Slutnja o našem vlastitom položaju i onom ograničenom, dapače iskrivljujućem vidiku koji se s njega pruža dolazi kasno. Slutnja još ni izdaleka nije izvršila svoju dužnost, ni kod onih koji se rugaju svojim lancima. Ernst Bloch
Znanje Rajmunda Lula
Načelo koje uči da su oči zrcalo duše primorava nas da sebe spazimo u duši drugog. Prepoznati sebe otuda postaje hermeneutička vještina tumačenja duše raspršene u semiotičkoj igri prozračne zjenice. Signifikacija duše zauvijek je ostala robinjom ljudskog poriva za lirskom izvještačenošću, prosipajući tajnovite i požudne signale pogleda pred svinje filistarskog uma, osuđene na vječnost krivog rasuđivanja.
Nemir što titra u oku znak je vrline koju, bez spomena filozofa, ljudi na čudan način dvojako valorizuju; jednom su kadri prepoznati hrabrost, viteštvo, samožrtvovanje i odricanje, a tada govore o prošlosti; drugi put opet razabiru neposluh, rebelstvo, inaćenje i malignitet, a to se odnosi na sadašnjost.
Ljeta Gospodnjega 1580. negdje oko mjeseca jula Kamapnijom potekoše glasine o nekom lutajućem rabinu, navodnom poznavaocu vještina Rajmunda Lula. Niti priče zaplitale su se oko mističnog lika utopljenog u habitus proročanskog štiva, i vodile u fantazmagorične sfere gdje se stapaju himere profetskog zanata s realijama sofističke prakse. Istinitost glasina ostade zauvijek nerazriješena, jer njihov mitološki glas spriječi razlučivanje fantastike i zbilje. Nezatomljiva navika pozitivista da tajne demistificiraju objektivnom analizom činjenica i njihovim uvrštavanjem u lanac uzroka i posljedica u ovom slučaju nije mogla biti zadovoljena, jer determinističke sile povijesti nisu uspjele sačuvati ništa od artefakta koji bi posvjedočili da je išta od onog u glasinama doista postojalo. Na koncu, narodu Kampanije ostala je legenda na kojoj se ispredao mit slobode u gorkim vremenima krvave vladavine tirana.
Ništa ne može posvjedočiti da je lutajući rabin ikada ušao u Partenopin grad. Pod okriljem noći, dok su talasi zapljuskivali visoke hridi i prijeteći oblaci plazili niz Vezuv, suhonjava prilika u ritama od kostrijeti i zarasla u rijetke metiljave dlake nečujno se uvukla u odaje dominikanskog samostana. Fantastički pathos u koji je utopljena slika dolaska, kod čitaoca sviklog etiološkim zapletima, neminovno provocira nekoliko pitanja: Da li se to neko proroštvo ozbiljilo?; I da li je profetski lik dočekao gojazni svećenik s apokrifnim pismenima uškripljenim zadriglim prstima?; I da li je iz Vezuva pokuljala lava i isplivao Nečastivi prezren u vjeri Gospodinovoj?; I da li je profet u ruke Odabranog donio Sveti Gral i Odabrani pomašten krvlju Sina Božjeg zanavijek savladao Satanu?; I da li je na Zemlji zavladalo Kraljevstvo Božje?. Odgovor na sva pitanja je jednak: Ne! Neugledna prilika predstavljala je lik siromašnog naučitelja čovječnosti iscrpljenog dugim putovanjem od Kastilje do Kampanije, posvećenog samoodricanju i dragovoljnoj žrtvi, zarad čega je svo svoje znanje stavio na slobodno raspolaganje upravitelju samostana ocu Ivanu Savonaroli, blaženom u Milosrđu Božjem, a ovaj ga inaugurisao Voljom Gospodinovom u samostanskog učitelja filozofije. S tim se njegova participacija u priči okončava i čitalac je slobodan istisnuti ga u zaborav. Za daljnji tok priče bitno je još napomenuti da se među samostanskim đacima oštroumnošću isticao dječak vodnjikavih očiju i odsutna pogleda, što je mudrost učitelja apsorbirao kao prijaznu tekućinu od koje organizam podiđu slast i okrepljenje.
Krivovjerstvo
Govorilo se da je neki lutajući rabin došao u grad i poučio Tomaza Kampanelu vještinama Rajmunda Lula, ali tragova koji bi to posvjedočili nije bilo. Sem toga, istražiteljima je taj podatak bio beznačajan koliko i naklapanja dokonih mudrijaša o istovjetnosti vjerske istine i istine razuma, istodobno i ostali kojima su raspolagali. Reći da je neko za samo dvije sedmice proniknuo u tajnu svih nauka nije dovoljno kako bi mu se dokazalo opsjenarstvo. Naravno, situacija se vratolomno okreće u vašu korist ukoliko optužbene teze potkrijepite rukopisom izvjesnog denunciranog autora.
Potkazivači što su u sobu padali s prvim večernjim sjenama i šapatom referirali klevete i opscene – pri tome su im se oči zavlačile u kutove – nisu zadovoljavali denuncijacijsko sladostrašće istražitelja Njegovog Visočanstva. Njihov jezik zvučao mu je kao udvorničko mondensko brbljanje, od njega je osjećao grižu jedi u utrobi i žmarce pod kožom, vjerovao je da mu guši razum i lomi karakter. Prije nego bi počinjali govoriti znao je kako njihove zlohotne misli trebaju bit artikulisane, predmnijevao je da potkazivački jezik treba biti utopljen u veličanstvene melodije epskog zanosa, on mora zvučati uzvišeno kao kosmičke epopeje horova heruvima – dok mašta o takvim estetskim opijatima oči kraljevskog istražitelja se sužavaju, a zjenice boje đavolske iskre – no, dodvarački štakori nikada neće govoriti takvim tonom. E pa, šta se tu može, konačno neko mora povući konce kako bi se marionete razdrmale.
Kasno jedne večeri vojnici su provalili u kuću Tomaza Kampanele, zaplijenili rukopise, a njega sproveli u ruke inkviziciji. Za priču bi bilo dobro reći da je noć bila tamna kao bezdan pri stvaranju svijeta, da su u daljini tiho ječale orgulje, da su kapci na prozorima bili čvrsto zaptiveni, da su psi-lutalice preplavili ulicu, lajali, zavijali, podozrivo režali na stražare, i branili prilaz do Kampaneline kuće, da su izgovorene riječi teške kletve, da je sijevnula munja, da je udario grom, da su odnekuda pale kockice i tri puta se pokazao broj šest, i da je nedugo zatim svaki od vojnika ugledao podrugljivo lice smrti. Daleko bitniji od takvih besmislica za priču su držanje i osjećaji samog Kampanele. Tomazo Kampanela se nije opirao pri hapšenju, dostojanstveno se prepustio u ruke vojnicima, stoički podnoseći njihove uvredljive poruge i podbadanja stražarskim kopljima. Kroz pustu, mjesečinom osjenčanu ulicu, praćen grandioznom zvonjavom koraka niz popločani drum išao je smjerno ničim ne odavajući nezadovoljstvo ili bojazan, graciozno je ušao u tamničarska kola, ostavši leđima okrenut vratima zabravljenim uz britku lupu zahrđalog mehanizma. Konglomerat misli u njegovom umu neusporedivo je složeniji od tako prostog držanja. Proturječna sprega bijesa i rezignacije, čudnovata podijeljenost između pomirenosti i revolta, suparništvo flegmatične nezainteresiranosti i rasijanog angažovanja, činili su kakofonični orkestar u njegovoj glavi. Ipak, agens mouvens njegove inhibicije bila je prirodna uzdržanost, nesvakidašnja potreba da se distancira od uplitanja u odluke drugih. Njegovo dostojanstvo nije bilo čin oholosti ili fanatizma, već otuđene želje za izoliranom voljom.
Optužnica koju je protiv Tomaza Kampanele sačinila inkvizicija teretila ga je krivovjerstvom. Breme krivovjerja uz vrat optuženika pristajalo je kao sječivo smrti, što je unaprijed ostavljalo dovoljno vremena čovjekoljubivim dušobrižnicima da se na miru pobrinu oko dostojanstvenosti procedure, jer red je da čovjek na lomači ili vješalima skonča dostojanstveno, kako mu i priliči. Kako se Kampanela izvukao iz ruku smrti ostalo je vječnom tajnom. Iz prepiske istražitelja Njegovog Visočanstva i vlasti španjolskog dvora povodom ovog slučaja bitna je tek jedna, uopće beznačajna ali u kontekstu priče zanimljiva, rečenica: Uspio se izvući. Dozvolivši uobrazilji slobodnu rekonstrukciju suđenja, već zamišljamo briljantnu apologetsku retoriku upriličenu u umirujući tembr koji spira pompeznost optužnice, dok ironičan pogled kroz vodnjikave oči strijelja lica sudaca. Također, moguća je i naklonost izvjesnih crkvenih krugova dospjelih u nemilost dvora ili pak u koliziju sa voljom Visočanstva. No, sam misterij oslobađanja potisnut je drugim detaljem koji je nesumnjivo prouzročilo suđenje, jer nemoguće je pronaći da je nešto drugo iniciralo radikalnu preobrazbu Kampaneline čudi. Iako događanja tokom procesa ostaju zasjenjena nepoznatošću, činjenično je da se Tomazo Kampanela po oslobađajućoj presudi u Napulj vraća kao drugi čovjek, vatreno gorljiv, razdražen, osvetoljubiv, ambiciozan i sklon radikalnom činu rebelije.
Predstave konspiracije neizostavno se pojavljuju u svakom trenutku historije čovječanstva, a samim tim i književnosti, od njegovog nastanka. Ceremonijal zavjere, determiniran fetišima ezoterije, upisuje se u velike povijesne priče, kako kod učitelja teorije zavjere tako i kod ortodoksnih interpretatora. Ove premise ne vode nas ka zaključku o bulažnjenjina prvih i drugih, već u tamnu odaju uvučenu u dubine hodnika lavirinta napuljskog dominikanskog samostana. Tu je upriličena ceremonija formiranja bratstva nezadovoljnih svećenika, kaluđera i razbojnika sa cjelokupnog teritorija koji je bio pod suverenitetom vlasti španjolskog dvora. Melanž ekscentrika, samozvanih profeta, gulanfera, probisvijeta, ubica, krijumčara, gorljivih filozofa i pobunjenika povezivala je jedinstvena zajednička želja; svrgnuti vladara!. U blijedu svjetlost rijetkih svijeća iz susjedne niše graciozno je ušetao čovjek vodnjikavih očiju i oštra fanatična pogleda. Proslov kojim je auditorij uveo u ritualni trans rezultirao je samoproglašenih stavljanjem (bez aklamacije) na čelo urote. Kadenca kojom je označen grande finale vatrene proklamacije pozvala je na masakr svih Španjolaca u Napulju.
Izdaja Kralja Kalabrije
Ekonomija kazne poučava da je svaki zločin potencijalno kraljeubistvo. Sam zločin, po svojoj prirodi dolazi izvan granica normalnog, stoga je društvo moralo osmisliti tehnologiju njegove izolacije i nadzora, nalazeći punoću njenog mehanizma u odbrani suvereniteta. Moralisti iz nenormalne prirode zločina izvode genealogiju nenormalnog koja nas upućuje na tri lika nenormalne osobe: nakazu, korekcionara i onanistu. Slučaj Tomaza Kampanele mogli bismo podvesti pod drugi kvalifikativ, korekcionar – pojedinac za popravljanje koji je nepopravljiv, razumijevajući da je na njega potrebno primijeniti izvjesne nadintervencije, jer ga zatičemo u okolnostima koje okupljaju skup naročitih zahvata nad-korekcije u odnosu na prijateljske i porodične tehnike obuke i ispravljanja.
Luđački fanatizam jednog korekcionara odveo ga je tako daleko da se proglasio Novim Mesijom pritom bacajući pogrde na Visočanstvo. Zamišljamo ga kako rasijano korača u polutami visokih odaja dominikanskog samostana dok odjek koraka lebdi kroz ustajali zrak, zamišljamo ga zanesenog nad zabranjenim spisima i apokrifnim palimpsestima, zamišljamo ga zaokupljenog sastavljanjem pamfleta inspirisanih luđačkim vizijama novog svijeta, konačno, zamišljamo ga kao veličanstvenog oratora koji pristalice uvjerava u pravične izglede vlastitih ideala budućnosti. Poput svih velikih proroka postao je medij prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, zagledan u onostrano saznanje skriveno pogledima grješnih ljudi.
Slijedeća scena vodi nas do napuljske luke. Luka je topos moralnog razvrata, sklonište ubica, sitnih kradljivaca, lopova, kockara, prostitutki, krijumčara, pobunjenika, mađioničara, dezertera i pijanica, odbačeni habitat opscenosti i moralnom čovjeku zazornog promiskuiteta. U takvom okruženju zatičemo Tomaza Kampanelu u društvu glavešina nevjerničke flotile koja je kanila srušiti republiku. Redovnički habit i admiralske epolete živošću su se isticali nad blijedim enterijerom neugledne lučke krčme „Kraljev rt“ ispunjene čudovišnim licima pripitih mornara. Za sigurnost razgovora brine se grupa admiralovih ađutanata neprimjetno uvučenih među goste. Kampanela krčmu napušta tri sata poslije ponoći i gubi se u nepoznatom pravcu. Admiral se, nakon što je migom oka dao signal jednom od ađutanata, izgubio u gornjim odajama krčme. Sve u svemu, bilo te jedno uspješno veče.
U lučkim pregovorima Tomazo Kampanela je uspio isposlovati inauguraciju u Kralja Kalabrije. Konačno, bio je spreman otvoriti rat. Blaženstvo u očima nije mu se gubilo ni dok su ga vojnici Njegovog Visočanstva sprovodili u tamnicu. Noć je bila vedra, s mora je dolazio slan povjetarac, zvona su odbijala ponoć, sparina je udarala iz popločanog druma i omamljivala stražare. Kretao se otmjeno i tiho, i stražarima se učinilo da u haps sprovode kralja. U mraku tamnice njegove oči odavale su skriveno likovanje onih koji dosanjaju zabranjeni san.
Tomaza Kampanelu izdao je jedan od njegovih povjerenika i bio je uhapšen. Slomiti njegovu volju postalo je pitanje časti, jer niko od istražitelja Njegova Visočanstva nije uspio iscijediti iz njega niti riječ. Tako tvrd materijal predstavljao je izazov najvišeg stepena i uskoro su pale prve opklade. Sedam puta su ga stavljali na muke, svaki na svoj način, ali ništa nije priznao. Iscrpljen, lica zaraslog u bradu i prorijeđene kose, sa zavračenim rukavima na koščatim rukama, stajao je ispred sudca Njegovog Visočanstva, iščekujući presudu. Osuđen je na trideset godina tamnice.
Grad Sunca
Trideset godina Tamazo Kampanela je bio zatočen u dvorcu Sant Elmo. Robiju je najlakše zamisliti kao isposničko samozatajenje; ujutro uzima kruh i vodu, tupim škriljcem urezuje crticu u kameni zid, koracima premjerava ćeliju u mislima pretvarajući dužinu pređenog puta u milje putovanja, uvečer dugo ostaje posvećen tihoj molitvi. Takvim prostim maštarijama treba dodati i vršenje nužde, smrad tijela, bolesti, slabljenje živaca, samoću, tamu i glad. Svemu bi se mogla dodati i povremena mučenja, stražarsko iživljavanje, bijedne opklade ili prosta zlovolja. Selekcija i stilizacija detalja ostavljena je na slobodnu volju čitaocu, shodno prirodi njegove mašte i moralnih skrupula uma.
Na slobodu je izašao kao starac, iznuren, koščat, omršavio, svenutog lica i upalih duplji. Sivim očima gledao je blijedo i prazno, jedva dotičući pogledom pojavne predmete u realnosti koju opažamo. Neki su tvrdili da mu je u mraku tamnice oslabio vid, a drugi da su zatvorski crvi isisali život iz njegovih očiju. U svakom slučaju stvarnost ga više nije zanimala, bio je posvećen nekim neprirodnim rabotama, očito protetskim navikama života u tamnici.
Tomazo Kampanela je umro u sedamdeset prvoj godini, ostavivši svijetu za sobom vlastiti nacrt države. Njegov nacrt države sastojao se od slijedećih čimbenika:
1. Na čelu države stoji metafizičar po imenu Sunce
2. Državna uprava uređena je po vrlinama koje su neophodne za opšte dobro. Svaka uprava nadležna je za nadzor nad jednom vrlinom.
3. Vlast se mora slušati bez pogovora.
4. Zločin protiv najviših vlasti kažnjava se smrću.
5. Ukida se institucija privatnog vlasništva.
6. Sve je opšte vlasništvo; raspodjela je u nadleštvu vlasti.
7. Nosioci raznih službi dobivaju veći i bolji dio.
8. Sva odrasla lica obavezna su da rade.
9. Dnevno radno vrijeme iznosi četiri časa.
10. Podjela na umni i fizički rad se ukida.
11. Nemarnost i neposlušnost kažnjava se batinama.
12. Državom se upravlja prema načelima nauke.
13. Nauka i tehnika unapređuju se po nalogu države.
14. Planiranje i gradnja gradova odvija se prema matematičkim pravilima.
15. Školovanje je obavezno za sve. Nastava je politehnička.
16. U politehničkim pitanjima važi princip kritike i samokritike.
17. Muškarci i žene su ravnopravni.
18. Institucija porodice se ukida.
19. Ko se šminka kazniće se smrću.
20. Pederastija se kažnjava smrću.
21. Razmnožavanje je stvar države.
22. Polni akt se kontroliše i reguliše. Obavlja se pod nadzorom nadležnih vlasti.
Epilog (Pokret otpora)
Panoptikon ili svevideće oko prvi je element omniscencije. Njegova moć prema kolokvijalnom ubjeđenju dolazi iz tame. Naš gospodar je Sunce, svjetlost-snaga-život. Konvencionalne kritičke interpretacije države polaze od dvije osnovne predstave; predstave o centru moći i predstave o kupoli.
Priča o Tomazu Kampaneli završava pola stoljeća kasnije, razumije se, u Gradu Sunca. Logično, epilog je epizoda o Pokretu otpora (čitaocu je dozvoljeno da na ovom mjestu referentni okvir stvarnosti koju nastanjuje imaginativno prenese u narativnu stvarnost).
Generičke priče o totalitarizmu završavaju na dva načina, tragično ili trijumfalno. Trijumfalan svršetak asocira na bulevarsku literaturu, dok tragičan neumitno vodi ka transgresiji žanra. Naravno, nepažljivom autoru može se dogoditi to da mu likovi obole od postutopijske inertnosti, a takvih slučajeva nesumnjivo ima.
Zamislite dvojicu studenata-anarhista kako putuju na ljetni odmor, pretpostavimo u Napulj. Dok putuju, jedan se principijelno drži ideala, uvjeren je da putovanje predstavlja intelektualan čin, da pomjera dimenzije spoznaje, produbljuje karakter, ruši stereotipe i afirmira ljudske slobode, jer samo slobodan čovjek slobodno putuje; drugi oprezno fantazira o putenim Napolitanka, živo zamišlja njine mirišljave crne kose i preplanula jedra bedra. Do razmirica dolazi već po dolasku u Napulj, Prvi je ubijeđen da trebaju pronaći skvot i tu se smjestiti, Drugi misli da im je najbolje uzeti hostel. Prvi Drugog optužuje za izdaju, Drugi Prvog naziva budalom, i tu se rastaju. Slučaj, taj najveći komedijant, sastavlja ih šest dana poslije, slabe, neugledne, izgladnjele, opljačkane. Mjesečina sablazno sjenči oblike, koraci odzvanjaju niz puste popločane ulice, s mora duva slan povjetarac, sparina omamljuje tijelo i usporava misli. Studenti-anarhisti, srećni što u nesreći imaju jedan drugog, polaze na plažu vidjeti veličanstveni izlazak sunca. Noć je jedna od onih u kojima ožive duhovi, u ljudima se lako bude priče, a govor izvire sa nezajaznog vrela inspiracije. Do zore stižu preturiti kompletnu povijest civilizacije uključujući i vlastiti udio. Zaključak cjelovečernjeg razgovora je taj da je njihov vijek najbolji od svih, jer nakon svega, ljudi su dovoljno slobodni da nesmetano sačekaju izlazak sunca usprkos bijedi vlastite pozicije.
Nekoliko trenutaka prije nego iza horizonta izađe sunce iz sjene izlazi zagonetna ljudska prilika. Naši studenti-anarhisti usiljavaju se da razaznaju ko im to prilazi, ali prije nego jasno razaberu konture zagonetnog lika nepoznati im zatraži legitimacije. Dok se luk vatrene kugle pomalja nad morem, studenti-anarhisti, udobno smješteni na zadnjem sjedištu službenog policijskog vozila, voze se ka istražnom zatvoru. Okrećući glave natrag prema moru, oni gledaju kako se prvi jutarnji traci svjetla zaustavljaju na brončanom licu Tomaza Kampanele.
