pisci mu dolaze u hotel na poklonjenje, daje intervjue svaki drugi dan. Crnjanski se u svome djelu još jednom obračunava sa samim sobom. U Embahadama on objašnjava, kao pravi lakirovčik, da je u diplomatsku službu otišao bez naročite želje i nekog cilja, iz materijalnih razloga, bio sam, kaže, mlad i velika budala. Niti sam to tražio, niti sam to želio. A, ponavljam, isto tako bih otišao i u Moskvu, ja sam uvijek bio radoznao. – Ponovo ironizira, sada prema samom sebi, uz onu jaka moć autorefleksije. Otišao bi kaže i u Moskvu, kao Krleža, otišao bi u Moskvu tridesetih godina, na vrhuncu terora, s kompletom Ideja u torbi. – U to doba sam sve i svakoga posmatrao sa nacionalističkog stanovišta, to više, kaže, nije moje uvjerenje. To nije moje uvjerenje! – Jeste li možda čuli da docent-doktori i dandanas Crnjanskog poimaju kao nekog nacionalistu, kao da je umro, kao da nije ništa više objavio ni rekao nakon Ideja? Oni su izgleda shvatili Ristića doslovno! Oni misle da je Crnjanski umro nakon Ideja. Crnjanski je opet dotukao samog sebe, kao najvećeg neprijatelja, i to se vidi i u njegovoj Knjizi o Mikelanđelu. Ja držim, kaže, do onoga što je Mikelanđelo rekao o Papi: Papa je moja meduza, a zna se šta je Meduza. Kosa joj je gnijezdo zmija, a pogled skameni svakoga. To je mecena, to je diplomacija. Crnjanski stalno naglašava da je Mikelanđelo prije svega radnik, kamenorezac, on se nikada nije osjećao kao neki grof, osim u umjetnosti. Neko će zbog ovoga, kaže opet samom sebi podsmješljivo, pomisliti da je Crnjanski SKOJ-evac! Slično Mikelanđela uobličava i Krleža u svojoj drami iz 1919. U Knjizi o Mikelanđelu Crnjanski kao da samog sebe, svoje godine uspjeha i gizdelinstva, vidi kao nekog drugog, kao Rafaela, ulizicu i miljenika, koji je u stalnom sukobu sa koleričnim melanholikom Mikelanđelom. Crnjanski je neblagonaklon tom Rafaelu! Jasno je da su u Crnjanskom, u njegovom književnom razvoju, bili obojica, i Rafael i Mikelanđelo, i kad god bi on bio blizak samo s jednim od njih – čeznuo je za drugim, zazivao je onog drugog, i u toj grčevitosti odmotalo se cijelo njegovo djelo! Šezdesetih godina Crnjanski se oduševljava kritikama mladog Nikole Miloševića, prije svega zato što on ističe intelektualnu i filozofsku stranu njegova djela. Ta me dimenzija, piše Miloševiću, u posljednje vrijeme jedino interesuje. To što ste vi napisali je najozbiljnije što sam ja pročitao o svojim romanima. – Moj siromah Sibe Miličić imao je običaj da kaže u ono vreme kako ja imam veliki temperamenat, a on – on ima intelekt. Ja sam smeškao. A kada je naša sadašnja kritika Nikole Miloševića, Džadžića i drugih, počela da iznosi intelektualnu, filozofsku stranu u mojim delima, ja sam se opet smeškao. – Ko je zapravo rekao da Crnjanski ima veliki temperament a nema intelekt? Miličić? Jeste li sigurni? „Crnjanski nije bio čovek misli nego osećanja, naslućivanja, evokacija i invokacija, i kako čitavo njegovo pesničko biće nije bilo organizovano na idejnoj bazi nego na afektivnoj i temperamentnoj…“ Ko je ovo napisao? Marko Ristić, u Krležinoj enciklopediji 1957. godine, pod odrednicom Miloš Crnjanski. Crnjanski se opet raspravlja s Ristićem, decentno, on godinama ima tu potrebu uvažavati i isticati sopstveni intelekt, on podastire nalaze najnovije kritike da njegova djela ipak imaju intelektualnu i filozofsku stranu. On izgleda prati sve, i iz Londona, što je Ristić u međuvremenu pisao o njemu. On godinama smišlja kako odgovoriti Ristiću. – Ja sam napisao Roman o Londonu, kaže Crnjanski u jednom intervjuu, samo da Marku Ristiću dokažem da sam živ! Ristić je ostao dosljedan i nikada svoj stav nije podvrgnuo reviziji: nakon Ideja Crnjanski je za njega, kao pjesnik, mrtav. Ristiću nije bilo važno ko je napisao Lament nad Beogradom. U trenutku kada se Crnjanski vraća u zemlju, svi ljudi s kojima je polemisao tridesetih godina, na visokim su političkim položajima, ugledni članovi jugoslovenskog društva, moćni: i Ristić, i Koča Popović, i Krleža, i Bogdanović. Svi oni su glavni ljudi u pitanjima kulture. Navodno se Crnjanski najviše bojao Krleže, i prije nego se vratio došli su izaslanici da pitaju ima li Krleža nešto protiv. – Neka se starac, rekao je Krleža, vrati svojoj kući! Među tim uglednicima u jugoslovenskom društvu je i njegov suputnik, kolega iz diplomacije, Andrić. Ponovo na visokim funcijama, sada u komunističkom režimu. On su se već jednom sreli u Londonu, Andrić je navratio budući u službenoj posjeti. – Ivo je srećan čovek. Uvek ga prati sreća. Imao je lepu karijeru, lepe žene, uvek dobre prihode… Bio je ovde u ovoj sobi, tu je sedeo, razgledao sobu, pitao nas svašta, malo govorio o zemlji i ljudima, više o literaturi, a onda pogledao u sat: treba da ide. Neko ga čeka, reče, u ambasadi. Ustvari, pazio je na protokol. Uvek je takav bio: red, pažnja, ceremonije, pravi diplomata od karijere. –

Andrić je kod nas najgrađanskiji pisac, pa čak i danas, on je najeklatantniji reprezentant toga životnog stila, te tradicije, takve literature. On se uspio izgraditi u tome smislu, iako nije potekao iz građanskog miljea. Vidjeli smo maloprije da je on u prvim svojim knjigama upravo krenuo kao idealistički individualist, koji će se uzdignuti samoizgrađivanjem i samoostvarenjem. Andrić se u svojim dvadesetim godinama konstantno oslanja na humanost građanskog staleža, on u prvim godinama iza 1920. godine vjeruje u svoje mirno diplomatsko obrazovanje. On uspostavlja učtive odnose sa čuvarima svih mogućih tradicija! Čak i u posljednjim godinama, u razgovorima sa Ljubom Jandrićem, stalno iskazuje svoje svoju djetinjsku i očinsku dobroćudnost prema svemu ljudskom, kao neki pokoran čovjek i starješina kuće, oprezan, nepovjerljiv, uporan, štedljiv. Nije čudo da su Ristić, Zogović i drugi komunisti računali na njega u kulturnom posleništvu, u novom izgrađivanju države, tek nakon rata: bio je to jednostavno jedan čovjek na kojeg se moglo osloniti. Andrić sa svojim intervjuistima često govori i o običnim ljudskim stvarima, brine se za njihovo zdravlje, kao savjetodavac u jelu i piću. Pored svoje zakopčanosti, on im nastoji pedagoški utuviti u glavu neke stvari. On ostaje prijatelj ljudi, uprkos tome što nema veliko mišljenje o životu, prisnoljudski, kulturno. Prilježan, on veliča svaki minut: sve započeto se mora dovršiti, pa makar nakon trideset godina, sve se mora iskoristiti i naplatiti. Došavši u posjetu prijatelju nakon dvadeset godina, treba ustati i pozdraviti se kad istekne vrijeme, po protokolu, dobroćudno i blagonaklono. Andrić vjeruje u literaturu; sve prolazi, samo zapisano ostaje, zapiši pa će i Bog pamtiti. Umjetnost na kraju ipak pruža ono što je zdravo, ono što afirmira život, ugodno. Vrlina i razum su, u svojoj strogosti, stubovi ovog našeg svijeta! On, kao ljubitelj Getea, godinama će se u svojoj literaturi posvetiti izučavanju čovjeka, kao pravi student čovječanstva. Sve veliko vaspitava čim ga postanemo svjesni. – Krleža je otišao korak dalje od Andrića, on je krenuo iz jednog građanskijeg miljea, u prvim Krležinim literarnim godinama u Zagrebu se još uvijek itekako osjećaju tragovi te građanske epohe koja završava s krajem devetnaestog stoljeća. Možda zato nije čudno da se Krleža ranije izdignuo iz svega toga, kao sin građanstva, povjerovavši jako rano u velika oslobodilačka djela Ničea i Marksa. Andriću je tu građansku tradiciju valjalo tek usvojiti, u mukotrpnim godinama diplomatske službe, Krleža ju je već imao oko sebe i zato se mogao okrenuti blagonaklono svijetlim svjetovima budućnosti. U svojim borbama protiv larpurlartističke književnosti Vojnovića ili Domjanića, Rilkea ili Malarmea, Krleža se ustvari obrušava na građanski ideal privatno-ljudske jednostranosti i duševne sentimentalnosti, čije papirne cvjetove pjesnici lijepe kao frajlice po svojim spomenarima. On želi dognati i postvariti one svijetle vizije Kranjčevića, kao pjesnika i sanjara koji je propao kao baklja u tamnom bezdanu građanske epohe što se otvorio pod njegovim nogama. Krleža želi da pojedinac postane istovremeno i funkcija zajednice, u perivojima budućnosti svi ljudi će ispunjavati istinski ljudske zadatke, a u dvadeset i prvom vijeku čovjek postaje čovjeku čovjek. Njegovo oduševljenje socijalizmom jeste oduševljenje onoga sina građanstva koji je zakoračio u jedan poslijegrađanski svijet, sa svijetlim obzorima tehnologizacije pred sobom. To je ona blistava utopija koja će se stotinu godina ranije javiti i Geteu, tom najgrađanskijem piscu u svjetskoj književnosti, kao san. Organizovani svijet u budućnosti, vjeruje Krleža, oslobodiće svijet od patnji, kao jedan racionalni poredak, a tu su velike mogućnosti i sopstvenog oslobađanja. Tu negdje počinje i nadrealizam. Krleža, međutim, u stilu kao mišljenju ostaje raskidan između dvije epohe, i otud njegovo nepovjerenje prema nadrealizmu. Rekli smo maloprije da on u onom svom Izletu u Rusiju, u tom lefovskom žanru literature fakta, u pojedinim dionicama piše kao neki socijalistički Prust. On se nikada neće osloboditi individualističkih mjesta građanske kulture, i takav literarni i životni stil jeste jedan od uzroka sukoba na književnoj ljevici. Teza će u njegovom djelu godinama rušiti antitezu, i obrnuto, i u svakom njegovom zanosu će bdjeti ironija i groteska. Komesarima će smetati njegove stalne crne slutnje koje će se avetinjski javljati u onom što bude pisao, kako vrijeme bude odmicalo, kao vrane. Lasić kaže da uz svako Krležino „da“, ima i jedno „ali“. Otud dolazi gromkost onih paradoksa, persiflaža, groteske, pobijanja, polemike, izvrtanja, ismijavanja, svugdje tamo gdje su oni izostali kod Krleže, jamačno su ostale prazne stranice. Svu tu silnu energiju Krleža nikada ne okreće prema sebi, zato ona tako silno, kao jezovita rijeka, odnosi sve drugo. – Andrić, međutim, godinama ostaje smiren. On svagda više voli dovršiti započeto, nego začeti novi svijet! Njegova rečenica ustrajno tapka kroz njegova djela kao miran konj, nema tu nikada kasa, ni posrnuća. Pod sigurnom i vještom rukom kočijaša, otmjeno obučenog ala franca, s cilindrom, sa svojim soanjiranim diplomatskim obrtima u školovanom govoru pred bosanskim seljacima, ta rečenica godinama kaska vozeći za sobom tu neobičnu gospodsku evropsku kočiju Andrićeva djela preko bosanskih brda, nailazeći pored tih ćorkana, mustafamadžara, framarka, alihodža, alijađerzeleza, ibrisolaka, itd, koje pušta na momente, od priče do priče, unutra sa simpatijama i strogošću. Taj kočijaš će i njima, zbog pretjerivanja, strasti, nastranosti, samouništenja, pedagoški očitavati lekcije na jedan vrlo umjetnički način posjevši ih na plišano sjedište. Andrić će u tom imaginativnom putovanju bosanskim predjelima ostati i kad bude u Rimu, i u Madridu, i u Bukureštu, on će prosanjati svoj opus otvorenih očiju. On se neće mijenjati skoro nikako. Njegovi favoriti su i Šantić i Vuk Karadžić i Njegoš, on to nije govorio s ironijom! Ko je navikao na smirenost i strogost one rečenice u Aliji Đerzelezu iz 1920., može mirno prespavati preslušavši cijeli Andrićev opus, opčaran kao sanjar. Neće ga probuditi nijedan bijes, nikakva buka! Neće se tu nikada dogoditi ništa novo, neviđeno! Andrić je, u ritmu svoje rečenice, u svojim asocijacijama ostao jednak sebi, cijelim opusom. U njegovu mladu dušu se jako rano utisnuo starinski pečat narodne umotvorine, on ga je godinama samo cizelirao najboljim dlijetima iz kolekcije svjetske litarature, i zato tako ubjedljivo i postojano izgleda taj osobiti trag u njegovim djelima, on se nije mnogo istrošio ni nakon toliko vremena. U elegantni gospodski notes Andrić će ravnomjerno, godinama, lijepim rukopisom diplomate, zapisivati naša prezimena koja će koristiti za svoje likove. On je i strastveni sakupljač poslovica! Naravno da je sve ovo samo moj utisak, ja ne pretendujem ni na kakvu naučnost ili objektivnost. Ja ne želim da se vi sada složite sa mnom! Ja također ne želim reći ni da je Andrić možda neki Jergović, pa da mu se iz sigurnih dizgina taj mirni pitomi konj rečenice najednom otme i neučtivo se uhvati u narodno kolo drugih riječi, zaigravši uz podvriskivanja, zvižduke, poštapalice, uzrečice, njištanje, otmjeno i skladno kako to samo konj može zaigrati u kolu među ljudima. Ja, dakle, neću reći da je Andrić jednak Jergoviću, ja ga ne poredim s njim, kao naši naučnici, jer neću pominjati Jergovića sada kad govorim o jednom piscu kakvih mi nismo mnogo imali, o tom najvećem i najvještijem rezbaru naše literature! Njemu je ipak uspjelo sve ono što je Jergović pokušao samo imitirati, ponoviti godinama kasnije. Nego hoću samo reći da nije neobično, čudno, nimalo, da je Andrić ovako široko nasljedovan danas, u jednoj hiperprodukciji andrićevaca i andrićologa, tako prisutan na godišnjicama, izložbama, uvodnim riječima, na kongresima i u kafanama, na akademijama i redakcijama, najčitaniji od svih naših klasika, hvaljen i poštovan, citiran, i od nacionalista, i interkulturalista, i marksista, i alternativaca, od pisaca i akademaca, kritičkih intelektualaca i nacionalnih pisaca, novinara i naučnika, urednika i čitalaca. Jedino su možda Bošnjaci, to jest bošnjački nacional-naučnici, jedno vrijeme bili posumnjali u njegovu vrijednost i dosljednost, ali i oni u zadnje vrijeme sve slabije, mnogi se posipaju pepelom po glavi, sve češće hvaleći njegov dotjerani i nenadmašnji registar pripovjedačke Bosne, i možda je to bošnjaštvo sada neki mračni gen i ove moje sumnje. S tim se nikada ne zna! Andrićeva svekorektnost se jednom ipak morala isplatiti. Nama je njegova književnost danas pomalo odbojna, daleka, pa i dosadna, ne samo zbog njegova uvijek očekivanog ponarodnjenog jezika i ritma, njegovog blagog senzibiliteta, nego pogotovo zbog njih! Danas ga pokušava oponašati sve od naših pisaca što voli ovu zemlju, i ovaj narod, pa i Bošnjaci, i zato je govorni stil bosanskog čovjeka, ovjenčan Nobelom, postao stilska svetinja kojoj se nevješti klanjaju do zemljice. Bilo bi dobro da oni stvarno prihvate ono da je u ćutanju mudrost, pa da zašute jednom zauvijek! Andrić je do kraja života ostao pun poštovanja prema govoru našeg nepismenog običnog čovjeka: Kakvo je to, kaže, bogatstvo izraza! Bilježio sam i proučavao trudeći se da bar našto preuzmem od mudrosti našeg svijeta! Andriću je to uspjelo, njegovo djelo stvarno tanano pogađa neku žicu u našem čovjeku. Senzibilitet njegove literature i odmjerenost intelektualnog stila blizak je i drag mnogim u našoj literarnoj čaršiji danas, tako i toliko da ga često oponašaju mnogi, svi od naprimjer bezazlenog Muharema Bazdulja, preko gospodina Ivana Lovrenovića, pa sve do žovijalnog Nenada Veličkovića. Izgleda da su taj ideal samozatajnosti i mudrosti u književnom životu, ta prilježnost i odgovornost dobrog građanina, blagonaklona bliskost sa čitaocem, susretljiva jednostavnost stila, svagdašnja praktičnost u svakodnevnici, obazriva urednost u poslovima, decentna ljubaznost prema kolegama, etička strogost vrline, rad, red, mjera, disciplina discipulusa – hipnotički djelovali na razne, kao onaj uspavljujući uredni ritam Andrićeve rečenice!

Kod Crnjanskog, međutim, volim onu nesigurnost, nemjeru, odricanja, široku sumnju, nerad, protivrječnosti, razdiranja, indiferentnost, problematičnost, jad i zloćudnost. Dobra je ustvari ta njegova problematična nečitkost, to da se njegovom djelu i intelektualizmu ne može govoriti jednostavno. Njegovo se djelo ne da interpretirati, etički, tako lako, kao na nekoj katedri. Kad taj pisac nije uspio samog sebe dotući, mislim da njegovo djelo više nikad niko neće zatrti! Ni da se sada ustremi na njega trideset odsjeka za književnost! Na kraju, pred smrt, njemu će ipak uspjeti da dokrajči i sebe samog, svoje tijelo, odbijavši, kao neki lirski Mikelanđelo, da uzima hranu i vodu. Zbog svoje političke ishitrenosti i prevrtljivosti navukao je i onih nekoliko paranoja. – Doktorka, nemojte više da me mučite, kad čovjek više ne može da radi, ne treba ni da živi! Treba pogledati, nasuprot smirenosti Andrićeve, onu razbacanost u Crnjanskijevoj rečenici, onaj suludi melodični nered: nakon svake druge riječi tu paranoično stoji zarez, svaka treća riječ tu je istaknuta, rečenica je eliptično izlomljena, kao varijacija nekog sveprisutnog refrena, nikad dorečenog, prilozi su parcelirani unedogled i pomjereni često na kraj rečenice, decentno. Crnjanskijeva rečenica potresa i uznemiruje, tjera na odgonetanje. Čak i najveći postmoderni jugoslovenski pisci su doživljali traumu čitajući Crnjanskog, kao da su se vozili po ka-ll-drrr-mmi. Ta je groznica ostalo nenaslijeđena na našem jeziku, kao da nikada ta tahikardija nije bila obuzela našu rečenicu. Krleža je naravno svojim tužnim bjesništvom, svojim neurasteničnim hučnim strmoglavljivanjima u suludom redanju riječi, u uspostavljanju krajnosti i njhovoj borbi na poprištu rečenice, mnogo bliži tim Crnjanskijevim ništenjima racionalnog, mnogo inovativniji od trezvenog Andrića. Da je srklet kuvet, kako bi rekao Andrić, bio bi ibret! Crnjanski često govori šaljivo na Andrićev račun, citira ga pripisujući mu neku opštepoznate narodne poslovice! U razgovorima sa Jandrićem, pred kraj života, Andrić citira još samo Lenjina, tako često kao te poslovice. I Krleža govori o vrhuncima narodnog jezika u Andriću, distancira se od takvog stila, govoreći za sebe da je pokušao inovirati i izmijeniti jezik puka, intelektualizirati ga, a samo je uspio ostati nerazumljiv širok masama. Do kojih je želio doprijeti svim silama. Ipak, Crnjanski ostaje naš najmoderniji pisac, Roman o Londonu je sigurno najmoderniji tekst na našem jeziku.

Siguran sam da je kod nas jedino Crnjanski razbio onaj životni optimizam i afirmaciju života kao najveći stav građanske literature! Generacije su odgojene kod nas na takvoj literaturi, kao u kolijevci, na blagodatnom mlijeku. Radi se o tome da su se kod Crnjanskog volja za moć i volja za poricanjem života izjednačile. To nisu oprečne tendencije, ništenje i samouništenje podrazumijevaju nadmoć, bijeg od asketizma, živost živčevlja, kidanje tijela, sve išto što bi donijelo i veliko uživanje, ili hedonizam. Također, ništa nije bliže velikom uživanju kao velika bol, koja i na nerve isto djeluje. Ko je dugo patio, ne želi biti predmet sažaljenja, niti želi sažaljevati! Patnja i bol također ne žele samilost i milost, oni ne mogu posmatrati život pozitivno. Aristokrata duše nije samo naredbodavac, tlačitelj, zakonodavac, nego i meka, rafinovana osoba, sa velikom osjetljivošću, sklona ekstazama u boli, u dodiru sa oštrim životom. Taj aristokrata prolaziće kroz bol s istom strašću kao kroz uživanje. Onaj koji poriče život, svjesno se upuštajući u to kidanje, jer to je jedna bolna radnja koja mu odnosi tijelo, blizak je natčovjeku. To poricanje života, ta odricanja, nisu, dakle, nekakav asketski moralizam, to je groznica, grčevitost, drhtavica. Knez Rjepnin u Romanu u Londonu godinama živi kao samoubica, kao da mu je ostalo tek nekoliko dana života, on jezdi u smrt cijelim romanom. On godinama putuje sa tim samoubistvom u džepu, kao Žak Rigo, kao da je unaprijed odredio taj datum svoje smrti. On dotad cijepa temeljito sve što je ostalo od života, on sve otpravlja što dalje od sebe, on želi samog sebe dotući tako da ne ostane ništa. Čini mi se da taj roman stvarno ne ostavlja nijednu nadu, refrenično, melodiozno, veličanstveno. Treba proći kroz posljednje scene njegova života! Poslavši svoju ženu, koju voli, u Ameriku, on je najprije, namjenski, prevari s drugom djevojkom. Zatim podere pismo koje je pisao tako dugo svom najboljem prijatelju Ordinskom. Kreće onda vozom, s nekim koferom u ruci, i tek u vagonu izvadi džak kakav nose izletnici, ostavivši kofer na polici u vagonu. Odlazi do jedne luke odakle Englezi putuju u Francusku, jer je prije toga svima prijavio da ide u Pariz. Bio je potpuno miran kao da odlazi u večernju šetnju. Na kraju niko nije primijetio tog čovjeka sa čudnim džakom koji je nestao u zelenilu, u mraku. Niko nije shvatio zašto je čamac odvezan, niko nije čuo pucanj, niko nije vidio tijelo. Crnjanski tek kao finale stavlja na kraju jednu svjetlost na svjetioniku, da treperi kao zvijezda, ironično, samo da bi docent Vladušić, obradovan, uočio onu dublju poetsku vjeru, svoje čitaoce ushićeno polijevajući sosovima svog profesorskog optimizma. Vladušić svojom mudrošću stvarno poništava Crnjanskijev defetizam, nenadmašni pesimizam, on ga suzbija tom svojom svijetlom (metafizičnom) opozicijom. Samoubistvo kneza Rjepnina je savršeno samoubistvo, brilijantno poricanje života, prelijepo ukidanje svega! To se, naravno, našim pedagozima ne sviđa. Rjepnin tu ne dozvoljava ni samoubistvu da nešto znači, on i to kao da želi ukinuti. On je tu blizak Šalamovu, u logoru: kako živjeti, i da li uopšte živjeti u svijetu u kojem svi umiru? – Crnjanski je najranije kod nas osjetio ono poživotinjenje u velikim gradovima, megalopolisima, kao u logoru. On najoštrije osvjetljava nove građane, nakon Drugog svjetskog rata, on je nastavio tamo gdje je naprimjer stao Krleža. Treba proučiti s koliko podsmješljivosti on govori o tim bankarima, doktorima, barunicama, glumcima, članovima parlamenta. Sve su to neki londonski Glembajevi, sada ih Krleža u polutami svog kabineta nije vidio, taj blagi mrak mu je došao kao koprena. Kažu da je Krleža tada najblagonaklonjeniji prema mladim novinarima koji njegovoj Beli donesu ruže prilikom posjete. U svojoj polemici Thomas Mann u Parizu iz 1927. efektno samo pobrojava, skoro bez ikakvog komentara, sve večere, susrete, šetnje, intervjue, predavanja, koferanse, razgovore sa ministrima, članovima odbora, novinarima, profesorima, intelektualcima, piscima, uz kafu, vino, cigare, o književnosti, historiji, kulturi, koje Mann vodi svečano dočekan u Parizu dok se Njemačka rapidno naoružava, a Karl Kraus grca u crnoj pjeni tiskotina objavljujući sve to. Treba s tim uporediti jedan dan Krleže iz pedesetih godina, i samo pobrojati predavanja i razgovore, večere i otvaranja koje uveličava, u trenucima dok se ljudi odvode na Goli otok. – Crnjanski se ne obrušava na te građane u Londonu onako jako, u onim tezama i antitezama koje se neočekivano izmjenjuju, vehementno kao Krleža između dva rata, on to radi, čini mi se, ukusnije, blaže, podsmješljivo, bliže, onom svojom ironijom. Opisuje na dvije stranice prelijepo tijelo neke građanke, zanesene u igri stolnog tenisa, a onda kaže da je ona skakala kao koza. – Tačno je da je Crnjanski svojim upinjanjem, u elegantnoj skijaškoj majici, tek priučen diplomatskoj ljubaznosti, mnogo smiješniji od Andrića i Krleže, groteskan kao mačevalac koji ih poziva na dvoboj. Kao džokej koji ih poziva na utrku. Međutim, ni Andrić ni Krleža nisu imali tu hrabrost da tako hrabro prevazilaze same sebe, da se toliko podsmjehuju sebi, i da ostavljaju prošavše sebe, kao da je u pitanju neko drugi, s ironijom, u epohama koje su prošlost. A bilo je potrebe da opovrgnu same sebe, itekako. Nijedan se ni u jednom periodu nije imao mudrosti zgaditi ni nad literaturom, zašutjeti, kao što je taj sujetnik Crnjanski šutio više od dvadeset godina, nego oni iskorištavaju svaki minut, kao časni sinovi građanstva. Mnogo manje cijenim književnost, kaže Crnjanski, otkako je bolje poznajem, a nekad sam bio oduševljen njome, pravio sam velike planove i mislio da ću promijeniti svijet. Onda je sve to porušio, kao pravi sebeljub, i nije ostalo ništa. Njemu je izgleda blizak onaj italijanski pjesnik Belli o kojem piše u Hiperborejcima, koji pred kraj života otkriva najstrašniji očaj, kad vidi da je život propustio uludo, da je sve što je radio bilo pogrešno i uzaludno, da je drugačije da živi trebao. On je ostavio crkvi sva svoja djela, da ih popali, i da se tu nisu našli neki sveštenici, kao ljubitelji književnosti, taj pjesnik bi bio izbrisan. Već prva knjiga Crnjanskog, Maska, nakon nekog vremena učiniće mu se smiješnom, a njegovi stihovi kao neka limunada za žednog u Sahari. Krleža biva jako rano obezbijeđen naslijeđem, novcem i stanom, svoje tete Pepe, kao jednom građanskom poputbinom. Kreće se krivudavim tračnicama marksizma, na početku ozaren, kasnije sve tamnijeg lica, ali ustrajan, uspravan, dosljedan do kraja. Poznat na tome svom putu! Njegov gigantski opus je ipak uvezan kontinuitetom. Andrića od mladih dana u svoje krilo uzimaju kancelari Tugomir Alaupović, i Vojnović i Dučić, i to će odrediti njegov život nepovratno. Njegova litaratura će godinama samo biti primana oduševljenjem. Crnjanski u prvim literarnim godinama ostaje sam, na ulici, sumnjičen od kritike, s kobnim etiketama nacionalnog defetiste i larpurlartističkog anarhiste, i mnogo puta moraće se trošiti da dosegne neki ugled, kao čovjek, kao pisac, sa stalnom svijesti o uzaludnosti svega. Sa očiglednim znanjem da je sve lakrdija: i on je stalno morao dalje s tom ironijom, grčevitošću. Našoj literaturi svojim pesimizmom, neviđenim poricanjem života, ipak je na kraju dao više dotad neosjećanog nego brizantni angažman Krležin, ili smiješno pletenje Andrića s uzdanjem u umjetnost! On je zapravo najmanje iz naše literature i nasljedovao i reproducirao, najviše donijevši novoga. Tačno je da i on piše i o Njegošu i Šantiću i Vojnoviću, kao što pišu i Andrić i Krleža, dosljedno svojim temperamentima. Andriću su sve to ikone urezane u našoj kolektivnoj duši. Krleža, vehementno, kao i uvijek, kaže da je Vojnović kabinetski cizeljer i meštar bez i jednog doživljaja, a dok bude gledao Šantića kako govori o kralju, rojalizmu, u svojoj sobi, ispred fotografije kralja obješene na zidu, podsjetiće ga na nekog trgovačkog pomoćnika u salonroku, kome se nosnice dok govori lašte kao mrtvacu, i – neugodno dirnut – Krleža će se sjetiti koliko je svoje mladosti sahranio u Šantićevim stihovima. Crnjanski će, međutim, Šantića vidjeti kao nekog osiromašenog bega, koji sjedi nad Neretvom, uz kafu, s jednom bolesnom izmučenošću koja još samo voli cvijeće i mjesečinu. Šantić je bio, kaže, neobično lijep čovjek, prav, otmjen. On Šantića nije čitao, kaže – on je Šantića poštovao! Ti Crnjanskijevi eseji o našim najvećim pjesnicima prije liče na neke vanredno stilizirane diplomatske dopise, na neke uvijene sentimentalne izvještaje ulizice. Crnjanski se tu želi izjasniti i upisati u našu tradiciju, on se bori i skreće na sebe pažnju, kao starac, svim snagama, nakon duge šutnje i odsustva: on se doista, nakon rata, bio mnogo uplašio da će sasvim ostati izbrisan, kao da ga nikad nije ni bilo. On želi sada sebe istaći, on se dovija u intervjuima da uveže nekom logikom svoj razvoj, svoje djelo. Da se uklopi u kontinuitet naše književnosti, zato njegovo insistiranje na Radičeviću i himne srpskom romantizmu u posljednjim intervjuima. Doista, malo je nedostajalo da se to i dogodi, da ga nestane u našoj književnosti, umalo mu nije uspjelo da dotuče samog sebe kao pisca, već 1945., jer svi su dobro sjećali onih njegovih nacionalističkih vratolomijama u tridesetim godinama; onog ližisahanskog pisanja o režimu dok komunistički intelektualci leže po zatvorima! Zašto su svi zaboravili tekstove Andrića? Crnjanski je danas mnogo nepopularniji, i od Andrića i Krleže, pa čak i od Kiša, čini mi se da samo srpski nacionalisti vode računa o njegovom djelu. – Otkud kod Crnjanskog to proročansko viđenje groteski u velikim kapitalističkim gradovima, nakon rata, mnogima je to, vjerujte, još uvijek nepoznanica! Čini mi se da se pisac s oštrijim okom u otkrivanju toga velegradskog evropskog nesklada još uvijek nije pojavio! Ima nekoliko metropola, piše već u jednom spisu u „Idejama“, sa milionima stanovnika koji sve više liče na džezbendiste, barmene i prostitutke. Tome ludilu tada on suprotstavlja slavensko počveništvo, kao Dostojevski: programe treba, kaže, vratiti na seljake i oranje, jer devedeset posto ljudi u Evropi radi na zemlji, i udiše je. Naravno, to je ona njegova hitra opozicija u svojoj najnaivnijoj idejnoj kombinaciji. Kasnije će on sve to prevazići, smijaće se samom sebi. U Romanu u Londonu tu kritiku uniformnosti uokviruje jednim obesmišljenjem svega, ne ostavljajući nijedan izlaz, pa i imanja Berežnaje se Rjepninu javlja tu tek kao fatamorgana. Svaki militarizam njegov knez Rjepnin opovrgava u posljednjem pismu obrušivši se na Napoleona. Znaju li ti docenti da je to jedan nacionalista koji je kasnije napisao taj Roman o Londonu? Ne naslijedivši skoro nikoga i ništa iz naše književnosti, on je učio i crpio i na sopstvenim životnim impulsima u koordinatama vremena i prostora, gotovo podjednako kao na svjetskim klasicima. On kao da je usvajao ponešto i od tih svojih dvojnika koji su ostali nešto propovijedati u odsječenim komadima prošlosti. – Je li to hoćemo reći da se upravo u Crnjanskijevom nacionalizmu, u tom jakom pjesničkom i ideološkom afektu, rađa jedna literarna novost? Obrušivši se grčevito i ironično na tu zabludu, razornim dejstvom i poništavanjem svega, on će našoj književnosti donijeti nešto što u njoj prije nije bilo. Zanimljivo je prije svega jer je sve to neobično, što je najveće što se jednom piscu može priznati. Te, međutim, kritike velegrada i novog blagog života ima čak i u „Oklevetanom ratu“. U ime čega je, kliče Crnjanski, ovaj pacifizam vikao protiv ideologije o dužnosti u ratu i bolnih žrtava? U ime ovog života skoro besmislene žudnje za uživanjem, za žvakanjem, za čitavim onim kompleksom mirnodopskih radosti koje pacifiste smatraju planom na život čovjeka. Zato život mirnodopski, sam po sebi, pun gada, mizerije, očaja i niskosti, ne može, ili bar nije mogao, da izdrži poređenje sa uzvišenim sjenkama rata. Sada vidimo kako se zaziva jedno poricanje života, kao samouništenje, u ime nemira i razaranja, kad se već ne može posjedovati čistu ljepotu. Jedan tumač tako neosjetljiv na srpski nacionalizam, Radomir Konstatinović, u „Oklevetanom ratu“ vidi Crnjanskijevu dosljednost idealizmu koji je iznio i onaj čarnojevičevski sentimentalni anarhizam. On će nas podsjetiti i na onu ljepotu meduze, mržnju na sve živo, protiv rađanja, mesa, trbuha, žena, masti, na mržnju koja opija slađe nego mlijeko, koju Crnjanski ispisuje još u putopisima iz 1921. To je sve Crnjanskijev antigrađanski stav: on će u to ime godinama govoriti jezikom apokalipse. Čini mi se da se odmjereno, racionalno, treba nadahnuti Crnjanskijevim nacionalizmom! Je li se to taj karijerista sugestivniji antigrađanski pisac i od Ristića koji će embahadujući poslije rata držati konferanse i uživati večere i koktele, s Krležom, po Parizu? Dok Crnjanski, kao pravi snob i konformist, bude zarobljen u jednoj suterenskoj obućarskoj radnji u nimalo nekapitalističkom Londonu, doživljujući impulse dotle neosjećane u našoj literaturi, koje će kasnije otjelotvoriti u Romanu kao niko prije. U tome luđačkom poricanju, u tome destinantnom anarhizmu, otkriva se korijen Crnjanskijevog vida u otkrivanju onog grotesknog nesklada u životu metropola! Listajući neki magazin u Londonu knez Rjepnin podsmješljivo kontemplira – kasnije će se sve to izmetnuti u moru – o vjenčanju nekog para, nekog muškarca koji je prije bio žena, i neke žene koja je prije bila muškarac! On spaja taj nesklad podsmješljivo, čudno, groteskno! To je prije svega smiješno. – Sada će hiljadu projekt menadžera, prosvjećenih docenata, boraca za ljudska prava skočiti na Crnjanskog, možda i na mene! Kakva nekorektnost i uvreda! Tome se ne smije smijati. Zar je moguće da u jednom ordinarnom militarizmu i pritajenom šovinizmu bude neka ljepota? Queer teoretičari će držati predavanja kao danonoćna bogosluženja, a neki profesor-doktor će mi možda prepisati recept za poststrukturalističke sedative preporučujući da terapiju počnem uzimati što prije. Jeste li sigurni da Crnjanski korektno prikazuje žene u svojim djelima? Pogledajte to još jednom! Možda me zatvore i u neki interdisciplinarni sanatorij na posmatranje. – Radi se, gospodo, samo o tome da je jednim stalnim insistiranjem na toleranciji, mjeri, postepenosti, racionalnosti izračena jedna misao u kojoj se, kao mislioci, mreškate već trideset godina kao u kupelji. Sve biste dali da se ništa ne promijeni, zadovoljno. Nakon Holokausta i Gulaga, do kojih je odvela i ona Krležina svijetla tehnologizacija, rođena je jedna blaga i tiha misao, liberalna, građanska, sa lijepim manirima i obazrivošću, koja poštuje hiljadu korektnosti. Zar ne vidite te građane kako danas angažovano i humano mile po katedrama? Eno oni organizovano izlaze na neke skupove. Taj postmoderni katehizis nema ni smisla za humor, a da o osjećaju za grotesku i ne govorim. Kao naučna disciplina, ta misao prilazi živom klupku života dosljedna jedino svom glupom šablonu: represivna tama na jednu stranu – blago svjetlo na drugu stranu, nama! Šta nama može reći taj Crnjanski? Pa to je srpski nacionalist! Svako pretjerivanje vodi u novi totalitarizam, zato su i najdobronamjerniji tumači suspendovali svaku strast i groznicu. I literatura mora biti jasna i korektna! Samo red, rad, mjera i odricanje, postepenost, svepolitička korektnost – čovjeka i čovječanstvo spašavaju. Nikakva polemika, nijedna agresija, nisu dobrodošle, oni se samo igraju te kulture dijaloga. Ako se uskoro ne pretvorimo u eunuhe, onda ćemo postati roboti, to je sigurno. Lako se presuđuje pogubnosti psihičkih činilaca, svakoj neumjerenosti, ukida se pretjerivanje, zakrivljavanje, posrednost, zapretenost, govori se protiv neurotične fikcije, protiv fikcije psihički neuravnoteženih, sve se hvata u protivrječnosti. Trebalo bi suspendirati literaturu! Sumnjiči se sve ono bez čega literatura ne može, nije ni čudo da ona polako nestaje. Da se sva pretvara u neku korektnu disciplinu! Prije nego i nastane ona mora ispuniti stotinu korektnosti, kao upitnik o toleranciji, ako se želi da bude podržana iz fondova. Ukinuvši svaku fikciju, ta misao, paradoksalno, čini da se literatura svakim danom sve više udaljava od činjenica iskustva, sasvim neusklađena sa životom. Građanski optimistična, ona vjeruje u veličanstveno pobjedu ljudskih prava i prestanak svih zala u svijetu. Amin! Istovremeno joj uspijeva i da bude najlicemjernijom, zato što je u svakodnevnim i najbanalnijim stvarima sva pretjerivanje, sva žderanje, sva uživanje, sva ambicija, sva proždrljivost, sva nezasitnost, kao neki politički show-biz, kao oglašenje sveopšte humanosti u ime sopstvenih zadovoljstava. Ona se već izmetnula i u kič, sprovedena od mnogih, kao po nekoj nevidljivoj komandi. Toliko se uživa u tom diznilendu ljudskih prava i sloboda – Trebalo bi ustvari literaturom prizvati nesreće kao kugu!

Čudno je da njenim zanosnim pipcima nisu umaknuli na najoprezniji, najdijaboličniji, najsnažniji, oni koji su ostali najbliži literaturi. Danilo Kiš, kao četvrti veliki pisac naše literature, kao da se pojavio s misijom da prosvijetli nečistu savjest naše litarature. On će pokušati ispraviti i Krležin i Andrićev angažman. U razgovorima sa piscem Proklete avlije – stalno će ga navoditi da se izjasni o gulazima, trebalo mu je tako malo, i Andrić će nažalost zastajati u posljednjem trenutku, samo vješto insinuirajući svoj humani stav. Poslije objavljivanja Grobnice za Borisa Davidoviča, razbivši njegovu šutnju, Krleža će blagonaklono razgovarati priznavši da su za te gulagovske zločine i kolime oni, jugoslovenski komunisti, znali već tridesetih godina. Je li se to carstvo božije s Kišom počelo ostvarivati na našoj literarnoj zemlji? Kiš vjeruje u sporo, podzemno etičko djelovanje literature koja će svojim idealizmom, svojom vjerom u čovjekove kritičke sposobnosti i moralne vrijednosti izvršiti svoj posao. Pravi pjesnik je uvijek humanist, a literatura ne smije biti utočište iracionalnog u ovome svijetu racionalistički struktuisanom. Je li u toj racionalnosti Kiš stvarno, kao Bog, iskontrolirao šta će sve (a šta neće) poduprijeti njegova riječ? Darmolatov se, kao u nekoj bajki, zbog svoje neetičnosti polako pretvara u slona! Kiš ne nosi oreol oko glave kao što to mogu nositi njegovi likovi: on ne nestaje kao Boris Davidovič skočivši u onu vrelu peć. On svoju knjigu piše u Francuskoj, na sinekuri, građanski. Na osnovu nekog dekreta iz 1298. koji spašava Jevreje od pogibelji, u jednoj fusnoti iz Borisa Davidoviča, dokazuje da se građanska hrabrost isplati u teškim vremenima. Zna li on u tom trenutku gdje će otići njegova riječ? Izgleda da će postati najveći uzor koordinatorima nekih projekata koji danas ponavljaju tu rečenicu do iznemoglosti. Vjerujem da za samog sebe, kaže Kiš, mogu reći da nikada nisam izdao istinske ljudske ciljeve… Kakva sigurnost! Andrić i Krleža bi isto rekli za sebe, na dva različita načina, Crnjanski bi se smješkao. To je ta razlika, njih trojica, u sigurnosti, sa hambarima ugleda i povjerljivosti iza sebe, i Crnanskijevo kidanje i ništenje svega, njegova sveopšta prevrtljivost i zao glas koji ga prati. Crnjanski kao prevarant! Zlo u svijetu tada postaje nevidljivo, kao zastarjelo, a Kiš misli da je savladao i pobijedio tog đavola svojom političkom literaturom. Andrić piše kao da mu cijelog života taj đavo nije ni prišao, on ga neće nikada ni vidjeti u svom umjetničkom rezbarenju. Krleža ga je godinama eksplozivno udarao kocem po glavi, kao opsjednut, pred svima, dok Crnjanski, neprestano, kao svoj dvojnik, kao duh, stalno iskoračuje iz samog sebe, i ostavlja onog lakrdijaša da priča u prošlosti, jer zna da je sve nepredvidivo, kao komedijant-slučaj, tako i toliko da bi taj đavo mogao možda biti i u njemu samom, govoriti kroz njega samog. On nije bio uobražen, da misli da zna savršeno sve, on je bio jedino siguran da ništa ne zna u tome ludilu, da mu mogu pomoći samo neki cvjetovi s kraja svijeta, ako se otvore, i u tome je njegova mudrost. Zato se on toliko obračunavao sa samim sobom. Ja ne niječem važnost Kiševe knjige, važna je i u jugoslovenskoj i francuskoj sredini podjednako, u trenutku u kome je objavljena, neizmjerno važna, ali Kiš u tim godinama, ostajući odan najvišim etičkim ciljevima, zaboravlja da ne piše u Moskvi 1938. godine, i da njegova majstorska knjiga ima još neku recepciju, osim one francuskih i jugoslovenskih komunista. On ipak nije tada hrabar kao onaj mladić što uzvikne pred isljednicima Borisu Davidoviču da se ne da pasjim sinovima. Taj mladić je ipak nakon deset sekundi bio mrtav! To je jedini put na kojem se može ostati apsolutno moralan, nikada ne izdati istinski ljudske ciljeve. Je li Kiš znao gdje će još otići njegova riječ? Čini se doista vjerovatnim da se nije često pitao zašto munjevito postaje toliko popularan širom zemaljske kugle. Rekao bih da to nije bilo samo zbog njegovog glasovitog šarma. Oko njegove fascinantne ogromne pojave, kao utvare, dok gledamo u prošlost, gušaju se danas oblaporno sjenke Karla Popera, Andre Gliksmana, Bernar Anri-Levija, kao korifeja novog poretka, kao onih što su istkali nevidljive liberalne zavjese, jake kao da su od gvožđa. – Danas je već jasno da sve te fraze o građanskoj hrabrosti, o univerzalnoj prosvjetiteljskoj ideji o slobodi, o opštoj pravdi, demokratizaciji i pravednosti, individualnoj odgovornosti građana, sve te formule koji naši angažovanici slijepo preživaju godinama, imitirajući Kiša umjesno kao srednjoškolci, idu u jedan rječnik termina stabilizacije poretka koji je odnio više žrtava nego Staljin-Hitlerov sistem zajedno. Možda Kiš to tada nije mogao vidjeti, iako je morao, ali danas je to već jasno kao dan. – Trebalo bi tu luminoznu vjeru izvrnuti naizvrat i opiti se njezinom krvlju! – Ja neću reći sada da ne bih volio da se jedan angažman, da ne kažem: jedan život, može ostvariti s više koherencije, s manje protivrječnosti, s više dosljednosti samom sebi, ja sam doista i mislio i vjerovao da može, ali neka mi neko pokaže barem jednog koji se ostvario kao angažovanik a da nije postao smiješan kao onaj što je godinama šutio kao neurastenični nijemak nakon što su komunisti osvojili vlast, ili kao onaj što je skoro cijeli život proveo šuteći zaokupljen skupim literarnim rezbarenjem, ili kao onaj etički odgovoran strasnik, danas itekako popularan, koji nije vidio da je tek jučerašnje angažovan (danas je to već prekjučerašnjica!), apsolutno siguran u svoju lukrativnu etičku i intelektualnu čistotu. Neka mi neko pokaže tog savršenog pisca, a da to ne bude onaj Varlam Tihonovič koji je hodio dvadeset i osam godina posljednjim krugom gulagovskog pakla, Kolimom, a onda umro u prvom krugu, slijep i zatočen, u duševnoj bolnici; neka to ne bude ni Velimir Vladimirovič koji otputuje na jug svaki put kada mu hoće štampati djelo, sve dok nije lipsao od gladi i bolesti. A vi biste mi morali pokazati tog sveca čim toliko govorite o uzornoj etičkoj čistoti, ako se ne šalite, nekog koji na tom putu nije samouništio svoje tijelo, koji nije, dakle, pao kao intelektualni šehid, jer čini mi se ipak dopuštenim preživjeti; pa nakraju i vi živite, itekako, da ni zamisliti ne možemo. Govorim ovo sada s bolnom tugom, pokoleban, proturječeći dosadašnjem sebi, s odricanjem, samouništavalački, osporavanjem svega svog, tako da nakon ovog neće ostati čitave niti dvije moje stranice, ali izgleda da su bili upravu oni koji su govorili da se sve mijenja i teče (o tome je danas uvjerljivo, možda jedini, na našem jeziku pisao Haris Imamović), da se ne može ostati jednak sebi, ni u životu, pa ni u angažmanu, pa ni svom djelu, osim ako nismo intelektualna Lajka pa da se vinemo u kosmos, u spokojstvu, kevćući zadovoljni neočekivanom sinekurom. Osim ako se ne želi biti suludo naivnim, bezobrazno uvjerenim, dječije smetenim, pasje nemarnim, blesavim! Angažman nije dosljedan i smislen koncept ako se nikada nije ostvario u svojoj koherenciji, jer je unaprijed zacrtan da se ostvari i da djeluje, on je u tom slučaju besmislen jer je rođen s takvom pretenzijom, i ako se kao takav ne ostvaruje i ne djeluje – on postaje manir, samodopadnost, kič, prečica do slave, unosna i promptna legitimacija prosječnosti! Zato bi bilo pošteno odustati od njega trenutačno. Ja se sada također ovdje ne zalažem da se treba ponašati kao Crnjanski, i on je jedan smetenjak u svom vremenu, kao što smo to danas mi, siguran sam da ni on ništa od ovoga što ja ovdje sada pišem nije radio hotimično i planski, ovo je tek moj ugao gledanja u prošlost kroz okular, moja interpretacija i rekonstrukcija njegova života i djela, pripisivanje mojih tlapnji i pogleda jednom piscu, sa itekakvim zloupotrebama i natezanjima empirije, i samo bi bezjak mogao pomisliti da ga ja ovdje oslobađam odgovornosti, ali unatoč tome ovdje još jednom ja hoću reći da mi se u svom ovom ludilu i nepredvidivosti stvarnosti, pogotovo u ovoj konstelaciji 21. vijeka, njegova prevrtljivost, dovijanja, njegovo prevarantstvo, što sve tek slutim, čine simpatičnijim i bližim nego raznorodne vjere Krleže, Kiša ili Andrića. I to je prvi dobar znak da se polako oslobađam od te teške bolesti angažovanosti, to je tek prvi korak na putu moga ozdravljenja, jer još uvijek niko ne zna odgovoriti na pitanje šta djelati i kamo sutra, budućnost je još uvijek neizvjesna i mutna, kao magleni obzor koji samo slutimo. Pred ništenjem cijelog života, u nečuvenom pesimizmu na kraju njegova posljednjeg romana, kad se već ne može imati sve, što je jedino sigurno, zastajem pak oduvijek s dubokim poštovanjem, i u tome mračnom oduševljenju stojim bez uzmaka, iako se slažem da je budućnost još uvijek otvorena! Ako je to proturječno, to insistiranje na mraku uprkos horizontu koji će možda i svanuti, onda priznajem svoju konfuznost, i grlim tu svoju posvemašnju raskidanost, smetenost, kao neki lirski žar. – Ne bi bilo loše agresivno nasrtati na samog sebe kao na najvećeg oponenta, kao da neprestano snivamo naš nestanak! – Nama uprkos svemu angažmana treba, viču čete ngo-direktora i profesora, pomozimo našem društvu! Budite kao naši pisci koji pišu tolerantne romane! Dajte svoj prilog da naša zemlja ozdravi! Žrtvujte se za nas i za druge! Napišite još pedeset romana, jasno i čitko! Unaprijedite nauku na našim univerzitetima! Stavite diskriminaciji soli na rep. Neka nas obuzmu univerzalna prava, kao smirenja! – Gospodo, oprostite, ali, kako da kažem, mi više ne možemo. Ne razumijemo više šta nam govorite. Mi smo već umorni! Već danima ništa ne vidimo od omaglica ove naše maloumne odsutnosti i samoposvećenog nemara. Gdje je taj svijet o kojem govorite? Mi više, praštajte, nismo ni upućeni u sve to. Ja samo osluškujem uspenja i padove svoje duše, tek kao ritam moje unutarnje istorije. Zar hoćete tog estetskog neurastenika u svojim projektima da vam ovdje, za radnim stolom, drijema opčinjeno gledajući samo u sebe? Neću reći da nisu bila tu prije neku godinu izvjesna lica, slična nama, koja su govorila nešto slično o svim tim pravima, o tim slobodama, o zauzimanju i angažmanu. Njihovi glasovi dopiru iz godine 2010. Oni se u toj prošlosti sad lažno predstavljaju, kao naši dvojnici. Trebalo bi ih opovrgnuti što prije, obrušivši se na njih svim snagama, kao da im se želi zatrijeti svaki trag! To je bilo prije, nema više dodira sa prošlošću. Ta naša prošla preduzetnost je onda pomagala samo nekim ribarima na Filipinima! Čuo sam da i oni već danima sada boluju u nekoj iznemogloj desperantnosti. Mi sada odustajemo, mi se galantno povlačimo. – Mislite da ima neko ko bi finansirao ove naše blagosti i naša rastrojstva? Mi ipak ne želimo da nas neko čita, mi bismo još jedino voljeli da nas ne čita niko.