Almir Kolar Kijevski: Jurodivi

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče:

“O narode moj, slijedi one koji su poslani.“

(Kur'an, Yasin, 20.)

 

 

Mene su krvlju pojila raspeća od stida

i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak

kako ću i ja od samog postanka Svijeta

tek slijepca korak sa ovim štapom bijelim

da krunim

i ćutim

i nekim kretnjama krutim

u hladu od klena i sa imenom od milja

u osvite još snena i za sofrom bez obilja

da krojim i slutim: – da li ću minut’

dovoljno tuđi!

 

Davno je već otkako progledah tako

za vidne noći

dok vjetar s kijevske Gore samo vrtloži

u svojoj sili u slavi u moći

da u svom glasu skroji mi novo ime

ali bez onog znaka božanskog na koži

da od mene odgoni i uroke i čini

i od mraka gorskog urođeni strah

ja tako progledah

u tom mjestu rodnom gdje u zime gladne

i punoj mjesečini u lice sa sniježne površice smjelo

ruga se – kao biserje –  rasuti prah

 

I stasah!

 

U kući krštenoj po kretnji žene

one skrivene i osmijehom smrtne

i za svog vijeka nikad obnažene

rukom ljudskom:

 

Preteče od proljetne berbe

– ovaj jedinac bandoglavi

 

I pamtim posjek i goveđe suhe plećke

Za poslom! Brže!

Kletvom tek igra da s uma se smetne:

Pred batinom crnom letim u zapećke

Stani!

– to doziva me neko u smiraje ljetne

 

Mene su krvlju pojila raspeća od stida

i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak

kako ću i ja od samoga postanka Svijeta

tek slijepca korak

ovim štapom bijelim

da dišem

i ćutim

i nekim sječivom ljutim

bez spletki i u kolu bez vila

u krletki i bez sjemenih krila sa klenova cvijeta

da krojim i slutim – da li ću minut’

dovoljno tuđi

 

I pamtim jedno još – tek bijah treptaj rani

kada plamen iz Zvijezde u pepelu sahrani

očevu braću ali ne i oca

koji s kolca i konopca ne nauči me riječima pravim

ni jeziku dalekih ni pustih ni kući pod nebom

gdje postelju hladnu tek treba da raskravim i grijem

 

Sada vedar i nijem samo još povike sijem

Pa ko žetac iz hira kad ne pominje svoju žetvu

u krvi ljubljenu moju kurvu i kletvu

bez mira ja stojim na jalovoj strani

ovog ukletog polja

Govori! Hej! Kijevski! Govori!

Neka se izjedu u srcu i strepnja i volja!

i oluja bijesna neka raznese pasji mi dah

U ćeliji gdje šapću vam katanci ili na grlatoj nekoj pijanci

ja ću i dalje pogrbljen da gledam kako me se klone

i smrtni i bogovi i pagani i sveci

i mnogi što ragolićene ih iza kulisa sretah

 

 

Meni su ispili svijetlo očinjeg vida

i zavede me žudnja za prvotnim grijehom

u dane davne dok voćnjaci zriju i tetura se oblak

pijan i bolan kao pogled pod vodom

i mutnom i vrelom

U čistom mi ruhu molitva tinja i prisežem čelom

pred njene samrtne čase kad su rastajale se

od lutke žice i kosa od uvojka

na sniježni Sabat u lice starice u smrt mi iskapala

tako u bolesti crna majčina dojka

mlijekom u kljunu zlatne moje ptice

 

 

 

Ali grleć’ ovu okoštalu snatrenja stanku

i iznutrice polog kad iznjedren je dahom

bez lijeka u nespini ja razlomljen snivam

 

i tijelom što nikad ne izmicaše danku

u odeždi mi crnoj poškropljenoj prahom

netaknut – u koraku još sam i bivam

 

 

 

Mene su krvlju pojila raspeća od stida

i okrijepi me riješenost s proljetnim mijehom

da onomad kako znam ja zakopitim golobrad

u slasti klera

I bez isposništva postim i labuđom rukom cjelivam

ili da trgujući vješto nebom se gostim nezasit pod jezikom

od proročkih slova uvijem onaj zlatni grumen

bez krušnih mrva ili kamenih zrna na stazi do vrelog kotla

iz pričice one umilne vještice

raskrijem pod svetim krovom od olova i bakra

i svoga Boga okrvavljeno lice

 

 

Sada glasan i crn otpijam iz čepa pijanice

bez kopna pod nogom i suhim jarčevim rogom

na uzbunu dižem u foršpilu evo bez daha

sve okalemljeni su krici

čekate li već dugo braćo davljenici poučite me

Vi –Drugovi moji Mudraci

kako bez straha sići na dno mračne nam ulice

znam: vama je svejedno – u galiji su isti i okovi i vesla

i rame sudruga oceubice nekog znojem umiveno

 

 

Ali rađao sam žudnju u sebe sklupčanu

ne prezajući od priprostih formi krika

i prisegom riješih o meni zapis da bude

 

pa upletah tu omču kao vrpcu pupčanu

da sukrvicom hrani i ovog kopljanika

prije nego istrošen sam zakorači u lûde

 

 
Meni su šaptale sjenke iz zida

i zakopan u grlo muklim krijepih se grijehom

Da tako bez povoda – one od plemenita roda

razgonim tim urezanim britkim smjehom

ko oštricom svog jedinog mača prije nego nađem našu kuću

i zagazim kroz okućnicu blatnu

gdje čeka me Ona – jedina i vjerna sa tijelom vitkim

i na dlanovima od plača za me čuva jabuku zlatnu

dok ja iznova hitim da na svakoj vojni

nakon bitke se usidrim u sigurne obale krilo

Gdje umijeće je stila i vještine i forme i pravci

u godinama lirskim koje pojeli su skakavci prekobrojni

na nebu – blistave ti oči Vilo!

 

Sada mi sunčanom urom živo kipti bilo

i živa je mušica u ovom uhu

i na oku paučine pređa evo bez lica tu su već

na slonovima ili možda u konjskom trbuhu

ili skritom stazom tamo duboko iza leđa

plaze u dugo branjene Termopile bogazom

podmuklo i vješto i bodimice – čuješ li

to pojanje sjena i fanfare i gajde i doboše

i uzdah kad istupe pred ovo moje lice

oslikano po nekom nebeskom crnom znaku

ja – samo osluškujem kako se moji kutnjaci troše

i svjedočim: u usnoj šupljini

nema kraja mraku griženom predugo

 

 

Ali mjenjao sam neba kao Ciganin ragu

i gledao kako se balavi pretaču u biste

ponosni na kamen što će dugo da traje

 

i trošio sam ovu moju zvjerinju snagu

iz ruku kojim ću grliti male antikriste

Na uzici kratkoj bijesno vam pseto laje

 

 

Mene su krvlju pojila raspeća od stida

i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak

kako ću i ja od samog postanka Svijeta

tek onaj slijepca korak

ovim štapom bijelim

da bodrim

i ćutim

i nekim riječima krutim

u hladu od klena i sa imenom od milja

u osvite još snena i za sofrom bez obilja

da krojim i slutim – i budem živi

Knjaz Jurodivi

 

 

februar, 2013

 

---