(Čovek zeva posle rata, Tomislav Marković, Levo krilo, 2014.)

Sva voda iz mora ne bi bila dovoljna

da opere jednu intelektualnu mrlju krvi.

 (Lautréamont)

Pjesnik Tomislav Marković, bez pretenzije da odmah na početku ostavimo utisak, kod nas uobičajene, panegiričke retorike, jedinstvena je pojava na četveroimenom bivšejugoslovenskom jezičkom prostoru. Može se dakako nadugačko i naširoko raspravljati oko činjenica koje se tiču Markovićevog pjesničkog opusa i njegovog kvaliteta, ali se takođe sa sigurnošću može kazati da poezija kakvu piše Tomislav Marković jeste posve autentična na našem, označenom, jezičkom prostoru. Autentičnost, naravno, ne znači nužno i kvalitet. Ali jeste jedan od značajnijih preduslova da bi se jedan pjesnik uzeo u razmatranje kao potencijalni nosilac drugačijeg stilskog i poetičkog okvira. Za koji, ako je originalan, možemo tvrditi da uzburkava svijest čitaoca i ustalasava gotovo uvijek polu-mrtvo naše pjesničko selo-prelo-sijelo.

            Dakle, Marković jeste pjesnik koji je, čini se, više nego brojni drugi pjesnici naše, kako je zovu, mučne tranzicije (u ko zna šta, u ko zna gdje) zahvatio u suštinske probleme koji guše sva naša danas. Pri tome se najprije misli na još nikada razriješena i raspravljena ključna pitanja koja su nam ostala, u međusobnim odnosima, nakon pokolja devedesetih godina prošloga vijeka. Marković upravo u tom našem limbu, u toj zarobljenosti u svim tim mrtvouzicama zločinstava i fašizama, koji se sada čine kao perpetuum mobile naših života, nastoji ili bolje reći insistira na postavljanju pitanja, toliko uporno, toliko istrajno dok god ne iskrsne bar tračak odgovora. Dok se ne iskristališe bar minimum odgovornosti pjesnika, akademika, književnih i kulturnih institucija koje su poticale, inspirisale i danas, još uvijek, opravdavaju razne gadosti. Kad god im je to zgodno i potrebno.

Pjesnik, Marković, svjestan je svega toga, svih tih zakočenih procesa, zakržljalih, zaobiđenih, zanemarenih i s pravom insistira na neprestanom podsjećanju, jer zaborav ostavlja mogućnost da se sve to isto –  ili, po Vuku, isto to samo malo drugačije – ponovi i nastavi. Ne mislim ovdje da poezija Tomislava Markovića pretenduje da uvodi bilo kakav red i promjene matrica svijesti palanke i zlih volšebnika. Naprotiv, poezija je tu nemoćna, ali koliko god da je nemoćna, ne znači da pjesnik ne treba pokušavati, uprkos svoj uzaludnosti pokušaja, da postavlja, makar u vasionsku prazninu, sva ona pitanja čija nam se neodgovorenost kao ambisi pod nesigurnim hodom otvaraju. Na koncu, važno je za pjesnika da bilježi, da objelodanjuje, a do koga će i kako njegova poezija doći nije ono na šta može utjecati. Sem, naravno, ako nema aparature moći, pa da se njegova poezija izlijeva u mozak puku. No, Marković, na sreću, nije i teško da će ikada biti takav pjesnik. Stoga, važno je još samo da kao Neruda “zavapi”: “Bože spasi me od izmišljanja kada pjevam”. A Tomislav Marković, vjerujte mi na riječ, svojom poezijom siječe izmišljanje kao korov.

Iz tog razloga, iz tog insistiranja Marković je za mnoge čitaoce teško svarljiv autor. Dvostruka je priroda te njegove nesvarljivosti. Prvo on je trn u oku, igla koja bode zjenice nacionalizma. Tu je Marković kao pjesnik beskrupulozan. Ni jedna “svetinja” srpskog nacionalizma nije amnestirana od satiričnih “mučenja” ovog pjesnika. On predano, gotovo taksativno, pobrojava svu koloritnost mračnjaštva koje je izviralo i izvire iz srpskog nacionalizma, u pohodu, kako Marković ironično kaže, ka “zipovanoj velikoj Srbiji”. Izlažući sve te  nas(t)ranosti nemilosrdnom začikavanju, dovođenju do suza ubogog puka, Marković je pjesnička pojava od koje se kao od hladnog dodira ruke iz mraka ježe čuvari medaljona krvi i tla. Na Markovićeva “svetogrđa”, udar “na svetinje” jedinog i jedinstvenog srpstva prevrće se želudac svakome ko ne može prihvatiti činjenicu da istina nije okoštali bušni đevđir jednom za svagda navučen kao jaram na vrat.

            Na Markovićevu poeziju, međutim, nisu kivni samo nacionalistički pregaoci. Ima mahom i onih koji stoje na liberalnijim stanovištima koji će ustvrditi da uprkos svemu Marković sa svojom poezijom pretjeruje. Nastojaće se pokazati da je ona nazor, da je ona dopadanje nekim drugim stranama. Reći će se, rat i zločini su prošli, zašto sad pjevati o njima? I insistiraće se na tome da poezija Tomislava Markovića namjerno ocrnjuje jednu (srpsku) stranu, da bi udovoljila sujetama drugih strana (albanskih, bošnjačkih, hrvatskih). Ali to su lupetanja i intelektualna splačinarenja. Za poeziju kakva je poezija Tomislava Markovića nije kasno. Takva poezija, gledano iz srpskog korpusa, nije pisana ranije. Da je pisana, da su na vrijeme potegnuta pitanja odgovornosti, da je na vrijeme književnost ostala dosljedna sebe, stvari bi možda bile drugačije. I u tom slučaju poezija Tomislava Markovića bi, moguće je, bila svojevrstan demode.

            Sa druge strane, smije li se insistirati da satira stane (Markovićeva poezija nesumnjivo jeste veoma moćna satira, ali ne samo satira), da ušuti. Jer, tobože, prošlo je ono što je moralo proći, sad su druga, mirna, vremena. Kakva bi to književnost bila bez satire? Jalova, dosadna, kao i većina današnje književne produkcije na našim prostorima. Satira je serum za ozdravljenje svake književnosti, društvo koje ju ne može prihvatiti obolilo je, umoobolilo. Zamislite samo srpsku književnost bez Domanovića, Nušića ili bez Vinavera. Šta bi to bilo, jad i čemer. Samo to, ništa drugačije.

            Posljednja knjiga Tomislava Markovića “Čovek zeva posle rata” može se bez ostatka uklopiti u sve što sam u ovom, možda neopravdano dugom, ali čini mi se nužnom, uvodu naznačio. To možemo utvrditi polazeći od same naslovne stranice Markovićeve knjige. Možda nije najsretnije rješenje početi govor o jednoj knjizi sa pojedinostima koje se tiču njene naslovne stranice, ali ovdje ću na osnovu toga pokušati dati neke naznake koje se očituju i u Markovićevoj poeziji.  Ona, naslovnica, uobičajeno u književnosti, uglavnom predstavlja neko proizvoljno grafičko rješenje, stavljeno reda radi, da se nešto vidi, bez suviše mnogo značenja. Naravno, to nije nikakvo zlo, niti nužno određuje ono što je između korica smješteno. Ipak, kod Tomislava Markovića i naslovna stranica se posve koncepcijski uklapa i doprinosi cjelokupnom utisku o ovoj knjizi.

            Na ugodnoj svijetlo plavoj podlozi mi kod Markovića vidimo kako se u laganom padu, svezana za bijeli balon, spušta avionska (ili neka druga) bomba. Sama ta gesta, bomba kao možda rođendanski ili svadbarski poklon dovoljno sama po sebi ironizira cjelokupan odnos književnosti i društva spram onih mračnih dijelova bliske nam povijesti. Dodamo li tome varijaciju Vasiljevljevog naslova (”Čovek peva posle rata” – ”Čovek zeva posle rata”) imamo cjelokupnu sliku, i već je tu jasno šta unutar tako ilustrovane knjige možemo očekivati. Još je samo potrebno da vidimo nekog našeg uspavanog pingvina-glumca, zbunjenog svijetom i životom, kako nam umjesto Bekima Fehmuia govori stihove ove “malo” izmjenjene pjesme. I eto ga, tu smo, u našoj (srpskoj, bosankohercegovačkoj – svejedno je) stvarnosti.

            Ipak, da ne bih bio osumnjičen za pristrasnost, te da vizuelizacijskim impresijama sudim o jednom pjesničkom poduhvatu, nastojaću nešto kazati i o onome što je unutar Markovićeve knjige. Ona, kao što je red i dobar običaj, počinje jednom Preambulom. Čudesna je to preambula sa “Uputstvima za svakodnevni život i smrt”. Već tu Marković mapira šta su osnovni predmeti njegove pažnje: srpska rasa, krv i tlo, ksenofobija, homofobija, zaboravi, negiranja, prešućivanja, karijerizmi, književni eskapizmi, cvrkvenjačka duhovnost koja se nadahnjuje slijedeći put svoga učitelja Dalaj-Kame i brojne druge nadasve vesele teme. Preambula je prva stepenica prije ulaska u osebujan ciklus “Zločinčićem ću te, zločinčićem ćeš me” koji donosi pregršt stihova koji se markovićevski nemilosrdno bave brojnim tabuima srbijanskog društva.

            Pjesnik Marković upreže svoju satiričnu kočiju i putuje širom zemlje Srbije postavljajući na svakom ataru zemlje pitanja: šta znate o ratnim zločinima, opsadama, snajperima, hladnjačama. Da li ste možda čuli za masovne grobnice, kako to da vas ne zanima šta je bilo juče, mislite da to danas nije moguće?  Naravno povikaće mnogi: ma daj, pusti nas sa kostima i mrtvima, dosta više, mrtvi su, kako lijepo kaže Preambula, mrtvi. “Ko ih jebe. Ako nisi odgovoran za sopstveni život, kako možeš biti odgovoran za tuđu smrt?” Ali to su, gospodo, pitanja na koja nismo odgovorili. Istina, istina… ne možemo vratiti mrtve, ne možemo živjeti u kultu smrti dovijeka, ali šta nas je to dovelo do smrti? Jesmo li možda postavili to nedokučivo pitanje? Markovićevi stihovi nam zato, da bi se nešto nekad možda dokučilo, pokazuju kako smrt može biti “cela lepa”. Evo primjera iz pjesme “Kako postati snajperista”:

Glava se rascveta kao metafora

U transsimboličkoj bašti

Krv šiklja na sve strane

To je prizor barokne lepote

Olovo prolazi kroz telo kao reč kroz senku.

            Priznaćete, dragi čitaoče, da je ova pjesnička slika Tomislava Markovića itekako upečatljiva. Dalekosežna i nadasve umilna, zar ne? Tako to vidi prosječno oko nacional-estete. No, ako ćemo pravo, već u ovim stihovima na početku knjige vidi se da Marković, iako satiričar, nikako nije pjesnik koji je lišen pravog osjećaja za ritam pjesme. Ništa se ne prepušta slučaju, satira ne amnestira pisca da lupeta (kako mu se to simplificirano nastoji prikačiti). Posebno su, brehtovski rekao bih, jezivi i hladni stihovi koji su refren pjesme “Asanacija sna nacije”. Dovoljno je samo pročitati: “Utovari, istovari! Utovari, istovari!” – pa da nam se pred očima, ako se želi gledati, uobliče slike premještanja masovnih grobnica. Marković vrlo precizno dočarava atmosferu gnusnosti, ne padajući u bilo kakvu patetiku, već hladno, dokumentaristički, ovim ponavljanjem proizvodi efekat jezivosti. Opet će se povikati, pa dokle više s kostima. Markovićevi stihovi ipak govore sami sa sebe, do koje mjere, do koje granice. Nije ovdje riječ o nužnom angažmanu, ne nastoji Marković biti angažovani pjesnik, kako se to danas i ovdje shvata. Nisu stihovi ovog pjesnika nikakav okvir, bilo kakav ram u koji se može umetnuti nekoliko floskula i eto pjesme – još angažovane. Ne, naprotiv. Marković preciznim zahvatima, znalačkim i pjesničkim, dovodi pjesmu do pucanja, ona sama frca značenjima. Nije joj potrebno imputirati ili ubrizgati bilo šta da bi bila prikazana kao uspjela, ona takva sam po sebi jeste.

            Ipak, možda najbriljantniji stihovi iz prvog ciklusa jesu oni u pjesmi “Teniski teren je sveta srpska zemlja”. Marković do paroksizma dovodi podivljalo viteštvo potaknuto teniskim uspjesima Novaka Đokovića. Parodirajući taj trans nacije za tenisom pjesnik učitava tenisu sve ono što je “duhovni obzor” kosovskog mita. Odjednom tenis preuzima ulogu “svetog” bojnog polja, na kome se brani srpstvo. Fantastična je, i veoma uspjela, ova transformacija, koja svjedoči svoj kolektivističkoj ludosti nacionalizma. Evo kako Marković satirički uspjelo postavlja stvari:

Reket je dete iz mešovitog braka

Ponosni pra-pra-unuk

Obilićevog mača

I buzdovana Kraljevića Marka.

            Poentirajući: “Bez pehara se ne izlazi pred Lazara.” Novak Đoković je, u srpskom imaginariju, savremeni kosovski junak. Gdje Miloš stade, Novak nastavi. Nije li mitomanija ovdje zaista fantastična? Nisu samo Kosovo i tenis najskuplje “srpske reči”, kod Markovića je i Matija Bećković “najskuplja” srpska pesmo-reč. Zato pjesnik donosi “fragmente originalne verzije čuvene poeme Matije Bećkovića” – Jebaćemo se još. Marković ovdje pravi gotovo nemoguće. Uspio je doskočiti Matijinoj besmislici ćeranja, suprotstavio joj jebanje i postigao efekat koji od originala Svetog Matije pravi jednu zaista poučnu poemu o jebaniji.

Jebaćemo se još

Nikome nećemo ostati dužni

To jedino ne slagasmo

Kad god obećasmo

Pa nećemo ni sad

Evo koliko smo se jebali

I dokle smo stigli

Sve će se zaboraviti

Koliko ćemo tek da se jebemo

Kako se niko nikad nije jebao

Pa kad bi nam to bilo zadnje jebanje

Jebaćemo se dok nas ima

Jebaćemo se do poslednjeg.

            (Iscrpno je o ovoj Markovićevoj jebanijskoj poemi pisao Haris Imamović u pogovoru knjizi “Čovek zeva posle rata”.)

            Ovako frenetično završen ciklus, prirodno se uz Matiju, naslanja na, po mom sudu, ključni ciklus ove Markovićeve knjige. Riječ je o ciklusu “Udruženi pesnički poduhvat”. Sve ono što je Marković uvrstio u ovaj ciklus slika je i prilika srpske književnosti danas. Nije pjesnik propustio gotovo ni jedan segment koji krasi pregaoce srpske književnosti, njihovu odgovornost za huškašluk na zločine, ali i njihovo nojevsko ponašanje danas. Tomislav Marković pjeva nam poslije ratova, u baruštini evroatlanskih integracija o svim onim, kako je to lijepo Boris Piljnjak pisao, pjesnicima potkazivačima. Onima koji su stihovima cinkarili nepodobne, nerasne, nepravovjerne i bili inspiratori pohoda “za krst časni i slobodu zlatnu”. Od prve pjesme ovog ciklusa, “In memoriam”, jasno je na šta Marković upućuje. Na šutnju književnika i fariseja, na njihovo saučesništvo, na njihovo suzločinstvo, a potom bijeg u kule slonovače, da se radićevićevski, predaju čistoj, često i etnički čistoj, poeziji. U pomenutoj pjesmi Marković piše:

Književnost nije preživela rat

Ali pisci to nisu primetili

Bili su zauzeti ulaskom u istoriju literature

U kanon nacionalnih veličina

Koji redovno ispaljuju kanonade

Iz duboke prošlosti.

            Od te kanonade “Čitaoci su pobijeni, pesme su žive”. Ova je Markovićeva pjesma, ako smijem tako kazati, gotovo programska. Pjesma koja se postavlja kao iskrivljeno ogledalo pred pogromašku poetiku. “Poezija ne može ništa/ Poezija je potpuno nemoćna”, pjeva Marković, a potom nam precizno podastire zašto je poezija tako jadna i zakržljala:

Poezija je usmrtila čitaoce

I sad leleče što nema nikog

Da uživa u meta-forama i fazonima

Poezija je bacila bombu

Na interpretativnu zajednicu

Udovi su se razletili po marginama

Između stihova

Između uzalud zbijenih redova

Čitaoci su pobijeni, pesme su žive

Odvratna večnost boje rđe

Ni stid ih neće nadživeti.

            Sve je to proizišlo iz dobricinskog-matijinskog-nogovskog “Udruženog pesničkog poduhvata”. Ratko Mladić je kanonizovani poeta, vrhovnik ovog poduhvata. Književnost je etnički čista, blista u zanosu rodoljublja. A pogledajmo kakvo je to pjesničko “Juče i danas” nakon uspješno izvedenih literarnih operacija:

Pesma je kuhinjski nož

Za seckanje povrća

Kojim su preklana mnoga grla

(Među njima bilo je i pesničkih)

A danas bi mirno da se vrati

Paradajzu, luku i paprici.

            Sva se licemjernost huškačkih književnih otaca kao špil karata otvara u ovoj Markovićevoj pjesmi. Koordinate su posve određene. Nakon što je podišla duhu naroda, rasplamsala tu vatru viševijekovne poravdoljubivosti poezija se sada vraća svojem izvoru, kao da ništa nije ni bilo. Zar je bilo? Pisci da su odgovorni? Sve što na kraju od pjesničke kanonade ostaje jesu miroljubive “Labaratorijske vežbe” u kojima  hemičari literature:

Destiluju čistu umetnost

Od dvadest i kusur gradi

Koja dobro drži

Lovorov venac

Logorski vijenac

Pesma mora da bude

Cela lepa

Cela slepa

Za nevidljivu stvarnost.

            Šta se može dodati ovim Markovićevim stihovima? Rekao bih malo šta, teško da bilo kome svjesnom ovdje sve nije jasno.

            Metamorfozirani u mirnodopske ovčice-umiljnice, pjesnici-nacionalratnici sa drugim društvenim trudbenicima uljuljkavaju svijest narodnu “Umor zevalom”. Sve je prošlo, niko se više ničega ne sjeća. Taj rat, iako je bio, davno je bio.  Zločini ako su se desili, davno su se zbili. Zato je pjesma “Manje od igre” vrhunac Markovićeve lucidnosti, sjajno prokazivanje brzo-zaborava. Pogledaje sa kojom preciznošću pjesnik slika ignorisanje zločina:

Niko ne zna kako su klikeri

Dospeli u tvrdu batajničku zemlju

Tamo su sahranjeni u tišini, anonimno

Bez počasti i bez obeležja

Obični klikeri. Staklenci. Koji blistaju na suncu

Sa raznobojnim perima u sredini

Ni đulci, ni malci. Ništa posebno

Mediokriteti među klikerima.

            Marković predstavljajući albanske žrtve nakon rata na Kosovu, u srpskom ćutološkom imaginariju, kao klikere – dolazi do pjesničkih figura koje nadilaze mnoge stihove koji su se ovdje ispisivali i ispisuju o zločinima. Nema kod Markovića ovdje ništa profano, ništa ukalupljeno. Pjesnik zato i jeste pjesnik što u jeziku ne poznaje granicu, uvijek može dalje, uvijek je moguće slikovitije, snažnije i bolje. Kao na primjer u pjesmi “Nestali”:

Skoknuli do logora po cigarete

I nikad se više nisu vratili.

            Ciklus “Malj za veštice, kama za komuniste” poema je Tomislava Markovića o povampirenom četničkom sentimentu. Marković ironično pjeva iz pozicije “đenerala”, koji nam saopštava šta sve treba počiniti komunistima, kakvo je to zlo, kakav oslobodilački kukolj u njedrima uvijek ispravnog, uvijek na podaništvo spremnog naciona.

            Takav je i ciklus “Iz srpskog ratnog bukvara”, samo ne onoliko mučan koliko “četnička-epopeja” pravdoljubivosti. Ovaj ciklus temeljito na čistinu satire izvlači halabuku nastalu oko famozne stogodišnjice Prvog svjetskog rata. Te pobjedničke proslave junaštva, koju Marković u pjesmi “Princip ili O načelima” satiričnim pucnjem u nebo naše obojeno junačkim bojama jednim stihom matira:

Naše će seni hodati po Beču

I pisati grafite ‘Kosovo je Srbija’.

            I gotovo. Jasno, precizno, u srž.

            Kako je knjiga imala “Preambulu”, logično je da ima i “Završnu odredbu”. Ona je tu, da se “Poslanicom kasti na vlasti” razjasni još nekoliko stvari koje su nekome možda ostale nejasne. Da se, takorekuć, upute neke poruke u budućnost. Da se pokaže gdje su “oni”, a gdje smo “mi”:

Vi imate svoje uvek i svoje sve

Vi imate naše nemanje

Mi imamo naše ništa, mi imamo prazne šake

I širom otvorene rake

Mi imamo samo ono što je nevidljivo

Jedino postojeće, jedino živo

Mi imamo samo ono što sigurno biće

Jer je nezamislivo i nemoguće

Dan koji će neminovno doći

Posle ove mrkle, naizgled beskrajne noći

I zoru od sna i od sreće

Koja će ugasiti vaše mrakobesne sveće.

Treba na kraju, ipak, zbog zlih jezika još nešto kazati. Nije poezija Tomislava Markovića dobra samo zato što je etički odgovorna književnost. Da je samo to njen kvalitativ ona bi bila pamflet, ona bi bila, kako je Matoš pisao, žurnalizam koji u prvom redu širi društvene ideje. Bila bi to tendencijska literatura malih dometa, kakve je uostalom pregršt danas i ovdje. Markovićeva poezija dobra je prije svega jer je, bez obzira na prisutnu etičku odgovornost i tematiku, pjesnički vješto izvedena. Tu nema dileme. Bez toga zalud svi angažman-pokušaji. Marković je, da se opet okoristimo Matošem, shvatio da: “Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek.” Dakle, još konstantinovićevski govoreći, shvatio je Marković da nije na pjesniku da se klanja kralju. Već da pjeva najglasnije i najjasnije. Bez laži.

            Još je jedno, na koncu svih konaca, važno kada je Marković kao pjesnik u pitanju. Knjigom “Čovek zeva posle rata” pjesnik je, doima se, dobrano iscrpio tematiku Srbije danas, poslije ratova, u tranzicijama između Istoka i Zapada. To ne znači da se uvijek neće moći pjevati na ovaj način, da neće biti sijaset novih i novih budalaština pogodnih za satiru, ali je pitanje stila i pjesničkog progresa da li je dobro da Tomislav Marković svoj itekako vidljiv pjesnički dar dalje iscrpljuje na isti način dalje, i dalje… To će nam, svakako, pokazati neka njegova naredna knjiga.