Stilski originalno, pjesnički jezgrovito i metaforično, eksperimentalno do granice nadrealizma, humoristično i tragično u isto vrijeme, no ipak, književno klatno koje kod većine autora neprekidno neodlučno oscilira između pola estetike i pola etike, kod Saše Stanišića ima čvrst i siguran ritam – sa svake stranice očituje se snažna antiratna poruka.
Piše: Maja Abadžija
Ime višegradsko-hajdelberškog mladog autora Saše Stanišića na našim je prostorima relativno nepoznato. Njegova djelatnost je vezana uglavnom za Njemačku, zemlju u koju je zajedno sa porodicom tokom rata u BiH emigrirao, a gdje je njegov talenat za pisanje polučio brojne nagrade, od kojih je od posebnog značaja nagrada publike na književnom natječaju Ingeborg-Bachmann, te nominacija za Deutscher Buchpreis, koja se dodjeljuje za najbolji roman na njemačkom jeziku. Uspjeh ovog miljenika publike, ali i kritike, u njegovu domovinu je, kao što je usud većine pisaca koji žive i rade u inostranstvu, došao tek kao eho, a istinski je zapažen tek objavljivanjem njegovog romana prvijenca pod naslovom Kako vojnik popravlja gramofon.
Kako vojnik popravlja gramofon se može okarakterisati kao roman društvenog preloma, očitovanog kroz pustošeći ratni vihor, a oslikanog kroz ‘suženi fokus’ male, intimne priče, što i jeste stvaralačka formula čitave plejade prozaista tzv. (anti)ratnog pisma. No ono što ovaj roman unutar te književnopoetičke odrednice čini, u izvjesnom smislu, originalnim i svježim štivom, jeste odabir infantilizirane perspektive pripovijedanja. Autor je svoju priču ‘povjerio’ glavnom junaku, hipersenzibilnom dječaku koji unutar svog malog svijeta ispreda osnovni narativni tok, a koji je opet sav premrežen lokalnim poremećajima ustaljenog slijeda stvari, kao rezultatima jedne veće, globalne promjene na društvenom planu. Lišen svake patetike, ali ne i tragike, Vojnik na ovaj način uobličenom naracijom ostvaruje potrebnu distancu spram ratne apokalipse, da bi, djetinje pronicljivo i maštovito, secirao jednu dramatičnu epohu šire društvene, ali i uže porodične zajednice, te povrh svega, unutrašnja previranja same individue.
Strukturalno govoreći, roman je moguće podijeliti u dvije cjeline, na čijem razmeđu se nalazi ‘roman unutar romana’, zbirka crtica iz sjećanja mladog Aleksandra Krsmanovića, baš kao što su i njegovo socijalističko djetinjstvo i postratna adolescencija oštro podijeljeni traumom rata. Ovaj kontrapunkt cjelokupne priče pojačava i kontrast onog prije spram onoga poslije: vedro djetinjstvo svo uljuljkano u toplu jugoslovensku iluziju, doduše, ne bez povremenog ‘pucanja’ šavova kojima je se anticipira njegova kataklizma, naspram ratnim sukobom razlomljene stvarnosti koju dječija svijest i dalje pokušava sastaviti u cjelinu koja će dati ospokojavajući odraz. Čitatelj na samom početku ima utisak da u rukama drži neku osebujnu inačicu bildungsromana u ich-formi, no već u drugom poglavlju riječ je data, unutar umetnutih epizodnih priča, pojedinim likovima; doživljavanje i preživljavanje ratnog vihora nastavlja se u epistolarnoj formi tokom izbjeglištva, da bi se, u samom središtu, emotivno nabijeni dječački memoari transformirali u neku vrstu dnevnika-ispovijesti, kroz koje glavni junak pokušava rekonstruirati svoja sjećanja i u odnosu na njih pozicionirati svoj nepostojani identitet izbjeglice. Postmodernističkim rječnikom rečeno, u pitanju je istinski žanrovski hibrid, koji obiluje nekonvencionalnim tekstovima uspješno utkanim u sebe, poput školskog sastava, telefonskih razgovora (i poruka na telefonskoj sekretarici) ili pak toka svijesti organizovanog poput spiska.
Prvi dio romana bavi se ranim djetinjstvom mladog Aleksandra u Višegradu, kraj Drine, u okrilju jedne prosječne jugoslavenske porodice: dijete iz mješovitog braka prezauzete majke i flegmatičnog oca – amaterskog umjetnika, miljenik bake i njenih uz-kafu-komšinica, te uz monumentalnu figuru djeda Slavka, za kojeg je dječak najviše vezan. Roman otpočinje djedovom smrću, koja simbolično označava i početak dezintegriranja Istine na kojoj je počivao čitav djetetov svijet. Neposredno prije smrti, djed dječaku daruje mađioničarski šešir od kartona i čarobni štapić od grančice drveta, to, i mnogo više, jedno ‘ezoterijsko’ znanje: da svijetu uvijek prilazi oslobođene mašte.
Najvredniji dar je izum , najveće bogatstvo mašta. Zapamti to Aleksandre, rekao mi je deda ozbiljno dok mi je stavljao šešir, zapamti to, i zamišljaj svijet ljepšim.
Mađioničar sposobnosti neviđene širom nesvrstanih zemalja biće djedovom smrću bačen u okrutnosti realnog svijeta, ali djedov dar će mu dati volju da neprestano pokušava prevazići traumu i sprečava svoj svijet da se raspadne unutar ratnog pakla koji će uskoro uslijediti – i to putem priče i pričanja.
Slika mitskog jedinstva prirode i ljudi, unutar bliskog familijarnog kruga, koja se razvija u poglavlju berbe šljiva na selu, kod pradjeda i prabake, otkriva se kao krhki privid, i to u trenutku kada četnički nastrojeni komšija vadi pištolj i zahtijeva pjesme iz slavnog doba koje je bilo i koje će biti!. I u školi se situacija mijenja: slika druga Tita skinuta je sa zida, a drug nastavnik je postao gospodin nastavnik. Glavni junak duhovito primjećuje da je zid bijel samo na onom mjestu gdje je stajala slika, te sljedećeg dana dolazi u školu u punoj pionirskoj uniformi i citira odjeljak Kapitala; čak i u pismenim vježbama, on odbija da se pokori novom poretku, koji sve više nagriza njegov mali, uređeni svijet.
Zato što svako sve smije reći, i misliti, i ne reći, ali mnogo toga ne bude izgovoreno, ne bude slušano. I kako bi izgledali navodnici za neizrečene misli ili za izrečene laži ili za misao koja nije dovoljno važna da se kaže ili za nešto što je važno i izrečeno, a niko nije čuo?
Odbijanje pisanja navodnika je simbolični akt odbijanja da se učestvuje u ‘konvencionalnom govoru’, te davanje za pravo svakom glasu da ispriča svoju priču, a ujedno, i još jedan pokušaj održavanja cjelovitosti stvarnosti i priče unutar raspadajućeg svijeta. No, ništa ne može spriječiti da nacionalističke nemani rastrgnu Jugoslaviju, vođene zahuktalim vihorom rata, koji u svom užasu zatvara Višegrađane u podrume, oduzima djeci igrališta, a odraslima svaku nadu. U dugim, memljivim satima podrumske igre, Aleksandar se zbližava sa Asijom, djevojčicom izbjeglom iz sela u kojem su četnici napravili masakr, a njihova igra sa haustorskim svjetlima koja se svako malo gase postaje simbol duhovnog opiranja beznađu, odbijanje da se prihvati rastući mrak u kojem četnik može silovati ženu koja mijesi najbolji hljeb na svijetu, upadati u stanove i lomiti namještaj, parati posteljine, ubijati one s pogrešnim imenom, rušiti Višegrad i prljati lijepu Drinu. Možda najpotresnija epizoda u ovom dijelu jeste ona koja je dala naslov romanu – četnički vojnik ne uspijeva popraviti gramofon nađen u nekom od razrušenih stanova, te, iznerviran, gura cijev puške u njegov lijevak, na što gramofon počinje da svira veselu melodiju, i jezivo kolo uniformisanih ubojica se hvata usred zaprepaštenih stanovnika zgrade… Aleksandar komentira: Da sam mađioničar neviđenih sposobnosti. Stvari bi mogle prkositi: puške, ploče, pjesme, pletenice.
U općoj pomami iseljavanja iz žarišta sukoba, i Aleksandrova porodica odlazi, najprije u Beograd, zatim kod rodbine u Essen, što je dokumentovano kroz Aleksandrova pisma Asiji. Izbjeglička drama dotiče svakog člana porodice, a glavni junak je percipira sa dozom suosjećanja i humora, paralelno. Imigrantske muke sa traženjem posla i učenjem jezika, tijesni izbjeglički stanovi, kulturni šok uvećan tragikom rata koji bijesni u domovini, a jedina veza sa Bosnom je baka, koja se tamo vratila, i čiji telefonski pozivi u svima bude gorka sjećanja na slatku prošlost. Aleksandar, koji u školi također ne nailazi na razumijevanje, samo se prividno uklapa u novu sredinu, dok u njemu raste otuđenje, čak i kad su u pitanju članovi njegove porodice, te on utjehu, i dalje, nalazi u pisanju i pričanju, i povlači se u imaginaciju gdje samo ponekad, kroz mrežu sjećanja prodre nož imigrantske stvarnosti. Jedino mašta omogućava Aleksandru da preživi, kroz pisma djevojčici čije adresu, pa čak ni prezime, sa sigurnošću ne zna, i kroz ‘roman’ koji je naslovio Kad sve bješe dobro i koji, oko figure djeda okuplja fragmente razlomljenog svijeta i na poznatom, domaćem terenu Višegrada, kraj čudljive rijeke Drine, oživljava utopiju djetinjstva.
Draga Asija, jesam li te izmislio? Da li sam naše ruke stavio na prekidač za svjetlo zbog jedne dirljive priče o djeci i ratu?
Izmaštana stvarnost blijedi za junaka, stasalog u izgubljenu individuu koja čezne za istinskim obnavljanjem sjećanja i fiksiranjem svog identiteta. Pokušaj evociranja uspomena sa većom tačnošću i očajničko traganje za Asijom putem Interneta i telefona ne daje nikakav rezultat osim osjećanja nemoći. Podsvijest se pokušava asocijativno dozvati spiskovima svega što bi moglo ukazati na lijepu plavokosu djevojčicu iz podruma, a sama forma volšebno podsjeća na spiskove žrtava masovnih grobnica. Čini se da je jedino rješenje povratak u Bosnu, no Višegrad dječaštva više ne postoji. Rastojanja koja je nekadašnji dječak mjerio u koracima sada više ne vrijede, no to nije jedino što se promjenilo.
Povratak donosi neobične susrete, kao što je onaj sa poznanikom iz školskih dana, vrsnim fudbalerom Kikom koji je u ratu izgubio nogu: njegova priča o dvije suprotstavljene čete koje negdje na Igmanu, u toku primirja igraju fudbal, naročito je potresna. Otkriva se cijela galerija likova čije prije- i postratne inkarnacije Aleksandar jedva može da spoji, a rascjep između sjećanjem idealizirane prošlosti i traumom okrnjenog prezenta svakim je trenutkom sve dublji. Vrativši se u svijet svog dječaštva kao stranac, on i dalje teži da dosegne pravu bit svega onog što se desilo, a tome se ne uspijeva približiti ni kroz potresni razgovor sa stricem Mikijem, koji nakon rata nosi oreol ubojice, ni kroz dovršavanje svojih dječačkih crteža, iz vremena kada se kao drug šef nedovršenog, opirao svakoj konačnosti. Tek povratkom na selo, u idilični ambijent kojim i dalje suvereno vladaju mitski, vječiti pradjed i prabaka, Aleksandar, na grobu svog djeda, spoznaje prolaznost i apsurd, krši obećanje o ‘nastavku pripovijedanja’ koje mu je dao – jer previše toga što je rat odnio nedostaje da bi priča bila potpuna. Ipak, maestralni završetak romana u središtu pobješnjele oluje, sa telefonskim pozivom od misteriozne ženske osobe, pokazuje da ipak nije sve izgubljeno, jer potraga za Asjom koja je, zapravo, potraga za identitetom, nikad i ne može biti završena.
Stilski originalno, pjesnički jezgrovito i metaforično, eksperimentalno do granice nadrealizma, humoristično i tragično u isto vrijeme, no ipak, književno klatno koje kod većine autora neprekidno neodlučno oscilira između pola estetike i pola etike, kod Saše Stanišića ima čvrst i siguran ritam – sa svake stranice očituje se snažna antiratna poruka. Kako vojnik popravlja gramofon jeste, konačno, roman potrage za identitetom, te u tome ostaje vjeran omiljenoj temi savremene književnosti. Ispisujući priču o subjektu koji se odrastanjem i udaljavanjem od zavičajne matice sve više udaljava i od svake fiksne definicije samog sebe, Saša Stanišić daje ‘recept’ prevazilaženja te traume, u jednoj bazičnoj ideji savremenog čovjeka kao identitarne lutalice, mornara čije sidro nije moguće zakačiti ni za kakvo tlo, ali čija su lutanja ipak lišena očaja besciljnosti – jer cilj je priča i pričanje, svjedočenje koje naposljetku biva jedini trag postojanja.
