Ruskinja jevrejskog porijekla dolazi u Njemačku, zaljubljuje se u njemačkog studenta i piše knjigu o Ruskinji jevrejskog porijekla koja dolazi u Njemačku i zaljubljuje se u njemačkog studenta. Zabavna, stilski i strukturalno „čista“ knjiga, puna bezazlenih ironijskih žaoka izmiješanih sa ruskim i njemačkim klišeima.
Piše: Saša Stanišić
(Esej objavljen u trećem broju sic!a)
Migrantska, imigrantska, interkulturna ili multikulturna književnost danas se (u Njemačkoj, ali i drugdje u svijetu) smatra književnošću autora koji pišu iz perspektive prelomljene između minimalno dvije kulture, odnosno dva nacionalna identiteta ili dva jezika. „Imigrantska pozadina“ postala je simptom današnjeg svijeta koji pati kako od poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) tako i od impulsivnosti i bijesa. Ratovi, društvena erozija pa i problem zaštite okoliša proizvode hronično stanje permanentne dijaspore i migracije, kojem nema političkog lijeka jer ga se ne može konzumirati niti putem sirupa kojeg nazivamo fundamentalizmom niti u vidu tablete zvane demokratija.
U Njemačkoj, svoju zloslutnu imigrantsku pozadinu nosim u svom imenu i svom pasošu, u svom kvrgavom nosu, u sklonosti prema hrani s dosta bijelog luka, ali najviše ipak u svojoj prošlosti.
Pribjegao sam drukčijim aromatskim i kulinarskim kvalitetima, vozovima koji iz nekog divnog razloga nose imena jezera, naučnika ili dvoraca, a čak sam morao pristati i na to da frizer makaze drži na drukčiji način. Povrh svega, napisao sam roman na jeziku drukčijem od onog kojeg sam naučio kada sam izgubio mliječne zube te naišao na mnoga mišljenja o svom „imigrantskom“ djelu, kako u pojedinačnim prikazima tako i u uopštenim razmatranjima o „imigrantskoj književnosti“.
Dok sam čitao djela svojih drugarskih imigrantskih pisaca otkrio sam nekoliko predrasuda o tome šta (ali i šta ne) treba biti i kako (ali i kako ne) ima funkcionirati književnost koju pišu stranci. Tako, primjerice, moje „imigrantske kolege“ i ja nemamo toliko toga zajedničkog koliko bi neki kritičari i filolozi htjeli e da bi bilo lakše staviti nas jednog pored drugog na polici za knjige. (Mogao bih ovdje dokazivati da je boja korica relevantnija nego li naše biografske pozadine.) No, pored toga, upisivanjem posebne vrijednosti u navodno obogaćivanje književnog jezika stvoreni su određeni mitovi: postoji tako nastran pritisak da se pojednostavi egzotika stila i vještine imigranata koji su, eto, „dovoljno hrabri“ da „eksperimentiraju“, pri čemu ispada da je ova sposobnost poseban talent kojeg je neko donio iz svoje domovine.
Naposljetku, najviše uznemiruje to što se imigrantskom svjetonazoru (ako takav svjetonazor uistinu postoji) dodjeljuje previše kredita, tek opravdanog pukom činjenicom iskustva multikulturalizma koji je postojaniji nego multikulturalizam večere u tajlandskom restoranu svakog utorka.
Mit 1: Imigrantska književnost je samostalna filološka kategorija pa tako predstavlja plodnu anomaliju naspram nacionalnih književnosti
Govoriti o jednoj „imigrantskoj književnosti“ je naprosto pogrešno zašto što je to pogrešno prosto. Priroda migracije i nivo integracije stranih pisaca toliko varira da se ne može skupiti u jednu kategoriju, a o jedinstvenim biografskim pozadinama i različitim kulturnim, religijskim i društvenim navikama da i ne govorim. Ipak i ove vanknjiževne karakteristike ukazuju na veliku raznolikost iskustava, mogućih tema i intelektualnih utjecaja koji u dosta slučajeva postaju dijelom teksta ili barem predočavaju tekst kao cjelinu. Cilj objektivnog suda trebalo bi biti prevazilaženje fiksacije na piščevu biografiju i prestrojavanje na tematski orijentirano sagledavanje djela.
Ruskinja jevrejskog porijekla dolazi u Njemačku, zaljubljuje se u njemačkog studenta i piše knjigu o Ruskinji jevrejskog porijekla koja dolazi u Njemačku i zaljubljuje se u njemačkog studenta. Zabavna, stilski i strukturalno „čista“ knjiga, puna bezazlenih ironijskih žaoka izmiješanih sa ruskim i njemačkim klišeima.
Bugarin rođen u Sofiji i odrastao u Keniji studira na njemačkom univerzitetu i piše roman o Sir Richardu Burtonu, britanskom kolonijalnom oficiru iz XIX vijeka. Živopisan i višeglasan portret ekscentričnog putnika i avanturiste.
Ova dva djela savremene njemačke književnosti, čiji su autori Lena Gorelik i Ilija Trojanow, dokazuju da izraz „imigrantska književnost“ odveć čvrsto i jasno uokviruje mnoštvo knjiga povezanih tek labavim i manje važnim činjenicama iz piščevog života ili društvenog položaja.
Ako neko baš mora misliti u kategorijama, onda bi, u množini, mogao govoriti o imigrantskim književnostima i opisati nove, manje sklopove, kakvi bi, primjerice, bili: „Književnost imigrantskih radnika u 60-tim“ ili „Njemačko-turska književnost“ ili „Književnost druge generacije poljskih imigrantica njemačkog etničkog porijekla koje su se, budući domaćicama, na smrt dosađivale i napisale roman o dlakama na grudima svog susjeda“. Ali takvo razvrstavanje bi se suprotstavilo jednoj od glavnih funkcija književnosti, koja treba biti djelo (najradije) neograničene kreativnosti i inventivnosti, na jednoj, i igre referencija i odnosa, na drugoj strani.
Stoga vjerujem da se o imigrantskoj književnosti učinkovito može raspravljati samo u svjetlu tema i u odnosu prema pravilima žanra, stila, tradicije itd. Problematiziranje estetskog pristupa temi ili tačke gledišta, posebice u kontekstu nacionalnih književnosti, osvjetljava kvalitet djela i njegovo razumijevanje više nego što će privatni život pisca to ikada moći.
U zemljama visoke stope imigracije, kakvom je Njemačka danas, manjinska kultura je davno postala jedan od konstitutivnih društvenih elemenata. Imigrantski pisci više nisu marginalni fenomen već značajna tačka referencije sa skoro pa mainstream kvalitetima (što je dobro, jer oslobađa djelo egzotike). Imigrantske književnosti nisu ostrvo u moru nacionalne književnosti nego komponenta, kako u dubinama, gdje obitavaju arhaične lignje tradicije, tako i na površini, gdje pop-kulturni valovi zapljuskuju obalu.
Mit 2: Imigrantska književnost se jednotematski bavi imigracijom i multikulturalnim temama, a imigrantski pisci imaju bliži i time autentičniji uvid u određene probleme.
Malo prije dolaska u Iowu pričao sam sa poljsko-njemačkim piscem Arturom Beckerom, koji je upravo bio završio svoj osmi roman. Rekao mi je da kruži isključivo oko jedne kako estetske tako i metafizičke teme: priče postavljenje između dvije kulture. Lako bi se njegov oeuvre mogao označiti kao književnost kulturalne sinteze. Druga karakteristična tema imigrantskih pisaca jesu pitanja identiteta, doma i prelaska kulturnih granica, što proizvodi tako zanimljive zaplete kakvi su „Kravo sveta! Kćerka mi se želi udati za Nijemca! Radije ću umrijeti nego ga učiti da su krave svete pa ga – na kraju, kada nauči na hinduu reći ‘Kako si?’ i spasi mi život na njemačkom autoputu – prihvatiti kao svog zeta.“
Zapravo se većina djela imigrantskih pisaca koje sam pročitao bavi na ovaj ili onaj način jednim (često autobiografskim) iskustvom migracije. Ovo osnovno statističko zapažanje samo za sebe dovoljno govori. Mislim da nešto takvo vodi prenagljenim i oskudnim pretpostavkama o temama koje su „rezervirane“ za pisca s određenom pozadinom. Trebalo bi da svaki „dobar“ pisac u bilo kojem trenutku može napisati „dobru“ fikciju o djetetu koje boluje od raka, o psu s tri noge ili psećoj nozi koja priča priču o imigrantskom piscu, a da nikada nije razgovarao sa djetetom oboljelim od raka, da nikada nije imao psa ili da nikada nije bio moj lični prijatelj.
Pisanje fikcije podrazumijeva, također, izmišljanje svjetova koji nisu dio vlastitog svijeta pisca. Svaki pisac kroz istraživanje, putovanje, razgovaranje i druge metode otkrivanja nepoznatog može postići nešto takvo, ili može, pak, postati svjestan novih aspekata života i iz toga konstruirati ono što se da ispričati, birajući perspektivu ili glas koji čak ni pisac koji je u temi na svom terenu nikada nije ni predvidio. Lično su mi ne-imigrantski pisci koji pokušavaju prodrijeti u pitanja rezervirana za imigrante jednako značajni.
Uvijek sam skloniji čitati drugu ili treću knjigu imigrantskog pisca, onu knjigu koju je napisao nakon što je ispričao svoju egzilantsku priču. Po meni je provokativnije svjedočiti o tome kako neko iz jedne kulturne sfere vidi svoje novo okruženje bez fokusiranja „novog“. Vrijedno je svakog napora pripovijedati svakodnevnu priču glasom lokalnom njemačkog činovnika, ispričati ljubavnu priču bez egzotičnog njuškanja po interkulturnom zagrljaju ili pisati o ratu koji nije vođen u zemlji iz koje je pisac pobjegao.
Biti imigrant za vrijednost književne fikcije esencijalno je isto toliko koliko i biti čovjek zvani Jeff koji živi u gradiću s tri hiljade stanovnika u Južnoj Carolini i u garaži ima Fordovog Moustanga copue iz 1967. Što će reći, potpuno je irelevantno. Ne čini književno djelo ništa više posebnim niti zaslužuje iole pažljiviju kritiku. Vrijednost književnog djela ne raste automatski zbog činjenice da je njegov autor imigrant koji je preživio pet ratova o kojima pripovijeda. Biografske činjenice i legende će se uvijek doimati kako čitatelja tako i kritičara. Smatram ih bitnima, ma koliko uzbudljive bile, tek u raspravama o nefikcionalnim biografskim djelima.
Mit 3: Pisac koji ne piše na svom maternjem jeziku obogaćuje jezik na kojem je izabrao pisati
Upitan o tome da li je teško pisati na jeziku koji sam naučio tako kasno (imao sam četrnaest godina), odgovaram da nije. Nikada nije kasno naučiti jezik, kažem, samo uzima mnogo više vremena kojeg bi se u starosti potrošili na pecanje. I dodajem: Nema ničeg posebnog u pisanju na stranom jeziku sve dok misliš da ga možeš koristi na dostatan i produktivan način.
Za mene je pisanje samo strani jezik. Za svaku sam priču, svaku dramu, svaki uradak morao naučiti novi jezik: moram pronaći pripovjedačev glas, moram odlučiti o posebnim verbalnim karakteristikama svog lika i moram naučiti čuvati ritam i tok cjeline.
Mnogi pisci koji pišu danas kroz taj filter stranog jezika moraju u jednom trenutku svoje karijere izabrati koji će jezik koristiti. Kako nikada nisam bio pametan koliko Nabokov i Kudera, tako nikada nisam čak ni razmislio o mogućnosti književne dvojezičnosti. Meni je to poprilično pragmatična stvar. Izabrao sam svoj „bolji“ jezik – njemački.
U prikazu mog romana jedan veoma poznat kritičar je napisao: „Stanišić je našem starom njemačkom stavio masku s kisikom!“ Naravno, prihvatio sam to kao kompliment i hvalisao se time poprilično, baš kao i sada. Ipak, jako sam sumnjičav, glede književnog kvaliteta, kada činjenica pisanja na drugom ili čak trećem jeziku rezultira povoljnijim kritičarskim ocjenama, pa čak i onda kada je naglašena „nesvakodnevna“ upotreba lingvističkih konstrukta. Davanje kredita imigrantskom piscu za svaku malu jezičku igricu u koju se upusti (da malo pretjeram) nije ništa više nego drugi način da se kaže: „E, vidi što je dobro ovaj stranac njemački naučio!“ Naravno, namjerno neoprezno prebacivanje u drugi jezik može uroditi predivnim plodovima, kroz direktno prevođenje fraza i izraza, kroz strukturne transformacije i ritmičke imitacije, pa čak i kroz neologizme nadahnute prvim jezikom. To je dobra spisateljska strategija, ali samo onda ako je postavljena suvislo i logično a ne tek da bi se stvorio „zvuk“ ili „osjećaj“.
Iako kritičari mogu biti nepovjerljivi prema imigrantskom autoru koji piše na domaćem jeziku (ili prema domaćim umjetničkim tradicijama) a koristi riječi i slike koje su neuobičajene, bogate ili jedinstvene, nije ipak ni nemoguće ni zabranjeno domaćem autoru da eksperimentiše, da proizvodi nestandardne jezičke strukture ili da se uključuje u drugi folklor.
Jezik je jedina zemlja bez granica. Pisci mogu i trebaju (a može, zapravo, svako) koristiti privilegiju mogućnosti povećavanja, poboljšavanja i uljepšavanja jezika zasađivanjem tu i tamo drvoriječi, a jedna evo tek izraste.
Tekst je objavljen u online magazinu za međunarodnu književnost „Words Without Borders“, a donosimo ga u prijevodu sa engleskog uz dozvolu autora.
Prijevod: Kenan Efendić
