Rođen u zemlji koja samo emocionalno postoji, ali je politički i geografski više nema, s bosanskohercegovačkim pasošem i Džekovim Wolfsburg-dresom kad igram s rajom fudbal, sa socijalnim strukturama života u Njemačkoj u kojoj sam proveo više vremena nego u Bosni, ali s bakom u Višegradu i tetkom u Zavidovićima, niti sam za Srbe kako treba Srbin, niti sam za Bošnjake u stvari Bošnjak, a obadvoje jesam jer hoću to biti i jer volim bogatstva i veze i prelamanja svih naših kultura, a onda – da još stvari zamutim – ne pišem na našem i ne volim grah.

Razgovarali: Mirnes Sokolović i Krystyna Zukowska

(Intervju objavljen u trećem broju sic!a)

sic!: Vaš debitantski roman Kako vojnik popravlja gramofon preveden je na bosanski jezik tek tri godine nakon njegovog prvobitnog izdanja na njemačkom. Štaviše, sarajevska izdavačka kuća Buybook uvrstila je Vašu knjigu u biblioteku Savremena bosanskohercegovačka književnost. Kakvo je Vaše mišljenje o tome, znajući da bježite od etiketiranja, posebno kao imigrantskog pisca?

Stanišić: Takve kategorizacije će se (nažalost) uvijek koristiti, iako često nisu korisne. Valjda postoji ta neka potreba (iluzija) pojašnjavanja i reduciranja na jednostavnije, da li zbog ekonomskih razloga – egzotično se bolje prodaje, da li zbog uzimanja čitaoca za ruku da se on, jadan, ne bi slučajno mučio sam doći do zaključka kakve estetske i literarne oznake drži u rukama. Buybook naravno ne “griješi” formalno kad me svrstava u bh. književnost ako se – eto – po boji pasoša gleda.

A meni je sve to svejedno. I da vam pravo kažem ova svojatanja su mi postala draga. To jako bitno (a u stvari tragično i pomalo smiješno) pitanje na našim prostorima, taj biološki defetizam, ko kome i čemu pripada, ono se na meni – mojoj osobi i knjizi – lomi na konstruktivan način. Rođen u zemlji koja samo emocionalno postoji, ali je politički i geografski više nema, s bosanskohercegovačkim pasošem i Džekovim Wolfsburg-dresom kad igram s rajom fudbal, sa socijalnim strukturama života u Njemačkoj u kojoj sam proveo više vremena nego u Bosni, ali s bakom u Višegradu i tetkom u Zavidovićima, niti sam za Srbe kako treba Srbin, niti sam za Bošnjake u stvari Bošnjak, a obadvoje jesam jer hoću to biti i jer volim bogatstva i veze i prelamanja svih naših kultura, a onda – da još stvari zamutim – ne pišem na našem i ne volim grah. Sve ja to jesam i nisam i mogu i hoću i neću i volim i ne volim biti – i neka bira ko šta hoće, identitet bi uvijek i trebao biti to – slobodan za biranje, a ime i mjesto rođenja su za mene samo blijede dijagonale koje tuđe predrasude ukrštaju.

sic!: Kako gledate recepciju svoje knjige u Bosni i Hercegovini te u regionu, s obzirom na to da je Vaš roman daleko poznatiji i zapaženiji na zapadu nego na Balkanu?

Stanišić: Naravno da me zbog teme romana i njene blizine Bosni recepcija romana kod nas interesuje, ali me je ta napetost i podosta napustila – već su četiri godine prošle od kada sam završio pisanje. A i da budemo iskreni: O kojem mi tiražu pričamo? Koliko će ljudi čitati o vampirima od Stephenie Meyer, a koliko o vampirima naše prošlosti u “Vojniku”? A onda – koliko će njih biti oni kojih se to tiče? Koji nisu u životu prišli knjizi (jer da jesu, vjerovatno bi nam država manje patila)?

sic!: Vaš roman, bez obzira na to kako ćemo ga nazvati – imigrantski, autobiografski, memoarski, (anti)ratni i kakav god još – možemo gledati kao obračun s intimnom prošlošću, porodičnom historijom, sjećanjima iz djetinjstva i imaginarnim prostorom koji više ne postoji. Knjigu možemo također, možda pogrešno, smatrati kao oslobađanje od neke vrste tereta s kojim ste godinama živjeli. Da li je uobličenje stvarnog iskustva u romanu bilo zapravo ono što je trebalo djelovati oslobađajuće u Vašem pojedinačnom slučaju; jesu li strukture stvarnog iskustva bile u toj službi? Ili je nešto drugo posrijedi? I ako možete objasniti taj odnos fikcije i fakcije (fiction and faction), kako je teklo to preoblikovanje činjenica – ili, koliki je doista udio stvarnog ili svjedočenja u romanu?

Stanišić: Stvarna iskustva su za mene uvijek samo arhiv ideja i tema za stvaranje pričanog, ali i pričanja – perspektive i drugih, više tehničkih stvari. “Privatnog” oslobađajućeg u mom romanu možda tek toliko ima da sam sve te priče u tom mom arhivu nosio predugo neispričane u sebi i eto roman mi je dao tu priliku da ih izbacim iz sistema. Psihološki za mene u tome nema nikakve magije. Posmatram literaturu na pragmatičan način: Imaš dobru priču? Super, piši. Doživio si je? Odlično, znaš kako miriše. Nisi je doživio? Idi tamo i istraži kako miriše.

sic!: U toku rada na romanu, ako možete reći, koja je prevashodnije Vaša namjera bila: da li je to prvenstveno knjiga koja je, kako rekosmo, trebala spasiti, razjasniti, promisliti jedan traumatični dio Vašeg života; ili ste imali na umu i da Vaš roman u okvirima društvenog konteksta (pogotovo u postjugoslovenskim okvirima) može djelovati detraumatizacijski, da može svjedočiti, da može dati svoj doprinos u interpretaciji (ili bilježenju) posljednjih krvavih događaja, osuđujući nacionalističko stanje. Da li, dakle, dopuštate i takvo značenje Vašeg romana, kojim bi se priključio pokušaju postjugoslovenske kulture da se oslobodi aveti nacional-kolektivizma; i da li vjerujete da su literatura i kultura uopšte za takvo što sposobne?

Stanišić: E kad bi to knjige stvarno mogle – “osloboditi” nas od “aveti nacional-kolektivizma” – vjerujte mi, ja, a i mnogi drugi, bismo svaki drugi mjesec napisali po jednu. Mislim da se diskurs i recepcija ne mogu a možda čak i ne smiju planirati od strane autora. Literatura je u prvom koraku uvijek samo banalno povezivanje iskustva, istrage, stila i teksta. To je to – a sve do čega produkt tog koraka i tog povezivanja vodi, to po meni treba biti oslobođeno od nekog daljeg autorsko-diktatorskog plana. Dovoljno je što diktiramo našim figurama šta će reći i šta prešutiti.

Ali ja sam ipak pri tome ubjeđen da na našim prostorima postoje mnoge priče koje se i dalje moraju pričati. Priče o vremenu i nevremenu koje bi sada mnogi htjeli i da zaborave ili da ga bar u svoju korist ideološki prepričaju. Knjiga koja se protiv toga bori – protiv šovinizma i nacionalizma – može kroz estetske i investigativne činove postati neki otvarač očiju ili otkrivač sakrivenog. Ali da to ne bi ostala utopija (a ostaje) literatura bi morala imati čvršći status kod nas i s tim jednostavno više čitaoca nego ovih par stotina koji su željni čitati i mogu si priuštiti kupovinu knjige.

sic!: Možete li unekoliko označiti Vašu ličnu tradiciju, Vaše rodoslovno stablo kao autora, Vaš imaginarij pisaca koji Vam lično znače, koje volite čitati ili od kojih ste učili, bilo da su klasici ili savremenici. I da li postoji danas neki trend u (njemačkoj ili svjetskoj) literaturi u koji biste se voljeli unekoliko svrstati, koji Vam je blizak. Kako Vi vidite svoje djelo u ukupnim kulturnim kretanjima? Jasno je da ste od tzv. imigrantske literature napravili distancu.

Stanišić: Dobro, naravno Andrić i naravno Kiš, ali već i Jergović i Veličković. Ali mnogo dublje od njih, Eduardo Galeano, Kurt Vonnegut, Cormac McCarthy, Miranda July, a onda Isaac Babel, malo Death Cab for Cutie i Sufjan Stevens, Sophie Calle i u Njemačkoj Rainald Goetz i stari predivni E.T.A Hoffmann. U trendove se ne bih niti mogao, niti volio svrstati, to je vjerujem posao onih koji prate moje zareze i rad na razini slika i ideja. Sigurno imam neki malo jači postmodernistički nagon, ali vjerujte mi, nije iza toga nikakva ideologija nego eto jedan malo kaotičan Frame of Mind.

sic!: U svom eseju Tri mita o imigrantskoj literaturi – perspektiva Njemačke kažete da posebnu pažnju posvećujete drugim ili trećim publikacijama imigrantskih pisaca koje su obično oslobođene egzilantske priče (exil-story). Znamo da radite na drugom projektu, koji također, kako ste rekli u jednom intervjuu, zahtijeva istraživački metod. Možete li malo približiti taj koncept pisanja i reći hoće li sljedeća knjiga biti povezana s bosanskohercegovačkim odnosno imaginarnim jugoslavenskim prostorom ili se nećete više vraćati tim temama?

Stanišić: Drugi roman ide suprotnim smjerom od prvog. U prvom sam uzeo sebe i svoja iskustva i iskustva drugih oko mene kao šablon za priče. U drugom sam prvo stvorio figuru koja na početku nije imala nikakve sličnosti sa mnom i čija iskustva sam potpuno izmislio, da bih ih sada, znači naknadno, počeo sam proživljavati. Pokušavam znači primorati sebe u kostim sopstvenog protagoniste i kroz tu masku proći neke – dosta čudne – stvari. Zvuči možda nekako mistično, čini mi se, ali u stvari je skroz banalno – pravim se ponekad da sam neko ko nisam i o tome pišem roman o pitanjima intimnosti i privatne sfere. Bosna se spominje do sada (strana 120) jednom.

sic!: Pisanje o ratu je uvijek političko pitanje, čak ako rat je viđen iz perspektive djeteta i ima intimnu, privatnu dimenziju. No, kako ste jednom priznali, knjiga je neočekivano dobila svoj geopolitički aspekt i pokrenula pitanja za koja se ne osjećate stručnjakom. Nećemo Vas onda pitati za političku situaciju u BiH, rat i njegove političke posljedice. Recite nam samo koliko ste upoznati s trenutnom bh. (i uopšte postjugoslovenskom) kulturnom i književnom scenom, da li pratite mlade pisce, da li čitate na srednjojužnoslavenskom jeziku i ukoliko da, kako izgleda bh. (i postjugoslovenska) književnost viđena iz zapadne, ali istovremeno familijarne perspektive?

Stanišić: Znam dosta o našoj fudbalskoj reprezentaciji i o nesreći povezanoj s njom. Ozbiljno: osim toga sve skoro iz druge ruke. Neki mediji, neki prijatelji. Ipak mi je centar života negdje drugo, znači problemi i uopšte društvena zbivanja koja se dešavaju oko mene daleko su od Bosne. Borim se koliko mogu protiv ovog vakuuma koji Evropa na Balkanu trenutno stvara, i pokušavam usmjeravati pogled na naše literature u Njemačkoj – i to je to. Biti dobar građanin (to jest kritičan građanin) po meni znači biti konstruktivan i stalni dio sredine koju intelektualno ili praktičnom akcijom želim dotaknuti. Iskustvo, razgovor, a i osjećaji na sopstvenoj koži, važni su za dublji pogled i diskurs u sadašnjost društva. Ako u ovome čitate i pomalo tuge da ja sve to u Bosni trenutno ne mogu biti – onda čitate tačno.

A što se literature tiče, mislim da sam “okay” upućen, a sigurno uvijek može biti bolje; čitam koliko mogu stići i pokušavam ostati informisan (inače i o hrvatskim i srpskim autorima/knjigama). Njemačka trenutno ne prevodi toliko koliko bismo mi možda i zaslužili, ali mislim da to nije povezano s kvalitetom literature nego više s trendom. A trend su ovdje Amerika i Skandinavija (krimići).