Philip Roth. Duh izlazi. Buybook, Sarajevo, 2010.

(prevod: Irena Žlof)

Roth je jedan od prvih nam savremenika koji je kroz svoje romane prikazao odnos savremenog čovjeka prema vlastitom tijelu, viđenje drugih ljudi kroz prizmu seksualnosti, i u konačnici opisao nepregledne mogućnosti erosa. S druge strane nam je ponudio skoro statičan pogled na vlastito okruženje.

Prošle godine se u Buybookovom izdanju i prevodu Irene Žlof pojavio posljednji roman Philipa Rotha iz serijala o Zuckermanu pod naslovom „Duh izlazi“, što je i bio povod za pisanje ovog teksta. Na naslovnici knjige stoji citat iz Sunday Timesa u kojem se navodi da je Roth „najveći američki živući pisac“, što ne čudi s obzirom na Rothov stas, a prilog živući tačno upućuje na Rothov prepoznatljivi erotizam, osobinu njegove proze po kojoj je on možda i najpoznatiji. Uz Saula Bellowa i Bernarda Malamuda, Roth  predstavlja centralnu figuru kasnomodernističke američko-jevrejske proze, a iako su njegovo djelo često pokušavali povezati s postmodernizmom, jalovost takvih pokušaja je vidljiva i u samim obilježjima koja razni autori lijepe za prozu Philipa Rotha, poput „comic irony“, što samo po sebi ne govori ništa o postmodernističkoj prozi, a još manje o Rothovoj.

I zaista, narator ovog romana se pojavljuje kao duh; on je skoro ahistorična utvara koja posmatra svoj svijet (bušovsku, postjedanaestseptembarsku Ameriku) na način koji je posmatra mladi Nathan Zuckerman iz romana „Pisac iz sjene“, tj. pedeset godina mlađi lik i narator romana „Duh izlazi“, koji istovremeno predstavlja i književni alter ego samoga pisaca. Ovdje ne mislim pojednostavljivati psihološki aspekt lika, koji je svakako razgrađen u skladu sa njegovim godinama, nego se tvrdnja prije odnosi na njegov pogled na američko društvo, koje i nakon pedeset godina misli kroz iste kategorije. Zuckermanova Amerika je Amerika srednje klase. Kao i kod Bellowa, Updikea, pa čak i Mailera, dijegetički univerzumi Rothove proze mahom su smješteni u granicama srednje klase. Otud i ahistoričnost „starog“ Zuckermana; on vlastiti svijet misli predreganovski, a glavni sociološko-politički sukob u romanu predstavlja klasični američki politički moment – izborna borba između republikanaca i demokrata. Istina, i sam narator priznaje da se kao duh pojavljuje u društvu nakon jedanaest godina samačkog života, gdje se u izolovanom selu bavio pisanjem romanā. Poslije operacije prostate on shvata da je izgubio potenciju, te se radi terapije vraća u rodni New York. Nakon što u gradu vidi Amy Bellete, Nathan u ispovijednom tonu iznosi prošlost svog odnosa prema ovoj ženi, što istovremeno predstavlja kratku fabulu romana „Pisac iz sjene“ (intertekstualnost i autoreferencijalnost, rekli bi postmodernisti upirući prstom). Amy je ljubavnica E.I. Lonoffa, imaginarnog jevrejskog pisca kojem u posjetu dolazi mladi Nathan, e radi upoznavanja svog književnog uzora. Igrom slučaja Nathan biva prisiljen da prenoći kod Lonoffa, a te noći i otkriva da je Amy njegova ljubavnica. Cijelo jedno poglavlje sastavljeno je od Nathanovog zamišljanja da je Amy zapravo preživjela Anne Frank koja skriva svoj identitet („igra fikcije i fakcije“, strogo upozorava postmodernist). Treba napomenuti da se sve ovo odvija nakon Nathanove svađe sa ocem koja je izbila nakon što je Nathan objavio priču u kojoj opisuje svoje rođake Jevreje, ali ih mahom predstavlja kao pohlepne. Iako Nathan objasni svome ocu da je on opisao samo žive ljude koji su zaista takvi, ne misleći o tome jesu li Jevreji ili nisu, otac ipak ne posustaje, ponajprije zbog straha koji je izazvao užas holokausta i stereotipa koji još uvijek dominiraju među američkim „arijevcima“. Motiv lažne Anne Frank i odsupanja od političke koreknosti prema vlastitom kolektivu predstavljaju važan momenat u američko-jevrejskoj prozi. Za Nathana je to pokušaj individualizacije nakon teške kolektivne traume. Njegova zamišljena Anne Frank skriva svoj pravi identitet upravo zbog historijskog bremena koje nosi; ne želeći da predstavlja simbol kolektiva, ona počinje novi život u kojem sama može birati šta će biti, bez da teret simbolike koju nosi igra ikakvu ulogu u njenom odnosu sa drugim ljudima. Mašta je Rothov lijek za kolektivnu bolećivost, ona je način da se prevaziđu društvene datosti koje nas uvijek smještaju u neku grupu. Rothovo majstorstvo se osim u opisivanju i dočaravanju erotskog, ogleda i u načinu stvaranja odnosa među likovima, koji su izuzetno složeni i nikad jednodimenzionalni, što danas predstavlja pravu rijetkost s obzirom na pošast plošnosti postmodernizma. U romanu „Pisac iz sjene“ radnju nose četiri lika: Lonoff, Hope, njegova supruga, Amy Bellete i Nathan. Odnos Nathana prema Lonoffu je istovremeno sačinjen od učenikovog divljenja prema učitelju, ali i blage ljubomore jer osjeća žudnju prema Amy koja je zaljubljena u Lonoffa. S druge strane Amy žali Hope, ali je istovremeno i prezire jer je sprječava da bude s Lonoffom, itd.

U „Duh izlazi“, objekt Nathanove žudnje, mlada književnica Jamie Logan, također determiniše složenu mrežu odnosa među likovima. Veze među likovima se uvijek uspostavljaju kroz imaginativnu vizuru naratora, pa često one postoje samo kao projekcija njegovih vlastitih želja, što je jasna, osviještena, autorova intencija. Kao što je i lik Amy Bellete djelimice prezentovan kroz njen glas, a drugim djelom kao Nathanovo zamišljanje nje same, tako je i Jamie Logan lik koji je napola fikcija u fikciji. Nathan nju upoznaje tako što u novinama pročita oglas u kojem stoji da mladi bračni par, par pisaca, želi da mijenja na jednu godinu svoj stan u New Yorku, za stan na selu. Upoznavši Billya Davidoffa i Jamie Logan, on saznaje da je on sin jevrejskog trgovca, dok je njegova supruga kćerka naftaša i republikanca koji se kreće u krugu ljudi oko Busha. Vidjevši Jamie, Nathan odmah, u Rothovskom maniru, osjeti privlačnost prema njoj. Pojavljivanje mlade, lijepe i pametne djevojke koja pobuđuje naratorovu maštu, ukazuje se kao opšte mjesto Zuckermanovog svijeta, na kojem bi mu možda pozavidio i sam Petrarka. Pošto Nathan nije sposoban da djeluje po pitanju svog odnosa prema Jamie, on ispisuje imaginarne dijaloge koje vodi s njom, gdje razgovor vode ON i ONA, a zapravo su projekcija njegove mašte. Ovi dijalozi zaista otkrivaju Rothovo majstorsko umijeće pisanja erotičnog; u njima ON NJOJ postavlja pitanja na koja zapravo i ne želi čuti konačan odgovor, nego očekuje nepotpune odgovore na koja bi postavljao nova pitanja i tako neprestano odgađao kraj razgovora. Eros se u konačnici i zasniva na odgađanju. Lik Jamie savršeno predstavlja i samu politiku imanentnu Rothovoj prozi. Ona je djevojka koja je udajom za Jevreja srednje klase izgubila očevu naklonost i bogatstvo, završila u svijetu više srednje klase, gdje je, kao i ostali akteri u romanu, vatrena pristalica demokrata. Želja za odlaskom na selo je posljedica njenog straha od terorista, a ova fobija je po njenom mišljenju produkt tvrdokorne politike republikanaca koja je i dovela do 11. septembra. Niko od ostalih likova u romanu se ne suprostavlja njenom mišljenju, stavovi Nathana, Billya i Klimana nisu toliko jasni, osim što su svi za demokrate, pa je Roth političku ideologiju romana vješto poturio jednom afektivnom liku, kao da poručuje:“zbog republikanaca se i među najbolje uvlači paranoja“. O pristašama republikanaca se govori kao o bezličnoj masi, dok pristaše demokrata predstavljaju sami likovi, koji se ukazuju kao nezavisne, sasvim različite ličnosti. To je mjesto koje otkriva Rothovu ahistoričnost, politički mainstream patos, koji misli Ameriku kao permanentu borbu između dvije sile, od kojih ona loša trenutno pobjeđuje. Nigdje se ne nazire moć velikih korporacija i njihovog lobiranja u bilo kojoj stranci, osim što su naftaši i republikanci predstavljeni kao bliske grupacije sa zajedničkim interesima. Možda bi nam Roth, poznat i kao pristalica Obame, mogao danas reći šta je s iračkom, ili šta će biti s libijskom naftom. Ako je Roth do sada uspješno ironizirao kolektivitet, ovdje je tu praksu napustio zarad ne baš jeftine, ali ipak pomalo plitke politike.

Drugi narativni tok se odvija na relaciji Nathan-Kliman, gdje je Richard Kliman postavljen kao klasični antagonist. Poznanstvo sa mladim bračnim parom koštalo je Nathana susreta sa mladim novinarom, također Jevrejom srednje klase, koji tvrdi da je otkrio tajnu iz mladosti E.I. Lonoffa, i želi da mu Nathan pomogne da je dalje istraži. Kliman uporno telefonom zove Nathana na razgovor, dok ovaj uporno odbija. U jednom od razgovora Jamie, prijateljica i bivša djevojka Klimanova, Nathanu saopštava da je Lonoffova tajna incest iz mladosti koji je počinio sa svojom sestrom. Bez obzira što Kliman tvrdi da posjeduje dokaze za to i da će ih iznijeti u biografiji E.I. Lonoffa, Nathan uporno odbija da mu povjeruje, i kada se napokon sastanu između njih izbije svađa, poslije koje Nathan osjeti još veći prezir prema njemu. Naratorov odnos prema Klimanu je usložnjen i njegovom sumnjom da je Kliman i nakon prekida ostao u seksualnoj vezi sa Jamie Logan. Tu sumnju Nathan projicira i u imaginarne razgovore sa Jamie. S druge strane on osjeća empatiju prema Billyu za kojeg se očinski pita: “Je li on neki ostatak starog svijeta, pitao sam se, ili ih još uvijek ima ovakvih, jevrejski mladići iz srednje klase zauvijek obilježeni porodičnom empatijom koja, uprkos neusporedivom zadovoljstvu tog osjećaja zaštićenosti, može ostaviti čovjeka potpuno nepripremljenim za zlobu manje ljubaznih duša?“ Jasna je Rothova namjera da svog glavnog lika postavi u poziciju u kojoj se nalazio njegov otac u romanu „Pisac iz sjene“; na jednoj strani generacijskog jaza se ukazuje Nathan kao zaštitnik starih vrijednosti Amerike, dok na drugoj Kliman karijeristički maše senzacionalnim otkrićima. Ako se u „Piscu iz sjene“ Nathan pojavljuje kao osvajač novih vrijednosti, individualizma i prava na privatnost, u „Duh izlazi“ on postaje njihov konzervator. Štiteći lik i djelo E.I. Lonoffa, Nathan ujedno štiti i sebe; učenik se preobrazio u negdašnjeg učitelja, postao je osamljenik u izlovanoj kući čiji život se svodi na pisanje, a jedan od glavnih razloga zašto ostaje u New Yorku jeste da spriječi Klimana u objavljivanju Lonoffove biografije (u međuvremenu se Nathan predomislio po pitanju razmjene stanova, a odugovlači otkazivanje pogodbe da bi još nekoliko puta vidio Jamie i zaustavio Klimana). Saznavši da Amy posjeduje neobjavljeni roman E.I. Lonoffa, on se sastaje s njom da bi zajedno spriječili Klimana u njegovim namjerama. Njegovi strahovi od Klimanovih saznanja nisu toliko izraženi zbog toga što se radi o incestu; odbijanje Nathana da prihvati Klimanove tvrdnje prvenstveno je strah da bi one mogle biti objavljenje. „Biografija je patent na život“, govori Amy Bellete. Lijepo zvuči, ali i suviše ozbiljno za ljude koji ne žele imati ništa sa javnošću.

Može se reći da je Roth Nathanovu transformaciju od mladića do starca izvršio relativno uspješno, mada se pokadkad osjeti nategnutost Nathanovih staračkih pogleda, u kojima njegovo čuđenje dobija dimenziju čovjeka koji je došao u sadašnjost s početka stoljeća, a ne iskusnog pisca koji u New York nije dolazio tek trinaest godina. Pojava mobitela njega toliko začuđuje, kao da dolazi iz predinformatičkog doba:“Za nekoga ko je znao danima ne progovoriti ni s kim, morao sam se zapitati šta je to u ljudima što ih je ranije kočilo a sada nestalo, da ih tjera da neprekidno govore u telefon umjesto da hodaju unaokolo bez ičijeg nadzora, na trenutak sami, doživljavaju ulice svojim životinjskim čulima i misle pregršt misli koje gradska dešavanja inspirišu“. Ta mirna, stara Amerika!

Poslije Drugog svjetskog rata američka moderna književnost se razvija u dva dominantna pravca; prvi kojem pripada i sam Roth predstavlja nastavak zrelog modernizma, dok se s druge strane pojavljuje sasvim nova struja – bitnici. Ako prvi pravac reflektira Ameriku srednje klase, drugi se pojavljuje kao urlik, glas marginalnih i obespravljenih. Bitnici vehementno stupaju na književnu scenu, potresajući učmalost mainstream kulture, a iz njihovog pokreta će se izroditi čitava jedna kontrakultura koja će na svjetlo dana izvući jednu novu dimenziju Amerike.

Ne mogu tvrditi da Roth završava u okvirima prvog prvca jer sam upoznat tek sa dijelom njegovog djela, ali posljednji roman o Zuckermanu ipak jeste izraz tog duha. On je jedan od prvih nam savremenika koji je kroz svoje romane prikazao odnos savremenog čovjeka prema vlastitom tijelu, viđenje drugih ljudi kroz prizmu seksualnosti, i u konačnici opisao nepregledne mogućnosti erosa. S druge strane nam je ponudio skoro statičan pogled na vlastito okruženje. Znamo za jednu sliku Amerike, no je li Rothova Amerika tuđa Amerika?