(Alessandro Baricco: Emmaus, Buybook, Sarajevo, 2010.)
Naravno, moguće je govoriti i o stereotipnom preuzimanju opštih mjesta modernih romana za mlade, ili inačice ovdašnje proze u trapericama (misteriozna djevojka-buntovnica koja uspjeva očarati čitavu generaciju mladih muškaraca, a na kraju i rastaviti grupu prijatelja koji se istodobno zaljubljuju u nju), ali je potrebno biti svjestan jedne narativne začkoljice koju pisac postavlja, a to je da svi likovi u romanu, odnosno četiri dječaka čije se akcije prate, kao i sama Andre, nadrastaju svoje prvotne pozicije i korespondiraju s određenim ulogama preuzetim iz biblijskog kanona.
Baricco je, čini se, u najvećoj mjeri savladao kratku romanesknu formu, kako je vidljivo i u dosadašnjem njegovom književnom radu (roman Svila je preveden i na našem tržištu i bez obzira na veoma pozitivne reakcije široke čitalačke publike, koje su, gotovo po automatizmu, rezervirane za nešto prijemčljiviju tematiku, afirmisan je i od strane književnih kritičara – zlobnici bi mogli reći, uvijek podrozivih prema odobravanjima od strane šireg recepijentskog tijela, i tako unedogled). Međutim, ono što predstavlja inovaciju u njegovom novom romanu Emmaus (objavljenom ove godine) jeste tematski pristup često aktulenoj, ali uvijek osjetljivoj oblasti: religiji i elementu klerikalnog u odrastanju, odnosno oblikovanju individue.
Prateći osnovnu narativnu liniju, uočljiva je jednostavna, gotovo tipizirana priča koja, ispričana u prvom licu, prati dogodovštine četiri prijatelja kroz njihove srednjoškolske dane, naizgled nimalo drugačijih od svojih vršnjaka mapiranih diljem svijeta. Dijeleći iste klasne pozadine, odgojeni da budu normalni, jer nije bilo ni predviđeno ništa osim da budemo normalni[1], dječaci budu pozvani da preispitaju sve komponente te nasljeđene normalnosti, pojma koji sažima stremljenje savremenog života: utopiti se u sivilu svakodnevnice i preuzeti svoju poziciju u stroju. Tako narator, odnosno jedan od dječaka čije se pripovjedanje prati i kroz čiju je vizuru vidljivo ponašanje drugih likova, biva veza sa čitaocem, kao i ponajviše pasiviziran član družine. Štaviše, takvim se postupkom stvara efekt melankoličnog pripovijedanja, koji izvanredno koncidira sa piščevom poetizacijom iskaza; sjajne su početne slike svijeta kojima nas narator uvodi u roman a javljaju se kao vizije mrtvila jedne generacije: fotelje u dnevnoj sobi prekrivene najlonom, gašenje svijetla prilikom izlaska iz prostorije, odlaženje u restoran rijetko, samo nedeljom. Međutim, ono što ih prevashodno definira jeste činjenica da su vjernici i katolici koji vjeruju u Boga Evanđelja: I tako, svijet za nas ima veoma neposredna fizička ograničenja a i mentalna, čvrsta poput liturgije. I to je naš beskraj.[2]Aktivirajući niz eufemističkih teza, njihova je stvarnost pripravljena od podnošljivih slika „ograničenog beskraja“, kao, kako narator tvrdi, apsurdnog staništa, stvorenog od suzbijenog bola i svakodnevne cenzure[3]: tako njihovi roditelji nisu bolesni, već samo umorni; nisu neuspješni, već samo ponekad nervozni itd. Odlučujući se za manje dramske oblike, kako ih oni zovu, a prihvatajući stanovište da je život razmjena banalnih dramskih zapleta, svjesno borave u svijetu praznih označitelja, odlučni da istraju u borbi za vlastitu viziju esencijalnog Dobra. Sama fabularna konstrukcija romana počiva na opozitivnom odnosu između dvije društvene struje sa religioznog aspekta, odnosno nedostatka istog. Drugu stranu predstavlja Andre, djevojka koja u svom potpuno očiglednom ignorantskom odnosu prema kodeksima koje uslovljavaju tijesno povezane institucije morala i religije predstavlja antitetički romaneskni lik. Naravno, moguće je govoriti i o stereotipnom preuzimanju opštih mjesta modernih romana za mlade, ili inačice ovdašnje proze u trapericama (misteriozna djevojka-buntovnica koja uspjeva očarati čitavu generaciju mladih muškaraca, a na kraju i rastaviti grupu prijatelja koji se istodobno zaljubljuju u nju), ali je potrebno biti svjestan jedne narativne začkoljice koju pisac postavlja, a to je da svi likovi u romanu, odnosno četiri dječaka čije se akcije prate, kao i sama Andre, nadrastaju svoje prvotne pozicije i korespondiraju s određenim ulogama preuzetim iz biblijskog kanona. Jasno je čitaocu prepoznati asocijacije na evanđeliste i njihova djela (tako i ime jednog od protagonista romana, Luka funkcionira u cilju jasnog motivskog slijeda, kao i ambivalentna figura posvećenog Santa), te iskušenja koja su njihov test na putu ka neuhvatljivom Blaženstvu. U tom je smislu postavljena i priča o putu u Emmaus (preuzeta iz evanđelja po Luki), koja govori o dvojici putnika koji, ne bivajući toga svjesni, sreću Mesiju i prepričavaju mu o događajima na Golgoti, a tek naknadno shvataju da su sreli Isusa. Narator ovu priču tumači u smislu vlastite perspektive religije i njene mogućnosti nagomilanih zabluda ili siromašnih saznanja; postaje jasno zbog čega priče imaju svoj početak i kraj, a nedostaje im srž – zbog efekta naknadnog, ali prekasnog saznanja.
Roman u pojedinim segmentima prerasta u filozofski traktat o bolu koji prouzrokuje zakašnjenje u shvatanju i svojevrsne aktualizacije adornovske negativne dijalektike u poimanju religioznog, klerikalnog i društvenog, sama priča (odrastanje, zaljubljivanje, svađa, razlaz) postaje od sekundarnog značaja, odnosno podloga za mnogo ozbiljnije teme. Na isti je način postaju bitne i mikroepizode kao žto je ona o estetici tijela u pokretu/plesu (narator opisuje predstavu koju sačinjavaju dva aktera, Andre koja pleše i Bobby koji svira gitaru, ali bez cilja da se nešto dokaže ili prikaže, već samo da bi se sviralo i plesalo; tako narator opisuje očiglednu nužnost nagosti – Andreine – nagosti radi nje same, estetike radi estetike same). Naravno, priča za koju smo rekli da je od sekundarnog značenja produkuje niz tematskih obrazaca gotovo esencijalnih za shvatanje psihologije indvidue u nastajanju (a danas tako popularnih pri strukturiranju jednostavnih pedagoških formula koje su u krajnjoj funkciji dobrog odgoja): tematika seksualnih odnosa povlači veze sa shvatanjem istog u klerikalnom odgoju (Učili su nas da se ljubav vodi zbog komuniciranja i da bi se podjelila radost.— Zadovoljstvo nema veze s tim, ono je samo odjek, ili odraz[4]), kao i preko predstavljanja ideje o odnosu samom: (…) poznajemo svaku njegovu nijansu i cijenimo njegovo sjajno porijeklo iz kompleksa krivice, a on (seks, op. aut.) je samo jedna od njezinih varijanti.[5] Tako, kroz maglu kojim je ovaploćena njihova svakodnevnica i na koju smatraju da su osuđeni, protagonisti naziru obrise u licemjernosti vjerskih tumačenja, usko povezanih sa činom seksa i prvobitnog grijeha (narator ga prepoznaje kao opsesivno ponovljen model u nasilju slika koje su nam govorile o dobroj nevjesti – nevjesti koja je začela prije prvobitnog grijeha). Nametnuti se modeli ponašanja raščinjavaju pod novim svijetlom, koje daje jasne naznake o subjektu podložnom raznim indoktrinacijama, od kojih je možda najjasnija upravo klerikalna.Ishod čudovišne „normalnosti“ koja omogućava svećeniku da položi ruku na unutrašnju stranu butine u mračnoj prostoriji, a da se preko toga pređe šutnjom (kako narator opisuje jednu od manifestacija normalnog) je proces de-simbolizacije u kojem religijska mitologija gubi na svojoj mistifikaciji. Jer, pravi se paradoks nazire u činjenici božije nesvjesnosti o vlastitom božanskom porijeklu, u ljudskoj fiksaciji mrtvim Bogom (od zbunjenosti smo napravili fetiš, reći će narator u finalnom izlaganju), u vjerovanju u čudotvorna riješenja i božanske intervencije, u crkvu i svećenike. Tako pisac na relaciji odnosa čovjek-vjera-religija-društvo, suprostavljajući im motivacionu liniju žudnja-ljubav-seks-kajanje-nasilje svoje likove gradi u sukusu svih ovih odnosa, namjerno u centar stavljajući adolescenta, omogućujući da se proces lagane sumnje, a kasnije otvorenog prkosa, finalne rezignacije i tihog prezira, zrcali u indvidui opterećenoj pitanjima vlastitog identiteta.
Način na koji pisac provlači ideju religije, odnosno semioloških znakova kroz koje se ona manifestira gotovo je jednak onome kako Barthes predstavlja japanski paket, gdje sam omotač predstavlja vrijednost paketa, dok se njegova suština gubi u iluziji. Otvaranje paketa je ritual, kao što su rituali i odlasci na mise, molitve pred oltarima, ikone na policama, čin ispovijedi, pa čak i mali intimni ugovori koje sklapamo sami sa sobom: o zabrani seksa prije braka, o čednom ponašanju, o tradicionalnoj porodičnoj strukturi, o bračnoj zajednici.
Poneki čitalac bi se svakako moga ograditi od ovog romana, pravdajući se time da dolazi iz drugačije kulturološke pozadine i drugog religijskog opredjeljenja, gdje su stvari potpuno drugačije. Međutim, bremenitost ovog romana konotacijama i tijesna povezanost njegovih ideja sa gotovo svim suvremenim pitanjima individue aficira čitaoca na razmišljanje o raznoraznim društvenim kalupljenjima kojima je podvrgnut unedogled, a svakako bitan segment je – religijska diktatura.
[1] Baricco, Alessandro: Emmaus, Buybook, Sarajevo, 13.str.
[2] Ibid., 14. str.
[3] Ibid., 30. str.
[4] Ibid., 66. str.
[5] Ibid., 42. str.
