Vi i ne znate, poslao sam ultimatum engleskoj ambasadi. A oni su načinili protivno od  svega onoga što sam ja tražio. Ja sam im navijestio rat, ali ne obični, nego nebeski rat. Taj se ne bori oružjem, kakvo imaju ljudi – u svojemu ratu ja se služim silama  prirode – to su voda i vjetar. Da li ste vidjeli časopis “Life” od 19. septembra ove godine? Tu se vidi kako je bila kažnjena Amerika, što nije bio prihvaćen moj ultimatum.

Zacijelo Vam nije poznato ni to, da sam ja dobio žezlo i krunu. Imam to od 1937. Ali to nije obično žezlo, nego živo žezlo i živa kruna. Nije to kao zemaljska kruna, u koju se čovjek može i napraviti, pa nikom ništa… Na kruni ima 12 vijenaca i 12 zdenaca. Svaki vijenac pripada jednom kralju i na njemu je natpis. Na jednom stoji na pr. napisano: “Rex pauperorum”. – A u onim zdencima nalaze se razne čudesne tekućine. Iz jednoga od tih zdenaca samo jedna kap dovoljna je da načini sto litara najboljeg vina. Sto litara destilirane vode i unutra ona jedna kap. A to ja moram imati, kad mi dođu strani bogovi u goste, da ih imam čim počastiti. Ne će oni valjda jesti i piti to, što mi jedemo i pijemo. Sve to što mi uživamo, prošlo je jedamput ili više puta kroz mokraču i kroz  ljudsko ili životinjsko blato. Biljke rastu iz gnoja…

Uz krunu i žezlo dobio sam i  božanskog konja i plašt. Najveći mi je užitak kad vodim tog konja na pašu. Ni on ne će gristi zemaljsku travu, on pase samo lišće s vrhova drveta…

A znate li da ću ja naskoro izaći iz ove kuće (bolnice, Vrapče)?  Bilo mi je obećano 14. III. 1945. (datum bombardiranja bolnice Vrapče, opaska naša) da ću izaći, kad se navrši 19 godina i 10 mjeseci moga sužanjstva. Pitate me, kako sam ja došao do tog broja?

Prije 13.000 godina bio sam ja u Atlantidi ministar aritmetike, astronomije i financija. Ja sam gradio onu lađu. Bila je dugačka 19 stopa i 10 palaca. I kada je izašla voda, plovila je 19 mjeseci i 10 dana. Imala je i dimnjake, koji su se mogli spustiti i nakriviti, jer su služili za hvatanje svijetla za utrobu. Kad su je ljudi vidjeli, govorili su: “Ta je lađa luda” ili “Ta je lađa pijana”. Odatle veza mojeg dolaska u ovu kuću. Ali, lađa je imala i svoj pogon. To se danas više ne zna. Od svake vrste životinja.

uzeo sam po jedan par. Inače mi se ne bi mogle množiti, kad opadne voda. Tako sam imao i slona i slonicu. Oni su mi češće bili od pomoći, kad je trebalo vući nekakav teret. A kasnije, kad je izašla voda, oni su bili pogon lađe. Na palubi je bio točak, koga su  okretali u krug. Onako kako se s konjima vrši žito. Točak se nalazio na palubi i na njemu su bili zupčanici, koji su prenosili snagu na mlinska kola, koja su ronila u vodu s obje strane i pokretala trup. Kad je to vidio kralj Atlantide, rekao je: “U ovom čovjeku nije bog nego vrag.”

U vezi s tim bilo mi je rečeno da izbrojim prozore na zgradi ove bolnice, te da izmjerim koliko metara ima fronta zgrade. Prozore je trebalo razdijeliti s 12 i onda je izašlo opet 19 i 10. Fronta pak bolnice ima 157 metara. Sve je to važno da se pokaže da je ova bolnica građena po istim zakonima, kao i ona moja lađa u Atlantidi. I radi toga sam ja došao ovamo unutra…..

Bilješka o autoru:

MEDARDUS: Po zanimanju je soboslikar, rodom iz Slovenskog Primorja. Diagnoza: paranoidna shizophrenia. Vjeruje da je poslanik božji, sin božji itd. Iz toga izvodi za sebe različite zadatke u svijetu, koje bi trebao izvesti u društvu neke žene – svakiput druge, a kad ona ne pristane, kažnjava je. Zbog ranjavanja nožem jedne takve izabranice, došao je pred sud, a otuda u bolnicu. On to smatra nepravdom i čeka oslobođenje, eventualno i kaznu za one, koji su skrivili njegovo interniranje.

Polazio je samo osnovnu školu, ali je mnogo čitao i naučio. Ma da je već prešao 60 godina, ni danas njegov interes nije manji. Ranijih je godina mnogo proricao. Oduvijek je živo sanjao, svoje snove pamtio, bilježio i simbolično tumačio. Nekoliko puta uspio je i pogoditi.

Tako je pola godine unaprijed prorekao atentat na Dolfussa, nekoliko dana prije objavio je da će dr. Alajbegović postati fašistički (ustaški) ministar, dan prije prorekao je da će (14. III 1945.) biti bombardirana bolnica u Vrapču, proricao je također invaziju saveznika u Francuskoj, tek je tu malo pogriješio – invazija se dogodila 8 dana kasnije nego što je on rekao, i 60 kilometara dalje od mjesta koje je naznačio.

(Preštampano iz: Iskrišta u tmini: zapisi umobolnih, prir. Slavko Mihalić, Lykos, Zagreb, 1957.)