(Marko Pogačar: Bog neće pomoći, Algoritam, Zagreb, 2012.)
S obzirom na zakazani sudar sa sudbinom koji nas kolektivno iščekuje kroz koji dan nije ni čudo što je ova godina iznjedrila toliko knjiga s tematikom kataklizmi. Dok većina njih govori o likovima koji prolaze kroz traumatične i silovite promjene u životu Pogačar doista govori o jednoj vrsti apokalipse – civilizacijske, jezične, simboličke. Njegovi likovi titraju na rubu ponora, svugdje oko sebe osjećaju pritisak nadolazeće katastrofe i kraja, u ustima nose smrt; oni ubijaju i bivaju ubijeni, njihov prostor osvaja trulež a njihov svijet se pretvara u mračnu pustopoljinu nasilja i besmisla. Jesam li spomenula da je Bog mrtav? S njim odoše Autor, fikcija pa i samo vrijeme. Zabavaa!!
Ova vesela zbirka započinje dvjema pričama o ratnim veteranima koji su, vlastitim riječima, klali. Veteran, taj česti obitavalac priča i romana hrvatske stvarnosne proze ovdje uzima svoje uobičajeno obilježje vulgarnog pijanca nesposobnog da zadrži posao, nastavi život i riješi se psihičke prtljage iz rata. U priči Pritisci, stepenice jedan takav sociopat životari u svojoj montažnoj kućici i obližnjoj birtiji dok u slobodno vrijeme uživa u maltretiranju životinja. Stalan osjećaj tjeskobe i prisutnost nasilja u zraku u kombinaciji s iritiranjem lokalnih skinheada rezultira u predvidivom nesretnom raspletu po starog vojnika Đereka. Nije to loše zamišljena ni izvedena priča no čitatelja muči osjećaj već viđenog; od početka zna tog lika i zna kud ga priča vodi pa sam i popuni neke praznine. U ovom slučaju stvarnosna književnost udara u zid kada prestaje predstavljati stvarnost jednog pisca ili čitave generacije; u ispijenim godinama nakon rata svaki kvart je imao svoje Đereke a birtija poput njegovih Crnih sinova bilo je na bacanje. Ti likovi i njihova okupljališta u međuvremenu su se povukli negdje na margine i ustupili mjesto šminkerskim barovima, hipsterskim kafanama i studentskim pubovima. Nije da su nestali ili da su njihove priče prestale biti bitne no ipak ostaje dojam da autorovo osobno iskustvo s njima posredovano drugim knjigama i filmovima.
Treća priča o pripadniku dijaspore koji se sprema natrag u Hrvatsku u rat jednako je obilježena stereotipima; njegova etnička pripadnost iščitava se iz šahovnice i križa na zidu (Bog i Hrvati!) te mirisa dunje (domovine!); a njegov primitivluk iz natuknutog maltretmana supruge: Gunj je ona osobno vezla čitavu jednu hokejašku sezonu, četrnaest puta su joj pritom krvarili vrhovi prstiju. Ti si to brojao kao krv prolivenu za domovinu. Uostalom, narator će nas izravno obavijestiti: No dosta o meni, Gary. Svinja si. Ne volim tvoje manire… A taj narator je ono što bi ovu priču trebalo učiniti drugačijom. Naime kada kažem da će nas narator o nečemu obavijestiti koristim taj glagol dosta labavo budući se radi o dunji. Da, dunja je ta koja promatra Garyjev sivi mali život i iznosi sud o njemu. Ako u prve dvije priče jezik igra glavnu ulogu u očuđivanju tematike i usporavanju čitanja, u trećoj priči autor to čini izmještanjem perspektive. Radnju i scenografiju gledamo odozgo, poput tlocrta, što bi nam teoretski trebalo dati drugačiji uvid u Garyjevu psihologiju i životno okruženje. Na žalost i iz drugog ugla priča nastavlja u istom tonu i ponavlja sumorne motive ispraznog života i nazadnih uvjerenja.
Nakon toga slijedi nekoliko priča povezanih samo rastućom pojavom nadrealnih i fantastičnih motiva te zagušljivom atmosferom tihog očaja. Tu nailazimo na likove poput pisca koji tijelo nakon smrti odlučuje ustupiti društvu entuzijastičnih nekrofila, hoardera čiji život zaposjedaju sakupljene stvari i plijesan koja se širi po njima, te muškarca i ženu koji svoje traume i nedostatak komunikacije ispoljavaju u fantaziji o međusobnom proždiranju. Teško je zaključiti što se događa s tim likovima, kako su dospjeli tu gdje jesu, pogotovo jer ni sam njihov autor nije siguran. Protagonist priče Plijesan promatrajući tu istu plijesan priznaje:
Taj divlji koraljni greben, divlji, a tako pitomi dokaz života. Možda i život sam, mislio je i nije mislio, i nije bio siguran govori li mu to išta i, ako da, mijenja li se zbog toga što u smislu stvari. A i smisao sam nešto je do krajnjih granica sumnjivo, nešto što ne znači zapravo ništa, pa se sve skupa dodatno komplicira, mislio je Tiš Petar naslonjen na kuhinjski dovratak, mislio je i nije.
Uhvaćeni u nekakvom postmodernističkom egzistencijalnom grču ti likovi opisani su namjerno više kroz atmosferu nego događaje i karakterizaciju. Iz tog razloga međutim ostaju u konturama umjesto da zauzmu konačan oblik. Spomenuti par u priči Meditacije u nuždi ostaje neimenovan a njihovi problemi u vezi nerazjašnjeni; time bi njihova drama valjda trebala poprimiti univerzalne značajke i teatralan efekt ali umjesto toga postaje konfuzna i nedorečena. Neizbježan je zaključak da je njihova priča samo izlika za stvaranje nekog općeg dojma napetosti i groze.
Takav dojam će svoj vrhunac doživjeti u zadnje tri priče. Povezane istim naratorom, dvojnikom onog it puts the lotion on tipa iz filma Kad jaganjci utihnu, te priče zaokružuju zbirku progresijom od tjeskobnih do naprosto grotesknih i morbidnih motiva i totalne dehumanizacije. Glavni lik živi u nekakvom postapokaliptičnom svijetu, na smrznutoj vrištini ispod koje leže generacije mrtvih a jedino što preostaje od poznatog svijeta je neka vrsta nehumane mašinerije. Autor očito gradi svoju viziju budućeg totalitarnog društva mada ne daje nikakve naznake kako ćemo i zašto tako završiti. Protagonist bez razmišljanja i moralnih dvojbi muči a zatim ubija čovjeka a zadnju vezu sa svojom ljudskošću presijeca kada svog maloumnog i deformiranog slugu[1], kojeg seljani naganjaju vilama, odluči ubiti nabivši ga na svoje, hm… spolovilo.
To nasilje, ta izopačenost breugelovskih razmjera ipak nisu ni proizvoljni niti nasumični. Naime, autor sustavno kroz cijelo svoje djelo provlači određene ideje evocirajući ih kroz literarne, biblijske i filmske reference. Tako pripovjedač posljednje tri priče nosi ime Bar Kohba, ime židovskog vođe koji je vodio ustanak protiv Rimskog Carstava što je rezultiralo nestankom Judeje, izgonom židova iz Jeruzalema i njihovim raseljavanjem i progonom diljem svijeta. Njegovo se ime, dakle, povezuje s lažnim mesijanstvom, uništenjem kulture i masovnim gubitkom života. Čak ga se dovodi u svezu i s Otkrivenjem po Petru. U Pogačarevoj viziji apokalipse ključna je ta ideja smrti bogova, suočavanja sa sablastima. No činjenica da se u istoj zbirci u ulozi Boga pojavljuju Johnny Štulić i Bar Kohba govori koliko je to sve konfuzno izvedeno.
Autorova erudicija je neupitna; poigrava se raznim narativnim strukturama, ostavlja metafikcionalne i intertekstualne komentare, barata širokim dijapazonom filozofskih i književnoteorijskih koncepata. Na svakom zapadnjačkom sveučilištu pola tuceta odsjeka našlo bi materijala za proučavanje u ovoj zbirci, od židovskih i ženskih studija, preko komparativne književnosti pa sve do filozofije i povijesti. No na kraju čitatelj od knjige odlazi s osjećajem da je utvrdio gradivo a ne čuo priču. Gdje je tu autorova vizija, njegova perspektiva? Odakle sav taj egzistencijalni očaj i umor? Ton beskrajnog beznađa doista zvuči čudno i nategnuto kada dolazi u knjizi nemotivirano, isforsirano, bespredmetno, ničim utemeljeno, pozerski. Trenutno možda najhvaljeniji mladi pjesnik u Hrvatskoj, s tri objavljene zbirke poezije i dvije knjige eseja odnosno publicistike, Marko Pogačar živi nemogući san i uspijeva živjeti od svoje umjetnosti. Njegova knjiga, s druge strane, zvuči kao da ju je pisao netko tko je preživio rat u Dresdenu ili Varšavi, ili makar proveo nekoliko dana s Bar Kohbom. Saživljavanje s autorima kojima se čovjek divi ne znači da je dobra ideja preuzeti njihovu poetiku a posebno ne pri prvom susretu s prozom. To je pomalo kao da slikar pokušava naslikati Gospođice iz Avignona a da nikada nije napravio portret ili mrtvu prirodu.
Uz tematiku jednak problem predstavlja i stil. Na dugo i naširoko hvaljenim postupkom očuđivanja Pogačar usporava ritam čitanja i time gradi onu posebnu atmosferu. No kako točno čitanju doprinosi rečenica poput ove:
… dodao je presavijajući četiri puta od presavijanja na četvorine već razdijeljen džepni rupčić s mrežom paralelnih i okomitih linija, neka pijana šahovska polja, trpajući ga u džep kariranog sakoa; kariranog kao stolnjak picerije ili deka koja se poklanja crncima.
Kada su pričali o očuđivanju, mislim da formalisti nisu imali na umu vrtoglavice i mučnine zbog logičkih petlji, skršene sintakse i misli koje nestaju u nepoznatom pravcu nakon izazivanja nesreće. Sličan efekt imaju i pojedine slike i poredbe u tekstu, poput one o prometu koji se prelijevao poput čokoladnog pudinga s ceste u puste pokrajnje ulice. Odbijajući se osloboditi balasta pretrpanog teksta, inzistirajući stalno na digresijama i slijepim ulicama, autor počinje podsjećati na onog hoardera iz jedne od svojih priča. Taj neprohodni jezik se uklapa s fragmentiranim identitetima, likovima s društvene margine i drugim obilježjima postmoderne proze, no očito je da tekst mnogo bolje funkcionira u dijelovima gdje je očišćen i reduciran i gdje se onda mogu istaknuti bolje slike. Recimo poput one u kojoj se Bog piscu obraća kroz rupicu u kosi na tjemenu.
S obzirom na sve to nemalo me čude jednoglasno pozitivne, čak ekstatične, kritike ove knjige. Radi se o piscu s potencijalom koji očito još uvijek traži svoj glas. Ali bit će OK. Čak i ako Bog ne pomogne.
