Pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka Marina Trumić za (sic!) govori o prevođenju i pisanju poezije, o Miloszu, Andriću…

Razgovarale: Jasmina Bajramović, Jasna Kovo, Krystyna Żukowska-Efendić

Sic!: U ovdašnjem, ali i širem kulturnom prostoru, Vi ste prepoznati kao prevoditeljica, novinarka ali i književnica. Vašim višefunkcionalnim radom nemjerljivo je doprineseno upravo u oblasti kulture, posebice književnosti. Nakon izvanrednih prevoditeljskih radova, što ste novo i aktuelno radili u posljedne vrijeme?

Trumić: Završavala sam svoju knjigu poezije, koja je pod naslovom ”Cipele za Mona Lizu”, izašla u izdanju ”Dobre knjige” iz Sarajeva. Ova se knjiga, zapravo, godinama taložila, kao da se sama slagala i sačinjava izbor iz moje poezije. Mnogo je tu, ponajviše novih pjesama, nastalih posljednjih godina, neke, mogla bih reći, jučer. Ja sam pravila izbor i pri tome sam mnoge pjesme, naravno, i ”izbacila”, a da li ću im se vratiti jednoga dana, to ovoga trenutka ne bih mogla odgovoriti. Iako i ne volim odviše promocije, ali one su ipak vid marketinškog populariziranja knjige, dakle, predviđeno je da će to biti uskoro, mislim početkom juna. Pišem, gotovo da se može reći istovremeno, i jednu dužu prozu, što će od toga svega biti na kraju, možda roman – vidjet ćemo! Osim toga, neprekidno prevodim s poljskog, ponajviše poeziju. Prevela sam tako izbor iz poezije poznate poljske pjesnikinje Eve Lipske, koja će nadam se doći na ovogodišnje Sarajevske dane poezije. Prevodila sam je dugo, godinama, i na kraju se logičnim slijedom javila ideja o tiskanju njezine knjige, koja će možda upravo u okviru ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije biti i promovirana. Objavljuje je ”Conectum”’ iz Sarajeva.

Sic!: U uvodu knjige ”Cipele za Mona Lizu”, koja predstavlja izbor vaših pjesničkih radova u rasponu od 1970-te do danas, Ferida Duraković, i sama pjesnikinja, piše upravo o ključnome problemu današnjega stanja u književnosti, ne gradeći okvir i barijere od nacionalnih ili pak drugih zidova, uprizoravajući i osvještavajući upravo konstantnu dominanatnu praksu naših književnih kanona, koji svjesno i namjerno prešućuju žensku književnost. Žensku, pri tome ne implicirajući ni jednu teorijsku i poetičku postavku posebice, nego pak nužnost da se (pro)govori o kulturološkoj i historijskoj konstantnosti dominantnih diskurzivnih modela. Iako ste objavili nekoliko zbirki poezija i svojim prevoditeljskim radom neizmjerno doprinijeli obogaćivanju književne scene na ovim prostorima, dominantni, naravno muški kanon i kritika, svjesno zaobilaze vaš rad, kao što i primjećuje Ferida Duraković?

Trumić: Svakako da sam kao pjesnikinja, ali i prevoditeljica pomalo i politički, tj. možda bolje reći socijalno, koliko i ”ženski” osviještena. Poeziju pišem, jasno, ne misleći na te aspekte, to je sve u čovjeku nataloženo, pjesma nastaje poput cvijeta ”ne misleći o sebi i cvjetanju”, to dođe kasnije, ponešto se doda, ponešto oduzme, dotjera, što bi se reklo. Naravno, neke bih pjesme ponovno ”dekonstruirala”, dok druge ne bih. Inače, moje su ranije knjige više bile putopisnoga karaktera, po tome sam i bila, ako sam uopće, i više poznata, poslije sam ”postala poznata”, jer sve je to uvjetno rečeno, kao prevoditeljica, a tek onda kao pjesnikinja, jer i nisam puno objavljivala svoju poeziju. Pisala sam poeziju oduvijek, ali nisam baš objavljivala.

Tek po povratku iz Varšave nastala je moja knjiga ”Između Varšave i Sarajeva”. I ona je nastala spontano, to je nekakav plod mog devetogodišnjeg boravka u tom gradu, gdje sam radila na Institutu za slavenske jezike Varšavskog univeziteta. Ne mogu reći da kritika nije pisala o meni, pisao je o meni, recimo, Tvrtko Kulenović, što mi je značajno, i to o putopisu, a on je i sam putopisac, čak mi je rekao i da mi strašno zavidi na tome naslovu – ”Ime puta”. Pisao je nekad i Zuko Džumhur, a i drugi. Ne znam da li će kritika sad pisati o mojoj poeziji, to mi sad i nije toliko ni bitno, nakon svih ovih godina. Sami izdavači ne brinu mnogo o  knjigama koje objavljuju, promocijama, dakle o svemu onome što nastupa poslije izlaska knjige, a što je i te kako važno. Sami pisac/i moraju voditi računa o svojim knjigama, tj. boriti se za njihovo populariziranje. Upravo u tome se, između ostalog, i ogleda nadmoć muškarca u konkretnom društvenom i kulturalnome prostoru, muškarci podržavaju malo više sebe, mnogo stvari i dogovora se održava i rješava u kavanama, što je i simptomatična karakteristika ovdašnjih kulturnih krugova. Ali, to je tako, žene se moraju boriti za sebe na svoj način.

Sic!: Da li je Vaša poezija, koja je nedvojbeno ženski osviještena, nastala pod uticajem različitih poetika, stvarana u nakani da bude politički osviještena, ”uslovljena shvatanjem tela kao diskursa koji diktira oblik govora”, ili je pak osviještena ali i dalje subverzivna u odnosu na sami pjesnički subjekt koji se konstruira u njoj? Vaša poezija varira na fonu rane tematike ljubavnih fragmenata do poznijega ”ženskoga”, intimističkoga rakursa koji osviještava ženski subjekt spram patrijarhalnoga obrasca pri tome ga ironizirajući u mnogostrukim toposima, od kućnoga praga, doma do ulice, marketa i tramvaja, aludirajući na Mona Lizu pa i na Mariju Magdalenu, pri tome prokazajući dominanatnu mušku figuru heroja i ratnika. Da li biste Vašu poeziju supostavili ovim mjerilima?

Trumić: Naravno da u mojoj poeziji ima i onoga što bi se nazvalo ženskim pismom/angažmanom. Pjesma o Mariji Magdaleni koju sam radila nastala je možda, to mi se kasnije otkrilo, nakon što sam pjesmu napisala, pod uticajem prevođenja poljskoga pjesnika Tadeusza Różewicza odnosno njegove pjesme ”Dezerteri”, a koja upravo progovara o tome da dezerter nikada neće doživjeti počasti kao heroj/i, ne samo to, neće doživjeti ništa osim sramote, ni on ni njegova obitelj. Upravo sam o tome, o ženi/ama koje daju malo ljubavi nekim vojnicima, čiji je posao da ubijaju ili ginu, progovorila u toj pjesmi, koja se zove ”Ona čije se ime počesto zazivlje”, dakle riječ je o prezrenoj ženi a koja ima, što bi se reklo zasluge jer je dala malo sreće, udijelila ”suzu juhe”, hip ljubavi…Riječ je zapravo o ljudima sa margine, prezrenim, odbačenim. Zašto se i njima ne bi podizali spomenici, a ne samo trbušastim generalima, što u smrt odvode toliku mladost, neko bi rekao da se to isto odnosi i na političare. Istina je da mi živimo u muškome društvu, žena nema u vlasti, u politici, ili žene koje su već tu često i nisu najbolje za taj posao. Na mjestima na kojima se odlučuje su muškarci, mi se samo uklapamo u svijet koji su oni konstruirali. Navode se historijske ličnosti, žene koje su vodile ratove i obožavale vlast, no i one su se nužno uklapale u tu mušku sliku, konstrukciju svijeta. Pa i u današnjem trenutku mnoge se žene pokušavaju uklopiti u taj muški obrazac. Činjenica je da živimo u patrijarahalnim društvima. Nisu čak ni u Poljskoj žene pošteđene patrijarhata, ali ipak postoji više poštovanja prema njima, barem takvo je moje iskustvo, one su u društvu i njegovim institucijama na većim funkcijama i imaju/posjeduju moć prodornosti. Ne moramo voditi žensku revoluciju, možda i mi od muškaraca moramo učiti kako da se izborimo za svoja prava i pozicije. Ne nasilno nego mudro, to je naša šansa. U regionu kako se pomodno naziva ovaj naš prostor ”bivše Jugoslavije”, ali sad mislim na Zagreb i Beograd konkretno, ženska scena je nekako uvijek bila jača u odnosu na Sarajevo. Ali i kod nas, stasala je jedna generacija mladih, i najmlađih žena, obrazovanih, emancipiranih, spremnih uključiti se i mijenjati što se promijeniti može. Eto, moja prijateljica Ferida Duraković, na primjer, ne samo što je odlična pjesnikinja, ona posjeduje tu sposobnost i za ”umiješati se” u društvene i političke prakse, angažirati se.

No, mislim da pisac ništa ne mora, kako sam jednom rekla, on mora pisati prije svega i odgovarati za ono što piše, svaki drugi angažman može doći jedino ako neko ima sposobnosti i snage da prepozna tu stvarnost, i određene potrebe u određenom društvenom trenutku. Ja sam po prirodi malo više povučena, jer pisanje je u biti samoća. Najprije moram prežvakati doživljeno, i tek onda reagirati na to.

Sic!: Smatrate li da književnost, posebice poezija, pa i kultura općenito imaju moć i spremnost za angažirati se, priskrbiti angažman? Je li u vremenu i prostoru potrošenosti značenja i istrošenosti vrijednosti, nakon velikih političkih lomova, ratova i u konačnosti u tranzicijskome prezentu nužan glas umjetnika, ili su poezija i književnost općenito izolovani medij spram društveno-političkih djelovanja?

Trumić: U Zagrebu i Beogradu prevodilački rad, u polju polonistike ima dulji kontinuitet, stoga što oni imaju tradiciju na katedri polonistike, a samim tim i tradiciju prevođenja. Ja sam zajedno sa Slavkom Šantićem prevodila Różewicza, a od mlađih prevoditelja javlja se još i Tanja Oručević-Miletić iz Mostara.. Poljska književnost je doista čitana kod nas, čitaju je mladi ljudi posebice. Tomu pripada najveća zahvala Petru Vujičiću i Zdravku Maliću. Vujičić je uistinu prevodio mnogo, kasnije je uključivao i studente u prevoditeljski rad. Mnogi poljski pjesnici su dolazili njemu i družili se s njim. Poljska, odnosno njezina književnost je zahvaljući ovim vrijednim tumačima došla na ove naše prostore u svome punom sjaju. Nisam polonist, ali sam prevodila mnogo, zahvaljujući ponajprije dugom boravku u Varšavi. Ja sam živjela u Poljskoj, a i danas sam upoznata s tokovima i suvremenim dešavanjima u poljskoj književnosti i kulturi općenito. Što se tiče vašeg pitanja o suvremenim prijevodima poljske poezije na ovim prostorima, ovih dana prevodim jednog pjesnika koji je nosilac prestižne književne nagrade NIKE, dodjeljene za najbolju knjigu prošle godine objavljenu u Poljskoj. Bio je to istinski izazov početi prevoditi njegovu poeziju. Riječ je o gotovo nepoznatom pjesniku, Eugeniuszu Tkaczyszyn-Dyckom. Zanimljivo je to što je ovaj pjesnik, koji govori o životu provedenom u ovisnosti o drogama i homoseksualnosti kao vlastitom seksualnom opredjeljenju, dobio tako prestižnu nagradu u jednoj konzervativnoj književnoj sredini – naravno, bitno je da se radi o dobroj poeziji, a ova zaista jeste takva. Što se tiče objavljivanja njegove poezije ovdje, vidite kakva je situacija sa izdavaštvom općenito, teška. Njegovu poeziju planiram ponuditi Tomici Bajsiću iz Zagreba, koji je nedavno uvrstio i neke Miloszeve pjesme, u mome prijevodu, u svoju antologiju ”Urezi”. U BiH je situacija sa časopisima veoma teška, kao što znate. ”Život” ne izlazi, postoje još mostarska ”Motrišta”, ”Sarajevske sveske”, pa ”Diwan” u Gradačcu, zatim ”Odjek”. Odličan časopis ”Novi Izraz” je ponajprije posvećen kritici.

Foto: Kenan Efendić

Sic!: Kako su prihvaćeni Vaši zadnji prevodi, s obzirom da ste prevodili neke od najvećih pjesnika u Poljskoj, sa posebnim naglaskom na prevode djela koja su u toku sa savremenom književnošću Poljske. Preveli ste Milosza, Nobelovca, njegove radove koji su zreli i nose sa sobom njegovo emigrantsko iskustvo i identitet, je li odabir upravo takvih veličina nešto što sa sobom nosi veću odgovornost pri prevodilačkom radu a samim tim i mogućnost većeg kritičkog osvrta na konačan rad? Vi ste kao što smo prethodno o tome i razgovarali i sami pjesnikinja, je li i taj Vaš poetski dar ono što čini prevođenje poezije prvenstveno olakšavajućim poslom i uspjelijim radom, ili pak poeziju mogu prevoditi i oni koji taj poetski dar ne nose u sebi?

Trumić: Ja tek sad dobivam recepciju na/za moje prevode, Zagajewskoga i Milosza. Milosz mi je najbliži i radila sam ga na sasvim poseban način. Prevodila sam ga, kao i mnoge druge pjesnike, najprije za svoju dušu, jer mi je njegova poezija bila i ostalo nekako najbliža. Najteže moje prevođenje bilo je Janusza Korczaka, riječ je o izboru njegovih tekstova. On je bio vrlo značajna ličnost, bio je i liječnik i humanist i pisac, autor Deklaracije o pravima djeteta… Pisao je na, da kažem, starinskom poljskom jeziku. Bio je upravitelj jednoga sirotišta u Varšavi, a bio je Židov, što će biti značajno za njegovu dalju sudbinu, svjetski poznat znanstvenik tada, i vrlo utjecajan u svoje vrijeme. Kada je počeo Drugi svjetski rat otišao je sa svojom djecom u gasnu komoru, premda je imao izbor, odlučio je umrijeti s njima a ne emigrirati sam. O tome je je Andzej Vajda snimio film ”Korczak i njegova djeca”. Postoji čitava znanost, tzv. korčakologija, koja razrađuje njegove zamisli, on je zagovarao sasvim drugačiji pedagoški pristup, a njegove ideje su i u suvremenosti aktualne. Zadovoljstvo mi je da je kod nas ovaj moj izbor objavljen u knjizi ”Janusz Korczak – dobri duh čovječanstva” postao obavezna literatura za buduće pedagoge. Jer, Korczak je do te knjige bio sasvim nepoznat u našoj sredini.

Pjesnik može biti i neko ko nije objavljivao poeziju, ali posjeduje određeni poetski dar. Malo ljudi poznaje i razumije poeziju, ili je pak poznaje onoliko koliko ju je učio u školi. Ljudi koji imaju osjećaj za poeziju lakše prevode, no to nije nužan preduslov. Za prevođenje je izuzetno važno poznavati svoj jezik, da bi ste mogli prevoditi sa/na drugi/e jezike.

Sic!: Da li se slažete s konstatacijom Marka Vešovića da je prevod već određena interpretacija pjesme i kako se to reflektira na savremenu poeziju, s obzirom da je drugačije prevoditi sonete i savremenu poeziju? Složit ćete se da su određene poetske slike neprevodive, i u tom smislu, da li se oslanjate na originalnu pjesmu ili na postojeći kontekst?

Trumić: Prijevod je pjesma koja živi u nekom drugom jeziku, i u tom smislu, zaista jeste svojevrsna interpretacija. Ja poštujem originalnu pjesmu koliko mogu, a ukoliko je nemoguće ispoštovati svaku „sliku“ u njenom inicijalnom, neprevodivom obliku, tada je prebacujem u određeni kontekst. Što se tiče prevoda savremene poljske poezije, mislim da takvih praznina nema puno. Postoji stereotip o prevođenju kao mostovima, ali zasigurno jeste tako, jer je to dosta mukotrpan posao, i što se više prevodi, osjeća se veća odgovornost, naročito prema velikim imenima, kao što je, na primjer, u mome radu bio Milosz. No, to ne znači da i drugi, manje poznati pisci, ne zaslužuju isti odnos, istu prevoditeljsku odgvornost.

Sic!: Što se tiče vaše zbirke razgovora, intervjua i zapisa „Živi glas umjetnika“ u kojoj učestvuju mnogobrojni književnici, koliko mislite da je vanprozni angažman pisca u formi intervjua, dijaloga, kolumni bitan kao iskaz njegove poetike i koliko može poslužiti kao svojevrsni dokument budućim književnim kritičarima i historičarima?

Trumić: Prvenstveno može poslužiti književnim historičarima, jer je bitno ono što su određeni pisci i umjetnici rekli u datom trenutku. Tu se nisam ograničavala samo na pisce; većina tih razgovora objavljena je u sarajevskom ”Svijetu”, ”Odjeku”, ”Oslobođenju”; jedan dio razgovora napravljen je s određenim povodom, bilo da se radilo o izdavanju nove knjige ili primanju književne nagrade. Neke ličnosti sam sama ”birala” jer su mi bili zanimljivi, provokativni za razgovor, a u knjizi o kojoj je riječ objavljeni su razgovori sa sedamdeset ličnosti, iako ih je bilo sveukupno bilo oko dvjesto. Od mnogih sam morala odustati, knjiga bi bila ogromna. A razlog tome bila je i, recimo, nedovoljna aktualnost određenih ljudi u današnjem kontekstu. Danas vjerojatno mnogima ništa ne bi značilo ime jednog, onda čuvenog liječnika Isidora Pape, a koji je bio veoma značajna osoba u to doba, bio je poznati kirurg, bio je među prvima koji su operirali srčane zaliske. Mnogo puta su mi ljudi govorili kako su im u istraživanju određenog pisca ili umjetnika, puno pomogli razgovori s njima, objavljeni u ovoj knjizi. S nekim piscima imala sam više puta intervjue, a među njima su i Meša Selimović, Ivo Andrić itd. Ivan Lovrenović mi je spomenuo da je upravo u tim razgovorima pročitao jednu Andrićevu rečenicu koju nije spomenuta ni na jednom drugom mjestu. Trudila sam se, razgovarajući s tim ljudima, da se prvenstveno informiram o njihovom djelu i da ih razumijem, te da ne zadirem u intimu na senzacionalistički, neprofesionalan način koji je danas aktualan, što je svakako bio nezamisliv pristup u onom ”našem vremenu”. Jasno, nešto je bilo dobro, nešto nije, da li smo spremni učiti – to je pitanje. Osim ličnosti sa ovih prostora, u jednoj drugoj knjizi (”Čežnja i daljine”), objavljeni su i razgovori i s mnogim poznatim poljskim piscima i umjetnicima… Međutim, kontinuitet je prekinut, u našoj kulturi uopće, ratom, a i mnoge od bitnih ličnosti su zaboravljene, što smatram da je jedan opći problem „regiona“; kad god dođe do formiranja određenog kontinuiteta u kulturi, društvenim odnosima, desi se nasilni „prekid“ i sve se mora graditi iznova. To sam naročito primijetila dok sam radila sa studentima, predavala sam radiofoniju, na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti; recimo, niko od studenata nije čuo za Đorđa Lebovića, jednog od najplodnijih dramskih pisaca tog doba i bivšeg logoraša iz Auschwitza, njegove drame bile su često izvođene u Sarajevu. Tako je to. Rat je doveo do kulturnog „trzaja“, koji je srušio sav mukotrpan rad na polju kulture, umjetnosti, društvenih odnosa. Da Bog da pa živjeli u zanimljivom vremenu, nama baš nikad nije dosadno…