Bilo je to već drugo ljeto kako sam vježbao ronjenje na dah. Toga avgusta, naprimjer, moja gušterača je napunila tek godinu dana. Baš u onom trenutku kad smo se spustili sijedim kosinama na morsko kamenje i legli potrbuške.

Stizale su tih dana s pustinjskih ratišta strašne vijesti, neki kvartovi su se rušili sami od sebe. Viđali smo u hodu na trafikama slike smrvljenih, ona mi nije stizala opričati šta je sve vidjela listajući. Ja sam uzimao dah i nestajao pod vodom, kad bih se vratio zaboravila bi šta je htjela reći. Bila je osjetljiva na to, kao da se njoj događa. Nekad davno smo i nas dvoje preživjeli rat, putovali smo kao djeca istim autobusima u jednoj deportaciji, a da se nismo ni znali. Volio sam dole onaj trenutak kad otvorim oči i počnem se obeznanjivati prelazeći sav u plavetnilo, želio sam da zaboravim sve što sam znao. Jednom mi glava umalo nije prsla, od znanja o životu. Ne bih se začudio da tako samo jednom nestanem.

Nisam više bio onaj otprije dvije godine. Sad mogu biti siguran da su se odonda sve moje ćelije promijenile, imam potpuno novo tijelo. Dvaput sam se odmijenio samog sebe otkako smo se nas dvoje sreli, možda i petnaest puta otkako sam sreo samog sebe. Ove ruke nisu više one ruke, stekao sam novi par nogu. Onaj s kojim se prvi put srela sasuo se već u prah. Pamtiš li da si se noćas, rekoh joj, podavala već trećem čovjeku. Sedam devetina prašine po našim sobama spada s naše kože. Troši te dakle već treći čovjek otkako smo zajedno, govorio sam poneseno. Po plažama u centru grada plandovali su ljudi, neki su i hrkali pokraj neznanaca.

Osjećao sam, ipak, da sam ovog puta nešto lošijeg kvaliteta nego prije, trapezijus koji mi je sada darovan bio je slabiji, listovi na nogama više nisu bili moji, ko zna šta je sada s mojoj jetrom koja je tako lijepo radila, ali to je tako, rađaću se svake dvije godine sve slabiji i slabiji. Sada sam zadržavajući dah odlazio i do deset metara pod vodu. Moja pluća su odbijala da podrže ono što je prošlo. Toliko smo se voljeli, da se nećemo vidjeti dva mjeseca nakon ljetovanja.

Viđali smo usput kako se ljudi popravljaju po restoranima, kako lome ljuske i piju ostrige. Nekom gospodinu se silno zamjerio jedan brancin, rasporio ga je za dvije sekunde. Ja sam toga ljeta bio zadovoljan njenim bedrima, izučavao sam ih pet godina. O ljepoti njene limfe još uvijek nisam bio kadar govoriti. I uopšte se u avgustu mnogo krckalo i žvakalo do iznemoglosti. Oprostio bih svakome ko bi je sada osvojio, to bi značilo da ima bolje peraje od mene.

Nije mogla, reče, nikako više osjetiti onu težinu koju sam prije nosio u grudima. Po tome sam te ranije prepoznavala, među mnogima – rekla je. – Teško je sa sobom, a bogami još teže bez sebe – mudro sam otpovrnuo. Tada sam se sjetio da ipak još nisam tridesetogodišnjak. Hvalila se stalno da na kilometre osjeća moje raspoloženje, bila je vidovitih živaca. Jednom kad je mene pogodio napad anoreksije na kraju grada, ona se u centru bila toliko uspaničila da je kamenovala jednog pauka.

Njeno tijelo mi je bilo važnije, bdio sam nad njom. Kad bismo se osamili na kamenoj plaži, i onda kad nismo bili sami, ona je iz čista mira skidala preko glave svoj laki grudnjak i spustila bi gaćice niz noge sjedeći, da se sasvim oslobodi, uvijajući se. Zamjerao sam joj to sve do izvjesnog popodneva, kad sam je vidio odozgo sa stijena na suncu, kako na nju nasrću valovi, sva im se predavala, žmireći, smiješeći se. Obučena, ili neobučena, dok me nije bilo, ustajala je i igrala se u plićaku sa djecom, razgovarala s njihovim majkama, i ponekim ocem. Ja nisam htio ni s kim da pričam, bio sam vrlo oprezan, kad bi me neko nešto upitao, samo bih promrmljao.

Prvi put sam je o tome saslušao tog dana, kasnije, kako je prije satima tako ležala na plaži, među ljudima, gotovo djevojčica, pričala je o izvjesnom pobratimstvu i sestrinstvu tijela, na plažama, onda kad su svi goli, bila je vjernica slobodnog sunčanja, govorila je o ljepoti crvenih krugova koji se rastvaraju pred zatvorenim očima, dok je sunčeva zraka pržila njenu mladu, blago isturenu, otkrivenu nježnicu. Podižući se lagano u kukovima, da niko ne primijeti i izlažući je suncu, učila se tako rastvorenih nogu kakvo je uživanje, već tada je osjetila šta je toplota, rekla je. Tada sam sebi obećao da ću kaverozna tijela u svom udu zauvijek napuniti eksplozivom na bazi nitroglicerina.

Ovog ljeta, dok je o tome govorila, meni je već sve bilo svejedno, sticao sam pomalo imetak već pet godina, radio sam na ovom svijetu. A više me, ustvari, počinjao interesovati onaj svijet. Jedva sam čekao da se vratim kući, da ogradim svoju kuću oplotom. Bio sam došao u godine kad osjetih da me glasovi predaka dozivaju kroz rebra, da se naselim u njihove kuće.

Nagovarao sam je da porušimo sve idole u sebi, da se okupimo oko jedne riječi i meni i njoj zajedničke, koristio sam svoje pravo da tri dana u sedmici budem vjernik. Ona se čudila nad tim što ljudsko oko može napuniti samo zemlja. Željela je da usred noći, pijani, stojimo pored mora i molimo se bogovima. Moja volja je zalazila, nisam se tako često više podizao na valu. Kad bi se ona tako nenajavljeno svukla, ja sam smjesta oblačio svoje tamne cvike i stražario nad plažom kao njen lični bodigardist, nekad se verući visoko na stijene. Nisam sebe tako mogao prepoznati iz daljine.

Tih ljeta, kad se ona učila uživanju, daleka desetljeće i više, bio sam, rekoh, i ja negdje na tim plažama, samo sada vidim, da je po njima, sa mnom, bilo više mrtvih, nego živih. Njoj je to bilo smiješno, ja sam želio biti prorok, već tada. Preko našeg dvorišta, svaki dan u isto vrijeme prelazio je jedan blavor, ja nisam vjerovao da nije zmija, dok mu ne bih vidio na betonu male nožice, ona nije dala da ga dotučem, željela je da ga usvojimo, nije mi bilo ugodno vidjeti ga kako vijuga kroz travu. Jedna kornjača bi sat vremena kasnije prošla istom maršrutom, protiv nje nisam imao ništa, a u noći smo slušali kako jež puhće idući teško našom stazom. Ja sam svaki čas pitao gdje smo, otvarajući oči u mraku. Mislio sam, obeznanjen, da je moj red da stražarim u tranšeji iza naše avlije.

Bilo je to večeri kad se onaj mladi blavor nožicama zakačio na vrh moga želuca. Bauljali smo među borovima, ponad onog stijenja, i meni je odjednom prošlo kroz glavu da, možebitno, niko od naroda moga, nikada, nije ovdje kročio nogom, sada gdje se ja nalazim. Tek tada sam shvatio da ona nije od moga naroda, njene jagodične kosti nisu mogle potrošiti ni službe s mnogobošcima. Vidio sam tek tada u licu da mi je ta žena potpuno strana, bila je i dalje zavodljiva. U njenom prisustvu bio sam uvijek uzbuđen, kao da me vuku na tešku operaciju. Ako sada ovo čita, neka zna da sam je tu noć, presavijenu, uz bor, uzeo s nogu samo iz straha čistog kao kristal. Kad sam se odmakao, bio sam sav od njene krvi. Nije bilo kao što izgleda, mi to nismo vodili ljubav, ja sam samo odvaljivao njena jajašca sa ikre vječnosti, još jednom, i svoja jajašca sam umalo odvalio, svaki udarac je bio bolan. Nije ni čudo da je boljelo, u ribe su inače kratke noge.

Sljedeće večeri, sa tom ženom iz plemena Japoda, koračao sam mirno. Morao sam si prije toga dati injekciju adrenalina ravno u jetru. Valjalo je stalno biti na oprezu u toj neprijateljskoj zemlji. Bio sam zato odspavao, klonuvši pored nje nakon podneva, sanjao sam da se iz morske pjene rađaju naša djeca. Kad sam otvorio oči, bio sam siguran da je u tom trenutku začela. Sada sam gledao na licu mjesta kako se ta djeca tek raspršavaju u kovitlanju valova. Obećao sam da ću žrtvovati dva ovna u svojoj avliji, na tačno određeni dan, ako poslije ovog ljetovanja njena utroba ostane prazna. Samo bi Bog mogao pomoći da se to dogodi. Ne bih mogao prepoznati svoju djecu s onim njenim jagodičnim kostima, išla bi svuda bez mog znanja, tako da to uopšte ne mogu razumjeti, vladala bi se prema njenim pravilima koja ne bih razumio, bilo bi to kao da ja negdje odlazim, kao da sam sebe negdje poslao, a ne znam za sebe. Ja inače gdje god dođem, hoće da me ubiju.

Te smo noći na onoj plaži, ispod stijena, u noći vidjeli dvije djevojke, mlade, tankovijaste, neznanke, kako promaknuše, držeći se za ruke. Nismo ih nikad prije vidjeli, imale su duge kose, nosile su nešto žilavo u sebi, bio sam siguran da su od moga naroda, smjerno su spustile oči kad su naišle, nisu me u prolazu ni pogledale. Ja nikad nisam bio tako mlad. Njima bih podario, onda rekoh, plod utrobe njihove, njihov krvotok bih pustio da se priključi na krv svoje krvi. Moje praistorijske klavikule vukle su me te večeri samo da ih obležim obje, zato što su mlade, ili samo jednu od njih, ali je ona o njima već znala sve, kao čarobnica. Prvi put ih je vidjela, ali mogla je pričati o njima satima, kao da govori o sebi, željela mi je uzvratiti. Učinilo mi se kao da je njihova vršnjakinja, kao da se dobro znaju. Družiti se s lijepim ženama, to samo donosi čovjeku bereket. Kad sam se počeo tresti, želeći samo liznuti rosu s njenog vrata, što mi nije dopustila, vidjela je koliki je moj problem sa konjakom. Bio sam u tom trenutku najuznemireniji ljubavnik i vlasnik tri sabljarke koje sam mogao prevesti žedne preko vode.

Ona je rekla da mi može sve reći o njima. Te dvije djevojke su se srele na plaži, mlađa je došla tek iz rata, možda iz Bagdada, detalje nije pamtila. Željela je po svemu biti kao njena starija družbenica, u svemu ju je slušala, sviđalo joj se kako ona napastvuje i ismijava muškarce. Ona je bila od njenog naroda, ali je odrasla negdje daleko, neki nordijski jezik pomjerio joj je sve akcente prema kraju riječi, bila je čudna životinjica, kakvu ona dosad nije vidjela. Družile su se u tom mjestu s mnogo ljudi, ta zelenooka Iračanka je mislila da njena starija družbenica potajno spava sa svima. Govorila je njenim jezikom, ali tako drugačije i čudno, tako neobično se vladala, da je mlađa ponavljala njene intonacije, usvajajući ih tog ljeta u sebi, kao da svoje zemlje nikada nije vidjela. Ta strankinja je svojoj drugarici ispričala strašne priče o sebi, iako je odrasla u miru. Ona je nikako nije mogla predvidjeti. Mala Iračanka je bila sigurna da je njena ljubavnica, nekad u prošlosti, nekoga ubila.

Zalutalu u mraku, jedne večeri kad su se udaljile od družbenika, ta divlja neznanka ju je napala i počela ljubiti, viša od nje. Ispočetka joj se nije smjela oprijeti, bila je upala u stupicu. Učinilo joj se onda da to što se dogodi u tom mrklom mraku niko nikada neće saznati, nije željela ispasti djevica. Nije trebalo dugo da je ta nestrpljiva strankinja obori na kamenje, svuče tajce i usnama napipa njenu dražicu, prije nego je počne lagano blažiti jezikom. To je bilo prvi put da je neko drugi dotakne i ona je već tada, čudno se prepuštajući, upoznala uživanje, naučila je koliko uživanja čeka na nju. To je bilo ljeto kad je odlučila prvi put obrijati svoju srdelicu.

Kasnije, kao po zapovijedi, iako joj ta iz njenog plemena nije ništa naredila, ona je kleknula i uzvratila svojoj starijoj ljubavnici, iznenađujući samu sebe, bilo je to prvi put da je liže toga ljeta, kada će joj se to sviđati, da to radi mnogo puta. One se poslije više nikada nisu srele. Pamtila je godinama kasnije da one iz njenog naroda mirišu dole na eukaliptus. Njena družbenica je tom kremom mazala nekad i lice, ili skidala šminku,posuđivala je tu tubu nekad i njoj da se namaže oko svojih očiju boje kornjačinog oklopa.

– Ja ne znam gdje su sada one, ja ne znam koliko je prošlo, možda je to udaljeno već četrnaest ljeta i još šezdeset kilometara dole niz obalu. To se možda zbiva sada dok ti i ja pričamo, ili je bilo prije ni sama ne znam koliko ekvinocija, a one su sada negdje sretne žene. Ja vjerujem da je jedna od njih zaliječila one svoje ožiljke, zaboravila rat, tijelo joj se sigurno odmijenilo preko nekoliko puta, a njena ložesna je još uvijek mlada. Ona možda uživa s nekim neznancem sada, negdje na ovoj obali. Možda je ona druga, starija, negdje mrtva iako je u mom sjećanju uvijek ostaje bodra u tijelu, ili možda čak živi kao ponosna majka. Ako sada vode ljubav s nekim, to sigurno nije više ono tijelo kojim su uživale onog ljeta na plaži, to je sada neko drugi, i to ih možda sviju tješi.

Već drugo ljeto sam vježbao ronjenje na dah, napredovao sam iz dana u dan. Obećao sam joj da ću se, kad se vratimo, opet iznajmiti drugima, sve do članaka i da ću nastaviti okopavati svoj harem. Tih dana sam napravio dvije kuće na onom svijetu, nisam ih želio nikome prodati, i shvatio sam da, nakon smrti, želim ostati svjestan, želim da znam, do u detalje, šta je sve polomljeno na tom tijelu, što leži, sklupčano, umotano i položeno na daskama, u zemlji. Ko doživi, pričaće.

Prijetiću joj kasnije da ćemo se naseliti u jedan svjetionik, jedini na otoku, koji smo vidjeli s broda kad smo se vraćali. Nije se ipak, mislim, rodio ko je onom svijetu ugodio. Posljednju noć smo zapalili velike vatre pored mora i ušmrkali prah od delfinskog repa. To nije bilo dovoljno, pa smo se uboli komarcem malaričarem i ubrizgali po nekoliko neovozemaljskih parazita. Koliko je bilo zanimljivo, sjedili smo na pustoj plaži sutra do podne i gledali u mirno more.

Ja sam bio otišao na borealni miradž, sve mi je bilo unaprijed rečeno, cijelu noć samo gledao kako neki trombovi okupiraju arterije u mozgu, posebno jednu lijepu zdravu krvavu račvu. Vidio sam kako garnizon žena u prelijepim uniformama prilazi sa svih strana jednoj goloj djevojci i počinju je dirati svuda po tijelu, pomamno, kao da će je rastrgati, hiljadama ruku, ona se uzaludno branila i stiskala noge. Koliko sam buncao, dva sata smo sutra bili u autobusu i vozili se, ja još uvijek nisam bio shvatio da ne sjedimo na onom kamenju.

Noćas nemoj strahovati, zemlja je okrugla. Gledao sam cijelu noć, kažem onda, cijelu noć sam sanjao otvorenih očiju, smijem se, ustvari nekakve deportacije, neko nas trpa u autobuse i mi padamo preko sjedišta. Neka djeca pište, a jedan mladić zapomaže, dok ga prebijaju. Ja se smijem svima, jer znam da sam kući, da sam se već vratio s mora i da ležim u svome krevetu i samo sanjam. Čujem kako neko kuca na vrata i saopštava mom bratu da sam nastradao ko zna gdje. To me zabavlja, to je sve vrlo smiješno, ustaću da se nasmijemo, i moj brat zna i ja znam da ležim u susjednoj sobi. Svi to ustvari znamo.

Govorio sam sve to zatvorenih očiju, pričao joj san do u detalje. Tek sam onda otvorio oči i vidio je okrenutu leđima, kao da me ne sluša. Morao sam je dohvatiti i okrenuti sebi. Kad me konačno pogledala, njene oči su se zelenile suzama, kao da se rastajemo, bila je u duplje stavila neke tuđe oči, zato nije htjela da me gleda, nikad je nisam vidio tako tužnu i mene ophrva želja da je privučem sebi, nakon dugo vremena.

Tek sam se tada osvrnuo i vidio da smo još uvijek u autobusu, nismo bili došli, osjetih da će se sve oko nas uskoro početi lomiti, ona će se prosuti u staklo štiteći lice. Bio sam obećao da ću nas potopiti, uslijedilo je to otegnuto kotrljanje, ta huka je trajala minutama. Već je drugo ljeto kako se njena kosa pretvara u morsku travu, a ja ću do jeseni sav preći u alge.

Tako sam ja odredio.