Gospodin Marthim

– Vi ste zločesti, gospodine Čiko. – korila je Martina Luger čovječuljka sa zagasito zelenim halbcilindrom na glavi pri tome ubrzano trepćući očnim kapcima. – Vi ste jedan beznadno zločest debeli kepec.

Sirotica bi počinjala brzo treptati kad god se mnogo ljutila. Čovječuljak je utirao suze malenom muslinskom maramicom jednake boje kakve je bio i njegov šeširić, ali od sebe nije davao glasa.

– Čime je gospodin Marthim zaslužio da takve gadne stvari o njemu govorite? Da li vas je na to natjerao pažnjom koju mi poklanja? Ili ste možda na njega ljubomorni? – uzviknula je to neobično radosno, kao da je upravo usrećuje mogućnost da je taj stari, dežmekasti patuljak ljubomoran na onog otmjenog i lijepog čovjeka. Ona naglo zašuti i prepusti mašti da je povede; već je osjećala kako je obuzima ono blaženo i gromko uzbuđenje od koga joj dah usporava, iako je do dolaska gospodina Marthima preostalo još skoro četiri sata. A biće čista zabava pričati mu o ljubomori sirotog Čika. Gospodina Marthima će to, bez ikakve sumnje, lijepo zabavljati, to je previše elegantan čovjek da bi ga uvrijedila sitnica kakva je ljubomora tako bijednog stvorenja. Više nije treptala.

– Čiko je u pravu, gospođice – blistavo maštanje gospođice Luger svojim grubim i promuklim glasom prekinu džinovski plišani medvjed – vaša majka bi morala znati za stvari koje radite sa gospodinom Marthimom.

– Nebesa! – ljutito uzviknu Martina Luger i opet poče ubrzano treptati. – Zar vi gospodine Tadeuse stojite na strani tog neuglednog kepeca!?

Ona se gnjevno osvrnu za majušnim čovjekom, ali on se bješe sklonio na drugu stranu sobe, ispod velikog prozora, i ona nije mogla razaznati njegovo lice. Na toj mračnoj figuri, što je nepomično stajala poput kipa kakvog zlog paganskog boštva, prepoznavala je samo zeleni šeširić, i onaj nepodnošljivi žuto-plavi karo prslučić. Odvratni zadrigli štakor, u sebi ga je proklinjala Martina Luger, a njen se pogled zaustavio na medvjedu koji je bio tu, na dohvat ruke, stajao je mirno, od njegovih plastičnih očiju jako se odbijalo svjetlo, i ona je vidjela samo dvije goleme plamteće zjenice. Martina Luger osjeti prodoran bol, kao da joj oba oka istodobno probada tanka užarena igla.

– Moja majka to isto radi sa gospodinom Ivanšicom – rekla je mirnim i hladnim glasom, ali još uvijek ubrzano trepćući. Više nije gledala u oči gospodina Tadeusa. – Osim toga, ja vam to ne trebam govoriti, vidjeli ste ih, i vi, i gospodin Čiko, za kojeg, usput, ne želim čuti sve dok me ne zamoli za oproštenje.

Ali patuljak nije davao glasa od sebe.

– Tiše gopođice Martina, zaboga, tiše – zamumla medvjed.

Martina Luger nastavi govoriti jednakim tonom, samo je jače treptala:

– Vi se plašite Vraga i Dame u bijelom, ali oni nam ovdje ne mogu nauditi. Mi ćemo, naravno, čuvati tajnu moje majke, ali mi vi morate dozvoliti da i ja imam svoju tajnu.

Plastične oči gospodina Tadeusa nisu mogle izraziti nikakav osjećaj:

– Vaša majka je odrasla žena i zna voditi računa o sebi.

Na te riječi gospođica Luger zatrepta jako kao nikada prije:

– A ja!? Je li ja nisam odrasla!? Sutra ću napuniti dvadeset dvije godine.

Ona odjednom zajeca i glava joj nemoćno klonu na jastuk što je ležao pokraj nje na prostranom krevetu. Čiko s neočekivanom gipkošću priskoči do kreveta i stade brižljivo utirati njene suze svojim malenim muslinskim rupčićem. Bilo je neobično čuti lirski sopran iz njegovih ustašca dok ju je pokušavao utješiti:

– Ta ne plačite gospođice, vaša tajna s nama je sigurnija nego da ju pohranite u sef najuglednije svjetske banke.

Ali nikakve riječi tog dobrog stvorenja nisu mogle utješiti uplakanu gospođicu, ona je drhtala zgrčena na širokoj postelji, glava joj se slabašno trzala uz otegnute i nemoćne jecaje koji su se jedva provlačili između nebubrelih usana. Gospođica Martina gubila je dah.

– Za ime boga, gospodine Tadeuse, poduzmite nešto – vriskao je dobri patuljak. Medvjed nježno spusti svoju meku šapu na lice nesretne gospođice i pomilova je po vlažnim i vrućim obrazima, bilo je vrijeme za njegovu pjesmu. On zamumla nekim metalnim glasom koji kao da je dolazio od mehaničkog stroja:

When you're strange

Faces come out of the rain

When you're strange

No one remembers your name

When you're strange

Uvijek je tako uspavljivao gospođicu.

***

Bilo je rano predvečerje kada je gospođa Luger ušla u sobu svoje kćerke. Osjetila je kako neka jeza kojoj nije mogla odrediti porijeklo struji niz njeno tijelo, u zagušljivoj polutami kćerkine sobe krilo se neko prijeteće zlo zbog kojeg joj djevojka bješe omrznula. Sablaznuta gospođa brzo prekori samu sebe i šapatom pozva boga neka joj oprosti, zatim jednim naglim pokretom rastjera tminu. Električno svjetlo je umiri. Pod prozorom, izvrnut na stranu, ležao je debeljuškasti irski vilenjak, lutak kojeg je kćerki poklonila prije deset godina. Pogled joj se zaustavi na šiljatom zubiću koji mu je provirivao ispod donje usne i gospođa Luger se zapita zbog čega je kćerki poklonila to čudovište. Ali, te su misli morale brzo proći, bilo je već kasno, valjalo se požuriti, gospodin Ivanšic je vjerovatno čekao pred ulazom u zgradu. Nije ga voljela puštati da čeka, iako je dobro znala da joj taj kavalir nikada ne bi zamjerao malene damske uobraženosti. Bio je to njezin način da pokaže koliko joj je stalo, vjerovala je da on, kao i svaki izvrstan advokat, zna cijeniti tačnost.

Dok se saginjala da prodrma kćerku gospođu Luger na trenutak zaslijepi svjetlo koje se čudno zrcalilo u očima velikog plišanog medvjeda koji je neotesano zauzeo cijeli ugao između zida i ormara. Nije voljela tu ružnu životinju, toliko je mogla priznati, ali je samoj sebi zabranjivala pomisao da ne voli kabastu spodobu zato što je to bio posljednji dar koji je njen pokojni muž poklonio njihovoj kćerki. Pjesma koju je medvjed pjevao uvijek ju je podsjećala na prostačku i vjetrogonjsku prirodu njenog muža. Ljudi od dobrog ukusa ne vole takve stvari. Sutra će biti tačno deset godina otkako su kćerki poklonili te dvije lutke, posljednji put da su kao obitelj proslavili njen rođendan. Već odavno je njena djevojčica odbacila sve igračke, samo su ova dva vražićka zauvijek ostala u njenom srcu, tako je mislila gospođa Luger dok je nježno drmusala pretilo tijelo svoje kćeri.

– Probudi se zlato – polušapatom je pozivala – nemoj dozvoliti da te gospodin Marthim čeka.

Bunovna djevojka, prije negoli je uspjela shvatiti šta se s njome zbiva, protrlja uspavane oči. Neki čudan zvuk nastade od tog trljanja, nekakvo tupo šagoljanje, zbog kojeg gospođa Luger pomisli, bog neka joj prosti, da njena kćerka ima glavu voštane lutke. Začudo, nije nju ta misao nimalo uplašila, samo joj se zgadilo, osjetila je to duboko u stomaku, ta nju je taj zvuk oduvijek asocirao na neke gnojne žuljeve. Gospođa Luger naglo trgnu ruke svoje kćeri i podsjeti je da ne smije trljati oči. Nije mogla biti sigurna koliko djevojka razumije, često je nije mogla odgajati bez grubosti i nerijetko je, pred drugima, samu sebe krivila što to dijete razumije samo dresuru.

Držeći je za ruke ponovi joj da gospodin Marthim čeka na hodniku. Ovoga puta djevojka je razumjela šta joj se govori. Ona žurno skoči i potrča prema vratima, ali se brzo zaustavi i stidno proviri kroz dovratak. Kakva blesa, frenetično je ta misao odjekivala u glavi gospođe Luger dok je, nesretna, zbog djevojčina maloumnog ponašanja osjećala stid pred gospodinom Marthimom. Kajala se, bogobojazna kakva jeste, zbog grijeha koji je kod boga počinila, i zbog kojeg, gospod milosni, njen porod kažnjava. Ali je tako moralo biti, i bolje joj je da o tome ne misli, jer, evo, griža savjesti je čini neopreznom i ona neprimjereno grubo izvodi djevojku pred jednog čovjeka plemenite krvi.

On se svojim mišjim osmjehom nježno smješkao na njenu djevojčicu. Mršavo tijelo bilo mu je blago zgureno pod teškim mornarskim mundirom koji je uvijek nosio. Sijede vlasi, podšišane skoro do glave, stršile su poput kratkih bodlji, a krupne sive oči sjajile su iza mutnih okruglih stakala na njegovim naočalama.

– Dušo, poželi gospodinu Marthimu dobru večer – opominjala je gospođa Luger svoju kretenoidnu kćer, ali se dijete samo mahnito kreveljilo i kliberilo praveći od svog dežmekastog lica idiotske grimase. Sve je ovo krivica onog prokletnika od mog bivšeg muža, tako je s gorkom odvratnošću mislila pobožna gospođa prije negoli je predala ruku svoje kćeri u lijepe ruke gospodina Marthima.

– Oprostite – promucala je, a kada je on pogleda, nekako mračno, osvetnički, kao da ga je uvrijedila, plašljivo dodade – zbog neugodnosti.

Gospodin Marthim joj se začudno zagleda u oči, lice mu se munjevito zbora i opako sijevnuše glodarski sjekutići, a onda nekako nehatno mahnu rukom kao kada otmjen svijet bez riječi prelazi preko uvrede; razumjela je da on, o kakve li sramote, cijeni tu djevojku mnogo više negoli njena majka.

Nelagodno se osjećala dostojanstvena gospođa, neće li ovaj slatki anđelak nalik mišu pomisliti da se ona stidi svoga djeteta. I njoj kao da nestade riječi. Osjeti gadan grč u grlu, pa se brzo ogrnu laganim proljetnim mantilom, u kosu poljubi djevojku zabranjujući samoj sebi da pocrveni, a osjećala je sirotica da joj obrazi gore, zatim stade pred gospodina uvjerena da joj lice ima strog izraz. On se lagano nakloni, bez traga emocijama, kao u lutku da gledate. Nije mogla tačno reći gospođa Luger šta ju je u svemu tome uzrujalo, da li što je nehotično pokazala da se stidi svoje nakazne kćerke, ili što se taj simpatični Miško pravio da ništa ne primjećuje. Dobri čovjek zaista s ljubavlju vodi brigu o djevojci.

Gospođa Luger skoro da je istrčala na ulicu. Nakaze saosjećaju jedna s drugom, mislila je dok je prilazila gospodinu Ivanšicu odlučna da tu misao od njega najstrožije zataji.

***

– Dođi da ih vidiš kako odlaze, djevojčice moja – gospodin Marthim pozva Martinu i ona ispunjena srećom priđe prozoru. Na velikom parkingu, među električnim svjetiljkama čije se svjetlo zaplitalo u blijedu tamu sumraka, gospodin Ivanšic, podla beštija, pridržavao je automobilska vrata gospođi Luger. On zatvori vrata za gospođinom elegantnom nogom, pa odlučnim i čvrstim korakom pređe na drugu stanu. Domalo se automobil odvezao niz ulicu.

– Oti'u ga'i – promrmlja Martina Luger ushićeno tapšući dlanovima.

Vrag i Dama u bijelom

Bili su već daleko odmakli kada se gospodin Ivanšic odvažio započeti ozbiljan razgovor:

– Gdje ste zaboga našli onog čovjeka?

Trudio se zvučati ljubazno kako ga sabesjednica ne bi krivo razumjela.

– Ne sviđa vam se – ekscentrično se vrijeđala dama zavraćajući glavu u stranu.

– Ne volim nesvakidašnje ljude. Eto to je. Čudaci čine čudne stvari… Neuračunljiv subjekt… Ne biste razumjeli…

– Ma hajte molim vas! Kakve čudne stvari. Ta Miško zaista voli moju djevojčicu.

– Miško!?

– Pardon, htjela sam reći gospodin Marthim. Martina ga tako zove, znate… Miško – brzinski je izmišljala gopođa Luger.

Advokat Ivanšic zakratko pošuta. Čvrsto je stezao upravljač i pretvarao se da je zadubljen u saobraćaj. Miško!? Ona ga zove Miško!? Tu degenerisanu spodobu!? Nipošto nije htio uvrijediti damu, ali je stvar morao istjerati na čistac. Kada se on poduhvati nečega…

– Šta znate o njemu?

– La blamaque! – pretvarala se gospođa Luger da je njegovo pitanje vrijeđa imitirajući aristokratkinje iz devetnaestovjekovnih romana.

– Oprostite – natrag se više nije moglo, uvredu je valjalo opravdati, ili časno priznati krivicu – ali bih volio znati šta zaista o njemu znate?

Gospođa Luger se spremala narediti mu da zaustavi kola, ali odustade. Bojala se da ne prevrši mjeru. Ona uzdahnu kao da je muči nepovjerenje gospodina Ivanšica pa seriozno započe otegnutim i isprekidanim glasom:

– Donekle ste u pravu. Zaista ne znam mnogo. Ali, čujte, nemojte me odmah koriti. Čujte, on razumije tu djevojku. Stvarno je razumije. Kako niko drugi nije mogao.

I tu gospođa Luger napravi facu kao da će zaplakati, ljubazni džentlmeni za nju su bili lagan zalogaj.

– Kako to mislite, stvarno je razumije – predosjećao je da pretjeruje, ali sada ga je već čast nagonila da nastavi.

Gospođa Luger promijeni ton. Ni na pamet joj nije padalo da se i dalje drži ljubazno.

– Taj čovjek voli djevojku, uistinu je voli. Prethodni je nisu voljeli, niko, niko je nije volio. Ta i sami jako dobro znate da sam za nepuna dva mjeseca promijenila pet žena. Ta djevojka, neka mi bog prosti, u sebi ima nešto jezivo. Neko zlo, gospodine Ivanšic, od koga su i došle njena kratkovidnost i maloumnost. To ljude plaši. A taj čovjek… Eto… I sam je sličan… On… znate… kao da je izašao iz neke njene fantazije. O kakvih sve fantazija ima ta djevojka, to je čisto bogohuljenje. Krivca mog pokojnog muža. Punio je glavu djetetu…. A ljubazan je ovaj gospodin, jako ljubazan… I plemenitog porijekla, moram reći…

Gospođa odluči da zadrži dostojanstvo i ne zajeca, a baš to je bilo pogrešno. Da je samo zajecala, gospodin bi Ivanšic, razumije se, suosjećao, ta on je jedan jako senzibilan gospodin, spustio bi nježno ruku na njeno koljeno i rekao da je sve u redu, ali ova strogost, ova odlučnost da se prkosi, i ove zaoštrene pogrdice, to je već bilo suprotstavljanje. Plemeniti je advokat morao nastaviti debatu:

– Vi ne znate u čijim rukama ostavljate svoje dijete.

U trijumfalnom zadovoljstvu proteklo je tih deset sekundi prije negoli je gospođa Luger povikala na njega neka zaustavi kola. Obrazi su joj najednom upali, a oštar je plamen zaiskrio u njenim očima. Razuzdano mu je odgurnula ruku, bubetala ga po nadlaktici i leđima, i kroz vriske naređivala neka zaustavi. Sve što je pokušao bilo je uzalud. Gospodin Ivanšic je ipak bio ugledan čovjek, nije sebi smio dopustiti skandal. On pritjera kola uz trotoar i uključi sva četiri žmigavca.

***

– Gospodin Čiko je bio ljubomoran – već četvrti put je ponavljala Martina Luger, ali gospodin Marthim nije mario. Samo je buljio u daljinu, tamo kuda su se odvezli gospodin Ivanšic i gospođa majka. Vladao se tako nepristojno da je djevojka ubrzano zatreptala. Nikada nije bio takav. Prije, izvjesno je, ne bi propustio priliku da se naruga kratkoj spodobi, ali danas je to bio sasvim drugi gospodin. Ignorisao je čak i dražesnu boju njenih gaćica kada je pred njim podigla suknju. A sama ih  izabrala, preko volje svojoj majci. Treptala je najbrže što je mogla.

Kada je crni automobil zamakao na kraju duge ulice što se prostirala pod prozorom, Serenus Marthim se okrenu prema blesavoj djevojčici i nježno je pomilova po vlažnim zajapurenim obrazima.

– Dijete moje – obrati joj se svojim najljepšim glasom – čika Marthim danas za tebe ima jedan specijalan zadatak. Tebi je, naravno, drago što će on, baš tebi, njegovoj miljenici, povjeriti takav zadatak.

Djevojka se blesavo cerila, jezik joj bješe ovješen niz bradu. Serenus Marthim duboko uzdahnu kako je to običavao činiti kada se susretao sa nečim beznadežnim, potom iz unutrašnjeg džepa na svome mundiru izvuče jednu kartonski kutijicu. Krupni plavi natpis clearblue pregnancy test odslikavao se u mutnim staklima njegovih naočala. Strpljivo je instruisao djevojku šta da čini, a kada je blesavica otišla, vrati se nadzirati ulicu. Ostalo je još samo da se nada kako će imbecilka napraviti sve kako treba.

Večeras nema kopuliranja, rekao je gospodin Marthim, večeras, dušice, to ne dolazi u obzir, rekao je. Gospodin Marthim sve najbolje zna. Djevojčice trebaju vjerovati gospodinu Marthimu. Tako je razmišljala Martina Luger dok je išla prema kupatilu. Kroz odškrinuta vrata virili su gospodin Čiko i gospodin Tadeus, ali je ona odlučila ignorisati njihove brižne poglede. Beštije opet smjeraju pokvariti joj noć sa gospodinom Marthimom. Ona podigne nos i frkne na pokvarene želje ta dva mala bijednika. Ali se sada valjalo požuriti. Prolazila je kraj otvorenih vrata majčine sobe i znala je da tamo, na svome mjestu na rubu kreveta, sjedi Dama u bijelom. Martina Luger projuri kraj otvorenih vrata i utrča u kupatilo, spazivši samo krajičkom oka Damu prije negoli bi ova stigla dignuti veo. Kada bi je Dama u bijelom pogledala svojim zmijskim očima zauvijek bi ostala skamenjena. Ona to dobro zna, od daminog zmijskog pogleda skamenio se njen dobri tata. Ali gospodin Marthim može otjerati Damu u bijelom, dovoljno je samo da ode u majčinu sobu i upali svjetlo. Gospodin se Marthim čak ni Vraga, daminog ljubavnika, ne boji. Otkako on noću ostaje s njom Vrag više ne dolazi Dami u posjet i prokletinje više ne kopuliraju. Krevet pripada samo njoj i gospodinu Marthimu.

Trudila se Martina Luger učinit sve onako kako ju je uputio gospodin Marthim. Proturila je ispod sebe malenu šipku i pustila da po njoj teče pišačka. Potom je odložila šipkicu i sjela na poklopljenu WC-školjku. Još prve noći je ispričala gospodinu Marthimu kako je zatekla majku pod gospodinom Ivanšicom i kako od tada na majčinom krevetu kopuliraju Vrag i Dama u bijelom. Gospodin Marthim ju je poučio da se to zove kopuliranje. To je tako lijepo. Iste noći on je istjerao Vraga i Damu, i otada njih dvoje kopuliraju u majčinom krevetu. Martina voli kopulirati sa gospodinom Marthimom. Ona se sada samo boji da Dama ne podigne pred njom svoj veo, jer će se svako ko vidi njeno zmijsko lice skameniti. A Vrag, one na koje je ljut on može spaliti vatrom iz svojih nozdrva.

Martina Luger uze štapić sa police i pogleda tamo gdje ju je gospodin Marthim podučio da treba gledati. Vidjela je da se tamo pojavio malen plus. Obradovana djevojka potrča da to pokaže gospodinu Marthimu.

Zmijin pogled

Najteže je bilo proći pokraj vrata ureda advokata Ivanšica, znala je da Vrag uvijek stražari pred njima. Izaći pred skeletno jareće lice nije se usuđivala. Ona se osvrnu iza sebe i vidje kako gospodin Čiko i gospodin Tadeus u strahu grle jedan drugog.

– Zaboga – vrisnu uvrijeđena gospođica i brzo zatrepta – a gospodin Marthim se toliko u vas pouzdavao. Da vas vidi takve on bi pljunuo na vas. Rekao bi da ste glupe beštije. Kako je taj čovjek hrabar. On se nimalo ne boji Vraga i Dame u bijelom.

Grube riječi nisu mogle ohrabriti patuljka i plišanog medvjeda, zalud je gospođica Luger ubrzano treptala. Mogla ih je i istući, ali ni to ništa ne bi promijenilo. Bijedne zvijeri u sebi nisu imale dovoljno snage da otjeraju Vraga. Pomišljala je sirota gospođica da će se od muke ugušiti dok ih je beznadežno opominjala, ali nakaze kao da su se skamenile.

– Skamenit ćete se vi kada vas pogleda Dama u bijelom. Monstrumi! Ako istog časa ne otjerate Vraga nećemo uspjeti stići do šetališta kraj rijeke prije nego se majka vrati.

Uzalud je damica vriskala na dvije ukočene kreature.

Iznenada se upali svjetlo. Sa gornjeg stubišta dopriješe teško soptanje i tromi, otežali koraci. Djevojka nije čekala da vidi ko se to u božjoj muci vuče niza stube. Ona naredi pratiocima da požure i trojka se za koji časak nađe na ulici.

Tmina je bila ispunjena ogromnim svjetlećim krugovima. Neki su bili blijedo narančasti, drugi izrazito svijetli poput plinskog plamena. Svaki je nalikovao na oko, gigantsko svjetleće oko. Njih se nije trebalo plašiti. Znala je Martina Luger da te svjetleće oči tjeraju Vraga i Damu u bijelom, ona se, zajedno sa gospodinom Čikom i gospodinom Tadeusom, samo treba držati svjetla koje po ulici pada iz tih očiju, i sve će proći dobro. Do šetališta kraj rijeke trebalo je preći svega tri ulice. Dovoljno je na uglu skrenuti lijevo, zatim nastaviti ravno do velike ulice, tu pričekati da crveno oko zažmiri i zeleno progleda, zatim opet ravno, pa preko mosta, potom samo treba skrenuti lijevo i već će dospjeti na šetalište. Gospodin Marthim tad neće biti daleko. On ju je naučio kako da dođe tamo. Bezbroj puta ju je izveo u šetnju. Damica naredi brzi pokret pa odvažno krenu kroz noć praćena dvjema čudnim spodobama.

Proteklo je skoro tri četvrti sata kada je trojka stigla na početak velikog gradskog šetališta kraj rijeke. Sada je trebalo izbrojiti tačno sedamdeset sedam stupova ulične rasvjete. Pod sedamdeset sedmim čekat će gospodin Marthim.

– Predosjećam nešto nezgodno, možda bismo trebali poći natrag – zabrunda veliki medvjed, on je bio onaj odvažniji među dvojicom damicinih vjernih pratilaca.

– Ne želim da vas slušam – piskala je djevojka – vi ste zli i pokvareni. Vi mi zavidite na mojoj sreći sa gospodinom Marthimom.

– Ali, dušice, ta mi vas obožavamo. Brinemo zbog vas. Zar mi da vam zavidimo… – počinjao je svojim mekim sopranom debeli čovječuljak, ali djevojka baci na njega neki tupi predmet i on se skloni iza stabla velike lipe.

– Vi mene mrzite! – piskutavo je otezala sirotica. – Želite upropastiti moju sreću s gospodinom Marthimom. Zašto ste tako pakosni? Zašto?

Pretilo djevojačko tijelo zadrhta, a dah joj isprekidano nahrupi, ona stade kašljati i gušiti se. Patuljak u tren oka šmugnu do nje i poče je, kao lepezom, rashlađivati svojom maramicom, dok je medvjed mehanično apologirao:

– Krivo nas optužujete, mlada damo. Mi ćemo vas uvijek vjerno pratiti. Sada vam predlažem da se smirite kako bismo mogli uredno nastaviti.

Djevojka povrati dah. Zadriglim prstima brzo prebra preko suknje kao da popravlja nabore, nastavljajući koračati naprijed s uzdignutim nosom.

– Brojte stupove, gospodine Čiko!

Patuljak je živo trčao od stupa do stupa i kraj svakog izvikivao jednu brojku. Kod broja sedamdeset plašljivo zastade.

– Zašto stajete, vi podli ljenivče – uvrijeđeno priupita djevojka.

Debeli je čovječuljak svojim malenim rupčićem zastirao usta kao da se tako brani od neke sablazni, pritom je slobodnom rukom upirao u nešto pred njima. Njegova gospodarica se zagleda tamo kuda je pokazivao. Uz sedmu svjetiljku nazirala je neku konturu, predmet je bio dobrano zaklonjen ogromnim svjetlećim okom, prepoznavala je samo nešto što je nalikovalo na ljudske potkoljenice.

– To je gospodin Marthim – radosno uskliknu nesretnica. – On me čeka! Čeka me!

Sretna gospođica potrča mu u susret, čudesno noseći sve svoje kilograme.

Gospodin Marthim stajao je smjerno, blago poguren pod svojim mornarskim mundirom. Od sebe nije davao nikakvog znaka. Na njegove ruke, opuštene niz tijelo, bile su navučene debele rukavice od smeđe kože.

Djevojka pritrča i obgrli ga, umalo da ga obori u naletu, na nogama se održao uz jak napor. Dozvolio joj je da se opusti prije nego joj je zabio pesnicu u trbuh.

Iznenada, ona osjeti jak bol u stomaku. Dah joj se prekinu. Bol je bivala sve jača i jača, kao da je nešto izvana htjelo provaliti u njen utrobu. Postajalo je neizdržljivo, ona oćuti kako u njoj nešto umire i strovali se. Negdje visoko u blijedom oku razlijegao se mirni glas gospodina Marthima:

– Bludnice svoje grijehe plaćaju krvlju.

Nešto je sluzavo liptalo u njoj i cijedilo joj se sa usta. Više nije mogla izdržati. Još je čula kako gospodin Tadeus počinje pjevati svoju uspavanku, prije nego se obeznanila:

When you're strange

***

Možda nije trebalo tako naglo postupiti, mislila je Frida Luger dok je, sva zadihana, jurila pločnikom. Kući je trebala biti prije nešto više od četvrt sata, sa svim što joj preostaje da pređe, sve ukupno će kasniti više od pola sata. Ali, Ivanšic nije imao pravo onako ružno govoriti o tom šećernom Mišku, tom dobrodušnom anđelu, neka joj bog prosti grješnu usporedbu, kao da bi ona, jedna ugledna dama od stare gradske loze, svoje dijete dala u ruke bog će ga znati kakvom čudaku, infamusu nekom, nastranom tipu. A taj Miško, tako je umiljat, istina, pomalo čudan, ali u duši tako blag da ni travku zgazio ne bi. A tek manire… Vidi se dobro porijeklo. Istina, možda je na fenotip uticalo nešto nečiste krvi, a šta se tu može, moj bože, u ovim je vremenima čista sreća ako očuvate čistoću roda, ta zna i sama kroz kave paklene muke je prošla. Dobre krvi više nema bez pokvarenih gena… Eto taj Ivanšic… Advokat je on… I ugledan čovjek… Sve mu to valja priznat… Ali porijeklo… Sigurno će se izvinuti. Doći će i na koljenima moliti da mu se oprosti. On je od one vrsti provincijskih kavalira koja dobre manire zdušno shvaća.

Gospođa Luger je već bila na prilazu svojoj zgradi, pomalo nervozna ona baci jedan brz pogled ka svojim prozorima. Svjetla gore. Vjerujem da Miško još čeka. Nije imao srca ostaviti moju djevojčicu. Duša šećerna, zaslužio je da mu platim prekovremeno po duploj tarifi.

Obradovana lijepim izgledima, iznenada gospođa Luger nađe u sebi novu snagu i skoro da potrča. Nije niti opazila koliko brzo se popela uz stubište, čak nije bila svjesna ni da je zažmirila na firmu advokatskog ureda Ivanšic. Ipak je uznemiriše otvorena vrata. To je dobar razlog da odustane od duple tarife. Gospođa glasno pozva iz predsoblja kako bi objavila svoj dolazak, ali joj se iz stana ozva samo mukla tišina. Hladan talas prostruja niz njeno tijelo. Možda spavaju, pomisli prije nego je, neraspremljena, utrčala u sobu svoje kćeri. Nikoga! A nema ni irskog vilenjaka, ni plišanog medvjeda. Gospođa Luger panično protrča kroz cijelu kuću. Osjećala je da naglo slabi, da kopni i da slijepi, da gubi dah, srce joj je zloslutno udaralo pod grlom, ta nesretna žena jurišala je kao ožalošćena zvijer. Niotkuda je bljesnulo, i ona se za tu svjetlicu uhvati kao davljenik za pluto. Dah joj se povrati i damari u grudima se uravnotežiše, u njenu dušu opet se usadi dostojanstven optimizam kakav priliči samohranim majkama sa dobrim porijeklom.

Gospodin Marthim, duša od čovjeka, nije mogao djevojčicu ostaviti samu, a bilo bi nepristojno ostati u tuđoj kući duže nego vam je dozvoljeno. Njegov odgoj je besprijekoran, mislila je gospođa Luger dok mu je telefonirala. Ipak je pomalo nepristojno to što se ne javlja, gospođa Luger nikada nije ostavljala poruke telefonskim sekretaricama. Dovraga, gdje za ime boga stanuje taj čovjek. Nema sumnje, to je neki dobar kraj, staro gradsko jezgro, biće dovoljno raspitati se. Trebalo bi uzeti taxi.

Gospođu u mislima prekinu prodoran i kratak krik kućnog zvona. Preletjela je preko stana u hipu, i kao da joj je u grudi ugrađen električni dinamo, tako se otmjena dama tresla.

Čudno su se širile zjenice gospođi Luger kada je pred sobom ugledala staru susjetku sa kata više. Zasoptala žena pridržavala se uz dovratak a dah joj je šištao iz debelog grla, da se kakav stranac u tom času zatekao u tami na hodniku zajedno sa njima nesumnjivo bi mu se učinilo da se to neki komičan gojazni demon udvara pred čestitom damom. Dugo je trebalo da zborano i razvučeno lice povrati dah, ali kada su se grudi jednom napele više ništa nije moglo prekinuti razvučen kreštavi šapat.

– Čujem ja vašu malu kako nešto šuška, baš tu na hodniku, nije što bi zabadala nos, bože me zakloni, čuje se to znate gore, sve šuš-muš. I tako. A s nekim ona razgovara, šuš-muš, gore se to čuje, drugačije u moje uši ne bi, bog mi je svjedok. Govori ona tome da će na šetalište kraj rijeke, ama nisam vidjela ko je taj, a baš je tako ona rekla, znate kako već ona to, ta'ališe ‘eka, bog neka je čuva. A vas nije bilo…

Umalo se debela žena srušila od siline udarca s kojim su se vrata pred njom zaklopila, i još je dugo u sebi proklinjala neodgojen i nezahvalan svijet komu pošten čovjek samo želi pomoći, a sve se okrene na vlastitu štetu.

Munjevito, ne bivajući svjesna isprekidanih časova u kojima je grčevito djelovala, gospođa Luger, neogrnuta, istrča na studenu ulicu, vičući kroz telefonsku slušalicu u uho advokata Ivanšica:

– Zašto, za ime boga… zašto u ova doba… slušajte me… ona ni po najjačem suncu ne vidi dalje od svoga nosa… molim vas… ja ne razumijem zašto on tako…

Uzalud je advokat Ivanšic, trezven i razuman čovjek, među strukom poznat kao stoički karakter, nastojao umiriti histeričnu bujicu što ga je zatekla kao neželjen svjedok. Nije to više bila samo dužnost, osjećao je on, taj izuzetno čestit čovjek, da mu čast nalaže ostaviti se zabave sa escort-damama i vratiti se kod gospođe Luger. Iznenadni obrt u slučaju koji se činio već izgubljen.

Advokat Ivanšic je, uz začuđujuću spretnost i u savršeno kratkom roku pričvrstio kravatu, sve to, je li, u trku, čak se nije udostojao niti izviniti kolegama. Kroz petnaestak minuta, zajedno sa gospođom Luger trčao je niz aleju kraj rijeke.

***

U mraku poznati svijet gubi svoj oblik, stvari se razliju u mračnu melasu, gustu i neprozirnu, i kao da se talasaju, svijet se blago nadima kao neka tamna zavjesa za kojom prolazi vazdušna struja. A gore iznad je svjetleće oko, džinovsko, strašno oko, svijetlo kao plin kad gori. Odnekud, gospodin Tadeus jezivo promuklim glasom pjeva jedan te siti stih svoje uspavanke:

When you're strange

When you're strange

When you're strange

Martina Luger, pod svjetlom tog hladnog, bezdušnog oka, opkoljena zavjesom od tame iza koje dopire žalostan i jeziv poj, osjeća da je izdana. Bol u njenoj utrobi nesnosan je i gorak, ona osjeća kako kopni, kako naglo vene, kao da neki zli anđeo koščatim prstima steže njen život, ona se bori za vazduh, i težak dah od koga ostaje neki metalni okus zaustavlja se na njenim usnama. Kraj dolazi iz spokoja, i njegovo ime je umiranje. Za čas ili dva, mračna zavjesa će sve prekriti.

– Moje se srce otkinulo – šapuće samoj sebi dok očekuje dolazak surovog demona koji će spustiti zavjesu na njen život. I tada ona pomjera glavu, i vidi kako u ponoru pod njom protiće neka bjelina, neka topla, svijetla rajska rijeka. Najednom iz tog svjetla nešto izroni, i ona u tom liku što se kupa u svjetlosti prepozna svoga oca, blistavog i svijetlog poput anđela. Osjećala je da je nježno doziva, znala je da prema njoj pruža ruke koje je hoće zagrliti, željela je da mu se spusti u naručje i osjeti kako je prožima toplota i kako sve opet postaje sigurno od tame i aveti. Ona će dati sve od sebe da se spusti tati u zagrljaj, sama je i mrzne, slaba je, ali će sve od sebe dati samo da se oko nje opet sklope tatine ruke.

I ona počinje da se pomjera.

Tada, nešto poremeti muk kojim je šutjela tmina, i neki jeziv, nečuveno uznemirujući topot dopre do njenih ušiju. Kroz tamu, u sjaju plamenog daha, k njoj su dolijetali Vrag i Dama u bijelom.

Nije bilo vremena, dođavola, nijedan časak gospodnji više nije preostao. Svršeno je, zbogom Čiko i Tadeuse, zbogom prijatelji, treba se sunovratiti u ponor. Kao trom i ljepljiv zadrigli crv vuklo se jedno pretilo tijelo prema strmoj obali. Trebalo je stići na vrijeme, trebalo je dohvatiti ruku anđela.

Martina Luger pljusnu u pličinu ne osjećajući više ni bol ni hladnoću, sirotica bješe potpuno otupjela. Uz neki nečuven, kao grješan, krik, ona se osovi i zagaca kroz osvijetljenu vodu. Anđeo je sada bio blizu, već ju je grijala toplota njegove blagosti, od mirisnog daha njegove milosti širila je nozdrve.

– Tata, anđele! – povika Martina Luger bacivši mu se u zagrljaj.

Ali je bilo kasno. Utvare su je stigle. Ona osjeti kako je stišću Vragovi koščati prsti, i nesretna djevojka se osvrnu. Sa vrha obale hladno ju je gledalo zmijsko lice Dame u bijelom. Odjednom je prože leden grč.

– Ja umirem! – viknula je, prije nego se okamenila.

***

– Trebalo je obavijestiti organe javnog reda – upozoravao je advokat Ivanšic, a riječi mu je gutao njegov sopstveni dah. Taj je gospodin, mora se priznati, premda u dobroj formi i sa redovnom sportskom aktivnošću, jedva držao korak sa gospođom kojoj za brzi trk nisu smetale ni visoke potpetice.

– Ne znamo u šta se upuštamo – dahtao je – taj čovjek je, de facto, manijak, neuračunljiv subjekt.

Gospođa ga nije slušala.

– Blizu je – uzviknula je histerično – osjetim da je blizu. Majčino srce nikad ne vara.

I baš u taj čas je čula onaj dobro poznat stih, onaj što ga je najiskrenije prezirala još od ranog mladalaštva koje je provodila sa Martininim ocem, za koga je već tada znala da će biti njen muž. Tako je bilo odlučeno, i to je bilo nužno.

When you're strange

– Tu je! – vrisnu gospođa Luger kao da riječ presvetu izgovara – tu je, neka je bogu hvala.

I ona potrča brže, gonjena svetom silom, tako je taj nagon tumačila. I vidjela ih je. Gospode, grozna li užasa, gospođa Luger se jedva održala na nogama i pri svijesti, tako je razorno na njenu fragilnu psihu djelovao taj nečovječni prizor. Pod stablom, izvrnut na stranu, ležao je debeli vilenjak s otkinutom glavom, kao na okrivljenicu, sablasno se na gospođu Luger smiješio šiljati zubić. A u podnožju svjetiljke bio je plišani medvjed rasporena trbuha, kroz mekani prorez jedan blijed glas ponavljao je uvijek isti stih.

Slično zvijeri progonjenoj osvrtala se gospođa Luger ogledavajući za svojom kćerkom, i samo ju je taj izostanak djevojke u onom što je vidjela održao pri svijesti. Tada, ona čuje u vodi neko komešanje, kao da kroz rijeku prolaze neki teški koraci, i neko grgljanje, mračno, kao vapaj davljenika. I gospođa Luger već viče, nesvjesna ludog pulsiranja svog srca pod grlom:

– Eno je! Eno je u rijeci! Gospodine Ivanšic, ona je u rijeci!

Advokat Ivanšic mrzovoljno izu cipele, mada je hinio žurbu, zasuka nogavice i oprezno pođe niz obalu. Nije bio zadovoljan sobom. Zar je njegov posao da spašava psihološki neuračunljive subjekte u krajnje suspektnim situacijama. Još bi mogla na njega pasti sumnja ukoliko štogod pođe po zlu, je li, nehat ili predumišljaj, ili koji već vrag. A voda je tako prokleto hladna, kao da teče iz samoga pakla.

Djevojka je sada bila blizu, na dohvat ruke, i on najednom živnu osjećajući kako se cijeli ovaj mučan slučaj dokončava. Advokat ispruži ruku i pozva djevojku.

U prvi mah kao da je odbijala da ga čuje, uporno je gazila naprijed usplahireno lamatajući rukama. Ali je duboka voda zaustavi, i ona ustuknu. Tada se oprezno osvrnu očekujući ko zna šta, i, ko bi mogao reći zašto, promuklo ruknu, glasom bolnim kao kod samrtnika što dušu ispušta uz teške muke. Vidio je da se grči. Nešto ju je obuzimalo, poput jakog napada goropadi, nemoćno se trzala pod žestokim konvulzijama. U taj čas se obruši i potonu. Prije negoli se nad njom zaklopiše brzi talasi ona slabašno jeknu:

– Ma'ti'a um-‘e

Advokat Ivanšic sleže ramenima i u sebi izreče jednu tešku psovku.