(Damir Šabotić. Nađi me. Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.)

U nizu objavljenih djela o ratu u posljednje vrijeme osjeća se, sve više, jedna nemoć autora da o tom čvorišnom događaju naše aktualne književnosti kažu nešto novo i drugačije, na jedan neobičniji način. Otud ta tema sve više zastarijeva, otud ona jeste potrošena, otud ona sve jače zamara i ne znači ništa, ponajprije zbog tog prevaziđenog registra u kojemu se godinama uobličava, zbog te reportažne floskule koja se uglavljuje u književno djelo u ime angažmana. Ovaj roman Damira Šabotića, međutim, treba staviti među ona djela koja, neobičnošću svoje konstrukcije, nadilaze taj uobičajeni savremeni tok naše književnosti o ratu, i to nije jedini razlog zašto je ovo djelo vrijedno pažnje. Evo, dakle, jednog romana koji svjedoči da nijedna tema, sama po sebi, ne može biti zastarjela, da nijedna tema i ne postoji sama po sebi, da nijedna tema nije važna sama za sebe, unaprijed, prije svega zato što živi jedino unutar književne konstrukcije, nikada izvanliterarno, zaviseći samo od vještine autorske ruke pod kojom oživljuje!

Po čemu je ovaj roman neobičan, zašto ta potrošena tema rata ovdje dobija jedno novo osvjetljenje? Zato što ovo nije roman o ratu, iako govori o proteklom ratu. I zato što je u pitanju roman. Ovo je roman koji ima i pet i šest razvijenih likova, i po tome je u drugačiji u odnosu na našu najnoviju književnost, ma koliko to zvučalo čudno. Šabotiću, dakle, nisu važni ni Rat ni Stradanje ni Progoni, njega se prije svega tiču sudbine njegovih likova, koje pomno motiviše i vodi. Njemu nije cilj svjedočenje, rat ga kao takav ustvari i interesuje, njemu je važnije pisanje kao lirsko ispitivanje različitih slučajeva, različitih karaktera, različitih ljudi, u koordinatama konkretne situacije; naprimjer, u kontekstu proteklog rata i njegovih odjeka u crnogorskoj pozadini. Šabotićev roman je, dakle, tim neobičniji, jer prelazi na drugu stranu, s onu stranu linije fronta, među „progonjenike“, daleko u pozadinu, u odnosu na dominantnu bh. ratnu književnost. Prateći sudbinu djevojčice Melihe, na njenom izbjegličkom putu postepenog nestajanja, Šabotić se usredsređuje na tu crnogorsku zavjetrinu devedesetih, predočavajući sezonu lova na bosanske izbjeglice koja je u toj zaleđini započela „jednog proljeća, na crnogorskom primorju, u organizovanoj i dobro planiranoj hajci kada je policija hapsila uglavnom muškarce… Vezane, sprovodila ih je u pritvorske jedinice, a uhapšeni su odatle preko noći odvođeni dalje, bestraga.“ (27) On se, međutim, ne zanima toliko ni sudbinama tih hapšenih i odvođenih, njemu je zanimljiviji taj slučaj djevojčice, koja ostaje sama u Samačkom domu, u tom izbjegličkom kampu, nakon što njen brat nestane, kao odbačena. Njen život najednom postaje banknota kojom se međusobno potkusuruje nekoliko likova, što drže sada u rukama njenu sudbinu, vođeni svojim motivima i interesima, u kovitlacu svojih života koji su također prikazani. U tom smislu vrijedan pažnje je lik Marte, supruge upravnika samačkog doma, žene kojoj u toj trgovini progonjenim jedno vrijeme sve polazi za rukom, u njenoj bjesomučnoj borbi za dosezanjem boljeg života, u njenom grču u ime konačnog izbavljenja iz mučaljivog svakodnevlja. Kada taj pothvat s vremenom počne propadati, kada izbjeglice počnu napuštati Samački dom izmičući njenom dohvatu, pred njenim nemoćnim mužem, upravnikom zagledanim daleko u prošlost, smeteno zaokupljenim nekim dosjeima nekadašnjih pacijenata, Marta će, ostajući svejednako sapeta tim besmislenim brakom, u jednom trenutku sagledati samu sebe, dodirnuće prstima svoje lice, osmotriti svoje tijelo, i sve će joj to izgledati potrošeno, uludo izgubljeno, uprkos brojnim ljubavnicima, šteđeno u mladosti do mučenja, sve dok se nije umorilo, a da nikada nikome nije značilo onoliko koliko je ona mislila da treba. Sav njen napor, sva njena moć nad raznim muškarcima, otkriće se u svojoj uzaludnosti! Marta ovdje igra ulogu prepredene zavodnice i preprodavačice ljudi, ali ni u jednom trenutku ona nije nesimpatičan lik, nezavodljiv i odbojan, nikada odvratan, svakako ne ćoškaste glave i razrokog pogleda, nikako monstruozan, nijednom kičast, nego svakako drag, blizak, dopadljiv, uvijek razumljiv i motivisan, ponekad nepredvidiv i zapleten. Riječju, otpočetka pa do kraja pomno izrađen i funkcionalan, uvjerljiv! Marta će upravo prepustiti tu djevojčicu Melihu svome ljubavniku, mesaru, povratniku sa hrvatskog ratišta, na milost i nemilost, i samo oni koji su navikli na šablon naše najnovije književnosti, očekivali bi sada ovdje neki demonizam, neku novu zločinačku monstruoznost! Nekakvu orgiju svireposti i zla! Djevojčica će se, dakle, naći u kandžama mesara, teško ranjenog na ratištu, osobenjaka i ćutljivca, koji prijavljuje sve izbjeglice vlastima. Njegov odnos prema djevojčici, međutim, njegova osjećanja prema njoj, ostaju do kraja zagonetka, neprotumačeni, budući sugestivno prećutani i nerazjašnjeni, tek naslutivi, mada je lik mesara također s pažnjom izveden do kraja, u svojoj nesreći i izgubljenosti, ostavljen, s ranom pod rebrom koja nikako ne zacjeljuje, u nekoj mržnji na cijeli svijet, u teškoj i mračnoj tragici, kao Mustafa Madžar! On se u svom posljednjom magnovenju, isječen nožem u mehani, u zadnjoj sceni romana, pokušava sjetiti djevojčicinog lica, ali mu ono nikako neće izlaziti pred oči, on će je nepovratno gubiti, sav prožet saznanjem da je, bez njega, zametenu ratom, niko više, nikada i nigdje, neće naći. Prešavši s onu stranu ratne linije razdvajanja, prikazujući tzv. „progonjenike“, Šabotić, dakle, umiče svakom klišeu, prije svega zato što zna motivisati i individualizirati književnog lika, i otuda se i smio uputiti s onu stranu te linije, u tu terru incognitu naše najnovije literature. Šabotić ostavlja otvorenom i sudbinu djevojčice, on ne prikazuje njezinu smrt, on sve ostavlja nedorečenim, dovoljno sugerirajući pomenom o njenom nestanku! On se tako umiče pathosu stradalničke poetike bošnjačke književnosti. Vidokrug te nestale djevojčice zauzima najveći dio romana, plasiran u vidu unutarnjeg monologa, lirski intoniranog, i Šabotić je u tim lirskim dionicama, kao stilist, definitivno najnadahnutiji, jer su to najbolje stranice romana. Sličnim postupkom lirskog prelamanja svijeta oživotvoriće i lik Leopolda, mladog entuzijasta i umjetnika, koji svojim plakatom s nacrtanim djevojčicinim licem, i natpisom Nađi me, nakratko uzbunjuje grad nakon njenog nestanka iz Samačkog doma. Tim lirskim unutarnjim monologom djevojčice, prenoseći njenu zebnju, njenu izgubljenost, u predočavanju cijelog slučaja, Šabotić računa sa blagim emocionalnim potresima kod idealnog čitaoca, postižući to efektima koji su, kako se vidi, prije svega književni. Umaknuvši napasti tzv. svjedočenja, kao jednog napornog deklamatorstva naše najnovije literature, Šabotić te ciljeve približavanja i ratne situacije sugestivnije i jače doseže književnim sredstvima, izmaštanim likovima i izmišljenom pričom, i zato je njegovo djelo, kao fikcija, kao plod mašte, kao fantazija utemeljena na faktima, jači i tačniji dio i te ratne stvarnosti. Šabotićevo djelo, međutim, nije lišeno svake tendencije da ispita taj crnogorski milje ratne zavjetrine, ulogu tog podneblja u našim ratovima, prirodu jedne pozadinske hajke na izbjeglice kojoj je nazočio u ranoj mladosti, i on u tom smislu, ispitujući ljudske karaktere u tom dramatičnom vremenu, motivišući i rasklapajući zlo u svojim likovima, izvodeći tu emociju potresnosti, sklapa jedno djelo koje uspijeva biti i bolje svjedočenje i bolji dokument o tom vremenu, u odnosu na stotinu romana nakrcanih kolumnističkim pasažima i frazama koje tumače, izravno, prirodu naših ratova.

Šabotiću je, ipak, bila važna komunikativnost cijelog djela, on želi ispričati koherentnu priču koja će održati pažnju zainteresovanog čitaoca. On ipak donekle računa na korisnost svog romana, u odnosu na funkcije koje je literatura dobila kod nas u posljednje vrijeme, i on suvereno ispunjava sve ono što je svojim žanrom samom sebi zacrtao. Tu je, osim toga, i slična (kišovska) moralizatorska pozicija. Otud dolaze i neke slabe dionice romana u kojima, naprimjer, izravno naznačava taj kontekst progona izbjeglica, racija, cijele hajke, s ironičnim i osuđujućim poantama. U ime čitljivosti i prijemčivosti, on se, naprimjer, nije upustio u šire orkestriranje unutarnjeg monologa glavnog lika, on je zaustavio mogući rast tog romana ostavivši i biografije nekih sporednih likova nedovršenim, kljastim, iako su one imale potencijal dalje i šire razrade. On se, dakle, nije upustio u slamanje klasičnog žanra aktualne poetike, oslonivši se na njegovu predusretljivost (nikako ne podatnost i lukrativnost!), iako je pokazao umijeće da ga prevaziđe, da nadmaši prosjek, da nadraste najhvaljenije i najprisutnije pisce naše angažovane književnosti (da li je to veliki kompliment?), pokazujući tim figurinama da se i od rata kao opšteg mjesta može napraviti književno djelo, samo što za to treba zanatskog umijeća i talenta. Kao nadmoćni stilist, on, međutim, pokazuje da ima ispisanu ruku koja traži veće domete i zahtjevnije forme, jer se ona nije osjećala komotno u okvirima jednog žanra koji izvodi do kraja tu amblematsku priču našeg vremenu, u toj emociji potresnosti, što je jedna od češćih emocija u našoj posljednjoj literaturi. Napunivši trideset i pet godina, kao autor koji ove godine izlazi iz mladalačkih spisateljskih godina, Damir Šabotić bi se, po zakonima svog talenta, uz intelektualnu kuraž, mogao naći među onim piscima koji će u budućnosti prevazići aktualnu poetiku angažmana i svjedočenja, značeći novo u našoj književnosti.

Nakon prvobitnog uspjeha s prve dvije knjige, objavljene i nagrađene na konkursima tada prominentnog Zoroa, Šabotić se povukao iz našeg književnog života. Rukopis ovog romana tako je, naprimjer, odbijen na konkursu Fonda za izdavaštvo prošle godine, odbijen od žirija koji su činili Hadžem Hajdarević, Ivan Lovrenović i Marko Vešović. Stvari u našem književnom životu u posljednje vrijeme stoje tako da neće biti čudno, uopšte, ako neko od ove gospode, sada nakon njegovog pojavljivanja, također u izdanju svemoćne Dobre knjige, kaže ili napiše kako se radi o odličnom ostvarenju, našeg odavno prepoznatog, iznimno talentovanog, mladog autora. Neće biti čudno ako se sada  i deset naših najpoznatijih kritičara uključi u angažovano teoretisanje o ovom romanu! To, međutim, nije bio razlog da se na konkursu, možebitno, ne podrži neko od naših najvećih zvijezda: Muharem Bazdulj, Ahmed Burić, Fadila Nura Haver, Zilhad Ključanin, ili da se razočara i iznevjeri neko do podobnih anonimusa. Eminentni žiri je presudio, i to je sada obznanjeno: postoji i deset boljih djela od ovog romana, i mi se beskrajno radujemo tome neočekivanom uzletu naše književnosti, nadajući se skorom objavljivanju tih djela, kao jednoj ogromnoj žetvi koja se čeka sa najvećim kritičkim nestrpljenjem!

Post scriptum

Godinu dana nakon objavljivanja ove kritike Šabotićev roman se našao u konkurenciji četiri najbolja romana kojq su kandidovana za nagradu Meša Selimović ispred Bosne i Hercegovine. To ne bi bilo neobično, da se nijedno djelo od onih onomad nagrađenih na konkursu Fonda za izdavaštvo (uz to još samo federalnog), koji su tada pretekli Šabotićev roman, u tom izboru sada nisu našli. Da bude još luđe, isti kritičar i pjesnik koji je onda presudio na tom konkursu Fonda, ne uvrstivši tada Šabotićev roman na spisak podržanih knjiga, sada je, uskrsnuvši kao selektor za Nagradu, ovaj roman uvrstio među najbolje iz godine 2013. Nešto se u posljednje vrijeme presudno zbilo u našem književnom životu. Ili su se estetski kriteriji nekim čudom u međuvremenu promijenili, ili su kritičari počeli čitati knjige. Najvjerovatnije, ni jedno, ni drugo…