I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče:
“O narode moj, slijedi one koji su poslani.“
(Kur'an, Yasin, 20.)
Mene su krvlju pojila raspeća od stida
i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak
kako ću i ja od samog postanka Svijeta
tek slijepca korak sa ovim štapom bijelim
da krunim
i ćutim
i nekim kretnjama krutim
u hladu od klena i sa imenom od milja
u osvite još snena i za sofrom bez obilja
da krojim i slutim: – da li ću minut’
dovoljno tuđi!
Davno je već otkako progledah tako
za vidne noći
dok vjetar s kijevske Gore samo vrtloži
u svojoj sili u slavi u moći
da u svom glasu skroji mi novo ime
ali bez onog znaka božanskog na koži
da od mene odgoni i uroke i čini
i od mraka gorskog urođeni strah
ja tako progledah
u tom mjestu rodnom gdje u zime gladne
i punoj mjesečini u lice sa sniježne površice smjelo
ruga se – kao biserje – rasuti prah
I stasah!
U kući krštenoj po kretnji žene
one skrivene i osmijehom smrtne
i za svog vijeka nikad obnažene
rukom ljudskom:
Preteče od proljetne berbe
– ovaj jedinac bandoglavi
I pamtim posjek i goveđe suhe plećke
Za poslom! Brže!
Kletvom tek igra da s uma se smetne:
Pred batinom crnom letim u zapećke
Stani!
– to doziva me neko u smiraje ljetne
Mene su krvlju pojila raspeća od stida
i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak
kako ću i ja od samoga postanka Svijeta
tek slijepca korak
ovim štapom bijelim
da dišem
i ćutim
i nekim sječivom ljutim
bez spletki i u kolu bez vila
u krletki i bez sjemenih krila sa klenova cvijeta
da krojim i slutim – da li ću minut’
dovoljno tuđi
(Foto: Zerina Nezić – instagram.com/levbav)
I pamtim jedno još – tek bijah treptaj rani
kada plamen iz Zvijezde u pepelu sahrani
očevu braću ali ne i oca
koji s kolca i konopca ne nauči me riječima pravim
ni jeziku dalekih ni pustih ni kući pod nebom
gdje postelju hladnu tek treba da raskravim i grijem
Sada vedar i nijem samo još povike sijem
Pa ko žetac iz hira kad ne pominje svoju žetvu
u krvi ljubljenu moju kurvu i kletvu
bez mira ja stojim na jalovoj strani
ovog ukletog polja
Govori! Hej! Kijevski! Govori!
Neka se izjedu u srcu i strepnja i volja!
i oluja bijesna neka raznese pasji mi dah
U ćeliji gdje šapću vam katanci ili na grlatoj nekoj pijanci
ja ću i dalje pogrbljen da gledam kako me se klone
i smrtni i bogovi i pagani i sveci
i mnogi što ragolićene ih iza kulisa sretah
Meni su ispili svijetlo očinjeg vida
i zavede me žudnja za prvotnim grijehom
u dane davne dok voćnjaci zriju i tetura se oblak
pijan i bolan kao pogled pod vodom
i mutnom i vrelom
U čistom mi ruhu molitva tinja i prisežem čelom
pred njene samrtne čase kad su rastajale se
od lutke žice i kosa od uvojka
na sniježni Sabat u lice starice u smrt mi iskapala
tako u bolesti crna majčina dojka
mlijekom u kljunu zlatne moje ptice
Ali grleć’ ovu okoštalu snatrenja stanku
i iznutrice polog kad iznjedren je dahom
bez lijeka u nespini ja razlomljen snivam
i tijelom što nikad ne izmicaše danku
u odeždi mi crnoj poškropljenoj prahom
netaknut – u koraku još sam i bivam
Mene su krvlju pojila raspeća od stida
i okrijepi me riješenost s proljetnim mijehom
da onomad kako znam ja zakopitim golobrad
u slasti klera
I bez isposništva postim i labuđom rukom cjelivam
ili da trgujući vješto nebom se gostim nezasit pod jezikom
od proročkih slova uvijem onaj zlatni grumen
bez krušnih mrva ili kamenih zrna na stazi do vrelog kotla
iz pričice one umilne vještice
raskrijem pod svetim krovom od olova i bakra
i svoga Boga okrvavljeno lice
Sada glasan i crn otpijam iz čepa pijanice
bez kopna pod nogom i suhim jarčevim rogom
na uzbunu dižem u foršpilu evo bez daha
sve okalemljeni su krici
čekate li već dugo braćo davljenici poučite me
Vi –Drugovi moji Mudraci
kako bez straha sići na dno mračne nam ulice
znam: vama je svejedno – u galiji su isti i okovi i vesla
i rame sudruga oceubice nekog znojem umiveno
Ali rađao sam žudnju u sebe sklupčanu
ne prezajući od priprostih formi krika
i prisegom riješih o meni zapis da bude
pa upletah tu omču kao vrpcu pupčanu
da sukrvicom hrani i ovog kopljanika
prije nego istrošen sam zakorači u lûde
(Foto: Zerina Nezić – instagram.com/levbav)
Meni su šaptale sjenke iz zida
i zakopan u grlo muklim krijepih se grijehom
Da tako bez povoda – one od plemenita roda
razgonim tim urezanim britkim smjehom
ko oštricom svog jedinog mača prije nego nađem našu kuću
i zagazim kroz okućnicu blatnu
gdje čeka me Ona – jedina i vjerna sa tijelom vitkim
i na dlanovima od plača za me čuva jabuku zlatnu
dok ja iznova hitim da na svakoj vojni
nakon bitke se usidrim u sigurne obale krilo
Gdje umijeće je stila i vještine i forme i pravci
u godinama lirskim koje pojeli su skakavci prekobrojni
na nebu – blistave ti oči Vilo!
Sada mi sunčanom urom živo kipti bilo
i živa je mušica u ovom uhu
i na oku paučine pređa evo bez lica tu su već
na slonovima ili možda u konjskom trbuhu
ili skritom stazom tamo duboko iza leđa
plaze u dugo branjene Termopile bogazom
podmuklo i vješto i bodimice – čuješ li
to pojanje sjena i fanfare i gajde i doboše
i uzdah kad istupe pred ovo moje lice
oslikano po nekom nebeskom crnom znaku
ja – samo osluškujem kako se moji kutnjaci troše
i svjedočim: u usnoj šupljini
nema kraja mraku griženom predugo
Ali mjenjao sam neba kao Ciganin ragu
i gledao kako se balavi pretaču u biste
ponosni na kamen što će dugo da traje
i trošio sam ovu moju zvjerinju snagu
iz ruku kojim ću grliti male antikriste
Na uzici kratkoj bijesno vam pseto laje
Mene su krvlju pojila raspeća od stida
i moja stigma mi ne osta kao neki naočit znak
kako ću i ja od samog postanka Svijeta
tek onaj slijepca korak
ovim štapom bijelim
da bodrim
i ćutim
i nekim riječima krutim
u hladu od klena i sa imenom od milja
u osvite još snena i za sofrom bez obilja
da krojim i slutim – i budem živi
Knjaz Jurodivi
februar, 2013
