”Basne o komunizmu” žanrovski iznevjeravaju svoju političko-alegorijsku sentencu. Koncipirane oko šest bivših komunističkih zemalja, one svjedočanstvo o bivšim komunističkim vremenima i prezentnim ”demokratskim” vremenima pripovijedaju kroz likove šest životinja, izbjegavajući kliše o basnoslovnim (isključivo alegorijski) postuliranim likovima, uvodeći i poetiku svjedočanstva neprepoznatu u životinjskome svijetu.

Piše: Jasna Kovo

Pad Berlinskoga zida u povijesnome i političkome smislu označio je i pad oštre simboličke, stvarne ali i nestvarne podjele svijeta na dva bloka, istočni i zapadni. Ili u oštrom premjeravanju prostora staroga kontinenta, poraz neuspjeloga pokušaja stvaranja ”humanijeg” lica omraženoga komunizma, ono što je jednome Gorbačovu bio poraz, na drugoj oduvijek ”humanijoj” polovici Evrope i svijeta bilo je pokličom konačne pobjede nad komunizmom.

Slučajno ili pak namjerno zeleno svijetlo za konačni prelazak stvarnoga i simboličkoga zida u Berlinu, 1989. godine pokrenut će svrgavanje svih komunističkih lidera i sistema u istočnim i jugoistočnim zemljama. U tranzicijskome, globalno-tržišnome sistemu, novonastale države premjeravat će prostor novoizdiferenciranim instrumentima, kleronacionalizmima i neoliberalizmima – tim novopostuliranim idolima i hramovima klanjanja. Iako je bio političkim sistemom dulje od pedeset godina, komunizam je omraženo nasljeđe, kako ističe Todorova, posebice među ”konvertitima”, omraženim partijašima, graditeljima čeličnoga komunizma, onima koji su ponovno udomljeni u sigurnoj strukuri novih Moći – graditelji tranzicije, kapitalisti i nacionalisti. Usprkos političkim intencijama potiranja ovog nasljeđa, svako ko je živeo u istočnoj Evropi pre 1989. potvrdiće vam da je ovaj pojam prosto bio politički sinonim za komunističku Evropu, tj. onaj dio Evrope koji je bio u Varšavskome paktu (M.Todorova). Nasljeđe, a ne tradicija koju stari/novi lideri zagovaraju u ideologijskim konstrukcijama danas, uistinu ne obavezuje na ”dopadljivost” sačuvane prošlosti, mada će se komunističko ili pomodno socijalističko naslijeđe reflektirati na dvojakom fonu, onako kako naslijeđe svojom definicijom i određuje: od ”strahopoštovanja” „istrošenih“ kultova do omraživanja istoga. Više sličnost a manje razlikovnost, ujedinjuje postkomunističke zemlje u sučeljavanju sa prošlošću kao i prezentnom nostalgičnošću za ”boljim” vremenima. Nostalgiju, kako predlaže Mitja Velikonja, ne shvatamo samo kao ”defanzivni” romantičarski diskurs okrenut ka prošlosti nego pomalo i kao kritički napad na postojeće, nove hegemonijske diskurse i prakse.

U simboličkoj preraspodjeli evropskoga prostora, nakon pada Berlinskoga zida i istočna Evropa u političkome smislu sve više blijedi i, barem u ”političkoj korektnosti” američke politike postaje ”imaginarnim” prostorom srednje Evrope.. Uistinu, sudbina političkog diskursa komunizma i postkomunizma iščezava iz ”rječnika” mapiranja teritorija..

Zidovi su pali, ili?

Ili mogu li nas basne ”spasiti”?

Zid je pao; gvozdena zavjesa je konačno razmaknuta sa istočnih zemalja; novo, tranzicijsko društvo i tržište ne zabranjuju nam da o komunizmu brbljamo šta hoćemo; niti će Staljin svoje u Sibir niti će Tito svoje na Goli. No, kako narativno prevladati postkomunistički diskurs, postamentirati priče a ne pribjeći klišeu?

Ako negdašnji istočni blok s drugim komunističkim zemljama baštini komunizam, i taj iščezli komunistički svijet ponosno je baštinio nasljeđe antifašističke borbe koje je u spomeničkoj i pisanoj kulturi postamentirano sukladno vladajućoj ideologijskoj matrici.

”Basne o komunizmu” žanrovski iznevjeravaju svoju političko-alegorijsku sentencu. Koncipirane oko šest bivših komunističkih zemalja, one svjedočanstvo o bivšim komunističkim vremenima i prezentnim ”demokratskim” vremenima pripovijedaju kroz likove šest životinja, izbjegavajući kliše o basnoslovnim (isključivo alegorijski) postuliranim likovima, uvodeći i poetiku svjedočanstva neprepoznatu u životinjskome svijetu. Iznevjeravanje klasičnoga alegorijskoga okvira intencionalno upućuje na prevladavanje ”nasljeđa” komunizma, ali i na mogućnost druge/ih perspektive/a, zašto ne i iz životinjskoga svijeta. Sukladno mauzolejskim praksama postkomunističkih društava, ali i medijskom ”događanju”, prašnjavi suvenirski ostaci, bezvrijedne ikonografije i istrošena spomenička kultura postaju općim simulakrumom nove hiperrealnosti.

Ni pad Berlinskoga zida, barem u ”krtičijem” gnijezdu, nema svoju činjeničnu vrijednost nego pak status ”legende”. Krtičino obraćanje znanstvenome skupu ima za cilj krajnje dokumentaristički utvrđivanje činjenica i obrnutu logiku prosuđivanja simboličkih mapa Onih Izvan i Onih Iza. Izvrnutom logikom Istočno nije ono U, nego Izvan zida, a zatvor je Zapad, stoga je njegovo pitanje zašto ljudi idu u zatvor?, postavljeno očuđavajuće, kao efekat iznevjeravanja ustaljenih kodova učitavanja u simbolički imaginarij. Postavlja se osnovno pitanje zašto je/su Zid/ovi uopšte podignut/i, da li zbog ”banana” koje zbog pošasti komunizma nisu mogle rasti u istočnome dijelu Nadzemlja, ili, kako je krtica nakon dugog razmišljanja zaključila: da odgovor može biti samo jedan: Ljudi koji su živjeli na strani bez banana, izgradili su zidove kako bi zatvorenike i banane zaštitili od ”socijalizma”. Autorica se poigrava pojmovima zatvora i zidova upravo najbanalnijim rješenjima – bananama, konzumerističkim kultovima, koji će padom Zida stvoriti nove ideologijske sustave i religije otjelotvorene u konzumerizmu i novoj hiperrealnosti, ali i osvješćivanju novoga poretka, demokratije, činjenicom da svim ideologijama rukovodi ”struktura Moći”. Berlinski je srušen, ali u bliskoistočnoj pustinji, kao i u zemlji Nedođiji zvanoj Amerika na granicama nedavno podignuti novi zidovi.

Kroz simulakrum stare ideologije, Češkom republikom prolazi miš, vodeći nas kroz ”muzej komunizma”, svjedočeći o lažnom simulakrumu komunističkim ”ikonama”, ali i pripovijedajući o ljudskim sudbinama, i sudbinama njih miševa u ”mračnjačka” vremena. Muzej je ispražnjen individualnom poviješću, a ispunjen kolektivnom, čime je uostalom i ”pogodio bit”, jer možda izostanak individualnih sudbina najbolje ilustrira činjenica da je individualizam bio najveći grijeh koji je čovjek mogao počiniti u komunističkome sistemu. Istovremeno se kroz strah, tjeskobu, skrivanje pokušavaju usporediti mišje i ljudske istovjetnosti.

Bukureštom i padom Čaušeskovog totalitarnoga režima u formi intervjua pripovijeda pas, prevashodno o svojoj ”pasjoj” sudbini za koju je naravno kriv ljudski faktor (surovim planovima istrebljenja pasa sa ulica Bukurešta i psećim bjesnilom na ljude), sučeljavajući nas sa novim ideologijskim postulatima otjelotvorenim u ”političkoj korektnosti”, toj ”iluziji postmodernizma”. Kroz Varšavu i Poljsku i njenu ulogu u Varšavskome paktu, kompleksnome odnosu sa Sovjetima, pomoći u gušenju Praškoga proljeća, progovora ”pismom” britka mačka u udomiteljskome domu Generala. Mačka će pokušati izbalansirati lošu i dobru stranu Generala, tražeći priliku za sučeljavanjem sa odgovornošću svih Poljaka. Apolitičarka-psihologonja mačka skida masku sa Generalove ličnosti suprostavljajući njegovu ulogu u komunizmu, ali i u pokretu Solidarnosti. Njegova krivica upravo i leži u njegovom nepokajanju: Drugim riječima, nije učinio ono najvažnije što je trebao učiniti da ga ne bi izveli pred sud: priznao je poraz, ali se nije i pokajao. A to je neoprostivo, barem za polovicu poljskih građana. Ili će konačnu odluku donijeti povijest?!?

Priču o Tirani ne pripovijeda životinjski lik, nego ljudski, razobličavajući tipični alegorijsko-politički okvir komunističkih basni, potkazujući njihov subverzijalni značaj. Psihotični lik ”ptice” ili ”Druga Gavrana” dešifrira se u albanskoj mitologiji kao ”svjedok” ili pronositelj stravičnih događaja. Psihoanalizom se dešifrira njegova svjedočanska uloga, subverzivna i prijeteća u diktaturi koliko i sama psihoanaliza – zapadnjačka ”rabota”. I na kraju, sa Briona ili Brijuna, Titov papagaj Koko donosi priču o tragičnosti promjena sistema, i sam transponovan od Titovog ljubimca do običnog turističkoga radnika u potrošačkom sistemu, svjedočeći o Titovoj ličnosti sa svim ambivalentnim karakteristikama njegova lika – od seljačkoga porijekla do državnika sa najvećim manirima ali i destruktivnoga kulta ličnosti i samoga diktatora koji je ipak Staljinu rekao Ne. Diktator, kao i drugi komunistički lideri, vjerovao je u ”besmrtnost” svoga lika. Kult vođe u novim nacionalnim državama zamijenjen je kultom naroda (Ivan Čolović), koji je unatoč dvadesetogodišnjici pada Berlinskoga zida uspio umnožiti nove zidove getoizirajući postkomunističko tranzicijsko društvo u novim ideologijama.

Drakulićkinu knjigu, nastalu uostalom ”narudžbom” povodom dvadesetogodišnjice od pada Zida, mogli bismo okarakterisati prevashodno britkim rječničkim hodom po ostacima bivših komunističkih zemalja, obilatu povijesnim podacima, likovima i mjestima. Ona se uistinu ne koncentriše oko razobličavanja ustaljenih kodova, prije kao vodič ka njihovom iščitavanju, pokušavajući prevashodno biti zabavnim štivom.

”Basne”, razoružane svog tradicijskoga okvira progovaraju činjenično, često ironijski, o stereotipnim i uvriježenim stavovima o polarizaciji svijeta na Istok i Zapad, dobro i loše, ipak ne dokučujući suštinsku vrijednost svjedočanstva u dezideologizaciji pomenutoga svijeta.

Stoga je logično pitanje je li moguća, i napose potrebna, postkomunistička životinjska farma koja će uprkos promjeni ideologija posvjedočiti i prokazati da su i dalje svinje jednakije od drugih.