Mlada Španjolka Victoria odnedavno živi u Berlinu. Izlazeći iz kluba, upoznaje četvoricu momaka sa kojima kreće u šetnju. Veseli su, zabavni i blesavi, a njoj je potrebno takvo nešto. Avantura u koju ulazi, sačinjena od sitnih nevaljstava, dopada joj se. Suptilno flertuje sa jednim od njih, Sonneom, sa kojim će se ponovno vidjeti. Kad Sonne i družina opet dođu Victoriji, počinje se odvijati prava drama filma. Boxer, koji je robijao, mora obaviti neki posao za krimosa koji mu je pružao zaštitu u zatvoru. Za posao je potrebno četvero ljudi, a jedan od njih je mrtav pijan. Victoria krivicom slučajnosti postaje članica ganga. „Jedan grad, jedna noć, jedan kadar“ moto je filma Victoria (2015) Sebastiana Schippera.
U prvom dijelu filma sve je neobavezno i bezazleno: vidimo mlade ljude kako se zabavljaju i svjedočimo začetku ljubavnog odnosa. Ali što se tiče radnje i teme filma, ništa još nije određeno. Budući da ovaj dio filma služi kao stanoviti uvod onome što će uslijediti, on se čini isuviše dugačkim. Ipak, taj je dojam ublažen ležernošću filma. S obzirom, dakle, na postavku filma, a uzevši u obzir vremensku i tehničku ograničenost, nakon uvodnog dijela film je mogao poći u dva smjera: u ljubavnu priču ili kriminalni narativ. U drugom dijelu, konačno, film se žanrovski definitivno razvija u akcioni krimić. Skoro predvidljivo, posao koji trebaju obaviti je pljačka banke. Nakon što pljačka prođe uspješno, gotovo isuviše glatko, umjesto da se pritaje, oni se ponašaju razmetljivo i glupavo, kao amateri koji nikad nisu pogledali film fokusiran na sličnu temu. Naravno, policija ih otkriva te sve vodi ka krvavom raspletu. Priča koja je obećavala romantičnost, zahvaljujući preokretu postaje napeta i uzbudljiva akcija.
Kompozicija ovoga filma jeste uvjerljiva, ali se doima pojednostavljenom. Sve što je bilo potrebno je da Victoria upozna ove ljude i da se jedan od njih napije kako bi ga ona zamijenila. No, ova se jednostavnost može opravdati logikom slučajnosti, koju ne poznajemo dovoljno da bismo je mogli predvidjeti. Uostalom, kao motiv ohrabrenja ovdje može poslužiti poznata filozofska premisa prema kojoj „svijet je sve što je slučaj“. Daleko je zanimljivija psihološka motivacija likova i način na koji oni svojim govorom i djelovanjem utiču na radnju. Pošto čini njegovo središte, Victoria je naravno najrazvijeniji lik u filmu. Drugi su likovi u embrionalnoj fazi razvoja, sredstva potrebna za realizaciju sižea, ali i među njima možemo primijetiti karakternu diferenciranost. Za likove kriminalaca u garaži, naručitelje pljačke, koji izgledaju opasno sa puškama u rukama, za njih prvenstveno možemo reći da su karikature. Victoria jedina govori o sebi sadašnjoj i prošloj. Došla je sama u Berlin, ne govori njemački i tu ne poznaje skoro nikog. Reći da je usamljena jeste možda dalekosežan zaključak, ali je očito da želi prijateljstvo. To je jasno već na početku kad inicira razgovor sa šankerom i želi mu platiti piće. Kako olako prihvata Sonnea i ostale je samo potvrda tome. Najvažniji u njenoj ispovijesti je podatak da je cijeli život posvetila snu da postane pijanistica. Živjela je pasivno, u asketskoj izolaciji, bez prijatelja, mukotrpno vježbajući. I na kraju nije uspjela. Preseljenje u Berlin je stoga dio njenog pokušaja lične preobrazbe. Ali i u Berlinu ona je tek „a little bit glücklich“. Koliko čezne za društvom, toliko žudi za bilo kakvom akcijom. Upravo u ovoj strani njenog karaktera je porijeklo spremnosti da učestvuje u pljački banke. Ni u jednom trenutku ona ne oklijeva niti se protivi nametnutoj ideji. Štaviše, iako je u opasnu priču upala slučajno, Victoria je jedina staložena, najhrabrija od svih. Sonne i ostali, sitni kriminalci maločas okuraženi i samopouzdani, suočeni sa ozbiljnošću situacije postaju uplašeni i nervozni. Kraj filma, u kojem Victoria, pobijedivši sukcesiju slučajnosti, sa novcem u rukama mirno korača tihom ulicom u svitanje dana, posljednji su frejmovi u posveti njenoj odvažnosti.
Victoria je lik sa kojim je lako suosjećati; ali, takvi su također likovi Sonnea i ostalih – pozitivni, zabavni, dopadljivi. Zato situacija u kojoj se iznenada nađu gledatelja poziva na aktivnu empatičku i identifikacijsku uključenost. Želimo da opljačkaju banku, ne samo zato što smo odgojeni konvencijama kriminalističkih žanrova, već i zato što su protagnosti ljudi koji ne pripadaju ovoj priči. Poput utjehe, oni za sebe govore da su dobri. Olakšanje prevlada kad uspiju opljačkati banku, ali ubrzo nas zatim onespokojava i nervira to što se počinju ponašati neoprezno i divlje. Takvo ponašanje gotovo po pravilu žanra vodi ka tragičnom kraju. Emotivna vezanost sa likovima tokom filma postaje sve snažnija i zaista kulminira na njegovom kraju. Velikim dijelom to je zasluga glumaca, pogotovo Laie Coste (Victoria) i Fredericka Laua (Sonne), koji su odlično iznijeli svoje uloge. Pri ocjeni glumaca valja također anticipirati činjenicu da su su improvizirali većinu dijaloga.
Međutim, ono što najviše privlači ovom filmu jest podatak da je snimljen u jednom jedinom kadru u efektivnom trajanju od 134 minute. Nakon briljantne Ruske arke (2002) Aleksandra Sokurova, Victoria je tek drugi evropski umjetnički dugometražni film snimljen ovakvom smjelom tehnikom. Premda su ostvareni u različitim žanrovima, usporedba između ovih filmova se nameće jer im je ovaj neobični postupak zajednički. I jedan i drugi su uspjeli iz trećeg pokušaja. Za razliku od Ruske arke, u kojoj imamo uplive fantastičnog, i čiji je vizuelni izraz umnogome lirski intoniran, na trenutke patetičan, a kretnje kamere elegantne i graciozne, u Victoriji je rad snimatelja Sturla Brandth Grøvlena sasvim praktičan i efikasan, nekada prozaičan, podređen radnji filma i kretnjama likova. (Zanimljivo je da je Tilman Büttner također snimao film Toma Tykwera Trči Lola, Trči u kojem je Sebastian Schipper glumio.) Suprotno Büttneru, koji je u Arki koristio steadicam, Grøvlen je snimao slobodnom kamerom iz ruke. No, potonji je uspio sasvim uskladiti tehniku snimanja sa sadržinom filma: stoga se, na primjer, tokom trenutaka panike kamera trese, a stabilna je u trenucima harmonije. Krizne situacije – penjanje stepenicama, ulazak u auto, izlazak iz auta, brzo hodanje i trčanje – Grøvlen uspijeva savladati vrlo vješto.
Veliki trijumf ovoga filma je u tome što je uspio da jedan kadar kojim je snimljen ne postane cilj djela već ostaje njegovo sredstvo. Za razliku od nekih filmova koji su posegli za sličnom tehnikom, Victoria nije imala egoističnu namjeru da egzibicionistički pokaže koliko maestralno može izvesti taj jedan kadar. Taj kadar ne opterećuje i nije nametljiv. Na trenutke je čak neprimjetan: zaboravite da gledate film u jednom neprekidnom kadru. Štaviše, ovaj je postupak doveden do takvog stupnja čistoće i prirodnosti da je drukčija filmska sintaksa skoro nezamisliva. Budući da nema montaže, nema ni nesrazmjera između filmskog vremena, vremena ekrana i realnog vremena. Zahvaljujući nenapadnosti prostornog i vremenskog kontinuiteta, i uprkos njihovoj filmskoj zgusnutosti, dojam realističnosti je veoma snažan. To se pogotovo osjeti u dijelu filma koji je žanrovski orijentiran ka akciji. Također, u odsustvu montaže, autorima filma je znatno skraćen prostor za razne manipulacije. Iako ovo ima dvojak uticaj na kvalitet filma, dajemo prednost pozitivnim vrijednostima: film nema dovoljno vremena da izgradi likove, prostor je reduciran a narativ je osuđen na linearnost, ali dominira osjećaj oduševljenja što smo uronjeni u filmsku priču koja se odvija sada, munjevitom brzinom. Uostalom, ako su filmsko i stvarno vrijeme izjednačeni, možemo li od filma očekivati da zadovolji uobičajene kriterije, dramske, psihološke, narativne, ili se trebamo ravnati po našem iskustvu stvarnog vremena? Da li je za dva sata moguće upoznati a kamoli izgraditi i prikazati kompleksan karakter?
Premda je kamera podređena priči, Victoria u vizeulnom smislu nije servilna prozaičnosti. Ona sadrži brojne poetične dionice, dijelove koji izgledaju lijepo, što je jedno od osnovnih obećanja filma. Melanholična muzika Nilsa Frahma naglašava i čini dubljim estetsko i emotivno iskustvo koje nam film pruža. Upečatljive su scene: u kafiću kada Victoria svira na klaviru, u klubu kada slave pljačku banke, a posebno su dirljive scene u kojima se Sonne i Victoria voze na biciklu (vrlo slično sceni iz filma Oslo, 31. august Joachima Triera). Victoria je odvažan i vrlo moderan film, djelo koje u svakom pogledu ostvaruje magiju filmske umjetnosti.
