Chinua Achebe, Sve se raspada,  Buybook, Sarajevo, 2010.

Okonkwo, kao tradicionalist ubijeđen u istinitost oprirođenih kulturnih identiteta, protivi se svakom vidu modernosti i želi se sukobiti sa misionarima, bilo bijelcima ili preobraćenicima, u čemu ga sprječava Uchendu. Nada da će povesti rat po povratku u Umuofiju ruši se nakon što ga dočeka potpuno izmijenjena slika svijeta koji je ostavio iza sebe. Bijelci brzo uspostavljaju prosvjetiteljski mehanizam vlasti (škola, crkva, trgovina, bolnica, sud, zatvor), a situacija se zaoštrava nakon dolaska velečasnog Jamesa Smitha koji podstiče preobraćenike na sukobe sa plemenom

U Kulturi i imperijalizmu Edward Said kaže: Moć da se pripovijeda, ili da se blokira nastanak drukčijih pripovijesti, veoma je značajan za odnos kulture i imperijalizma, ona konstruira jednu od glavnih veza među njima. Što je najvažnije, velike priče o emancipaciji i prosvjećenju mobilizirale su narode u kolonijalnom svijetu da se dignu i zbace imperijalnu potčinjenost; u tom procesu i mnogi su Evropljani i Amerikanci bili podstaknuti tim pričama i njihovim protagonistima da se i sami bore za novu veliku priču o jednakosti i sveopćoj ljudskoj zajednici. U okvirima date determinacije pripovijedanja roman Chinuau Achebea Sve se raspada predstavlja istinski klasik, pripovijest koja debelo podcrtava svaku riječ Saidovog iskaza. Pripovijedanje kao medij reprezentacije jedne kulture, koje samu reprezentiranu kulturu konektuje na globalnu mrežu govorene raznolikosti, u Achebeovom romanu konstruira se kao veza između tradicionalnih plemenskih pripovijesti i modernih evropskih narativnih struktura. Dakako, s razlogom, jer upravo u kontekstu velike priče o emancipaciji i prosvjetiteljstvu antagonizam tradicionalnih i prosvjetiteljskih priča u verbalno-ideološkoj ravni artikulira paradokse kako imperijalnog mehanizma upravljanja tako i tradicionalnih kulturnih normi.

Centralna figura pripovijesti je Okonkwo, slavni hrvač i veliki ratnik Umuofije. Okonkwo je nosilac narativne strukture; pripovjedna stvarnost je replika poretka njegovog pounutrenog svijeta u koji on latentno intervenira i na taj način osigurava koherentnost cjelovite pripovijesti. Iako limitiran Okonkwoom kao fokalnom tačkom pripovijesti, aktuelni autor ekskursivno čitaocu daje dodatne informacije o pojavama i predmetima upisanim u semiotičku teksturu plemenske kulture produbljujući tim postupkom liniju verbalnog i umjetničkog prikazivanja.

Pripovijest započinje Okonkwoovim hrvačkim trijumfom kojim selu donosi slavu, a sebi ugled. Pripovjedač pažljivo odabire situacije u kojima se narativni tok lako usmjerava prema već postojećim plemenskim pripovijestima, stoga vremenska tačka aktuelnog pripovjedača ostaje uvijek u budućnosti u odnosu na sadašnje vrijeme hronotopa. Okonkwoov trijumf evocira tradicionalne pripovijesti kojima se čitaocu daje uvid u plemensku hijerarhiju ugleda (tituliranje), prenošenje patrijarhalnog kulta, kult i običaje ratovanja i značaj pripovijedanja u kulturi Ibo naroda. Pripovijesti se smjenjuju kroz kataraktnu kompoziciju narativa, pa je linearni tok vremena u narativnoj konstrukciji nekonzistentan. Druga situacija koja u pripovijednom slijedu dolazi kao podsticaj prethodno postojećim pripovijestima je žrtvovanje Ikemefune. Ikemefuna je pripadnik plemena Mbaina, u Umoofiju dolazi kao dio ratne otkupnine dobivene ultimatumom, a dok pleme odluči o njegovoj sudbini o njemu se stara Okonkwo. Tehnika narativa jednaka je narativnoj logici dokumentarnog filma, pa se kroz tradicionalne pripovijesti čitaoca postepeno upoznaje sa plemenskom kulturom i običajima. Niz pripovijesti koje prethode Ikemefuninom žrtvovanju i istodobno pojašnjavaju situacije u kojima se zatiče Okonkwo u mreži odnosa sa drugim likovima, čitaoca informiraju o vladajućoj i religijskoj strukturi plemena, plemenskim vjerovanjima, načinu mjerenja vremena (vrijeme se mjeri tržišnim tjednima, tržišni tjedan sastavljen je od četiri dana od kojih je posljednji dan velike trgovine), načinu privređivanja i značaju biljnih kultura (najcjenjenija biljka je yam, biljne kulture prema uzgoju se dijele na muške i ženske), plemenskim obredima, ceremonijalima i zakonima, procesu suđenja (vrhovni plemenski sud je sud duhova egwugwu utjelovljenih u plemenske maske), strukturi porodice (endogamna poligamna porodica), bolestima i metodama liječenja, rađanju i obredima rađanja (blizanci se bacaju u Zlu Šumu; Ogbanja dijete je Zlo dijete koje ne želi živjeti, a nakon smrti se vraća u majčinu utrobu kako bi se ponovo rodilo), ceremonijama svadbe, ceremonijama žrtvovanja, ceremonijalom sahrane, i plemenskim pričama kojima se objašnjavaju procesi svijeta-života (dijele se na muške i ženske). Svaka od tih prethodno postojećih pripovijesti dodatno se usložnjava interpelacijom likova u nekom narativnom sada. Krenuvši od premisa o čovjeku koji govori u romanu kao stvarnom društvenom čovjeku, historijski konkretnom i određenom, a njegovoj riječi kao društvenom jeziku, te o čovjeku koji govori u romanu kao o ideologu u izvjesnom stepenu, a njegovoj riječi kao o ideologemi, dolazi se do zaključka o mreži odnosa među likovima interpeliranim u prethodno postojeće pripovijesti kao o slici istinske govorne raznolikosti. Dok Okonkwo gorljivo vjeruje u plemensku ideologiji/teologiju (što uostalom i održava cjelovitost pripovijesti kao njegova pounutrenog svijeta) njegov prijatelj Obierike kritički se odnosi prema doktrinarnim paradoksima (npr. slučaj odbacivanja blizanaca), starac Ogbuefi Ezeudu intervenira u red običaja i moli Okonkwoa da ne učestvuje u obredu žrtvovanja Ikemefune (Okonkwo ga ne posluša i lično ubije Ikemefunu), Okonkwoova druga žena Ekwefi nerijetko prelazi barijere ženskog govora (zbog toga često biva kažnjavana, a prilikom polaska u lov Okonkwo ju zamalo ubije hicem iz puške), etc…

Treća situacija koja pokreće pripovijedanja je ubistvo koje slučajno počini Okonkwo tokom ceremonijala sahrane (ženski zločin budući nije počinjan sa namjerom) čime uvrijedi boginju zemlje i mora provesti sedam godina u izgnanstvu. Izgnanstvo se provodi u majčinom plemenu gdje Okonkowoa prima Uchendu, najmlađi brat njegove majke. Ovime se ujedno inicira raspad koherentnog Okonkwoova svijete, jer on prvi puta posumnja u jedno od plemenskih pravila (radi se o plemenskoj poslovici „Ako čovjek kaže da, i njegov chi kaže da“ koju Okonkwo obrće u „Ako čovjek kaže da, njegov chi kaže ne; chi – kućni duh koji se brine o sudbinu čovjeka). Sem toga, potencira se prikazivanje međuplemenskih odnosa, pa se čitaocu predočavaju različiti principi uključivanja u život očevog i majkinog plemena.

Preokret u pripovijesti dolazi ujedno sa bijelim ljudima. U ovom trenutku dotadašnji narativni postupak se raspada, vremenski protok se ubrzava, a slijed događaja ulančava se u hronološkom nizu. Interesovanje aktuelnog autora pomjera se na odnose crnaca i bijelaca te susret/sukob domicilne plemenske kulture i imperijalističke evro-kršćanske kulture. Okonkwo, kao tradicionalist ubijeđen u istinitost oprirođenih kulturnih identiteta, protivi se svakom vidu modernosti i želi se sukobiti sa misionarima, bilo bijelcima ili preobraćenicima, u čemu ga sprječava Uchendu. Nada da će povesti rat po povratku u Umuofiju ruši se nakon što ga dočeka potpuno izmijenjena slika svijeta koji je ostavio iza sebe. Bijelci brzo uspostavljaju prosvjetiteljski mehanizam vlasti (škola, crkva, trgovina, bolnica, sud, zatvor), a situacija se zaoštrava nakon dolaska velečasnog Jamesa Smitha koji podstiče preobraćenike na sukobe sa plemenom (njegov prethodni, gospodin Brown, tolerantno se odnosio prema plemenu, a zanimljiva je teološka rasprava koji je vodio sa Akunom, jednim od plemenskih poglavica). Nakon što bude ubijen jedan od egwugwua pleme sruši crkvu. Poslije hapšenja plemenskih uglednika i oslobađanja uz golemu otkupninu, sazvan je plemenski skup na kojem Okonkwo ubije jednog od kurira Okružnog Načelnika. Krajnji raspad Okonkwoovog svijeta okončava apsolutnom negacijom plemenskog thelosa nakon što Okonkwo počini najveći grijeh, samoubistvo. Posljednja slika prikazuje Okružnog Načelnika zaokupljenog pisanjem knjige (prosvjetiteljski model znanja!) koju je odlučio nasloviti: Pacifikacija primitivnih plemena iz donjeg toka rijeke Niger.

Ukoliko ste ubijeđeni idealist uvjeren u principijelnu jednakost svih ljudi kao govornih bića, Sve se raspada je još jedna knjiga koju neizostavno morate pročitati. No, ako ste pak fan avanturističke proze uvijene u trivijalnu priču o antiimperijalističkoj, antiglobalističkoj, antikapitalističkoj borbi ili ljubitelj elitističkog evropskog romana, nipošto ne uzimajte na čitanje Achebeov roman, jer vama će to biti gubitak vremena.