Harunov je stan u podrumu jedne zgrade na Marijin Dvoru. Silazim niz mračno stubište – jer svjetla nema – a zatim bezuspješno pokušavam pronaći zvonce kraj vrata. Nekoliko sam puta snažnije pokucao i osluškivao da li se unutra išta čuje. Onda se začulo okretanje ključa u bravi. Kada su se vrata otvorila nisam mogao ništa vidjeti – i u stubištu i u stanu je bio potpuni mrak.
–  Jesi li to ti – čulo se iz mraka.
Nasmijao sam se i odgovorio da jesam – Harun je tada upalio svjetlo u hodniku.
– Bujrum – kazao je Harun.
Ušao sam u stan i dalje se smijući svemu tome. Harun se malo uvrijedio zato što se pri pozdravu smijem, pa sam mu to pokušao objasniti.
– To što ja često govorim o Svjetlosti, ne znači da je ona posvuda oko mene – Harun je često imao običaj pridodavati nekim uobičajenim stvarima viša značenja.
Ušao sam u dnevnu sobu i sjeo na sećiju. Harun me je ponudio kafom i rahatlokumom. Nešto ranije toga dana smo se dogovorili da odemo na Dobrinju – u jedan park koji se nalazi na samom rubu grada. Vikendom svako ide u centar grada, dok smo Harun i ja odlučili da idemo na krajnji rub. Harun je sklonio knjige sa stola i pustio neku psihodeličnu muziku.
– Imam djevojku – Harun je to naglasio, kao da je u pitanju nešto što je naročito važno, pa sam se spremio da ga saslušam.
– Dogovorili smo se da se nalazimo tri dana zaredom, u isto vrijeme i na istom mjestu. Prvog dana je bilo odlično, razgovarali smo o stvarima koje nas povezuju. Bio sam čak i pomalo sretan – kao da sam osjetio šta je to život i ulaganje u odnos s nekim drugim. Postao sam svjestan da jedino na taj način mogu odrasti. Sljedećeg dana sam došao na zakazano mjesto, ali ona nije došla. Nije mi teško palo. Ostao sam tu onoliko vremena koliko sam namjeravao provesti sa njom. Bio sam tada intiman sa sobom. Sljedećeg dana je došla i tada smo odlučili da uđemo u vezu.
Slušao sam Haruna pažljivo, a na kraju njegove priče sam kazao da je to dobro i da mi je drago što nešto ide naprijed.
Potom je Harun otišao u kuhinju, a ja sam ustao i počeo razgledati Harunovu dnevnu sobu. Jednim je dijelom bila uređena u tradicionalnom duhu – ali na najsiromašniji način. Čak se i u načinu na koji je uređena soba moglo mnogo toga shvatiti o samome Harunu. Kao da je taj stan bio sastavljen od dvije zatvorenosti – dvije suprotstavljene krajnosti. S jedne strane je u tom prostoru sraslo nešto patrijarhalno, religijsko, pa čak i provincijalno, a s druge strane se moglo zapaziti i nešto od tog ne do kraja jasnog urbanog podzemlja – a ono je ovdje naročito teško odredivo, pa čak i nepoznato, jer je na mnogo čudnih načina nastajalo. Na zidu sam zapazio zalijepljen plakat. Na njemu je bila slika napuklog zida s natpisom – don t forget Srebrenica. Ta slika je bila toliko vjerodostojna da se činilo da je u stvari zid sobe napukao. Neko sam vrijeme posmatrao plakat, a potom se približio otvorenom prozoru. Kiša je padala čitavo jutro pa je vani bilo prohladno – premda je ljeto. Sjetio sam se tada sna od prethodne noći i povezao ga sa Harunovim posterom na zidu. Nevjerovatno je koliko su u nama – na ovaj ili onaj način – metastazirali ratni strahovi i oblikovali nam unutrašnje lice. Često ljudi neke Harunove komentare nisu prihvatali – a čak bi govorili da je nacionalista i vjerski fanatik. A svako zaboravlja da u stvari iz nas progovaraju unutrašnja lica – koje su oblikovale  okolnosti života. Bez obzira na to što sam mogao shvatiti Haruna, nije mi bilo ugodno boraviti u prostoru nečijih unutrašnjih  procijepa i tenzija. Ali baš zato što su one postojale mogli smo se i koliko-toliko razumjeti.
Harun se počeo spremati za polazak. Stajao je u donjem vešu na sredini sobe i počeo pričati neki događaj s faklulteta – kopajući po odjeći, nabacanoj preko fotelje. Tek sada sam mogao zapaziti u kolikoj mu je mjeri lice blijedo i ispijeno. Povremeno se – pričajući – češao za spolni organ. Neko vrijeme sam nastojao ne obraćati pažnju na taj smiješni detalj i slušati šta priča.
– Znaš li da skroz ličiš na Isusa Krista – rekao sam Harunu. On je raširio ruke i smijući se pokušao oponašati raspetog Isusa Krista.
– Da. Čak su mi i dlanovi savršeni za eksere.
Dogovorili smo se da na polasku pokušamo ponoviti situaciju s početka, kada je Harun otvorio vrata stana u potpunom mraku. Zanimalo ga je kako on sam izgleda iz tuđe perspektive. Onda smo neko vrijeme razgovarali o tome kako nam navike i prostor u kojemu dugo boravimo sužavaju vidike – kako ono što u stvari jesmo sve manje i manje ponekad ima veze s onim što o sebi mislimo. Harun je zatvorio vrata stana i popeo se uz stepenice – kako bi se izvana vratio nazad. Neko vrijeme sam ostao sam u potpuno mračnom stanu. Nisam se uspio zamisliti u tom prostoru, premda sam pokušao, a kada je Harun otvorio vrata, nije se nasmijao na način na koji sam to ja učinio. Svejedno, sve to nas nije u tolikoj mjeri zamislio, koliko je u nama napravilo neku prazninu. Potom smo izašli na ulicu.
Vani se već počelo smrkavati.
– Zar ovo nije jedan nadrealan, potpuno neobičan grad? Grad – ni na nebu, ni na zemlji. Meni se čini da je razlog potiranje onoga što ljudi trebaju da dijele, svega onoga što im je zajedničko – po ko zna koji put smo Harun i ja otpočeli svoje rasprave.
– Sada su svi oni ljudi, koji su nosioci tog zajedništva, potisnuti u prostor nadrealnog. Živeći u uskim i homogenim rezervatima, oni nemaju mogućnost uspostaviti granični prostor – a time bivaju potisnuti u društvene podrume.
U tome trenutku smo hodali trotoarom duž kasarne Maršal Tito. Zbog zapuštenosti tog ogromnog prostora, često sam noću imao osjećaj da hodam pored nekog zatvora.
-Pogledaj u onome smjeru – zaustavio sam Haruna i upro prstom u crno nebo iznad Bijele Tabije. Šta vidiš tamo?
– Osim mraka – ništa.
– Za većinu ljudi u ovome gradu, ta strana svijeta je u mraku – imaginarni prostor. A granice ovdje nisu daleko, premda je uvijek prisutan osjećaj da živimo u fludnom gradu – gradu koji nije ni na nebu, ni na zemlji. Neku noć sam razgovarao s jednom staricom. Skupljala je drva oko kontenjera u parku. Pričali smo o mnogim stvarima, a posebno sam upamptio njena razmišljanja o ratu. Ona kaže da je čitavo to vrijeme u njenoj svijesti pretvoreno u neki jezivi, nadrealni san – čak u tolikoj mjeri, da više nije sigurna da li se sve to uopće događalo.
Na dnevnoj je svjetlosti sve drugačije. Tada možemo vidjeti moderne prodajne centre, skupe automobile na ulicama, ljude uronjene u neku materijalnu stvarnost, koja se potpuno odvojila od njihovih istinskih života, ali su svi prisiljeni da je prihvate. Mislim da se jedino noću mogu jasno zapažati unutrašnji šavovi grada. Tada me ovaj grad podsjeća na gljivu. Klobuk gljive može biti naizgled zdrav. Kad giljvu pogledamo odozgo, nama se čini da je ta gljiva potpuno zdrava. Međutim, unutrašnjost gljive, tj. himenij, i pored toga može biti potpuno zatrovan. Tako je i s ovim gradom. Na prvi pogled je sve u redu – može se steći dojam da je riječ o jednom mirnom gradu. Ali iznutra, sve je potpuno suprotno. Rat je kao neki veliki, društveni kancer, koji u punoj snazi počinje djelovati, metastazirati, tek nakon što se završi. Metastaze naprije zahvataju najkrhkije, granične prostore u društvu.
Harun mi je potom počeo pričati o snu, kojeg je sanjao nakon povratka iz Srebrenice, gdje je proveo nekoliko dana.
– Najprije sam se nalazio u jednom tunelu sa pokretnim stepenicama – dugo sam se penjao stepenicama kroz tunel. Onda sam se našao na brdu pored jezera. A u dolini je bila Srebrenica. Spuštao sam se do dole puteljcima, između stijena.
Grad je bio potpuno nadrealan. Svuda po ulicama su se nalazili ljudi odjeveni u istočnjačku nošnju. Sve unaokolo je bilo živo – kao da se nalazim na pijaci u Bagdadu. Ulazio sam iz radnje u radnju i raspitivao se o Internet centru, jer sam htio poslati mail. Na kraju sam ga pronašao. Čovjek na ulazio mi je tražio ličnu kartu. Kada sam mu dao ličnu kartu, on ju je zagrizao da vidi da li je prava, ali pri tome je lična karta pukla. To me je naljutilo, pa sam se ponovo vratio na ulicu i utopio se u mnoštvo ljudi, nasmijanih lica. Stigao sam do gradske dvorane. Unutar nje je bila velika fontana, a na prozirnom svodu dvorane se održavao koncert. Svuda unaokolo su ljudi plesali, gledajući prema svodu dvorane.
Svega je u tome snu bilo. Zadnje čega se sjećam, jeste to da sa majkom i sestrom stojim na autoputu, izvan grada. S druge strane ograde je bio drugi auto-put kojim su automobili i autobusi jurili nevjerovatno brzo. A naš auto-put je bio pust i završavao se onim tunelom. Mi smo valjda čekali da neko otvori vrata tog tunela.
Harunov je san potresan – a i sam sam često patio od teških snova.
Prešli smo glavnu ulicu i krenuli prema trolejbuskoj stanici. Harun se zaputio – između blokova zgrada – nekim stazicama i stepenicama, koje meni nisu bile poznate. Ubrzo smo se i izgubili. Ako bismo se tokom naših noćnih šetnji zadubili u razgovor, često smo znali skrenuti sa pravog puta. Tada bi se u meni  snažno aktivirala podsvijest – a ona često razvija i vlastitu priču, paralelnu onoj koju gradimo s nekim drugim.
Ubrzo smo nekako izbili na trolejbusku stanicu, a potom i ušli u trolejbus. Nismo imali karte, ali obično o tome i ne vodimo računa.
Neko vrijeme nismo ništa govorili. Kroz sumrak sam posmatrao zgrade i prolaznike. Činilo mi se da se vani pojavljuje magla – i Harun je zapazio maglu. Volio sam maglovito vrijeme. Za Haruna je čitav njegov život posljednjih godina potpuna magla, pa mu maglovito vrijeme svakako nije drago. Ponekad se – posmatrajući blokove zgrada – u tolikoj mjeri zanesem, da se uspijem osjetiti kao stranac, baš kao da se vozim gradskim saobraćajem nekog nepoznatog grada. Harun je, također, potonuo, pa nam je vrijeme putovanja gotovo neprimjetno proteklo.
Kada smo stigli na posljednju stanicu, kazao sam Harunu da smo sada u blizini našeg odredišta – tog čudnog parka – iza posljednjih zgrada u gradu.
U daljini se mogla čuti muzika. Vjerovatno je u pitanju koncert na otvorenom – u Istočnom Sarajevu. Baš smo se u tome trenutku nalazili na toj psihološkoj pukotini, crti razdvajanja, prema kojoj se svako postavljao na svoj način, jer je u nju, pored općih i kolektivnih, projektovao i svoju individualnu priču. Napomenuo sam Harunu nešto o tome, ali nismo nastavili razgovarati, pošto sam imao problema s orijentacijom po malim ulicama u mraku i magli. Na kraju sam prepoznao posljednju zgradu u nizu. Iza nje je polje. Ponovo sam se izgubio, jer je park koji smo tražili negdje u tom dugačkom polju iza dobrinjskih zgrada, ali sada nisam mogao odrediti na kojem je tačno mjestu. Krenuli smo preko polja nasumice, nadajući se da ćemo tako naići na park.
Nevjerovatno je koliko na ovom malom prostoru postoji granica. Činilo mi se je sve okolo jedan vrlo čudan prostor, u kojemu se mnoge stvari pokazuju u svojoj biti. Sve to nužno mora biti odraženo na ljudima koji ovdje žive. Za svakog od nas je obično grad jedna cjelina. O njemu mislimo kao o jednoj posebnoj stvarnosti. Unutar njega zaboravljamo da postoji prostor gdje ta stvarnost počinje da se urušava, miješa sa nekom drugom. Najprije je ovdje granica između gradskog betona i prirodnih polja. Onaj ko živi na toj granici ima poseban odnos i prema jednom i prema drugom. Ako svako uvijek teži nekom centru, pa tako, recimo, centru jednog grada, on vremenom gubi osjećaj za tačku kojoj teži, jer zaboravlja kakav je pogled sa periferije. U tome je smislu taj dio Dobrinje vrlo poseban, a park u koji smo se zaputili kao da je koncentracija svih tih odnosa.
Dolazili smo na rub jedne stvarnosti, a na dohvat ruke nam je bio i početak druge.
O svemu tome sam razmišljao dok smo hodali preko polja. Harun je već počeo sumnjati da ćemo naći park, a i ja sam se zbunio nakon što smo došli do dijela koji me je podsjećao na taj park, ali nikoga u njemu nije bilo. Stajali smo tu zbunjeno neko vrijeme, a onda smo začuli da nas neko doziva – kada smo se malo približili, ugledali smo dvije ljudske prilike na klupi.
– Dođite ovamo.
Na klupi je pored Marine stajao još jedan mladić – čim smo pristigli, ustao je i pružio nam ruku.
– Dragan, drago mi je.
– Pozdrav domovini – cinično je uzvratio Harun na pozdrav, a potom je sjeo na klupu.
Očekivao sam – odmah nakon pozdrava – da će se pojaviti blaga tenzija između Haruna i ostalih. Obično bi se u sličnim situacijama to dogodilo, premda je ta tenzija groteskna i kratkotrajna, nakon čega uslijede razgovori o različitim stvarima. Ko god je Haruna bolje poznavao, znao je da je tako, pa niko tome nije pridavao naročit značaj.
– Odakle ova muzika – upitao je Harun, gledajući u pravcu iz kojeg je dopirala.
– Kraj Kule je organizovan koncert na otvorenom – odgovorio je Dragan.
– Kraj logora Kule?
– Da.
Nisam se naročito uključivao u taj razgovor. Znao sam da je to uobičajeno određivanje pozicija između ljudi koji osjećaju da između njih postoji bitna društvena razlika – ili bi pak mogla postojati. Samim time, preko spominjanja ratnog zatvora, od svakog se prešutno očekuje pozicioniranje, ali ne neko opće, u smislu da je postojanje logora jedna od najstrašnijih stvari na svijetu uopće, nego određivanje kroz uključivanje u određeno kolektivno sjećanje. A ljudi su i u najnormalnijim životnim situacijama potpuno pogrešno prisiljeni da vode računa o nečemu što bi se moglo imenovati kao društveni problem. Očekivao sam da se dovrše ustaljene i naopake forme upoznavanja.
– Eto ide i Smajo. Valjda neće ovamo – upozorila je Marina na crnu priliku koja je preko livade išla prema našoj klupi. O njemu se pričalo da uvijek tu dolazi sam i da sjedi do kasno u noć. Ponekad bi sjedio na klupi sa kišobranom nad glavom, iako je vedro. Imao je nešto više od dvadeset i pet godina. Mislio sam o tome u kolikoj je mjeri njegova životna priča teška, kad je uspostavljao tako čudnu masku prema vani. Kada dođe u taj park, to je način da se postavi prema svemu što ga okružuje. Prišao nam je i pozdravio se, a onda je odlučio da se zadrži tu neko vrijeme. Nije se ispočetka uključivao u razgovor, već je više pratio o čemu mi pričamo. Harun se sa Marinom već udubio u razgovor, dok sam ja razmijenio par riječi sa Draganom.
Harun je u tome trenutku govorio da smo svi osiromašeni lišavanjem tolikih vrijednih priča koje su se dogodile u prošlosti grada i da je naša sadašnja stvarnost sužena i lažna.
– Možeš li zamisliti da se naš svijet, svijet koji mi razumijemo, pruža jedino dokle se pruža jezik koji govorimo. A taj je jezik izdijeljen, pa su naša saznanja još i više iskrivljena. Tamo postoje neki brojniji narodi koji imaju svoje vlastite jezike i stvarnosti, a mi o njima znamo samo ono što nam je neko drugi kazao. Kao da je naša stvarnost jedna velika tamnica, prostor okružen bodljikavim žicama, toliko da zaboravljamo da je tako.
Harun je umio zavodljivo govoriti, pa su ga ubrzo svi počeli slušati. Budući da mi je sve to dobro poznato, napola sam slušao, a napola gledao u mrak parka. Smajo je nepomično sjedio na betonu, preko puta mene; njegov tamni profil kao da se pretvorio u kamen, u neki kip. Iz pravca zgrada – iza nas – dopirao je prodorni ženski smijeh.
– Dogodilo mi se nešto čudno prije par noći. Već nekoliko mjeseci nikako ne gledam televiziju. Ono što se tamo govori, ne prati moje misli i shvatanja. Upalio sam televiziju i počeo gledati jednu političku emisiju. Napola sam pratio, a napola razmišljao o nečemu drugom. Kad sam pažljivije usmjerio misli na ono što govore dobro poznata lica na televiziji, odjedanput sam pomislio da sanjam. Sve to što gledam mi se učinilo nestvarnim, kao da je san. U tom trenu mi je bilo nemoguće sve to prihvatiti kao stvarnost. Tad sam shvatio da se moja veza sa okolinom izgubila, da bježim u podrume, u unutrašnje lomove, komade nekih stvarnosti i da na tome nastojim izgraditi neku cjelovitost – Harun je i dalje govorio, a u razgovor se uključio i Dragan.
– Da. Propadamo, živimo pijani. Najbolje godine nam propadaju u ovom logoru. Krug našeg kretanja je uvjetovan novcem. Što je taj krug širi, mogućnosti su veće, a ljudi zadovoljniji. Da bi se to u ovakvoj zemlji postiglo, potrebno je koristiti tuđu nesreću. Ko to ne želi da radi, sam sebe osuđuje na ropstvo, čitav se svijet pretvara u tamnicu. Nedostatak novca podrazumijeva život u tamnici, premda ne postoje ni rešetke ni stražari.
Moglo se zapaziti da Dragan ima neku tvrdoću i odbojnost prema čitavom okruženju i društvenim odnosima. Živio je u zgradi koja je na samoj liniji razgraničenja, a svakoga jutra je autobusom išao na Pale, gdje je studirao. Pažljivo sam pratio ono o čemu govori. Često i sam razmišljam o tome da je prostor kojim se krećem okružen nevidljivim bodljikavim žicama, da one taj prostor režu u sfere i čine ga fluidnim, a da se time i u meni stvara osjećaj fluidnosti. Te bodljikave žice su, također, rastegljive, pa ponekad postoji iluzija proširene slobode  – a možda je osjećaj potpune slobode jedino i moguć u prostoru tamnice.
Marina je pričala o sjećanjima iz rata. Pokazivala je na mjesto odakle je svakodnevno pucano na njenu zgradu i još mnogo toga. Umoran sam od tih priča, pa sam posmatrao taj čudni prostor u kojem se nalazim. Betonske stazice parka su zarasle u visoku korov. Kao da taj park godinama niko nije uređivao, iako pripada obližnjoj zgradi. U blizini je bilo i zapušteno igralište. Čitavu tu pustoš su osvjetljavala svjetla na stubovima, duž ulice koja je ispred nas precijecala polje. Tom ulicom bi povremeno prošao neki automobil, ali je u to vrijeme bila većinom pusta. Valjda je to tako na mjestima gdje se završava grad, ali i na mjestima društvenih lomova. Svi smo se u tome parku na neki način uklapali u čitav ambijent, srasli smo sa svim time. Kao da je to prostor za nas, koji o nama govori podjednako kao što i sam izgleda. Možda je na neki način i živ, jer sadrži priče, koje određuju sve nas. U tome trenu je zasvijetlilo nebo. Pogledao sam u daljinu, ispred sebe.
– Jesi ti primijetio da je nešto zasvijetlilo. Kao da je sijevnula munja, ali otkuda ona sada? Opet, moglo bi biti, vidiš da je tamo na kraju ogromni oblak.
– Nije to oblak, već Igman. Ali jeste sijevnulo. Možda će uskoro kiša.
Zbog magle mi se u jednom trenutku od planine učinilo da je veliki oblak. Nije se moglo vidjeti daleko u polje. Odmah iza ulice je sve bilo mutno. Svjetla duž ceste su u magli bila ružičasta, pa je njihov odsjaj u čitav taj prostor unosio neku fluidnost.
Muzika se još uvijek čula. Pitao sam se zašto smo u tome trenutku tu, kad je sasvim jednostavno otići do Kule na koncert. Međutim, možda je baš ovaj park prostor za ljude koji ne pripadaju nigdje. Meni je pomalo žao što nismo prošetali do tamo, ali kako volim puštati da stvari teku kroz mene, nisam naročito na tome insistirao. Svi koji smo se u tome trenutku tu nalazili na čudne smo načine vrlo različiti, ali kao da nas je upravo osjećaj marginaliziranosti zbližavao. U nekim drugim okolnostima nas ništa ne bi moglo navesti na razgovor niti bismo osjetili želju da to barem pokušamo. Ali u ovom parku je, ipak, sasvim drugačije. Mi ni sada nismo mogli znati šta je to što nam je zajedničko, ali smo znali da to postoji i na osnovu toga smo razgovarali, a da se niko niti u jednom trenutku nije osjetio kao višak, kao neko ko tu ne pripada. Čak su sve priče kojima se neko od nas predstavlja vrlo nedefinisane u uobičajenom, društvenom smislu. Sve su bile vrlo mutne, ali niko u taj osobni mulj nije imao namjeru dublje zalaziti. Tek se znalo da postoji, ali da se baš negdje u svemu tome uspostavlja ono što nam je u tome trenutku bilo zajedničko. Pitao sam se koliko li ljudi u ovoj zemlji provodi život spavajući u tom mulju, u sjećanjima koja su ispunjena traumama i procijepima. Zapazio sam i da Harun i Dragan imaju neke zajedničke crte ličnosti. Obojica su tokom svog odrastanja – na različite načine – imali unutrašnji problem sa ocem. Draganov otac je poginuo u ratu, što je u njemu proizvelo neki neobičan bunt i sklonost dekadenciji – a nikada sve to niti u jednom trenutku nije artikulisao kroz nacionalizam, dok je Harun prekinuo s ocem sve veze – zbog stega i ko zna čega još – ali se nikada nije ni pokušao odricati svog patrijarhalnog i vjerskog odgoja, samo što su sve to uslovi života potpuno preoblikovali. Stoga se Harun nije nikako uklapao u neku tipičnu sliku mladića koji vuče porijeko iz muslimanske tradicije u Bosni.
O svemu tome sam razmišljao sjedeći na toj klupi, dok sam se u Harunov razgovor sa ostalima tek povremeno uključivao.
– A čime se ti baviš? – Harun je upitao Smaju.
– Radio sam kao konobar u jednoj kafani. Sad sam bez posla. Ali nije mi toliko loše – ne žalim se. Svaki dan odem gore do grada. Na Baščaršiji kad god želim mogu besplatno pojesti paču u jednom uglednom restoranu – to ne može svako.
– Vjerujem da je tako kao što govoriš.
Ubrzo je Harun počeo da raspravlja o Draganu i Marini. Oni su se već približavali tridesetim, a nisu imali niti stana, ni posla. Dragan je svake večeri dolazio u stan Marininih roditelja, a vraćao bi se nazad zadnjim trolejbusom. Oni već nekoliko godina tako žive, čekajući da se barem neko od njih zaposli, kako bi se mogli osamostaliti i oformiti porodicu.
– Shvatam kako se osjećate. Prije nekoliko dana sam osjećao takav bijes, da sam morao otići pred zgradu predsjedništva i baciti na nju nekoliko kamenica. Nadam se da ću izdržati još jednu godinu, i da ću uspjeti da studij privedem kraju. A tada idem u neku skandinavsku zemlju – makar gore morao raditi najteže poslove. Ovaj život je ovdje nepodnošljiv. Samo se nadam da ću sebi uspjeti da obezbijedim barem jednu godinu mirnog i dostojanstvenog života – čak bi i sa tim bio zadovoljan.
Haruna je naročito pažljivo slušala Marina. Na njoj se možda i najviše zapažalo to mrtvilo u kojem živimo, ali ona je uvijek pristajala o tome otvoreno govoriti. Dragan je, recimo, ponekad izbjegavao, ili je pronalazio pogrešne razloge i opravdanja.
– Ne može se ništa bez veza, a nas nema ko podržati. Samo oni koji su ideološki podobni, mogu živjeti ovdje. Ostali se potiskuju, onemogućavaju im se sredstva za život. A tada nastaju krize identiteta i sve ostalo – kazala je Marina.
Njima je očigledno upropaštena mladost. Zato i ne mogu vjerovati da će se nešto promijeniti. Ako se odrasta u uvjerenjima da se ništa ne može mijenjati, ako ne postoji neko od koga bi se moglo naučiti da to nije istina, onda to i ostane tako.
Smajo je živio toliku depresiju i mrtvilo, da mu je smetao svaki pokušaj razgovora o tome. O sebi ne želi na taj način govoriti, premda to na drugima primjećuje. Samo što je on bio sa svim tim potpuno pomiren – sam od sebe nije očekivao ništa.
Razmišljao sam da li bi naš susret bio drugačiji da Harun nije sa mnom krenuo da i razgovor nije išao u tom smjeru. Harun je uvijek nametao neku tenziju, prodirao je u ljude, a time bi se mnogo toga oslobađalo, dolazilo do izražaja.
– Šta mislite da ipak malo prošetamo do koncerta? – predložio je Dragan.
Pristali smo svi – osim Smaje, koji je odlučio ostati u parku. Ustali smo i zaputili se preko livade prema zgradama.
Već mi je u glavi bilo mutno, pa nisam mislio o tome kojim putem idemo. Dragan nas je vodio puteljcima između zgrada. U parkovima i travnjacima između zgrada je bilo mnogo puteljaka – koje su ljudi sami utabali, kako bi im bilo bliže i jednostavnije, a Dragan nas je većinom vodio takvim puteljcima. Ubrzo smo izbili na cestu kojom idu trolejbusi, a potom smo prešli na drugu stranu, u neke meni nepoznate blokove zgrada. Ti su blokovi već bili u tzv. srpskoj teritoriji naselja. Obližnje igralište je bilo prepuno omladine – igrali su fudbal ili košarku, ili su jednostavno sjedili po rubovima igrališta i posmatrali, dok su u parku na klupama sjedile majke sa malom djecom. Dragan nam je pokazivao rukom prema zgradi u kojoj je živio – a pored toga je uvijek govorio ponešto o prostoru u kojem smo se našli, jer je tu proveo djetinjstvo. Harun je postao tiši – više nije bio toliko slobodan u izražavanju svojih stavova, pa su mu komentari bili kraći i odmjereniji, vjerovatno stoga što je i on podsvjesno podlegao pritiscima ovog užasnog društva. Dragan nam je pokazao gdje se nalazi njegova osnovna škola, a zatim nas je odveo u igralište iza srednje škole, gdje se uvijek naveče skuplja omladina. Neko smo vrijeme sjedili, a onda smo nastavili šetnju. Mogao sam primijetiti da je ritam života drugačiji nego u gradu – u šali sam Draganu napomenuo da me čitavo ovo naselje podjeća na crnačke četvrti u američkim gradovima. Tada smo izbili na put koji vodi prema pravoslavnoj crkvi – u tami se dizao njen bijeli toranj. Dragan je napomenuo kako sada hodamo pravoslavnim putem. Prošli smo pored crkve, i potom pristigli u podnožje malog brežuljka, obraslog šumom. Dragan je napomenuo da je riječ o parku – vjerovatno najljepšem u čitavom naselju. Popeli smo se stazicom na brežuljak i sjeli na klupu ispod drveta. Na klupama oko nas je bilo mnogo omladine – čitavi buljuci – koji su glasno razgovarali i galamili. Takva nam buka nije smetala, jer je unosila neku živost.
– Dragane – začuli smo dozivanje.
Tada su se iz mraka pojavila dva mladića – prišli su nam, srdačno se pozdravljajući s Draganom, a potom su pomalo zbunjeno stali ispred nas.
– Ovo su moji novi prijatelji – kazao je Dragan.
– Harun.
– Drago mi je. Aleksandar.
– Dejan.
Marina je u tome trenutku ustala sa klupe, jer je željela otići do obližnje trgovine.
– Krenuli smo tamo do Kule na koncert – kazao je svojim Dragan dvojici prijatelja, gledajući prema meni i Harunu.
– Koncert samo što nije završio. Mi smo bili tamo. Ako sad krenete, svakako ćete zakasniti.
Harun je sada teško uspostavljao komunikaciju – pa sam morao više govoriti, jer mi promjene i nove logike nikada nisu bile naročito teške. Sada je Dragan zbog mene morao balansirati odnos sa Harunom – kojeg nije dobro poznavao – i sa svojim prijateljima, a sam ja zbog Haruna i Dragana morao voditi računa o tome u kojem pravcu teče razgovor sa Dejanom i Aleksandrom, dok su njih dvojica time bili prisiljeni malo potisnuti uobičajene priče iz naselja, koje dijele sa Draganom, kako Harun i ja ne bismo bili isključeni iz razgovora.
Ubrzo se pojavila neka neutralna tema, pa su se svi uključivali, da bi s te teme na kraju prelazili na neke druge neutralne teme.
– A jesi li ti bio u ratu u Sarajevu? – upitao me je na kraju Dragan.
Premda se znamo već neko vrijeme, nikada nismo detaljnije razgovarali o takvim temama, a kada bi se one u razgovorima otvorile, svi smo nastojali da ih zaobilazimo.
– Pa jesam jedno vrijeme  – odgovorio sam.
Harun se nije uključivao u razgovor, a mogao sam i zapaziti da mu je sve to neugodno, premda je gotovo pa opsjednut takvim razgovorima.
– A tvoj je tata vojno lice? Je l prije rata ili u ratu?
– Pa bio je vojno lice i prije rata – odgovorio sam Draganu, kojeg su pomalo i zbunili moji odgovori, jer smo se znali toliko dobro, da takva pitanja ne bi trebala biti čudna. Međutim, nisam želio o tome govoriti, jer oni nikada ne bi mogli krenuti putem kojim ja idem – stoga bi sve to bilo suvišno.
– Mislim da ne treba otvarati sve to. Ako se i mi budemo upetljavali, iz svega se toga nikada nećemo ispetljati.
Aleksandar i Dejan su se složili sa mnom, i opet se razgovor okrenuo na neke vedre i neutralne teme. Harunu je, također, laknulo. Dok su oni razgovarali, razmišljao sam o Draganovim pitanjima. Svi su oni imali – manje ili više – jasne pozicije. Harun s jedne strane, a svi ostali, s druge strane. Međutim, moja društvena pozicija im je bila nejasna, pa su svi vršili pritisak na nju, premda ih upravo ona i spaja.
– Ako već ne možemo koncert, možemo otići do grada na piće – predložio je tada Harun.
Aleksandar i Dejan su odmah odbili, a Dragan je nakon kratkog premišljanja pristao. Nazvao je Marinu, i obavijestio je da ide sa nama do grada.
Ustali smo sa klupe i pozdravili se sa Aleksandrom i Dejanom, koji su sjeli na klupu, jer su željeli pričekati Marinu.
Na okretaljci nas je čekao trolejbus. Pošto nismo imali kartu, radi reda je Harun upitao vozača kad kreće trolejbus, pa smo potom prošli. Sjeli smo odmah kraj ulaza. Pored nas su sjedili neki starci – između njih je tekao živ razgovor. Trolejbus mi je sada bio mnogo čudniji nego kad smo dolazili. Nismo razgovarali, već smo svi sjedili i pokušavali se povezati sa onim što se dešava oko nas. Revizori su ušli i razgovarali neko vrijeme sa vozačem, ali mi je to bilo potpuno svejedno. Svakako su nam svima koji živimo u ovom gradu već dugo vremena životi izmješteni u podzemlje, u prostor u kojemu su suspendovane sve društvene norme – čak i na način da nam je drugačiji život postao nezamisliv. Harun je potapšao Dragana po ramenu i nešto ga upitao. Dragan je odgovorio na brzinu, pa se okrenuo i nastavio razgovati s nekim poznanikom. Onaj neobični spoj – koji je među nama strujao u parku – sada kao da se izgubio. Harun i ja smo počeli pratiti razgovor staraca pored nas. Vidjelo se da prisno razgovaraju. Moralo je biti tako, jer su govorili o nekom čovjeku kojeg obojica poznaju. Zatim su spominjali rezultate nekih utakmica. To je bio jedan rutinski razgovor, kojim se ispunjavalo vrijeme putovanja. Harun i ja smo sve vrijeme šutili i pratili što se dešava oko nas, jer smo htjeli koliko toliko sačuvati tu neobičnu energiju iz parka, a ukoliko bismo otpočeli naše uobičajene razgovore, ona bi potpuno nestala.
Harun se prvi počeo smijati. A onda sam ga i ja tiho počeo slijediti. Smijeh je postajao sve snažniji, i kao da smo jedan drugog prisiljavali na taj bezrazložni smijeh. Uskoro su uslijedili valovi smijeha, a sve je to preraslo u čitav napad smijeha, koji je trajao nekoliko minuta. Smijali smo se dok smo mogli, a na kraju smo jednostavno prestali i otpočeli slijediti vlastite misli – neko vrijeme sam iza toga otpuhivao, držeći se rukom za stomačne mišiće.
Niko od putnika nije na nas obraćao pažnju, ali to nam i nije bilo važno. Čini mi se da se takav smijeh morao pojaviti, jer nije bilo drugog načina da se artikulira sve ono što smo te večeri vidjeli i čuli. Polako sam klizio u sebe, u neka teško odrediva stanja.
Na jednoj stanici je u trolejbus ušao hodža. Dok je prolazio, mnogi putnici su ga glasno pozdravljali vjerskim pozdravima. Pitao sam se da li mu ukazuju čast zato što su vjernici, zato što to nalažu vjerska pravila ili zato što je hodža sada važan ideološki nosilac društva. Bez obzira na zaključke, takvi događaji čovjeka navedu na razmišljanje. Sve to manje govori o ljudima u trolejbusu, a više o samome gradu, o ideološkim odnosima, koji su uspostavljeni.
Približavali smo se centru grada; saobraćaj je sve gušći, a svjetla intenzivnija. U meni se ponovo uspostavljaju uobičajene stege i pogled na stvarnost. To je bila uloga, maska koja je za mene oblikovana godinama. Prema njoj uvijek osjećam gađenje, ali se preko nje mogu odrediti, a čak i kad je odbacim, uvijek se mogu u nju vratiti. Park u kojem smo bili sada mi je maglovit i fluidan. Njega ne obasjava svjetlost grada; njegova je tama okupila ljude koji ne pripadaju nigdje i koji su baš tu nakratko osjetili neku pripadnost.
Niz stakla su počele kliziti kapljice kiše. Posmatrao sam kako krivudaju i probijaju put na prašnjavom prozoru, a zatim se grupišu u potočiće. Zatim je otpočeo ljetni pljusak; sve se u trenutku izmijenilo. Grad je postao mutan i tečan. Posmatrao sam smjenjivanje boja na semaforu. Razlivale su se i curile, a takvi su bili i izlozi i ljudi koji su trčali po trotoarima, tražeći najbliži zaklon. Posmatrajući sve to, osjetio sam zadovoljstvo. Grad se rastakao u fluidnost i sada mi je bio blizak.
Izašli smo iz trolejbusa. Kiša je i dalje padala, ali je pljusak prestao. Iz ulica je isparavala vlaga i toplina, pomiješana sa mirisima prašine.
Na trolejbuskoj stanici smo stajali i razmišljali gdje da odemo. Harun je predlagao da odemo do Kina Bosna. Draganu to i nije baš odgovaralo, pa sam ja predložio da odemo na pivo u klub Tito – jednu staru kafanu na Čobaniji.
Nakon kratke šetnje smo dospjeli do mračnog haustora, a potom smo izašli u malo dvorište između zgrada – tu je bio smješten klub Tito. U taj klub su većinom dolazili starci – ljudi koji su služili prethodnome režimu, a koji se nisu uklapali u sve ovo što se u međuvremenu odvilo. Na čađavim zidovima je visilo dvadesetak različitih portreta Josipa Broza Tita, a okolo je razmješteno pet ili šest stolova sa kariranim stoljnjacima. Alkohol je posluživala starica u bijelom, bolničkom mantilu – odmah nam je na ulazu kazala da je obukla taj mantil zato što mora da riba pod. A za stolovima je sjedilo par staraca i dvoje Harunovih poznanika, koji u taj klub često dolaze radi jeftinog alkohola. Taj klub radi polu-ilegalno (kao i štošta u ovom gradu). Kada neko dođe u kafanu, stara konobarica ga upita šta će piti, a potom odmah kaže cijenu i naplati, da bi potom sa tim novcem otišla do obližnje trgovine i u cekeru donijela alkohol, koji bi tada natočila posjetiocu u čašu i vratila mu kusur. Nas je odmah ljubazno pozdravila – uvijek kad dođemo, zaradi malo više nego obično.
Starci preko puta nas su već bili pripiti, pa su odmah po našem dolasku počeli okretati glave prema nama, pokušavajući da nas uvuku u svoju uobičajenu priču.
– Vi ste djeca bez prošlosti, bez sadašnjosti i bez budućnosti – kazao je jedan od njih. Znali smo otprilike kuda idu takvi razgovori, ali nam ti starci nikada nisu smetali. Ono što govore, barem je iskrenije od onog što govore ljudi koji su generacijski bliski našim roditeljima. Njima je jasno u kolikoj mjeri je upropašteno društvo u kojem živimo, ali se uvijek nastoje distancirati od toga, baš kao da oni nemaju nikakve veze sa ratom, često nam govoreći da oni nisu krivi što smo mi rođeni u ovakvom vremenu, a pri tome su toliko uronjeni u beznađe da ništa i ne rade kako bi nam olakšali živote, već nam takvim svojim stavom čine živote još i težim.
– Pa ovdje se ljudi samo žale kako je loše, a ništa ne rade da to promijene – odgovorio je Dragan starcu, koji je točio rakiju u čašicu.
– A rat je učinio svoje. Svi očekuju pomoć od nekoga izvana, očekuju humanitarnu pomoć, umjesto da se trgnu i da sami počnu raditi. Kao da neko jedva čeka da nama ovdje pomaže i da nas hrani. Opet, kad se uzme u ubzir šta smo sve preživjeli, ljudi koji ovdje žive su heroji – svaki na svoj način. Kako godine prolaze, svijet nam sve više okreće leđa, a ovdje je sve više bolesnih i nesposobnih.
Harunovi prijatelji su pustili neku patriotsku muziku, radi čega se Dragan poprilično unezgodio i počeo gledati na sat. Stari ljudi u tom klubu obično ne reaguju u takvim situacijama, premda u svemu tome ne učestvuju.
Tada su Harunovi prijatelji razmotali dejtonsku zastavu – onu koja se koristi na utakmicama i svadbama – pa su njome prekrili starinski ormar, na kojem su bila dva Titova portreta, a potom su sjeli na svoja mjesta. Kroz žutom bojom obojeno blatno su se mogle i dalje vidjeti konture Titovog lica. Ukazao sam Draganu i Harunu na taj smiješni detalj.
Nakon što je popio pivo, Dragan je kazao da mora otići da se nađe na kratko sa još jednim prijateljem, a potom požuriti da stigne na posljednjih trolejbus – srdačno smo se pozdravili i dogovorili sljedeće druženje za nekoliko dana.
Poslije Draganovog odlaska Harun je skinuo zastavu sa ormara i stavio je na stol svojih prijatelja – par minuta je sa njima razgovarao, a potom mi je prišao i kazao kako će produžiti sa njima, jer se nisu dugo vidjeli. To mi nije smetalo, jer svakako smo namjeravali da se uskoro raziđemo. Nakon što su svi otišli, ostao sam u klubu, sa starcima. Ubrzo je jednom od njih pozlilo od alkohola, pa je konobarica zvala taksi da ga voze kući, a mi smo ga iznijeli iz kafane na ulicu, da bismo pričekali taksi. Kad god izađem iz oronulog kluba Tito, odlučim da više nikada u taj prostor neću doći, a često i razmišljam o tome kako bi bilo divno poskidati sve Titove portrete sa zidova, baciti ih u kontejner za smeće, a potom zidove ofarbati s dvadeset različitih boja, a na plafon zakačiti disko kuglu.
Vani je padala kiša, pa sam nastojao hodati duž nadstrešnica, kako bih manje pokisnuo. Sada više nisam razmišljao, park i sve što se tamo dogodilo, potpuno je u mojoj svijesti potisnuto. Kiša je padala sve snažnije, pa sam odlučio svratiti do kina Bosna, kako bih se sklonio od kiše. U Kinu Bosna je bilo samo nekoliko ljudi oko šanka. Sjeo sam na klupu ispred kina. Čak sam i došao na ideju da na toj klupi spavam. Već neko vrijeme želim to isprobati – negdje u gradu spavati na otvorenom. Uskoro je opet započeo pljusak.
Izgubio sam osjećaj za vrijeme. Jedino sam pratio intenzitet kiše. Zatim su se svjetla u Kinu Bosna ugasila, pa sam ustao, kako ljudima koji su se približavali vratima, ne bih bio čudan. Iz Kina Bosna su izašli konobari i nekoliko ljudi, a potom su zaključali vrata i sišli niz stepenice. Nisu mi ništa govorili niti su na mene obraćali pažnju.
Dopadao mi se taj prostor. Od kina je napravljena kafana. Ljudi dolaze jedino zbog jeftinog alkohola, piju i galame i na sjedištima i na bini.
Na kraju, pred zatvaranje, oko izlaznih vrata je mnogo pijanih ljudi. Kao da se taj prostor iskrenuo na stranu, pa ljudi iz njega cure.
Još sam malo razmišljao o tome, a potom se ugodnije namjestio na klupi i prepustio rominjanju kiše.