Rabih Alameddine, Ja, božanstvena (Buybook, Sarajevo, 2010)
U tom smislu indikativna je i forma romana sačinjenog od prvih poglavlja, tačnije, od sićušnih fragmenata priče Sarinog života, koja treba sugerirati kako disperzivnost i nestalnost kompleksa uspomena junakinje, tako i, na širem planu, haotičnost identitarne potrage i mnoštvo činilaca koji se u pojedincu u današnjem vremenu prelamaju. No, iako je funkcionalnost ovako koncipirane forme očigledna, njena mana su brojne nedorečenosti i nejasnoće, čak i nelogičnosti, u korelaciji jednog poglavlja u odnosu na drugo. Naravno, lako je odbraniti roman od ove kritike argumentom da je to zbirka crtica iz sjećanja, štaviše, zbirka početaka, kojo nikako ne mogu, niti trebaju, obuhvatiti cjelovitost nečije povijesti.
Savremena književna produkcija uistinu doživljava ono što je rani postmodernizam priželjkivao i čemu je stremio: utopiju mnogoglasja i kulturnog kaleidoskopa. Djelima pisaca iz najrazličitijih kulturnih sredina otvoren je put ka sudbini bestsellera, ona se neprekidno prevode, recenziraju, populariziraju. Pronalazak izdavačke kuće i zainteresiranog prevodilaštva raste ako ta djela u sebi nose dašak egzotike, naročito ako se uklapaju u hiper-popularni obrazac ‘potrage za identitetom’; povrh svega ako se daju okarakterizirati kao hibridna, imigrantska, bikulturna, a dvonacionalni ‘epitet’ se može prikačiti teško izgovorljivom imenu pisca i to sa indikativnom crticom između. Kad stvari postavimo na ovaj način, početni entuzijazam se povlači, prije svega pred istrošenošću poetičkog obrasca koji počinje da okoštava u kalup zahtjeva tržišta, kojem se veliki broj pisaca iz najrazličitijih sredina sa lakoćom prilagođava. Ukoliko se priklonimo stereotipu da je književni kvalitet direktno proporcionalan invenciji, analiza stalno pristižućih novih, uglavnom proznih ostvarenja, može razočarati.
Ja, božanstvena Rabiha Alameddina, amerikaniziranog Libanonca sa nestalnom adresom stanovanja, svestranog inženjera-slikara-pisca, roman je koji nosi sve pobrojane osobine, no ono što ga u mnoštvu sličnih romana ističe jeste izuzetno zanimljiva struktura. Naime, svako poglavlje ovog romana je prvo: njegova naracija je niz početaka pripovijedanja iz nasumičnih tačaka intimne povijesti glavne junakinje. Prva asocijacija prosječnog čitatelja biće svakako kultni roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina, a Alameddine se ne libi priznati da mu je upravo on osnovni uzor: na nekoliko mjesta ga citira, te naposljetku spominje i unutar Zahvala, gdje ga navodi kao glavnu inspiraciju. Ja, božanstvena je difuzni tekst koji izvire iz unutrašnje potrebe glavne junakinje Sarah Nour el-Din koja kao da u jednoj knjizi želi objediniti autobiografiju, hroniku svoje uže porodice i pojedinačne priče nekih njenih članova, ili se pak ne može odlučiti između mnogih neobičnih pripovjesti čiji je svjedok ili neposredni učesnik (bila). Neprekidno i uporno započinjanje priče svjedoči o neodoljivoj potrebi za zapisivanjem, ali i nemogućnosti da se misaoni konglomerat utisaka, stavova, doživljaja i osjećanja na pravi način posloži i oblikuje. Sarini memoari tako postaju serija prekinutih fragmenata iz njenog raskošnog životopisa koji se u umu čitatelja sklapaju poput slagalice prilikom čitanja. Proustova madeleine nas uči da sjećanje funkcionira kao gusta mreža asocijacija gdje jedan slučajni čulni utisak može inicirati cijelu jednu povijest; sjećanje kao mrežolika struktura podrazumijeva da je svaka nit povezana sa svim ostalim nitima – kod Alameddine to su razlomljena stakalca kojima se pokušava reflektirati svijest naratora. Nema sumnje da je to jedan izuzetno ambiciozan zadatak, koji postaje teži time što pisac stremi stilističkoj i poetičkoj raznolikosti u pojedinim poglavljima, pa jedan dio njih piše tradicionalno hronološki, druga su gusto tkanje toka svjesti, neka podsjećaju na dnevničke zapise, a pojedina su ispričana u trećem licu i pseudoobjektivno, tičući se nekad ne samo života glavne junakinje, nego i članova njene porodice.
Najzanimljiviji sadržajni element je svakako lik protagonistice Sarah Nour el-Din, koja je dobila ime po omiljenoj glumici svog djeda, Sari Bernhardt zvanoj Božanstvena. Buntovna i svojevoljna, neurotična i rasijana, sklona estetskim užicima svih vrsta (od apstraktne umjetnosti do milovanja svojih mačaka ljubimica), ukratko – ekscentrik par exellance. Od ranog djetinjstva zaluđivana djedovim pričama o u cijelom svijetu poznatoj Božanstvenoj Sari, djevojčica je, sa djetinjstvu svojstvenim naivnim divljenjem, o njoj stvorila istinski mit kojem se, paradoksalno, obraćala kao životnom uzoru sve do svojih zrelih godina. Sama Sarah je kćerka američke majke i libanonskog oca, koji je, nakon što mu je Janet rodila tri kćerke, popustio pritiscima svoje stroge i tradicionalne porodice, naročito oca, i poslao suprugu nazad u Ameriku da bi se oženio mlađom i patrijarhalno odgojenom Libanonkom Saniyom iz provincije čija je osnovna uloga da mu rodi muškog potomka. Traumu ranog odvajanja od majke Sarah će nositi kroz cijeli život i postepeno će, uz urođenu nesklonost pravilima i ljubav prema slobodi, sve više nalikovati na nju, za razliku od svojih starijih sestara koje su u kreiranju svog života uglavnom krenule utabanim putevima tradicije. Već od školskih dana u američkoj školi koju dugo pohađala sa isključivo dječacima, Sarah razvija neobične, za mladu djevojku netipične osobine: vješta je u fudbalu, nestašna i sklona smicalicama kako u kući, tako i van nje i generalno je nezainteresovana za sve što bi trebalo interesovati djevojku njenih godina. Pisac u ovom segmentu pokušava da muškobanjastim djetinjstvom i djevojaštvom junakinje ostvari određen feministički potencijal, ali njegov postupak pukog obrtanja rodnih interesa je prilično prozaično sredstvo. Kasnije Sarah zaista postaje otjelovljenje svojevrsnog patrijarhalnog disidenstva: tri braka, više propalih veza, seksualna liberalnost, napušteni sin… Na simboličkoj ravni, Sarah je sočivo koje zbira tradicionalno i (post)moderno dajući disperzivnu, nepravilnu refleksiju koja se često naziva pomalo izlizanom floskulom hibridnog identiteta; još dublje, Sarah je glorifikacija individualnosti koja je postala svjesna vlastite hipokrizije: Obdarena sam mnogim prokletstvima u životu; to što sam rođena kao polu-Libanonka i polu-Amerikanka nije najbeznačajnije među njima. Cijelog mog života, ovi protivrječni dijelovi vode beskrajne bitke, sudaraju se; zadovoljavajući ishod naprosto je nemoguć. Do mučnine sam rastrgnuta između potrebe za afirmacijom svoje individualnosti i potrebe za pripadanjem svom klanu, jer se grozim samoće a užasavam poništenja vlastitog bića kroz veze sa ljudima. Ja sam crna ovca porodice a ipak sam njen esencijalni dio.
Ovaj citat govori da je roman također moguće čitati i kao osebujnu porodičnu hroniku. Naime, odbjegla Sarah u Americi pokušava stvoriti distancu u odnosu usisavajuću snagu porodičnih veza svoje libanonske familije i ostvariti ideal neovisnosti o kojem je uvijek sanjala. No, kako to obično biva, kilometri ne umanjuju njenu čežnju za pripadanjem, te se tako razvija složeni i ambivalentni odnos između njena dva doma: one oaze samostalnosti koju je stekla u San Francisku okružena prijateljima i posvećena svom slikarskom pozivu i toplog druzijskog domaćinstva njenog oca i maćehe, sestara i njihovih porodica, koji su uvijek u njenim mislima. Stalna napetost ovih odnosa Saru čini tipičnom nomadskom junakinjom koja podjednako pripada i odudara, čezne i distancira se. U njenom američkom životu podjednako su zastupljene porodične relikvije iz života koji je ostavila, uključujući i njenu majku Janet kojoj se nikad ne uspijeva dovoljno približiti, a koja tragično okončava svoj život samoubistvom; dok je svaka posjeta toliko žuđenom Libanonu podsjeća na njen status ‘crne ovce’ porodice, te ju poput opruge vraća njenom američkom domu. Ono što je još važnije za ovaj roman jesu Sarini spisateljski pokušaji sa pojedinim članovima porodice u glavnoj ulozi – što su svakako i njena nastojanja da bolje razumije samu sebe. Unutar galerije likova koji imaju možda i zanimljiviji psihološki profil od Sare, ističe se njena maćeha Saniya, koja transcendira svoje provincijsko porijeklo i kroz uspješan posao, prevazilazi ovisnost o porodici koja ju je posve asimilirala. Poglavlje u kojem Sarah piše o svojoj majci otkriva je kao brižnu majku, savršenu domaćicu, inteligentnu poslovnu ženu, koja se pažljivo razrađenim sistemom maski i modela ponašanja nosi sa svim tim ulogama, pritom duboko u unutrašnjosti skrivajući samu sebe. Sarah nam na kraju tog poglavlja otkriva intimnu scenu gdje Saniya leži pored ljubavnika, njenog mladog zaposlenika, i jeca, i dalje pažljivo, ne želeći da ga probudi. Pored ove intrigantne persone, koja bi možda mogla provocirati mnogo važnija feministička pitanja nego sama Sarah, interesantna je i njena starija sestra Lamiya: tiha i povučena silueta sa amblemom ružnoće koja od najmanje upadljivog lica sa spokojnog porodičnog portreta postaje, kako je Sarah naziva, ‘serijski ubica u našim redovima’ i otkriva svoju posve poremećenu, nestabilnu psihu. Lamiya, uzorna majka i supruga, lojalna medicinska sestra koja naizgled ničim izazvana počinje ubijati svoje pacijente – njena konfuzna, polupismena i jezivim pisma koja je namjenjivala otjeranoj majci, ali ih nikad nije slala, otkrivaju jednu posve neočekivanu psihološku dubinu neupadljive srednje sestre na koju nikad niko nije obraćao pažnju i koja je, zapravo, najveća žrtva porodične traume razdvajanja majke od kćerki. Naravno, tradicionalni okvir priče zahtijeva i figuru pater familiae, gdje je najvažniji svakako otac za kojeg je Sarah posebno vezana (potresno je poglavlje u kojem opisuje njegovu tešku bolest i boravak u bolnici koju je on sam, kao sposoban ljekar, izgradio), te djed čija je miljenica bila i koji joj je, u duhu sentence nomen est omen, ali i stalnim pričanjem o slavnoj glumici čije je ime dobila, na neobično proročki način odredio njenu buduću sudbinu lutalice. Djed se kasnije, u pričama najstarije sestre Amal, otkriva kao makijavelistički šupak, predrasuda pun k'o sam vrag, ksenofobičan i zadrt do bola, te, ono čega je Sarah itekako svjesna, glavni krivac za ponižavajući razvod njenih roditelja. Konačno, posljednji posjet Libanonu u romanu, kada se odigrava drama bolesti njenog oca i razgovor sa sestrom o djedu, za Saru predstavlja katarzično oslobađanje od tereta prošlosti i potpuno prihvatanje onoga što jeste. Sa jednom sestrom preljubnicom, drugom ubicom, bratom homoseksualcem, odraslim sinom i bivšim muževima, Sarah sebe posmatra u novom svjetlu – ne više kao izdvojenu, kao porodični ‘izrod’ što je sve vrijeme pomalo mazohistički vjerovala da je bila, nego kao integralnu jedinku svoje neobične porodice. Kraj romana poziva čitaoca: …umjesto da kažem dođi i upoznaj me, moram mu reći nešto drugo. Dođi, upoznaj se sa mojom porodicom. Dođi, upoznaj se sa mojim prijateljima. Dođi ovamo, kažem. Dođi, upoznaj se sa mojim čoporom. (eng. pride: čopor, ali u drugom značenju, ponos).
Naposljetku, pozadina mladalačkog doba junakinje je građanski rat u Libanonu, koji je prilično površno dotaknut, što je možda i najveća slabost ovog romana. Istina, pisac očito teži da o ratu govori isključivo kroz rakurs intimne porodične priče, indirektno i distancirano, no ipak pokušava da kroz nekoliko pasusa koji djeluju umetnuto i vještački, pobliže objasni njegove uzroke. Tačnije, pisac se u pokušaju da fokusira centralnu ratnu tragediju porodice Nour el-Din, trudi da ‘uštedi na prostoru’ kada je riječ o ratnoj pozadini priče, a svu pažnju preusmjerava na neobične okolnosti pogibije Sarine polusestre Rane, koja strada od strane puške zaljubljenog sirijskog vojnika, čiju je prosidbu jednoglasno odbila cijela porodica. Motiv nevine žrtve koja strada ne zbog bratoubilačke mržnje kojom je obilovao građanski rat, nego zbog, opsesivne i manijakalne ljubavi vojnika iz suprotnog tabora, pretenduje da apsurdnošću ostavi očuđujući efekat. Ipak, tim se postupkom suviše lako izbjegao direktan govor o ratu, a naročito se zažmirilo da dublje socijalne i psihološke implikacije ratnih dešavanja. Također, pisac se libanonskog rata nakon te epizode u romanu više pobliže ne dotiče, a jedna tako potresna i nepotrebna žrtva kao da na porodicu iz narednih poglavlja nije značajno utjecala, što je sve posljedica ‘inventivne’, ali neopravdano razuđene forme.
Ja, božanstvena je bez sumnje aktuelno štivo, obiluje mogućim odgovorima na savremene zagonetke identiteta, domovine, porodice i tradicije. Također je začinjen aromom Orijenta, poput Bejruta za oči stranih turista, ali ne prezačinjen: u težnji da ocrta zaista dojmljiv i raskošan, ali pomalo neuvjerljiv lik Sarah Nour el-Din koja je ‘zbirno sočivo’ suprotstavljenih kultura, tradicije i modernosti, porodičnog kolektiviteta i individualnosti, slobode i pripadanja, Alameddine ‘propušta sve ostalo’. U tom smislu indikativna je i forma romana sačinjenog od prvih poglavlja, tačnije, od sićušnih fragmenata priče Sarinog života, koja treba sugerirati kako disperzivnost i nestalnost kompleksa uspomena junakinje, tako i, na širem planu, haotičnost identitarne potrage i mnoštvo činilaca koji se u pojedincu u današnjem vremenu prelamaju. No, iako je funkcionalnost ovako koncipirane forme očigledna, njena mana su brojne nedorečenosti i nejasnoće, čak i nelogičnosti, u korelaciji jednog poglavlja u odnosu na drugo. Naravno, lako je odbraniti roman od ove kritike argumentom da je to zbirka crtica iz sjećanja, štaviše, zbirka početaka, kojo nikako ne mogu, niti trebaju, obuhvatiti cjelovitost nečije povijesti. No ne bi li linearna naracija, istina, posve uobičajena i tradicionalna, te vjerovatno piscu zbog toga i neprivlačna, možda bila bolje rješenje zarad očuvanja cjelovitosti i jedinstvenosti ove u mnogočemu kvalitetne priče? Da je narativni postupak i proces izgradnje glavnog lika bio koherentniji, ne bi dolazilo do omaški poput poglavlja u kojem Sarah, nakon što isto na još par mjesta u djelu pokušava započeti, govori o vlastitom silovanju, dok se refleksija te traume slabo odražava u drugim aspektima njenog života, tek, možda, kroz opise njenih depresivnih faza, što bi lako moglo biti učitavanje. Istina, kada je konkretno o ovom slučaju riječ, naslov poglavlja o silovanju zove se Prosuto vino, što vrlo vješto ironično korespondira sa jednom sekvencom gdje otac junakinje, u svom tradicionalnom maniru, govori o razlikama između seksualnosti muškarca i žene, poredeći mušku sa skliskom mušemom sa koje se vino, kada se jednom prospe, da obrisati, a žensku sa finim stolnjakom sa kojeg se mrlja teško može oprati. Ipak, utisak neuvjerljivosti ne može se poreći i prava je šteta što jedna ovako bogata i raskošna fabula zbog toga biva oštećena. Ipak, manje ili više uspješna formalna eksperimentiranja nimalo ne otežavaju čitljivost, čineći roman Ja, božanstvena pitkim i zabavnim, zahvaljujući više jednostavnom nego ogoljenom stilu, transparentnosti narativnog postupka i dnevničkoj otvorenosti glavne junakinje. Reprezentativan za duh vremena, Rabih Alameddine je talentovan i ambiciozan pisac čiji će roman o porodici Nour el-Din sigurno biti čitan jednako kao i njegovi prethodnici Hakawati i Koolaids još dugo vremena, a ne treba zanemariti i mogućnost da nas njegovo naredno ostvarenje iznenadi nečim svježim i posve originalnim.
