Enes Karić, poznati teolog i profesor, doživio je zapaženo priznanje i naišao na simpatije kritike, otkako je postao romansijer. Njegove romane su recenzirali najpoznatija spisateljska i teoretičarska imena, a i sam autor je brzo dobio priliku učestvovati u književnom životu kao arbitar ili žirant. Njegov drugi po redu, zapažen roman, Jevrejsko groblje, dobio je najveće komplimente koje je moguće dobiti u bh. književnosti, jer je napisano da se radi o toploj emotivnoj priči, prikazu postapokaliptične egzistencijalne stvarnosti, koji je napisan rafiniranim jezikom i tihom mudrošću.
Roman počinje kantilenski, u tonu koji će biti karakterističan za cijelo djelo, čiji je pripovjedač Sadik Dobrača, dobri čovjek iz Vragolova kod Rogatice, izbjeglica u Sarajevu, razmijenjen na Jevrejskom groblju. On pripovijeda aposteriori, nakon selidbe u Holandiju poslije rata, obraćajući se u prvoj rečenici romana svojim sestričnama koje je usvojio, nakon smrti svoje sestre na porođaju, kojima kaže: Evo, drage moje Nedžma i Nudžejma, evo lijepe moje sestrične, priznajem da sam se i previše raspričao pred vama. Ali velim, neka sam! Kad vi nećete pričati meni, hoću ja vama!
Na početku se osjeća dobro poznati pričalački ton, koji imitira duktus (bosanskog) čovjeka iz naroda, milostiv, dobrohotan, evokativan, s mnogo poštapalica, pripovjedačkih obrta, već dobro isproban i karakterističan za bh. tradiciju. Toj dobroti bivanja Sadik Dobrača, kao uzoran pripovjedač i (čestit) glavni lik, ostaće vjeran sve do kraja romana, pa će tako iskoristiti priliku da svojim sestričnama kaže kako je lijepo što su narasle i povrh svega, Boga mi, kako je beskrajno radosno što kreću na koledž, što su lijepe kao njihova preminula majka Suada (što je ganutljivo), prije nego im poruči da se ne stide (nikada i nipošto) što su izbjeglice. Dobrača se trudi osmisliti svijet kao uređeni perivoj, smislen, podsjećajući da je sažaljivi Bog, izbacujući Adema i Havu iz cvijetnog dženeta, vodio računa, da ih ne spusti u uzburkani okean ili valovitu Drinu nego blizu Mekanske doline, među banane i kokosove orahe.
Sadik Dobrača, kao interkulturni i intereligijski narator (kako primjećuje kritika), gaji najljepše relacije i sa holandskim prijateljem luterancem Christianom, pa mu se, ostajući vjeran svome benevolentnom tonu, na stranici 14. zahvaljuje, duboko, iskreno i direktno zahvaljuje, govoreći usrdno i iz samog mjesta ispod srca, takoreći iz dijafragme, ponad slezene, ne zaboravljajući mu što je telefonirao u stovarište Siemensa i zamolio da se Sadiku da slobodno, da može sretno već jednom upisati svoje sestrične na čuveni koledž slavnog univerzitetskog grada Leidena. Dobrotvor Christian je Sadika i zaposlio u Siemens, sklonivši ga sa ulica Amsterdama, a ovaj pripovjedač mu uzvraća, obrativši mu se: – Ja, Sadik Dobrača, sin Ferhata i Zarfe iz Vragolova kod Rogatice, na kursevima holandskog u Amsterdamu sam dobro i brzo progovorio i misli mi teku bez preuranjenih mucanja, bez stranskih zareza i tačaka. Povremeno se osjeti neusaglašenost između veličajnosti ovoga tona i efemernosti konstatacija, što svakako može proizvesti smjehovne efekte koji su možda bili i cilj autora.
Pogriješiće, međutim, svi oni koji pomisle da je Jevrejsko groblje uobičajen roman, tek izbjegličko svjedočenje, realizovano u trijadi predraće – rat – poraće, jedna seoska hronika u kojoj se mogu pročitati i simpatični momenti, kao oni kad Sadik briljira u školi i mektebu, a njegov djed hadži-Ismail lije suze u prvom redu, ili kad Sadik isto tako plače što je baš Faruk Hadžibegić, musliman, morao promašiti penal na Svjetskom prvenstvu, ili kad majka Zarfa briše mahramom plačne obraze dok gleda u tlo, pa potom u svoje četvero djece, gladna, odmičući se od sofre, s dva gorka zalogaja kruha u grlu. Da postoje samo ti pripovjedni tokovi, to bi onda bio još samo jedan postratni bošnjački roman u nizu, a Enes Karić bi se otkrio tek kao čitljiv i naivan pisac koji piše na narodnu polzu.
Jevrejsko groblje ima, međutim, još jednu važnu dimenziju, koja se sastoji u tome što prati stanje intelektualnih duhova u gradu pod opsadom, dajući prikaz rasprava koji vode najpoznatiji sarajevski intelektualci o najboljem rješenju za državu i rat. Karić ima tolstojevsku pretenziju dati čitatelju uvid u mišljenja ljudi koji u prelomnim trenucima učestvuju u istoriji. Taj prikaz je neobičan i književan utoliko što su kroz vizuru mladog pripovjedača date brojne rasprave kojima prisustvuje blagodareći svome prijatelju Mujkiju, hodži koji se vrlo uspješno pača u zemaljska zbivanja. Mujki je također tolstojevski lik propovjednika, koji nije izgubio vezu s narodom, nego ostaje blizak stvarnim mukama koje tište običnog čovjeka, i po tome je prepoznatljiv, a kao književni lik još je individualiziran, kako nekoliko puta primjećuje mladi pripovjedač, time što uvijek ima opranu kosu.
Ako bi se izgubila iz vida ta (intelektualna) analitička strana romana, neko bi možda mogao pomisliti da se radi tek o rastegnutoj larmoajantnoj priči, predvidivoj i uobičajeno koja davi, još jednom izbjegličkom svjedočenju, ali izgleda da je aspektualizacija i u raspravama realizirana vrlo dobrohotno, blagonaklono, uz mjestimične žaoke, izgrađena pripovjedačem koji tu učestvuje poput autsajdera. Osim što i sam ponekad zadrijema ili zijevne, Sadik Dobrača, pripovjedač petnaestogodišnjak, vrlo akribično prenosi godinama kasnije sve te rasprave kojima prisustvuje, sjećajući se svih imena i detalja koje su sagovornici pominjali.
Tako već na prvoj raspravi na stranici 123. Mujki u razgovoru sa profesorom Atifom primjećuje da je Bosna tek sedamnaesti problem Amerikanaca, nakon Palestinaca, Čečena, Ujgura, sjevernoirskih katolika, Tibeta, Kašmira, Ačeha, Sadik se također sjeća da je profesor Atif citirao Mazovieckog koji je rekao da Srbiju i JNA treba zaustaviti međunarodna zajednica, on pamti da je Reis poručio da je episkop Makarijus i pravoslavna titula i vjerska funkcija. Između ostalog, Jevrejsko groblje je i tzv. roman s ključem, kao djelo u kojem se sa istim ili promijenjenim imenima govori o ličnostima iz stvarnog života i događajima vezanim za njih, uz mnoštvo aluzija koje bi dobro obavješten čitalac trebao dešifrovati. Ko ima odgovarajući ključ, sigurno je da će mu se taj aspekt romana mnogo bolje otvoriti, međutim, ko nije upućen u tu situaciju, likovi će pred njegovim očima ostati da lebde poput aveti u sjeni izgubljenih riječi, kao naprimjer onda kad pripovjedač prenese sentence izvjesnog čovjeka koga su zvali gospodin Numić, rekavši tek da je bio ozarena i milostiva lica, da bi se kao tako individualizirani književni lik mogao više nijednom i nigdje u romanu ne ukazati. Tako bi se možda moglo reći da je ovo roman za same protagoniste zbivanja, ako su svi ti ljudi stvarno postojali.
Roman s ključem također donosi i satiričnu dimenziju, kada su u pitanju društvena i politička kritika, i onima koji na pravi način otključaju djelo, ta dimenzija će im možda zasvijetliti u punijoj datosti, ali Jevrejsko groblje, osim razlivene sentimentalnosti i neuvjerljivog pripovjedača, odlikuje cijelim tokom mehka kritičnost koja više podsjeća na autorovo lično dociranje poznanicima (ako je autor participirao u intelektualnom životu grada pod opsadom, a moguće je da jeste). U sceni, kada se među intelektualcima na savjetovanju pojavi i predsjednik Alija Izetbegović, Sadik Dobrača će također vjerno prenijeti pozicije u raspravi, tako da roman ostane dobrohotan i blagonaklon u svojoj satiri, što je originalna modifikacija žanra.
Našavši se pred Predsjednikom, Dobrača je vidio da je “isti onaj sa televizije kakvog sam ga često gledao pred 1. mart i referendum za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, samo je danas imao nabreklu žilu preko čela”, a osim te nabrekle žile preko predsjednikovog čela (kao rijetkog detalja u individualizaciji lika), pripovjedač će se godinama kasnije sjetiti i da je Predsjednik lordu Carringtonu rekao da će se Bošnjaci braniti kad god moraju, a pregovarati kad god mogu, sjetiće se da je ministar Atif govorio o moralnoj preobrazbi redova, a Mujki, kao lik uvijek i u svemu blizak potrebama naroda, insistira na tome da ministar treba brinuti o struji, Sadiku će se urezati u sjećanje i to kako se Predsjednik u jednom trenutku pogladio po tjemenu i prešao desnim dlanom preko one nabrekle žile na čelu i rekao kako je Evropa bila za to da Bosna bude nezavisna, sjećaće se da je Izetbegović ispričao kako ga je zvao Bernard-Henry Levy i poručio: “Vi Bosanci ste humanisti, vi se borite za evropske vrijednosti. U Bosni je, zapravo, ugrožena Evropa”, a Mujki na to ustao i zdravorazumski rekao da mi u Bosni trebamo odbraniti prvo Bosnu, Dobrača će se na kraju sjetiti, što je i najmanje neuvjerljivo, kako je Predsjednik lako i razložno raspršio jugoslovenske iluzije intelektualaca, rekavši da od jaja može nastati čimbur, ali od čimbura više nikada nije moguće dobiti netaknuta jaja, ili kako je na kraju s puno takta obznanio da će, ako dođe u pitanje narod, dati državu a sačuvati narod itd, itd.
Recenziravši roman, akademska kritika je napisala da je Jevrejsko groblje, između ostalog, i moralna hronika rata, i vanredna kritika onih s vrha.[i] Sreća da je u pitanju maloljetni pripovjedač, možda bi ta kritika prema prvacima bila još žešća, ovako je blagonaklona, s divljenjem, ako negdje i postoji. Šta je autor u dijalogu sa čitaocima poznanicima postigao takvom koncepcijom, opominjanjem & spočitavanjem, dio je koji je jamačno ostao izgubljen u književnom komuniciranju, stvar sigurno vanliterarna, nepouzdana, irelevantna.
Kritičari također navode da je Karićev roman subverzivan prema vladajućem kolektivistički i ideološki postuliranom, etnoromantičarskom konceptu nacionalnog identiteta. Roman te velike koncepte ispunjava kritikujući drugarski, sa sitnim zadjevicama, njegova kritičnost se očituje u tome što se autor zalaže za što pristojniju nacionalnu kanonizaciju. To je vidljivo u jednoj raspravi Reisa i profesora Durakovića, kada mladi pripovjedač znalački postavlja stvari, minuciozno opet prenoseći solilokvije, transponirajući kako dogmatski Reis odbija nacionalnu odrednicu Bošnjak, priznajući profesoru da se boji stećaka koje će muslimanski sekularisti nositi u mihrabe, a profesor Duraković mu razložno objašnjava da prihvatajući stećke Bošnjaci pokazuju da oni pripadaju i njima i produžavaju svoj narodni korijen do u Srednji vijek. Sreća da je tu i bio i jedan intelektualac koji znao kako valja sve ispričati Aliji koji će ubijediti Reisa da prihvati bošnjaštvo.
Dakle, Jevrejsko groblje kao roman demontira ideološki postulirani nacionalni identitet utoliko što se ne slaže sa dogmatizmom i poziva na mitologizaciju nacionalne povijesti. To je, prema akademskoj teoriji, dovoljno da roman bude subverzivan prema etnoromantičarskom nacionalnom identitetu, i veliki iskorak za teološkog romansijera. Kritičari akademci ovdje imaju pravo, to su takvi pojmovi, isto kao što su upravu da je Sadikov govor karnevaleskan, onda kad je pun pošalica, ili kad mu prođe kroz glavu ideja da posjeti ulicu sa prostitutkama, pa ode pronaći neki bošnjački džemat u Amsterdamu. Karić, kao romansijer, pruža most prema najsvakodnevnijim analogijama i u naslovnoj sintagmi, kada sugerira – kako je akademska kritika odlično pročitala – opetovanost jevrejske u muslimanskoj sudbini, što je neviđena ideja koja se često susreće po štampi. Novi momenti te utopije vidjeće se u završnom govoru luteranca Christiana koji smatra će se Isus Krist pred Smak svijeta vratiti u Bosnu kao najnapaćeniju evropsku zemlju, tačnije u Istočnu Bosnu, gdje također treba saditi maline i jagode.
Koristeći pripovjedača kao natopljenu emocionalnu spužva koja se cijedi po tekstu, prijeteći povremeno da eksplodira kao etički rezonator ili napukne kao okularni svjedok, Karić će pod jednim krovom izgraditi historiografsku metafikciju i roman s ključem koji se sam otvara kada se na pravi način pokuca kuc-kuc.
[i] Enver Kazaz. Izbjeglička nada između dva groblja. U: Jevrejsko groblje (Enes Karić), Tugra, Sarajevo, 2011.
