Yasmina Khadra. Bagdadske sirene. Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
Cjelokupna poetika Yasmine Khadre situirana je u kauzalitetu esencije i egzistencije, individue opterećene tragikom povijesti i kolektivnim sentimentom te sjećanja kao jedinog preostalog utočišta za bijeg od prljave stvarnosti. Iz ove dimenzije romana izrasta druga, bitno kulturološka, o nespremnosti dvaju kulturnih tradicija na proces akulturacije, na otvorenost prema Drugome; izrasta priča o razgovoru gluhih koja suprotstavlja Istok i Zapad.
Neumorno istražujući savremenu povijest i događaje koji su potresli svijet nakon 11. septembra, Yasmina Khadra (pravim imenom Mohammed Moulessehoul) piše ispovijest mladog Iračanina koji, narušene egzistencije i desakraliziranih ideala, radikalizira svoje odluke i pridružuje se terorističkoj organizaciji. Početna lokacija u kojoj egzistira protagonist Bagdadskih sirena je Kafr Karam – selo udaljeno stotinjak kilometara od Bagdada. Pogođen užasom rata, on postaje svjedokom ubistava nevinih i bespomoćnih ali vjerujući u sigurnost pod okriljem patrijahalne porodice, on ni ne pomišlja na odlazak iz rodnog mjesta. Međutim, u jednom od pretresa kojeg su izvršili vojnici, naš junak u jednom trenutku vidi spolni organ svoga oca i, shvativši ljudsku tjelesnost u njenoj metafizičkoj uzaludnosti, odlazi od kuće. Tada nastupa psihološka drama, introspektivno poniranje u vlastito biće, dezorijentiranost u prostoru i potpuno isključivanje dimenzije vremena. Napetost koja se stvara u pojedinim dijelovima teksta i semantičkim planovima na kojima se on konstruira jasno ocrtava stanje duha mladog čovjeka čiji mentalitet ne dopušta obeščašćenje. Metalingvistički i metatehnički planovi teksta – dakle, tekst u svome obraćanju svijetu i u modeliranju ukupnosti svijeta – ne iznevjeravaju međusobnu koherentnost ni u jednom trenutku. Oscilacije psihološkog stanja glavnog junaka odražavaju se na strukturi djela stalnim meandrima toka svijesti ispisanih u gotovo neuhvatljivim semantičkim mrežama. Nakon odlaska od kuće, jedinu nadu u povratak svoje časti on nalazi u terorističkoj organizaciji koja mu može omogućiti osvetu. Ovim je Khadra uzrok nesporazuma između žitelja Iraka i američkih vojnih trupa jasno locirao u mentalitetima. Izuzetna fabulativna napetost u nastavku romana, prateći osnovnu narativnu liniju, rijetko je prekinuta ekskursima u kojima progovaraju drugi glasovi (Dr. Džalal, Sajid, Jasin, Husain, Omar Desetar…). Posebno zanimljiv lik je Dr. Džalal, čovjek koji se jedno vrijeme borio protiv terorizma a nakon što je odbačen od strane Zapada kao još jedan u nizu Arapa koji znaju ubijati, arhaičnih divljaka, vraća se u Irak gdje govori protiv prije svega intelektualnog rasizma, a zatim i utilitaristički koncipiranog kolonijalizma, imperijalističke hegemonije Zapada i kampanja dezinformiranja koje rade na dijabolizaciji muslimana. Filozofski pasaži primijetni u njegovim obraćanjima na izuzetno posjećenim predavanjima o dominirajućoj ulozi Amerike u svijetu daju dodatnu dimenziju polifonoj strukturi Bagdadskih sirena, romanu prevedenom na više od dvadeset svjetskih jezika.
Roman je kompoziciono uređen u tri veća dijela: Kafr Karam, Bagdad i Bejrut – koji su, ustvari, imena geografskih lokacija u kojima se kreće glavni junak čije ime ne saznajemo jer to može biti bilo koji čovjek ubačen u vlak koji nazivamo Historijom. Prateći radnju u njenom kauzalnom, uzročno-posljedičnom slijedu, protagonist Bagdadskih sirena u intervalima evociranja živih slika svoje mladosti provedene u Kafr Karamu „realno vrijeme“ (ono koje otkucava na satu) pretače u subjektivno-psihološku projekciju vremena a inkorporiranjem statičkih motiva u unutarnju dinamiku teksta kao da pravi predah od tempa Historije.
Cjelokupna poetika Yasmine Khadre situirana je u kauzalitetu esencije i egzistencije, individue opterećene tragikom povijesti i kolektivnim sentimentom te sjećanja kao jedinog preostalog utočišta za bijeg od prljave stvarnosti. Iz ove dimenzije romana izrasta druga, bitno kulturološka, o nespremnosti dvaju kulturnih tradicija na proces akulturacije, na otvorenost prema Drugome; izrasta priča o razgovoru gluhih koja suprotstavlja Istok i Zapad. Skeptični prema modernizaciji koja nosi oznaku Drugoga, Iračani glorificiraju simbole arhaičnosti kako bi istakli svoju različitost. Progovarajući U ime identiteta, Amin Malouf ne osuđuje ovakav (nekada i militantni) partikularizam zbog konteksta u kojem se javlja. On piše: I u razvijenim zemljama (Francuskoj), modernizacija je sumnjiva čim je ljudi shvate kao trojanskog konja prevladavajuće strane kulture. Dr. Džalal, odbačeni intelektualac od strane Zapada, rehabilitiran i stavljen u službu Džihada, govoreći o miješanju Zapada u politiku Iraka kaže: Zapad voli samo sebe. Misli samo na sebe. Kada nam pruža pojas za spašavanje, to je samo kako bi od nas načinio mamac. Manipulira nama, huška nas jedne protiv drugih, a kad prestane zbijati šalu s nama, zatvara nas u svoje tajne latice i zaboravlja. Generirajući stereotipe o Drugima, videći sebe kao normu a Druge kao odstupanje od nje, Zapad je razvio društvene i političke mehanizme zahvaljujući kojima su Drugi kreirani kao inferiorni i zaostali. Dr. Džalalova rečenica da je pravi rasizam uvijek bio intelektualan akcentira važnost pisanja i govora kao mehanizama diskurzivne kontrole u proizvodnji Drugosti i marginaliziranju Drugih kultura u odnosu na projektivni „estetski“ centar Zapada. Bagdadske sirene je uistinu roman u kom se odvija psihološka drama individue, ali i humanistička borba protiv potenciranja kulturalnih suprotnosti. Nasuprot njima, Khadra afirmira različitosti u bogatim tradicijama Istoka i Zapada, i kroz glas Kadema koji na walkmanu sluša libanonsku divu Fajruz izražava tugu zbog nespremnosti na akulturaciju: Kada bi Zapad mogao shvatiti našu glazbu, kada bi nas samo mogao čuti kako pjevamo, osjetiti naš puls preko pulsa naših kitara, našu dušu preko duše naših violina, (…) kada bi mogao stupiti u vezu sa našim svijetom, mislim da bi se odrekao svoje vrhunske tehnologije, svojih satelita i armada i slijedio nas na kraj naše umjetnosti… Pažljivim iščitavanjem Khadrinih faktičnih fikcija, razmatranjem svih mogućih planova teksta, čitalac Bagdadskih sirena će dobiti neke odgovore o Drugom zaljevskom ratu i savremenom kolonijalizmu, a ovaj roman – siguran sam – naći će svoje mjesto u kontekstu postkolonijalne književnosti.
Kraj tragične ispovijesti nosi izuzetan humanistički angažman. Glavni lik romana, sa virusom u svome tijelu ne kreće za London kako bi proširio pošast koju nosi u sebi. Dirnut scenama sa aerodroma, on odlučuje da propusti let i žrtvuje vlastiti život u ime humanizma: Cijeli mi život prolazi kroz glavu; Kafr Karam, moja obitelj, moji živi i moji mrtvi; osobe koje mi nedostaju, osobe koje me proganjaju… No, od svih uspomena, najjasnije su one najsvježije. Dama na aerodromu koja je svako malo provjeravala mobitel; budući tata koji nije znao šta bi sa sobom od sreće; i onaj par mladih Europljana privijenih jedno uz drugo… Oni zaslužuju da žive tisuću godina. Nemam pravo opovrgnuti njihove poljupce, uništiti njihove snove, upropastiti njihova očekivanja… Čekajući pogubljenje, rezignirani protagonist Bagdadskih sirena ostavlja čitaoca da se usredotoči na svjetla grada koja nije mogao primijetiti usred ljudskoga bijesa.
